Čuvar starog duha Nikšića: Veliki broj istorijski vrijednih predmeta nalazi se na crnom tržištu, svi smo na gubitku

Foto: Privatna arhiva

Svi oni koji vole Nikšić mogu uživati, otrgnuti se od svakodnevice i “zaploviti” u stara vremena zahvaljujući razglednicima koje sakuplja dvije decenije Boško Roganović, a u čijoj bogatoj kolekciji se mogu vidjeti čak i one na kojima su prikazane fotografije najstarijeg panoramskog snimka grada pod Trebjesom, ulazak prvog voza u nikšićku željezničku stanicu iz pravca Bileće….

O broju razglednica Roganović, pak ne voli da govori jer ih, kako kaže ne sakuplja zbog takmičenja, već zbog želje da što bolje upozna svoj grad i sačuva uspomenu na prošla vremena.

Prije sedam godina, kada je naš sagovornik organizovao prvu izložbu tog tipa u Nikšiću izloženo je više od 300 razglednica s kraja 19. do ’80-ih godina prošlog vijeka. Sada je ta cifra, zasigurno, mnogo veća:

“Možete samo da zamislite čime bi sve raspolagali da ono što ja radim u privatnoj režiji rade neki ljudi u institucijama kulture. Veliki dio tog istorijskog materijala danas bi bio u našim muzejima, bibliotekama i galerijama. Svjedoci smo da se danas veliki broj istorijski vrijednih predmeta nalazi na crnom tržištu i to je ono zbog čega smo svi na gubitku”, upozorava Roganović.

Boško Roganović: Foto: Privatna arhiva

Osim po tome što je strastveni kolekcionar, priča o Bošku Roganoviću specifična je i zbog odluke da diplomu ekonomiste zamijeni nečim posve drugačijim što zasigurno jeste posao vatrogasca, a čije odijelo, kako kaže, ponosno i odgovorno nosi.

***

Dnevno.me: 20 godina sakupljate uspomene i čuvate istoriju grada pod Trebjesom, a najveću strast imate prema razglednicama. O broju razglednica, kako ste kazali ne želite da govorite, ali možemo, pak, o drugim vrlo interesantnim podacima. Koje su najstarije razglednice ili druge umjetnine koje imate u očigledno više nego bogatoj kolekciji, a što je potvrdila svojevremeno i izložba koju ste organizovali u Nikšiću?

Roganović: Odgovor na ovo pitanje uvijek me stavlja pred dilemu da li da se odlučim za jednu razglednicu ili čitav set razglednica iz te grupe najstarijih. Nego kad smo već kod najstarije, izdvojio bih dvije razglednice koje prikazuju panoramski snimak grada sa Bedema, a koje su putovale 1903. i 1908. i od kojih je jedna rađena u boji, a druga u tzv. sepia varijanti.

Za njih je interesantno da pored toga što su putovale tih godina na njima je prikazana fotografija najstarijeg panoramskog snimka grada iz 1895/96. Na prvi pogled može se vidjeti pripremljena Petrova glavica – plato na kojem će biti izgrađena Saborna crkva.

Najstariji panoramski snimak grada

Na ovoj fotografiji vidi se da još nije krenulo njeno zidanje, a istorijski podaci kažu da je završena avgusta 1900. Pored ovih razglednica izdvojio bih i seriju razglednica prvog nikšićkog fotografa Branka Šobajića iz čuvene porodice Šobajić koja je dala mnogo istaknutih kulturnih radnika kada je Nikšić u pitanju krajem XIX i početkom XX vijeka.

Dnevno.me: Prošlo je sedam godina od izložbe koju ste organizovali, a koja je bila prva tog tipa u Nikšiću (citiraću Vas: skoro 15 sati utrošio sam dok sve razglednice nijesam postavio na panoe). Na toj izložbi tada se prikazali više od 300 razglednica Nikšića, Šavnika, Žabljaka i Ostroga s kraja 19. do ’80-ih godina prošlog vijeka. Da li je u planu nova izložba i kakvog formata, te koliko ste blizu cilju da ilustrujete monografiju grada?

Roganović: Prvu samostalnu izložbu razglednicu i prvu takvog formata imao sam 2016. u okviru Septembarskih dana kulture gdje je moj rad prepoznala lokalna samouprava i tada sam dobio poziv da građanima Nikšića predstavim sve ono što sam do tada sakupio.

Kako se radilo o specifičnoj izložbi koja do tada nije rađena bilo je potrebno riješiti problem kako toliko veliki broj razglednica postaviti na panoe, učiniti ih da pristupačnim za posjetioce, a istovremeno ih propisano zaštiti kako ne bi došlo do njihovog oštećenja s obzirom na to da je izložba trajala dvije sedmice. Upravo tada dolazi do te zanimljive činjenice da mi je trebalo skoro 15 sati da se sve to postavi na panoe. Na kraju trud se isplatio, jer je izložba bila, zaista, posjećena i nakon završetka uslijedila su pitanja kad će se ponoviti.Upravo ta izložba daje putokaz nekoj novoj izložbi, koja bi bila, međutim, sasvim drugačijeg formata.

Dnevno:me: U kom smislu drugačija?

Roganović: Pa jednostavno težio bih da smanjim broj prikazanih razglednica, a uradio bih njihove reprodukcije, naravno uvećane kako bi posjetioci imali više prostora da na miru pogledaju kakav je Nikšić nekada bio.

Kada je u pitanju monografija grada to je nešto što ću sigurno raditi, ali tu bih volio da taj projekat “izguram” zajedno sa drugim nikšićkim kolekcionarima razglednica i fotografija i da svi zajedno jednog dana napravimo presjek naših sakupljanja, okupimo se i ostavimo gradu jednu zaista vrijednu monografiju za sva vremena.

Dnevno.me: Svaka dobra kolekcija se sporadično ažurira – dopunja i mijenja, a šta je Vaš glavni kriterijum u odabiru, te gdje i kako najviše pronalazite umjetnine?

Roganović: Kolekcionarstvo je jedan zaista dinamičan proces, kao jedna priča koja nema kraja. Mi kolekcionari uvijek kada dođemo do tako kažem nekog ćorsokaka ili zastoja u nabavci materijala okrenemo se nečem što je blizu glavne teme.

Tako sam i ja da kažem u ovu glavnu priču sa sakupljanjem starih razglednica Nikšića uskočio tako što sam kupovao markice stare Crne Gore i kod istog prodavca vidio sam jednu razglednicu Nikšića i rekoh sebi: “ajde da je kupim”. Istina, mislio sam u startu da će to biti samo nekoliko komada, ali razglednice jedna po jedna dolazile su u Nikšić.

Kolekcionarska upornost se potvrdila i u mom slučaju pogotovo što sam vremenom uvidio značaj razglednice koja sama po sebi predstavlja autentičan i dokumentaran istorijski izvor i što sam onda postavio sebi cilj da nastavim sa tim kako bih stari Nikšić sačuvao od zaborava.

Inače, razglednice i druge zanimljive predmete vezane za Nikšić kao što su knjige, dokumenti, fotografije i drugo uglavnom nalazim na aukcijskim sajtovima specijalizovanim za prodaju svega što sam prethodno nabrojao.

Na taj način razglednice sam nalazio širom Evrope od kojih su neke putovale poštom a neke nijesu, jer su u to vrijeme kupovane kao suvenir i nošene u zemlje gdje sam ih ja prethodnih godina kupovao.

Dnevno.me: Da bi kolekcija bila umjetnički i kulturno vrijedna svakako mora biti vjerodostojna. Šta su za Vas najpouzdaniji izvori i kako uglavnom provjeravate autentičnost? Koliko su Vam od pomoći digitalne biblioteke?

Roganović: U početku je fokus bio na razglednicama, ali vremenom kako se taj istorijski vizuelni mozaik grada sklapao javila se težnja da sakupljanje proširim i na literaturu – bilo da se tu radilo o knjigama ili digitalnim bibliotekama, a sve sa ciljem kako bih se bolje upoznao sa istorijom grada i kako bih mogao što preciznije da odredim kojem periodu pripada koja razglednica/fotografija.

Da bi ste odredili kojem periodu pripada određena fotografija, možda, najbolju pomoć vam ponudi sam pošiljalac, koji je uz tekst na poleđini ispisivao datum i godinu kada je ona poslata. Od pomoći je i pečat pošte sa kojeg se mogu vidjeti podaci, zatim poštanske markice za koje se tačno zna kada su puštene u saobraćaj, takođe, na poleđini obično biva ispisan i naziv izdavača za koje se opet zna kada su radili…Dakle, da bi ste znali iz kog je perioda razglednica i kako bi to sjutra negdje prezentovali morate se potruditi da to i dokazima potkrijepite.

Kad već baš ne mogu pogoditi tačnu godinu uvijek ide prije godine ono „oko te i te godine“. Smatram da je ovo veoma važno prilikom izrade određenih naučnih radova ili predstavljanja fotografija u raznim monografijama, knjigama, publikacijama i drugim tekstovima, a sve sa ciljem kako se poslije ne bi stekla „pogrešna slika“ o nekom objektu i generalno slici samoga grada.

Digitalne biblioteke sa svojim do sada objavljenim digitalnim zapisima novina su mi u dosadašnjem radu mnogo pomogle jer sam uporno danima, mjesecima i godinama prelistavao te novine i časopise i to stranu po stranu, a svaki tekst koji je vezan za Nikšić bih prekucao sa obaveznim tragom gdje sam nešto i pronašao.

Tog materijala ima još i ako neko ovo čita iz te branše, nek se potrudi da i preostale novine iz kojih se može dosta saznati, publikuje u ovom digitalnom obliku. Tu prije svega mislim na novine „Slobodnu misao“ koja se vrlo često citira kroz knjige vezane za Nikšić, a koje se mogu jedino pregledati na Cetinju. Meni koji radim je to teško ostvarivo da odem na Cetinje a sve to pregledam. Jednostavno, za tako nešto treba vrijeme.

Dnevno.me: Glavni ste administrator grupe na Faceboku ”Ja volim Nikšić” na kojoj dijelite uglavnom objave koje prate osnovne informacije u kom periodu je nastala fotografija, bez, kako ste kazali – ikakvog nametanja mišljenja, zbog čega je to nekada izgledalo ljepše a danas ružnije, ili obratno.

Roganović: Tako je, sve je krenulo da kažem sad već daleke 2008. kad sam se pridružio toj grupi i nakon određenog vremena postao njen administrator, a na toj „funkciji“ sam i dan danas. Počeo sam s vremena na vrijeme da objavljujem fotografije Nikšića iz raznih vremenskih perioda. Kako su reakcije ljudi bile više nego pozitivne, posebno onih koji sada žive van Nikšića, kao i onih koji se dobro sjećaju perioda kada su nastale pojedine fotografije to mi je dalo motiv da ne odustajem i da uporno godinama objavljujem sve ono što je vezano za Nikšić. Trudim se da gotovo svakodnevno, pronađem nešto što bi bilo interesantno.

Uglavnom te objave prate osnovne informacije iz koje je godine ili perioda koja fotografija, bez ikakvog nametanja mišljenja. Istoriju jednostavno ne možemo da promijenimo. Cilj mi je da kroz ovu grupu svi zajedno čuvamo sjećanje na prošla vremena i uvijek to s ponosom kažem – ne u mojoj nego u našoj grupi, zaista, vlada jedna kultura dijaloga i mogu je slobodno nazvati kulturnom grupom. Za to su svakako zaslužni svi njeni članovi kojima ovom prilikom zahvaljujem. Da je obrnuto sigurno ta grupa ne bi postojala.

Dnevno.me: Tragate neumorno, dajući doprinos da se stari duh Nikšića sačuva od zaborava, a da li zauzvrat dobijate i Vi od drugih, vjerujem, najdraži poklon- razglednice i fotografije?

Roganović: Upravo to na koji način predstavljam grad i sa kolikom predanošću to radim podstakla je mnoge koji su mi poklonili dio nekih svojih kolekcija, jer su u meni prepoznali nekog ko će to najbolje sačuvati i time mi zaista mnogo pomogli u ovome sa čime se bavim.

Uvijek volim da pomenem te ljude pa ću to uraditi i ovaj put. Tu prije svega mislim na Zorana Zečevića koji nažalost više nije sa nama, a od koga sam dobio 21 predratnu razglednicu/fotografiju Nikšića, zatim Dejana Luburića koji mi je poklonio veliki broj razglednica poslijeratnog Nikšića, Maksima Vujačića, Dragana Delibašića, Aleksandra Šima Dedovića koji, takođe, nažalost više nije sa nama kao i mnogi drugi.

Dnevno.me: Motiv i težnja za stvaranje kolekcija mogu biti ekonomske, hedonističke ili pak saznajne prirode. Šta kod Vas preovladava?

Roganović: Kada smo kod motiva dominira taj istraživački duh. Želja da se otkrije nešto novo, što do sada nije objavljeno je glavni motiv koji me pokreće da nastavim sa ovim da ga nazovem poslom. Uvijek kažem da nijednog trenutka nijesam zažalio gdje sam uložio novac. A mogu vam reći da se radi o zaista jednoj lijepoj sumi novca kad bi se to sve sabralo. Posebno ako se ima u vidu činjenica da sam razglednice kupovao i po cijenama od 30 do 40 eura po komadu, a najskuplja me koštala 55 eura.

Tu hedonizam dolazi do punog izražaja, jer najveća mi je satisfakcija kad kupim nešto što je vezano za istoriju grada, a to koliko je koštalo manje je bitno. Ta činjenica dođe do punog izražaja kada vas iz kulturnih ustanova, galerija, medija i drugih ustanova pozivaju na saradnju prilikom izrade naučnih radova, novinskih članaka, rekonstrukcije određenih objekata kao što su na primjer: Dvorac kralja Nikole, most na Moštanici, organizacija izložbi, kulturnih manifestacija i drugo.

Tada kažem u sebi da sam na neki način uspio u ovome što radim. Razglednice kao svjedok istorije će ostati i biće na sigurnom kod mene, a novac je tu od danas do sjutra.

Evo, čak i ovo Vaše interesovanje da baš sa mnom uradite intervju je na kraju krajeva jedna vrsta satisfakcije, jer ste prepoznali značaj onoga čime se bavim. Nadam se da će mojim stopama krenuti i kćerkica koja ima već neke svoje kolekcije kinder igračaka, albuma sa sličicama, PEZ bombona i drugo. Ne forsiram je, ali isto vidim da uz mene zna da čuva stvari koje dobije i da se tu rađa onaj istraživački duh koji na neki način i mene karakteriše.

Dnevno.me: Bavite se i filatelijom, sakupljate knjige, fotografije, akcije i druga dokumenta. Šta je za Vas, zapravo, kolekcionarstvo- strast, pasija, način života, traganje, svojevrsni dug prema budućim naraštajima, neki bi možda rekli ludost, a šta kažete Vi?

Roganović: Možda bih od svega ovoga izdvojio strast i traganje koje će u krajnjem rezultirati nečim da će buduće generacije imati pravu sliku Nikšića kakav je nekada bio. Inače, volim da citiram Getea koji kaže da su „kolekcionari srećni ljudi“.

Anker razglednice iz 1910 – autor Rudolf Mosinger

Dnevno.me: Nijeste umjetnik, a da li na neki način živite umjetnost kao strastveni kolekcionar?

Roganović: U ovom slučaju pošto se bavim ovim čime se bavim najbliži sam istoriji, iako sam po struci diplomirani ekonomista. Ali ja sam onaj tip „istoričara“ koji želi da prikaže nešto kako je nekada bilo, kao što već rekoh, bez bilo kakvog nametanja neprovjerenih istorijskih izvora.

Kada stanem iza nečega to volim i da dokumentovano potkrijepim, a tu bolji dokument od originalne fotografije ne postoji.

Dnevno.me: Život svakog kulturnog dobra oduvijek je zavisio od toga kako se, u najvećoj mjeri čovjek odnosi prema njemu. No, reklo bi se da smo nerijetko danas, ipak, nijemi svjedoci propadanja, oštećenja ili uništenja umjetnina, umjetničke građe i istorije. Da li dijelite taj stav? I koliko same institucije kulture u Crnoj Gori doprinose očuvanju kulturnog blaga za kojim Vi konkretno tragate i uspješno pronalazite?

Roganović: Nikad ne volim da generalizujem stvari, jer u svim tim institucijama postoje profesionalci koji bi htjeli da rade svoj posao onako kako su se za to i školovali, ali uvijek postoji ono čuveno „ali“ koje se ogleda bilo kroz finansije ili kroz loše rukovođenje tim institucija pa jednostavno profesionalac ne može da dođe do izražaja.

Možete samo da zamislite čime bi sve raspolagali da ono što ja radim u privatnoj režiji rade neki ljudi u tim institucijama. Veliki dio tog istorijskog materijala danas bi bio u našim muzejima, bibliotekama i galerijama. Svjedoci smo da se danas veliki broj istorijski vrijednih predmeta nalazi na crnom tržištu i to je ono zbog čega smo svi na gubitku.

Smatram da cilj naših institucija treba da bude vraćanje povjerenja građana. U smislu da jednog dana na primjer odem u muzej i poklonim svoju kolekciju njima na čuvanje i da znam da će se o istoj starati kao što sam se i ja starao. Pa na kraju krajeva ako treba i da otkupe privatne kolekcije, vjerujte uradili bi veliku stvar, jer bi izlaganjem tih predmeta učinili da oni postanu dostupni svima, a to bi generisalo i povećanje posjete muzejima i drugim kulturnim institucijama.

Nikšić, skver, 70 – tih godina XX vijeka

Kolaž, Nikšić 70- tih XX vijeka

Dnevno.me: Budući da je cilj sačuvati originalne umjetnine, a da na protok vremena ne možemo da utičemo, a da Vaša kolekcija biva sve bogatija, kako planirate da sačuvate sve što ste prikupili?

Roganović: Kako se radi o razglednicama i fotografijama one generalno ne zauzimaju mnogo mjesta, a čuvam ih u specijalizovanim albumima za razglednice gdje su zaštićene od vlage i svjetlosti, dok su knjige na policama.

Nikšić, 30-tih godina XX vijeka

Iz vremena izgradnje Dvorca kralja Nikole

Dnevno.me: Kako ste već kazali “pozajmljivali“ ste razglednice za razne izložbe, između ostalog, Centru za konzervaciju i arheologiju sa Cetinja dali ste na uvid desetak razglednica Dvorca kralja Nikole, u cilju rekonstrukcije. Koliko ste zapravo zadovoljni saradanjom sa kulturnim instituacijama?

Roganović: Ne samo sa njima već i sa mnogim drugim. Spomenuo bih još i saradnju sa JU Narodna biblioteka „Njegoš“ iz Nikšića gdje sam učestvovao sa svojim fotografijama u izradi monografije te ustanove, saradnju sa JU Muzeji i galerije Nikšić gdje sam učestvovao u organizaciji više izložba i drugih institucija i organizacija…Teško da mogu sada nabrojati sve one sa kojima sam sarađivao.

Dnevno.me: Da kažemo da osim što ste strastveni kolekcionar diplomirani ste ekonomista koji radi u Službi zaštite i spašavanja Nikšić. Ako Vas u kolekcionarstvu vodi strast i želja za novim saznanjima, šta je onda presudilo da promijenite profesiju ekonomista/vatrogasac?

Roganović: I slučajnost a i na neki način tradicija, jer mi je pokojni otac u vojsci radio kao protivpožarac, a majka 28 godina radila kao administrativni radnik u vatrogasnoj jedinici Nikšić. Tako da živim tu vatrogasnu priču još od malena kada sam dolazio u vatrogasnu jedinicu, pa tako i sada kada sam praktično zamijenio moju diplomu sa nekom drugom koja sa sobom donosi uniformu koju sa zadovoljstvom nosim.

Dnevno.me: Razgovor smo posvetili kolekcionarstvu, u tom duhu ćemo i završiti. Tokom intervjua citirali ste slavnog njemačkog pjesnika Getea koji je kazao da su kolekcionari srećni ljudi, da li biste još nešto dodali toj konstataciji?

Roganović: U mom slučaju ta misao se potvrdila, i to je sasvim dovoljno. Uz to, nadam se da ću ljubav prema kolekcionarstvu prenijeti i na moju kćerku Milicu.

I ne, ipak, ovdje nije kraj – još jedna “tura” kroz minula nikšićka vremena:

Prva fotografija trga pronađena u albumu koji se čuva u Biblioteci rijetkih knjiga u Istanbulu sa izložbe „Montenegro et ses environs – Crna Gora i njeno okruženje/prve fotografije Nikšića” održane u “Tehnopolisu” 02.04.2018.

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Na trgu sredinom tridesetih godina XX vijeka; Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Još jedna fotografija trga u Nikšiću; Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Željeznička stanica u izgradnji; Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Ulazak prvog voza u nikšićku željezničku stanicu iz pravca Bileće, 12. jul 1938; Tačno u 12:32 objavljen je dolazak voza pucanjem prangija sa Bedema. Prvi voz “Ćiro” koji je stigao u Nikšić dočekalo je 5000 ljudi.

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Poslije Drugog svjetskog rata prugom Nikšić – Bileća odvijao se i teretni i putnički saobraćaj. Ona je ostala najvažnija željeznička veza Crne Gore sa ostalim krajevima Jugoslavije sve do puštanja u rad pruge Beograd – Bar, kada je 1976. konačno zatvorena za saobraćaj. Posljednji voz iz Nikšića za Bileću pošao je 29.05.1976. u 13 sati i 18 minuta.

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

U to vrijeme Gundulićeva ulica, a danas Njegoševa… U pozadini se vidi Vojnik pod snijegom, a u prvom planu su stanovnici grada prije 90 godina…Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Ulica cara Dušana (današnja Karađorđeva ulica) sredinom dvadesetih godina XX vijeka; Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Trebjesa, 1944; Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

U pozadini Uzdomir, zgrada Pošte, bisicklisti u prvom planu, a automobilima ni traga, 1960.

Soliter kod autobuske stanice u izgradnji; Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Prije 61 godinu Gimnazija “Stojan Cerović”, danas OŠ “Olga Golović”

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Unutrašnjost sale Doma sindikata (Bioskop “18. septembar”); Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

Motel na Trebjesi koji je završen 15.05.1971; Foto: Fb “Ja volim Nikšić”

“Fotografija starog dvorca pod Trebjesom iz knjige “Crna Gora u magičnom oku princeze Ksenije”

“Turist biro Nikšić” sedamdestih godina počeo je da organizuje prevoz putnika od Nikšića do aerodroma Golubovci, dva puta dnevno. Za te potrebe nabavljeno je vozilo Folksvagen Vestfalija koji je vozio Rajko Nikolić. Za tadašnji Titograd je polazio u 4 sata i 45 minuta, a karta je koštala 40 dinara.

Foto: Fb “Ja volim Nikšić”