Foto: IG Jasenka Lalović

Ovo je vrijeme individualizama, na svakom koraku propagira se samodovoljnost i to odavno uzima svoj danak, kaže u intervjuu za portal Dnevno.me autorka regionalno prepoznate književne trilogije „Brda od pelina“ Jasenka Lalović. Kako ističe naša sagovornica današnje vrijeme, nažalost, ne poznaje granicu dovoljnosti.

„Hiperprodukcija nas oblikuje u nezasite megalomane. Teško radimo ne bi li zaradili za stvari koje nam suštinski ne trebaju. Možda treba da se zapitamo, da li je došao trenutak da se nešto suštinski mijenja“, poruka je Lalović.

Jasenka Lalović je Paštrovka, rođena u Baru, koja živi i radi godinama u Beogradu, i koja je u tri romana: “Sa one strane bande moje gore”, “Sa ove strane bande moje gore” i “Kastigulja” fokusirana na bit uloge crnogorske žene u društvu.

Crnogorku vidi kao “heroinu dostojne antičkih drama”, a Crnogorac je, kaže, poput Spartanaca, predodređen da se bori i izbori za svoj komad slobode.

„Kad sam se odlučila da pišem o crnogorskim ženama, znala sam da mi nije dopušteno da golicam maštu čitalaca. Rukovodila sam se karakterom žena sa ovog krša koje sam poznavala, koje su dio mog gena i koje nisu naučene da koketiraju sa lascivnošću. Pitala sam se da li je taj osjećaj mjere, koji su u svemu živjele, posljedica osjećaja stida ili ponosa. Da su ikad poželjele preko onoga što su imale, što je bilo mnogo manje od onog što je pripadalo ostalim ženama tog doba u svijetu? Sve više sam uvjerena da ih je život naučio da mudro čeljade ne dopušta sebi da se precijeni, isto tako ni da se potcijeni. Upravo tu se krije ta mjera kojom njihovo dostojanstvo nikada nije prešlo u gordost, iako je veoma tanka linija preko koje se iz vrline prekorači u manu“.

Kaže i da ne postoji zemlja na kugli zemaljskoj sa toliko oprečnosti koje se stapaju u savršen sklad, kao što je Crna Gora: „Nigdje golet krša ne zrači tolikom toplim. Njena malenost je samo privid. To je zemlja koja se ne mjeri širinama i dužinama, već visinama. Možda je baš to razlog zbog kojeg sam snovima ostala na te bande”.

***

Dnevno.me: Šta je u vremenu dubokih podjela, odsustva empatije, zbunjujućih (nepostojećih) kriterijuma za kvalitet, šav koji spaja, bilo da smo „s one ili ove strane bande“?

Lalović: Čitav život satkan je od oprečnosti koje nas na mnoge načine polute i često uslovljavaju da se odredimo više po očekivanjima drugih, nego po osjećaju našeg bića.

Kad svako od nas zaviri unutar sebe i pokuša da odgonetene šta je to što ga istinski artikuliše i postavlja parameter njegove ličnosti, obično nailazi na mnoge nepomirljivosti. Duboko vjerujem da nam pripadaju sve te dileme, te da je ljepota našeg bivstvovanja upravo u tom traganju za onim što nas u masi izdvaja.

Šavovi su obično mjesta koja su pokazala slabost i zbog toga se dešava da pucaju, isto tako to su mjesta koja se daju spojiti. Svakome pripada različitost, tako da taj pačvork kojim se spajaju je ljepota koja se gradi.

Empatija je, nažalost, previše često rabljen pojam, bez mnogo suštinskog angažovanja. To je sposobnost da život drugog posmatramo iz njihove perspektive, da shodno tome razumemo druge i usmjerimo svoje reakcije.

Ona, svakako, podrazumjeva visok nivo emocionalne inteligencije koja nam daruje racionalne odluke. Mislim da se moramo učiti empatiji ne samo prema drugima, već i prema sebi. Vrijeme u kome živimo, potvrđuje da to nismo savladali kako treba.

Dnevno.me: Od čega nam to danas najviše „korozira“ sistem vrijednosti? Ili da iskoristim stari crnogorski izraz, gdje smo dibidus omašili?

Lalović: Definitvno je došlo do ozbiljnih, tektonskih pomjeranja koja sve pređašnje vrijednosti dovode u pitanje, baš kao što se neke nove stavljaju na pijedestal. Često se pitam, da li na pravi način sagledam stvarnost, uz sumnju da možda ne prepoznajem suštinske vrijednosti koje se postavljaju kao imperativ ovog vremena. Uvijek dođem do istog odgovora. Krizna vremena uvijek povlače krizu moralnih vrijednosti. Društvo na kome smo ponikli je duboko tradicionalno, a njegove osnovne odlike su duh kolektivizma, snažan osjećaj pripadnosti porodici (u crnogoskom drušvu to se prenosi i na cijelo bratstvo), kao i povezanost sa zemljom na kojoj je rođen. Kod njih je duhovnost i jača od materijanog bogatstva.

Činjenica je da u njima postoje mnoge kočnice kojih se trebe osloboditi, međutim, mudra društva su oprezna i trude se da evoluiraju kroz svoj razvoj umjesto čestih ”lomljenja preko koljena”, kojima smo kroz istoriju bili skloni. Mnoge vrijednosti su nam predate od predaka. Valjalo bi da ih prepoznamo, sačuvamo, ujedno nadogradimo nekim novim.

Dnevno.me: Pišući o ženama u crnogorskom društvu, o biti njihove uloge ističete da su dostojanstvene, ali nikad gorde, sa mjerom koja poznaje granicu stida. Šta je danas sa mjerom za stid? I, je li danas skromnost vrlina ili mana?

Lalović: Kad sam se odlučila da pišem o crnogorskim ženama, znala sam da mi nije dopušteno da golicam maštu čitalaca. Rukovodila sam se karakterom žena sa ovog krša koje sam poznavala, koje su dio mog gena i koje nisu naučene da koketiraju sa lascivnošću. Pitala sam se da li je taj osjećaj mjere, koji su u svemu živjele, posljedica osjećaja stida ili ponosa. Da su ikad poželjele preko onoga što su imale, što je bilo mnogo manje od onog što je pripadalo ostalim ženama tog doba u svijetu? Sve više sam uvjerena da ih je život naučio da mudro čeljade ne dopušta sebi da se precijeni, isto tako ni da se potcijeni. Upravo tu se krije ta mjera kojom njihovo dostojanstvo nikada nije prešlo u gordost, iako je veoma tanka linija preko koje se iz vrline prekorači u manu.

Da li je skromnost vrlina ili mana? Današnje vrijeme, nažalost, ne poznaje granicu dovoljnosti. Hiperprodukcija nas oblikuje u nezasite megalomane. Teško radimo ne bi li zaradili za stvari koje nam suštinski ne trebaju. Možda treba da se zapitamo, da li je došao trenutak da se nešto suštinski mijenja.

Dnevno.me: Je li „breme“ žena sa „crnogorskog ljutog krša“, o kojem ste pisali autentično i s poštovanjem, u odnosu na ranije lakše, ili pak ne?  

Lalović: Svako vrijeme nosi svoje breme. Sigurna sam da teret koji su ponijele naše pretkinje zaslužuje da ih spominjemo kao heroine koje su usjele da odgovore izazovima vremena i prostora na kome su stasavale. Na nama je da, poput njih, odgovorimo na izazove našeg doba. Čini mi se da nam fali njihove mudrosti koja se oslanjala na život. Previše tragamo za instant odgovorima, vjerujemo da ih ima neko drugi, od nas pametniji, ne pokušavajući da se oslonimo na iskustva sopstvenog bića. Odgovori su u nama.  

Dnevno.me: U kojoj mjeri je zadržan epitet tradicionalog u crnogorskom društvu? Čega smo se to „odrekli“ dobrog iz takvog obrasca ponašanja, a šta smo i ne tako dobro „prigrlili“ iz modernog doba?

Lalović: Tradicionalnost crnogorskog društva definisana je patrijarhatom koji se u svim svojim segmentima oslanjao na žene. On i danas preživljava kroz različite, prikrivene forme. Ne treba zaboraviti da se patrijarhat ne definiše samo muškom dominacijom, već i kroz njegov napor da njemu potčinjeni to prihvate kao neminovnost protiv koje nije dopušteno da se bore. Svako odstupanje se kažnjava i biva označeno kao odustajanje od vrijednosti koje to društvo čini održivim, što naravno nije tačno.

Sve dok se suočavamo sa zabrinjavajuće visokim brojem femicida i selektivnim abortusima nad ženskim bebama koje nemaju šansu da se rode samo zato što nisu ispunile očekivanje da se rode kao muški nasljednik, teško da možemo govoriti o nekom suštinskom pomjeranju u kolektivnoj svijesti na ovim prostorima.

Ne treba zaboraviti da je najveća tekovina tradiconalnih društava porodica. Ona je primarno jezgro koje nas uči uzajamnosti, neophodnosti da se međusobno oslanjamo i budemo potpora jedni drugima. Ovo je vrijeme individualizama, na svakom koraku propagira se samodovoljnost i to odavno uzima svoj danak. Valjalo bi da jedni u drugima pronalazimo saveznike, da se učimo bezuslovnoj ljubavi, uvažavanju i konačno promijenimo onu milenijumsku izreku ”čovjek je čovjeku vuk”. Mnogo toga zvuči utopijski. To je, naravno, sa pozicije cilja koji je obično nedostižan, što ne znači da ne treba da budemo na tom putu.

Dnevno.me: Naziv Vašeg posljednjeg romana „Kastigulja“, između ostalog, sugeriše kako smo, narodski rečeno bili spremni kao „zapeta puška“ da olako osudimo drugog. Ima li pomaka u odnosu na to lako prosuđivanje, preciznije presuđivanje, ili smo, pak, i dan danas spremni da mnogo više posmatramo iz drugog ugla „svetice“?

Lalović: Lake osude obično dolaze od onih koji rijetko kada zavire u sebe. Takvi ljudi su skloni predrasudama koje su uvijek isključive, stroge i spremne na osudu drugih. Mnogi su ponijeli taj biljeg teških tuđih riječi, kastig nepravedno natovaren.

Srećom, istina je neumoljiva i uvijek pronađe put kojim će se pokazati i sve dovesti u red. To nije stvar bilo čije želje i osjećaja za pravdu, to uređuje neka viša, božanska pravda kojom je uređen svijet i čitav svemir. Baš kao što je satkana ta riječ i koja otkriva suštinu, sve (je) mir. Zaista, sve na kraju bude kako treba. Riječ ne pripada onome kome je upućena, već onome ko je prozborio.

Jasenka Lalović; Foto: Instagram

Dnevno.me: Jasenka Lalović je Paštrovka, koja živi i radi u Beogradu, ali kako ste kazali ne sanjate nikada “beogradske snove” već crnogorske. Iz Vašeg ugla, šta je to što Crnu Goru izdvaja (osim prirodnih ljepota) u odnosu na druge zemlje na Balkanu, a čega, možda, nijesmo ni svjesni?

Lalović: Dugo živim u Beogradu, Volim taj grad u kome sam osnovala porodicu, rodila djecu, za kojeg me vezuju divne uspomene. Možda ta ljubav ne bi bila tolika, da nije prihvaćeno sve ono što sam sa sobom donijela i što je za sve ove godine uspijelo da preživi, ne samo u meni, već da se utisne u biće moje djece.

Kad putujem ka Crnoj Gori, tačno mogu da prepoznam tu posebnu nijansu neba kad joj se približavam. Mislim da ne postoji zemlja na kugli zemaljskoj sa toliko oprečnosti koje se stapaju u savršen sklad, kao što je Crna Gora. Nigdje golet krša ne zrači tolikom toplim. Njena malenost je samo privid. To je zemlja koja se ne mjeri širinama i dužinama, već visinama. Možda je baš to razlog zbog kojeg sam snovima ostala na te bande.

Dnevno.me: Danas kada nam je sve tako dostupno, praktično na klik, kada smo “bombardovani” informacijama, kako se (o)čuvati od prezasićenja?

Lalović: Tajna je u jednostavnosti. Ljudi su umorni od prevelikog pametovanja i potrebe da se neko impresionira. Gladni su čiste emocije, neopterećene prenaglašenim izlivima. Sama vječito tragam za onim što me podstiče na razmišljanje, navodi na analitičnost, popravlja i činim boljom. U tome je suština svega što radimo. Truditi se da budemo najbolja verzija sebe.

Dnevno.me: Koje riječi ste doživjeli kao najveći, najdraži kompliment od čitalačke publike regionalno prepoznate trilogije “Brda od pelina”?

Lalović: Imala sam sreću da od samog početka mog pisanja imam jaku interakciju sa čitaocima. Često se javljaju i dijele sa mnom utiske o knjigama. Najdraži komplimenti za mene su kad napišu da su uz moje knjige prebrodili neke teške trenutke u porodici ili da su im pomogle da riješe neke životne dileme. U mojim knjiga ima mnogo likova tako da nije teško da se u nekom od njih pronađemo.

Ipak, izdvojila bih kad me je kontaktirala djevojka koja je jedno ljeto provela uz bolesnu baku vezanu za krevet i čitala joj moj prvi roman. Za to vrijeme, njen djed je sjedio pored kreveta i slušao. Nažalost, baka je te jeseni preminula. Kažu da joj je bilo žao što nije stigla da sazna sudbinu njene omiljene Velike. Kad je nakon devet mjeseci objavljen drugi roman, na promociju je došao djed sa unukom i donio ružu. Poklonila sam knjigu, kao mali, više nego skroman dar za osjećaj koji je njihova priča u meni izazvala. Malo je reći da sam bila dirnuta.

Dok postoji emocija koja se prenosi od autora do čitaoca i nazad, umjetnost koja se stvara ima svoju svrhu. Nadograđuje nas, podstiče i mijenja. Ako toga nema, sve što se napiše je mrtvo slovo na papiru, bez ikakve svrhe. Umjetnost je konstruktivna i traje dok cirkuliše emocija među nama.

Dnevno.me: Nakon tri romana u kojima ste vjerodostojno opisali način života crnogorske žene, najavili ste i roman posvećen crnogorskom muškarcu.  Za Crnogorku ste kazali da je “heroina dostojna antičkih drama”, šta kažete za Crnogorca?

Lalović: Crnogorac je poput Spartanaca. Predodređen da se bori i izbori za svoj komad slobode. Od trenutka kad se rodi u njemu se njeguje osjećaj za neke više ciljeve. Kod takvih muškaraca neminovne su snažne emocije iako često sputane i skrivene ispod hladne spoljašnosti.

To su ljudi škrti na riječima, još manje na javnim iskazima emocija. Češće se pokažu nego što se ikad o njima glasno prozbori. Lično, više vjerujem ljudima koji oprezno troše riječi. Od prečestog ponavljalja znaju da izgube svaki smisao.

Jasenka Lalović; Foto: Instagram

Dnevno.me: Kada publika možete očekivati Vašu četvrtu knjigu?

Lalović: U narednih mjesec do dva trebalo bi da sve privedem kraju. Nakon toga tekst predajem u ruke izdavačkoj kući ‘’Laguna’’ koja je preuzela štampanje i distribuciju mojih knjiga. Nadam se da će do jeseni biti u knjižarama.

Dnevno.me: U želji da, kako ste objasnili, tekstu ne “oduzimate od duše” koristili ste arhaične izraze, odnosno pisali ste onako kako je zborila Vaša baba. Da li vodimo računa o bogatstvu (bogaćenju) jezika koje, između ostalog, znači i čuvanje starih riječi i izraza?

Lalović: Savremen jezik na dnevnom nivou trpi izmjene, modifikuje se i sve više gubi od svoje autentičnosti. Digitalizacija je u sve svjetske jezike unijela čitav niz novih riječi i izraza koji su opšte prihvaćeni i u kratkom roku postali svima razumljivi. To su promjene koje su neminovne i na koje teško da možemo da utičemo.

Kad pišete tekst koji zahtjeva da se vratite čitav vijek unazad, pored niza društvenih, kulturnih, političkih prilika koje moraju da se isprate kao autentične za taj period, najveći akcenat stavlja se na jezik. Pored poznavanja dijalektskih osobenosti, važno je da se svakom liku podari vokabular, primeren njegovoj učenosti, njegovom kretanju, kontaktima. Tu jezik samog autora, mora ostati po strani. Jedina forma koja zadovoljava takve zahtjeve je narativ. Zahvaljujući tome čitalac se direktno uvodi u radnju romana, osjeća se akterom priče i štro je najvažnije, ne primjećuje autora kao nekog ko usmjerava tok radnje.

Tu je jako važno da se jezik svede na one operativne riječi koje su u to vrijeme bile u opticaju, što zahtjeva često traganje za sinonimima i riječima koje su potisnute tuđicama i ostaju po rubu sjećanja. Trudila sam se da za mnoge stare riječi pronađem mjesto u tekstu. Sada je lakše nego na početku. Često se jave čitaoci sa predlogom da iskoristim neke od izraza i riječi.