U kraju na sjeveru Crne Gore, gdje su dimnjaci industrije nekada oblačili nebo, a danas se češće čuje tišina nego fabrička buka, Pljevlja i dalje čuvaju ono najvrednije, ljude. Dobre domaćine, vrijedne ruke, majstore koji su znali da od zemlje i vune, od kamena i drveta, od neznanja i siromaštva naprave život. U gradu koji je nekada bio industrijski ponos Crne Gore, a danas se suočava sa odlaskom mladih i gašenjem tradicije, svaka ruka koja čuva starinu vrijedi više nego ikad, piše RTCG.

U tom gradu, među posljednjim čuvarima vjekovne vještine tkanja, je Svetlana Živković žena koja u svoje rukotvorine ne plete samo niti, već i emocije, misli, sjećanja i ljubav. Ova vrijedna i uporna žena, uz snažnu podršku svoje porodice , čuva ono što polako nestaje , duh sjevera i umijeće koje je naraštajima hranilo i grijalo crnogorska ognjišta.

Nekada je tkanje bilo simbol bogatstva jedne kuće. Danas, dok se sela prazne, a zanati izumiru, upravo ovakve priče svijetle poput žeravice na starim ognjištima.

Svetlana za portal RTCG otkriva da je njena priča o razboju počela iz jedne iskrene, ljudske potrebe da život učini ispunjenijim i da kao majka i žena bude nešto više od “klasične domaćice”.

“Moja priča o tkanju počinje još 2006.godine, kada sam kao majka troje djece razmišljala šta bih mogla učiniti da još uljepšam svoj život , da ne bude klasično ‘domaćica i ništa više’. Oduvijek sam voljela neobične stvari, a tkanje mi pruža neograničene mogućnosti. Nije bilo lako u početku. Prvo iskustvo stekla sam od žene koja je radila u ‘Dragačevskoj zadruzi tkalja’ , a onda sam se sama usavršavala. Kad čovjek radi ono što voli, onda mu je samo nebo granica. I koliko god da je materijalno skromno, ono unutrašnje zadovoljstvo daje podstrek da ideš dalje”, poručuje Svetlana.

Uz podršku supruga i djece, Svetlana je mnoge teške početke prebrodila lakše. Kako kaže, bez njihove pomoći, razumijevanja i strpljenja , teško bi uspjela da svakodnevne obaveze pomiri sa dugim satima provedenim nad razbojem.

Ipak, problemi koji prate sve zanatlije nisu je mimoišli. U Crnoj Gori, kaže, nema predionica vune, pa se materijal mora nabavljati u Srbiji.

“Materijal nabavljam u Srbiji, jer ovdje nemamo nijednu predionicu vune. Stočari se godinama žale, ošišaju ovce, pa vunu bace. Možda bi bilo dobro da se konačno nešto učini po tom pitanju. Osim vune koristim i pamuk, sve kupujem u Užicu, Novom Sadu , Leskovcu i Beogradu” dodaje Svetlana.

Sajmovi i izložbe za nju su i mjesto susreta poslednjih majstora koji još drže do tradicije.

“Na sajmovima i izložbama uvijek se sretnu zanatlije koje se bore da opstanu stari zanati, ljudi koji prave zdravu hranu i čuvaju ono najbolje iz prošlosti. To su divna druženja. Radovi su mi otišli širom svijeta, ako ja nisam obišla svijet , moje rukotvorine jesu. Često se kupuju kao poklon ljudima u inostranstvu da ih podsjećaju na porijeklo. Stranci su oduševljeni više nego naši ljudi”, kaže Svetlana.

Njena prva alatka bio je stari razboj iz Dragačeva. Početak je , kaže bio mučan, ali joj je upravo ta težina otvorila prozor u prošlost , u živote naših prabaka, baka i majki, koje su, uz svu muku, imale nevjerovatnu snagu da po cijele noći tkaju ono što će porodicu grijati i hraniti.

“Prvi razboj kupila sam u Dragačevu. Bio je star, ali me naučio svemu. Pomislila sam tada na naše bake, prabake, koliko su one muke imale. Danas je lakše i dalje je sve ručno, ali je jednostavnije. Međutim, stare žene me i danas pitaju kakva me muka natjerala da tkam? Za njih je to samo sjećanje na težak posao. A ja to radim iz zadovoljstva. One su morale da rade do duboko u noć posle svih kućnih poslova”, ističe Svetlana.

Tkanje je postalo njeno utočište, njen mir i njena tiha molitva.

“Sama priprema je zahtjevna, ali kad sjednem za razboj i počnem da tkam, nižu se misli, nekada pjesma, a često i molitva. To je jedno uživanje. Volim motive, najviše etno, oni su moja nepresušna inspiracija. Dok stvaram jednu tkaninu, već dolazi ideja za drugu, ” govori Svetlana.

Ona napominje da je u Crnoj Gori tkalja vrlo malo. Proces kroz koji su nekada prolazile žene od prikupljanja vune, farbanja, sušenja, vunovlačanja, do tkanja gotovo je nestao.

“Ranije su naše žene sve radile, farbale vunu listom oraha, kuvale ga, pa u to ubacivale vunu. Danas sve kupujem gotovo. Toga više nema , ni bojare, ni vunovlačare. To bi bilo nemoguće postići. A naše su stare sve to postizale. Mi danas ne možemo, što će reći da smo raslabljeni”, poručuje Svetlana.

Od ovog zanata se ne može živjeti, ali može se dopuniti kućni budžet. Uz porodicu koja je razumije i podržava, lakše pronalazi snagu da nastavi . Nada se da će jednog dana možda njena djeca, poželjeti da sjednu za razboj, jer u njemu je nešto što nadilazi ekonomiju, a to je nasleđe.

“Mučno je bilo na početku, ali nisam odustajala. Željela sam da budem više od domaćice i da imam svoju zaradu. A kad pomislim kako je bilo ženama prije stotinu godina , tek shvatim njihovu snagu. Mnoge naše kuće danas krase radovi tih žena. To je trag koji ostaje, dokaz da je neko živio, radio, borio se i stvarao”, zaključuje Svetlana.

Na kraju, kao poruku svim budućim generacijama , podsjeća na jednu mudrost koju je vrijeme možda potisnulo, ali nikada izbrisalo “Sve , sve, ali zanat”.