Koliko god roditelji pokušavali da zaštite svoju djecu od svih vrsta zastrašujućih, opasnih događaja, ponekad i po život, realnost je takva da se oni ne mogu uvijek izbjeći.

Čak i kada djeca nijesu fizički ugrožena, ona se i dalje mogu boriti sa mentalnom i emocionalnom traumom, koja ponekad može da ostane sa njima tokom cijelog života, kaže psihijatar iz Centra za mentalno zdravlje Doma zdravlja Podgorica Branka Purlija, za naš portal.

Naša sagovornica najprije podsjeća da Nacionalna mreža za traumatski stres kod djece (NCTSN) definiše traumatski događaj kao svaki zastrašujući, opasan ili nasilan događaj koji predstavlja prijetnju po fizičku bezbjednost, dobrobit ili tjelesni integritet djeteta.

Ponekad, objašnjava, traumatski događaji mogu direktno uključiti dijete, a u drugim slučajevima, uključuju i roditelja ili staratelja.

“Ta iskustva mogu izazvati snažne fizičke i emocionalne reakcije, koje mogu trajati dugo nakon što događaj prođe. Neka djeca razvijaju dječji traumatski stres: visceralni odgovor na traumu iz detinjstva koja može uticati na njihov svakodnevni život i emocionalno blagostanje godinama ili čak decenijama nakon događaja koji je pokrenuo. Dijete može doživjeti niz potencijalno traumatskih događaja, uključujući sljedeće: zlostavljanje (seksualno, fizičko, psihičko), nesreće ili bolesti opasne po život, nasilje u školi ili zajednici, maltretiranje, nasilje u porodici, nacionalne katastrofe, krize javnog zdravlja kao što je koronavirus, gubitak voljene osobe, posebno kada je iznenadan ili nasilan, izbjegličko ili ratno iskustvo kao i zanemarivanje”, navodi Purlija.

Objašnjava da su mnoga djeca u nekom trenutku izložena traumatičnom događaju, i dok ti incidenti obično rezultiraju barem trenutnim stresom, neka djeca se vraćaju normalnom funkcionisanju za kratko vrijeme.

Foto: Igor Milić/Dnevno.me

“Znakovi trauma variraju u zavisnosti od uzrasta djeteta”

Ipak, u najekstremnijim slučajevima, traumatski događaj može dovesti do posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).

“Prema Nacionalnom centru za PTSP, do 15 odsto djevojčica i šest odsto dječaka razvije PTSP nakon traumatskog događaja. Roditelji, nastavnici i medicinski radnici treba da budu oprezni na znakove i simptome traume u djetinjstvu. Ti znaci mogu varirati u zavisnosti od uzrasta djeteta. Znaci traume u djetinjstvu kod djece predškolskog uzrasta su strah od odvajanja od roditelja ili staratelja, noćne more, loše navike u ishrani i nagli gubitak težine, uporni plač ili vrisak.

Kada su posrijedi znaci traume kod djece u  osnovnim školama to je osjećaj krivice i stida, uplašenost ili uznemiren, problemi sa spavanjem, poteškoće sa koncentracijom. A, kod djece u srednjoj školi, znaci traume u su depresija, osećanje otuđenosti, poremećaji u ishrani i ponašanje samopovređivanja”, navodi Purlija.

Kako se na najbolji način izboriti sa traumama?

Naša sagovornica kaže da izlaganje traumi može dovesti do komplikovanih problema mentalnog zdravlja, ali da su na sreću, dostupne opcije liječenja koje pomažu pacijentima svih uzrasta, kako da se nose sa dugotrajnim posljedicama.

Jedan od načina kako se suočiti sa traumom iz djetinjstva jeste najprije razgovorati sa psihijatrom, psihologom ili psihoterapeutom.

“Oni koji su prošli kroz traumu često internalizuju krivicu, što potencijalno dovodi do niskog samopoštovanja. Rad sa psihijatrom i psihologom može pomoći pacijentima da razviju vještine potrebne za samosaosjećajnost i da nauče druge vještine da se nose sa teškim ili komplikovanim emocijama”, ističe Purlija.

Treba imati na umu da je važno povećati svijesti o sadašnjem trenutku, za razliku od stalnog zadržavanja na prošlosti da bi se poboljšale sposobnost pojedinca da se samoreguliše - to jest, sposobnost da zadrži svoje emocije pod kontrolom, kaže sagovornica portala Dnevno.me.

“Psihijatar može preporučiti lijekove koji će pomoći u suočavanju sa nekim od efekata traume u djetinjstvu. Lijekovi protiv anksioznosti i antidepresivi mogu biti održive opcije, u zavisnosti od specifičnih simptoma pacijenta”, navodi Purlija.

Obašnjava nam i koje vrste trauma je teže liječiti, a to su u prvom redu, posljedice neposredne izloženosti stresu ili teža klinička slika, koja podrazumijeva trajne izmjene ličnosti, poremećaji ličnosti kao i posttraumatski stresni poremećaj.

“Sa druge strane, u većini slučajeva lakše je liječiti blaže posledice traumatskog događaja u odnosu na teže, kao što su posttraumatski stresni poremećaj. Intervencije lakših simptoma se fokusiraju na zdraviju obradu stresnog događaja, metode relaksacije i razvijanja kontrole snažnih negativnih emocija. Dok djeca sa PTSP-om mogu imati niz težih simptoma, uključujući bijes i povećanu agresiju, izraženu anksioznost, depresivnost, otuđenje, suicidalne misli i samopovrjeđujuća ponašanja koja traže složeniji pristup i medikamentozna terapiju”, ističe Purlija.

Foto: Screenshot/Youtube

“Ljudi skloniji da traže mišljenje “vračara” nego ljekara”

Iako djeca mogu proći različite mjere pomoći koje im pruža centar za socijalni rad, stručna osoba ili sigurna kuća, ne postoji ništa što bi garantovalo da će njihov “novi početak” biti olakšan.

Purlija kaže da i iako je sve veći broj ljudi koji se samoinicijativno obraćaju psihijatru i psihologu, čak i preventivno, i dan danas dominiraju predrasude kada govorimo o posjeti onima koji mogu pružiti stručnu pomoć.

“U našem društvu je, nažalost, i dalje prisutan izražen strah od stigme. Ljudi će biti skloniji da traže mišljenje raznih alternativnih priučenih izvora kao što su npr. vračare u cilju liječenja nego što bi se obratili ljekaru. Neki, pak, od straha zbog sramote i osude koju bi mogli osjetiti od društva, drugi zbog proste skepse prema medicini. Takav pristup može biti značajno loš po razvoj bolesti, što može dovesti do značajnih komplikacija i da se iz lakše tretiranih simptoma neuroze razviju i psihotični simptomi, te da je nekad za pacijenta neophodna i hospitalizacija”.

Naglašava da je rana i brza intervencija ključna u liječenju mentalnih poremećaja.

Tvrdi i da, između ostalog, globalne promjene u zemlji, okolina, društvena i politička dešavanja značajno utiču kako na pojedinca tako i na njihovu djecu.

Sa druge strane, podsjeća da nacionalne katastrofe, te krize javnog zdravlja kao što je koronavirus, značajno doprinose narušavanju mentalnog zdravlja.

“Posljedice su egzistencijalna ugroženost, briga za zdravlje, loša materijalna situacija, nezaposlenost, otuđenost…što dovodi do nezadovoljstva životom, osjećaja bespomoćnosti kao i izražene anksioznosti, te potencijalnog razvoja drugih ozbiljnijih mentalnih poremećaja”, zaključuje Purlija za Dnevno.me.