Foto: Privatna arhiva

“Nemaju uvijek mladi ljudi sreću da znaju šta hoće da studiraju odmah. Kažem sreću, iako ne volim taj termin, jer je, zapravo, bolje koristiti fokus”, poručuje sagovornica u serijalu Najbolje iz Crne Gore Katarina Vukčević, koja je završila osnovne studije scenografije na čuvenoj akademiji Brera u Milanu, a onda i magistarske za scenografiju i kostim za film i pozorište. 

“Voljela sam razne oblasti: film, pozorište, književnost, slikarstvo, psihologiju i shvatila sam da ih sve pronalazim kroz zanimanje koje sam izabrala, studirala i kojim se bavim “scenografija i kostim za pozorište i film”, što je i bio naziv fakulteta koji sam upisala 2011”.

Katarina Vukčević u svojoj kreaciji za jedan projekat

Talentovana Podgoričanka studirala je pet godina godina u Milanu, kao dobitnik stipendije  Accademia di Belle arti di Brera u tom gradu.

“Razni sklop okolnosti me je doveo do toga. Moja porodica, puna ogromnih talenata ujedno je bila i najveći oslonac za tu odluku. Moj otac inženjer, ali više umjetnik, i majka koja je bila inspiracija za kostim sa njenim skicama koje nije nikad realizovala, jer su to bila neka druga i teža vremena”, priča nam Vukčević.

               Foto: Privatna arhiva: Evento “98 giorni” ,Teatro Fraschini; Kostimi: Katarina Vukčević

Naša sagovornica je i tokom studiranja bila angažovana, pa je tako samostalno potpisala kostime za Piccolo Teatro u Milanu. Svoj pečat dala je i stvaralaštvu u Teatro di Bellini u Napulju, gdje je potpisala kostime za Vindzorske žene od Šekspira za njihovu poznatu režiserku Serenu Sinigaglu.

Dobitnica je nagrada od Il Foglio Del Mobile, kao i “Velimir Bucko Radonjić”, za mladog scenografa u inostranstvu. Imala je, takođe, priliku i da izlaže svoju skulpturu u Palazzodelle Selline u Milanu.

No, od svih priznanja, Vukčević jedno, pak, izdvaja u razgovoru za naš portal. Riječ  je o prestižnoj, nacionalnoj nagradi Italije.

“2015. dobila sam nagradu Claudio Abbado, prvo mjesto za najbolji filmski kostim u cijeloj Italiji, sreća ili zasluga, vjerovatno i jedno i drugo, pobijedila sam i ta nagrada mi je pomogla da uđem u posao.

Radila sam, sad već mogu da kažem na poprilično dosta predstava i projekata, ne bih mogla ni jednu na izdvojim, jer je u svaku utkana inspiracija iz različitih životnih perioda koje sam prolazila, u neku više tuge, neku više srece, ili nostalgije, bijesa ili mira”, kaže nam Vukčević.

Jedan od crteža za koji je dobila Nacionalnu nagradu Claudio Abbado

Trenutno je u Rimu, i priznaje da je srećna, jer je, kaže, prvi put pred velikim vratima filma.

“Radim na jednoj vrlo bitnoj predstavi sa filmskim glumcima koja se zove “Signora di martedi”. Kad sam bila mala te iste glumce sam gledala na televiziji, a sad sarađujem sa njima. Često sam zbog posla na relaciji Milano Torino i od sad Rim, iako me je put poveo i u Francusku i Španiju”. 

Interesovala nas je i da li je, imajući u vidu bogato iskustvo u Italiji, bila angažovana i na projektima u svojoj zemlji:

“U Crnoj Gori sam odradila samo jednu predstavu “Ukroćena Goropad”, na poziv makedonskog nagrađivanog režisera Projkovskog”, kaže Vukčević. 

Priznaje nam i da svoj život dugoročno ne vidi u Crnoj Gori, niti želi da ima stalnu adresu bilo gdje, niti konvencionalno radno vrijeme, već putujuću ,,kancelariju”.

“Nažalost ne vidim sebe nigdje dugoročno. Evo primjera, nemam ni jednu tetovažu, plašim se nečega što može da traje zauvijek. Posebno ako je “to nešto” vezano za fizički prostor ili promjenu. 

Migracija jeste u ljudskoj prirodi. Često čujem tu rečenicu i u Italiji. Najbolji kadar ide u inostranstvo u potrazi za boljim uslovima.

Ljudi nikad nijesu zadovoljni, ali ako me pitate zašto ljudi odlaze generalno iz Crne Gore, mislim da je naše šire područje pretrpjelo velike traume u istoriji, i samim tim ambijent odiše energijom koja je, donekle, blokirana. Ali, pošto ne živim u Crnoj Gori već 12 godina, mogu samo da pričam o mom privatnom razlogu odlaska, koji je vezan prije svega za nomadsku prirodu mog posla i ličnosti”, kaže sagovornica portala Dnevno.me.

Na pitanje koja osobina je dominantno dovela do ciljeva, odgovara nam: ljubav prema detaljima. 

“A što se tiče mojih planova želim da se ne udebljam previše u Rimu od ovih silnih lazanja. Šalu na stranu, voljela bih konačno samostalni rad na bitnoj filmskoj produkciji. Kažem bitnoj, jer sam po prirodi neskromna”, iskreno će  Vučević i nastavlja samouvjereno:

“Biti svoj, biti poseban, biti slobodan….”, i  ratove bih vodila zbog ovog “biti”, i prava na njega, poruka je sagovornica serijala “Najbolje iz Crne Gore”.

A, temperament naše sagovornice ponajbolje, možda, opisuju riječi režiserka sa kojom je sarađivala koja je znala da kaže:,,Evakuišite pozorište, došla je Crnogorka”.

Za kraj razgovora, Katarina Vukčevič mladima bi, kaže još poručila da nikog ne imitiraju, jer jedino im tako neće biti “tijesno” u sopstvenoj koži.

“Biti svjestan. U svakom tretnutku, svega što, radimo, ili izaberemo, bilo to loše ili dobro za nas, jer i iz loših odluka se rodi nešto ako smo svjesni.

Svijest je moć. Imam dvije sestre koje su najbitnije osobe mog života, jedna je u Beogradu na doktoratu filozofije, a najmladja od 19 godina u Podgorici studira film.

Sve tri imamo različite karaktere i ono što sam savjetovala njima je bilo da ne imitiraju mene, i da uspjeh nužno ne znači otići u inostranstvo”, zaključuje naša sagovornica.