Foto: Dnevno

Čuvati prošlost da bi imali ljepšu budućnost – taj zadatak sebi je „zadala“ Nikšićanka Marina Radović koja tvrdi da je jedina žena – antikvar u Crnoj Gori, a koja u dvorištu porodične kuće u naselju Kličevo čuva umjetnine u „Škrinji“  stare i do 200 ljeta.  

Marina Radović; Foto: Dnevno

„Ova priča počinje jednom vrijednom starom riječju, koja svemu daje smisao, i budi najljepše, najčistije emocije, a to je škrinja – asocijacija na najljepše mirise odrastanja, lijepo djetinjstvo, topli bakin dom i bezbrižno djetinjstvo. Kako tada tako i danas, škrinja je dio mog života“, priča nam Radović koja nas je ugostila u svom, kako kaže, parčetu raja.

Iako motiv i težnja za kolekcionartstvo mogu biti ekonomske, hedonističke ili pak saznajne prirode, u slučaju Marine Radović je, kako tvrdi, to isključivo ljubav prema kulturnom nasljeđu kojeg imamo, ističe, tako mnogo i koje treba oteti od zaborava.

„Kada govorimo o realizaciji etno kuće u Kličevu ona je došla kao slijed dugogodišnjeg sakupljačkog rada. Morao se naći prostor za toliki broj eksponata i naravno uz podršku porodice i bez njihovog učešća ovo ne bi imalo smisla. Tako je nikao objekat tipa galerije sa imenom ‘Škrinja’, po uzoru na jedno kompletno domaćinstvo koje je bitislo u prošlosti“, kaže Radović. 

Na pitanje šta je za nju, zapravo, kolekcionarstvo – strast, način života, traganje, svojevrsni dug prema budućim naraštajima, naša sagovornica odgovara: „Ja bih rekla od svega po malo, a ponajviše dug prema budućim gereneracijama i naraštajima. Ne smijemo zaboraviti prošlost, naše pretke, njihov život, jer bez toga ne možemo u budućnost“.

Foto: Dnevno

Nema naroda, nastavlja naša sagovornica u jednom dahu, ako nema tradicije, običaja i kulture, a naša kulturna baština je ogromna i treba je čuvati.

„Zato i sakupljam sve što je datira iz prošlih vremena, a što je koristila jedna porodica: oruđe, alati za rad, namještaj, posuđe… Iz bogate kolekcija nabrojaću samo dio i objasniti namjenu, ponajviše zbog mlađih generacija koje možda nijesu upoznate.

Tu je kotao sa verigama (metalni sud okačen na lanac u kojem se kuvala hrana iznad ognjišta); stap za maslo (drvena uska a duboka posuda visine metra u kojoj se melo maslo za ishranu); brašnjenica (pletena ili tkana torbica u kojoj se putniku spremala hrana za put); preslica ili vreteno (drveni predmet na kojem je stajala vuna i ona se vretenom prela i kasnije od te pređe nastajali odjevni predmeti: džemperi, rukavice, čarape, kape)…“

Foto: Dnevno

U “Škrinji” je, kaže Radović, dosta naslijeđene imovine, darovne, a ponajviše kupljene. 

„Moram priznati da me umjetnine i same pronalaze, i to je najljepši dio. Svaka stvar ima dušu, svoju priču, a posebno treba znati da antikvar može biti samo čovjek koji ima dušu i koji u tim starim stvarima spoznaje ono najljepše u njima, njihove vrijednosti, uglavnom zaboravljene“.

Foto: Dnevno

Pod rizikom da, kako kaže, bude subjektivna, naročito je raduje to što se za etno kuću najviše interesuju i oduševljavaju upravo Nikšićani. 

„Što se tiče posjetilaca oni su svih uzrasta, od najmlađih do najstarijih. Zahvaljujući medijima ova priča je dobila na značaju i  postoji veliko interesovanje. Bilo je ljudi iz dijaspore, iz čitave Crne Gore gdje su ostvarena i lijepa prijateljstva, pa do najmlađih što mi je posebno drago, a negdje mi je i bio cilj i svrha da se oni edukuju i da im se prezentuje dio naše prošlosti. Što se tiče komentara svi su pozitivni- ljudi su oduševljeni i uvijek sa pitanjem – žena antikvar? Nevjerovatno! (i još sa sopstvenim objektom)”, prenosi nam iskustvo Radović.

Foto: Dnevno

Život svakog kulturnog dobra oduvijek je zavisio od toga kako se, u najvećoj mjeri, čovjek odnosi prema njemu. Nažalost, konstatuje naša sagovornica, nerijetko danas, ipak, smo svjedoci propadanja, oštećenja ili uništenja umjetnina, umjetničke građe i istorije.

„Toliko toga je propalo, nestalo nebrigom. Institucije su zakazale u tom pogledu. Trčeći za modernim zaboravljamo našu bogatu prošlost, naše pretke kojima se moramo vraćati, našem identitetu, baštini koja je stavljena u zapećak. Nadam se da će tome doći kraj i da će se taj dio popraviti, jer ima naznaka za promjene, gdje će se dati na značaju i vrijednosti našem kulturnom nasljeđu. A svi moramo dati doprinos u tom pogledu“, poručuje Radović.

Najviše joj smeta utisak, kojem se, kaže, ne može otgrnuti, a to je da su se pojedini olako odrekli onog što su im preci sa mukom stvarali.

„Nevjerovatno, ali istinito. Kad bi samo znali koliko su naši preci uložili truda, rada, života da bi mogli bitisati i svojim nasljednicima sve to ostaviti, a oni se svega toga lako odrekli: zločin bez presedana. I to je ‘fenomen’ svojstven samo nama, našem čovjeku. Mi smo jedini u svjetu koji ne volimo, ne čuvamo, ne cijenimo tradicionalno, samo moderno, nažalost“, konstatuje Radović.

Foto: Dnevno

Zna se, ističe, ko u prvom redu treba da bude odgovoran za zaštitu kulturnog nasljeđa.

„Što se tiče institucija koje se bave očuvanjem kulturnog blaga trebalo bi biti ažurnije, što više promovisati, edukovati, početi od vrtića pa do srednjih škola gdje se najviše znanja ‘upija’. Uvesti dane kulturne baštine gdje će svakom građaninu biti dostupno, upoznati se sa svojim kulturnim nasljeđem. Da nam je to svakodnevnica, pričati, podsjećati više i na mrežama gdje je najviše omladina, a sve kako bi nam to postala navika“, ukazuje sagovornica portala Dnevno.

Budući da je cilj sačuvati originalne umjetnine, a da na protok vremena ne možemo da utičemo, Marina Radović je svjesna da je pred njom nimalo lak zadatak.

„Od starta je prioritet bio opstanak, kako trajati, sačuvati..Na moju najveću sreću sin Ivan ima interesovanja za ovo i uključen je od početka, a objekat i danas poslije pet godina živi u punom sjaju, jer je mjesto najljepših porodičnih okupljanja i najljepše slike su baš iz nje, iz naše škrinje“, ponosno će Radović.

Foto: Privatna arhiva

Naša sagovornica provela je radni vijek u Švajcarskoj, gdje je kaže i naučila kako čovjek može i treba da cijeni prošlost, kulturu, pretke… 

„Švajcarci sve umjetnine ljubomorno čuvaju, hvale se, njeguju ih. Tako bogat narod koji najljepše spaja moderno sa starim- zadržali su ono autohtono. Kuće sa kamenom i drvetom, ne odriču se ni njihovih čaktara koji im vise po kućama, narodne nošnje koju nose na svakoj svečanosti. Starine i tradicionalno imaju prvo mjesto, ne stide ih se,  za razliku od nas gdje sve što je staro nije dobro i treba ga se odreći. Oni ističu svoje, daju mu prioritet i to je za duboko poštovanje“.

Foto: Dnevno

Želja joj je, kaže nam, i da formira društvo antikvara i kolekcionara. 

„Imam ideju da osnujem jedno takvo društvo, gdje bi se izložili svi eksponati vezani za tradiciju, baštinu i gdje bi se dao doprinos u širenju i edukaciji našeg bogatog kulturnog nasljeđa. Kako su naši preci živjeli, stvarali, radili…kako su to bile vrijedne ruke naših baka, kako je funkcionisala porodica u tom vremenu. 

Radović u košulji staroj skoro 200 godina

Moram priznati i da me raduje što je sve više ljudi koji se bave antikvarom i koji se okreću ovoj vrsti istraživanja u našoj zemlji. Perspektivu Crne Gore vidim u etno turizmu.Brend prepoznatljivosti postala su etno sela, katuni, restorani, kolibe, jer u biti svakog čovjeka je taj osjećaj za dobrim starim vremenima“, zaključuje naša sagovornica. 

Foto: Dnevno