Foto: Privatna arhiva

Za priču o Radovanu Mijanoviću nije potreban nikakav specijalni povod – jer kako za starije, tako i mlađe generacije poduhvat iz 70-tih da se dokaže kao kardiolog, koji je tek stigao sa još vlažnim sertifikatom o završenoj školi, pred asovima iz te oblasti ostaje kao ponajbolji primjer zdrave ambicije, koju niko na kraju nije uspio da ospori, a koja nam danas može biti dragocjen podsjetnik.  

O stanju u zdravstvu nekad i sada, napretku u tehnologiji koji nije zaobišao ni medicinu, o sistemu vrijednosti, kako na poslu, tako i van njega, razgovarali smo sa uglednim Nikšićaninom, koji devetoj deceniji “prkosi” energijom i duhom. 

Radovan Mijanović; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Sumirati biografiju Nikšićanina dr Radovana Mijanovića pravi je izazov, a kako je tek živjeti život, za koji bi mnogi rekli da je u njemu stao ne jedan, već deset! Ipak, Radovan Mijanović sebe zna da (pri)upita da li je negdje mogao više, bolje… Rad i discipliina kakva se ne viđa često, a reklo bi se i potvrda da od rada nikome ništa nije bilo. Pojedini se i ne bi saglasili sa tom konstatacijom, šta Vi kažete?

Mijanović: Saglasan sam sa tom “parolom”. Dodao bi da je važno da je ispraćena zdravom ambicijom. Tako je bilo i u mom slučaju. Gimnaziju sam završio u Nikšiću. Medicinski fakultet i specijalizaciju iz interne medicine u Beogradu, a subspecijalizaciju iz kardiologije u Zagrebu.

Zvanje primarius sam zaslužio poslije objavljenih tridesetak stručnih radova u referentnim medicinskim glasilima. Zvanje međunarodni sportski ljekar zaslužio sam poslije odslušanih seminara iz oblasti sportske medicine na međunarodnim katedrama i položenog završnog ispita.

Medicinsko osoblje IV paviljona u Brezoviku, 80-tih; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Moderno doba, tehnologija olakšala je život, no sam kvalitet postaje sve više upitan u “instant” vremenu. Koja vrijednost nam danas fali iz onog vremena u kojem ste Vi aktivno stvarali?

Mijanović: Savremena tehnologija u posljednje vrijeme učinila je nevjerovatno brz napredak. Teško ga je pratiti. Ko uspije da te značajne tehnološke prednosti iskoristi i unaprijedi svoju struku i podigne opšti nivo znanja, taj je na najbolji način sebi pomogao i ispratio tu ukazanu priliku.

Ipak, u prilici smo danas da vidimo i onaj drugi, ne baš lijep primjer, kada se te mogućnosti iskoriste za gubljenje vremena. Igrice, virtuelni život. Nesreća je, što to najčešće koriste mlade osobe, koje nemaju vremena za međusobnu komunikaciju, druženje, društvene igre, učenje. Oni najmlađi, u sve većem broju, zbog izostajanja  u govoru, posjećuju logopede, dobar dio njih i ljekare, zbog prijetećeg autizma.

Dnevno: Šta vidite kao najveće “kočnice” razvoja danas, najprije od stuba svakog društva – obrazovanja, preko zdravstva, ekonomije…?      

Mijanović: U zdravstvu, školstvu i drugim društvenim sferama napravljeni su brojni i vrijedni iskoraci. Nabavljena je nova i savremena oprema, rekonstruisani i osavremenjeni objekti. Ti iskoraci nijesu adekvatno predstavljeni javnosti. Internet, mediji i socijalne mreže postale su dominantan izvor informisanja građana. Rukovodeći kadar i zaposleni u ustanovama davali su svoj doprinos u pripremi programa, planova i svim tekućim aktivnostima.

Taj kompleksni zadatak, koji je presudan za percepciju javnosti o našem radu, trebalo je i treba da strateški koordiniraju resorna ministarstva, sa svojim PR kapacitetima, uz punu sradnju sa javnim preduzećima. Nedostaju nam danas smjernice prioritetnih pravaca komunikacije, da informišemo o našim planovima i aktivnostima, sačinimo planove komunikacije i realizujemo ih, uz punu koordinaciju sa najodgovornijma. Osoba koja komunicira sa javnošču u ime javne ustanove, mora imati preciznu adresu u ministarstvima sa kojima bi sve naše aktivnosti bile predstavljene javnosti na stručniji, kvalitetniji i ažurniji način. Mora se posvetiti više pažnje stvaranju uslova za zadržavanje kadrova i motivaciji za njihov dolazak.

Dnevno: Koliko mlađe generacije uvažaju starije, a koliko, sa druge strane postoji spremnost da oni iskusniji nesebično prenesu vrijedan resurs kakav je znanje?

Mijanović: Nijesam sklon da apriori osudim mlađe. Odgovoriće onako kako se stariji postave prema njma. Iskustvo me u to uvjerava. Moja generacija nije stigla da se dokaže onoliko koliko je vrijedjela. Po povratku iz školskih klupa, zatekli smo starije i iskusne na položajima. Za nijh smo bili premladi, morali smo sačekati. Smjenom vlasti i dolaskom mladih na položaje, bili smo prešli neku starosnu granicu koja je bila poželjna. Predstojao je trnovit put dokazivanja. Ko je bio uporan, taj je i uspio.

Medicinsko osoblje IV paviljona u Brezoviku, 80-tih; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Koliko nam je teško da prepoznamo, a nekad i da prihvatimo tuđi uspjeh govori i Vaš primjer kada ste prvi u Crnoj Gori 1979. uradili mikrokaterizaciju desne komore srca, u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić.  Zašto nam je toliko teško da budemo glasniji kad pričamo o nečijem uspjehu?

Mijanović: Dokazati se kao kardiolog, koji je tek stigao sa još vlažnim sertifikatom o završenoj školi, pred uvaženim starim asovima iz te oblasti, nije bilo lako. Morao sam pokazati da znam i da mogu da se nosim sa njima.

Uradio sam mikrokaterizaciju desnog srca u ambulatnim uslovima, uz skromnim i umnogom, improvizovanim uslovima. To sam uradio u mojoj matičnoj ustanovi u Zavodu za plućne bolesti u Brezoviku.

Bila je to invazivna metoda koja je bila neophodna da bi se ocijenilo stanje funkcionalnog oštećenja srčanog mišića kod pulmoloških bolesnika sa obstruktivnih i restriktivnim smetnjama.

Nije se primjećivalo neko oduševljenje kod mojih kolega. Bilo je to moje dokazivanje pred samim sobom. Nijesu mi bile potrebne ni pohvale, ni aplauzi. Ni tad, a ni sad.     

Fotografija nastala prije  više od 80 godina, na kojoj je Mijanović uslikan u Štedimu

Dnevno: Da li ste, možda, ranije razmišljali da karijeru gradite van granica Crne Gore? Da li je bilo ponuda?

Mijanović: Imao sam ponuda da budem radno angažovan van Niksića i Jugoslavije.

Najprimamljivija je bila ponuda iz Berna, Švajcarske, koja me kao zemlja očarala. Ponuda za mene i moju suprugu, magistra farmacije. Tu divnu i po svemu uređenu zemlju sam do tada posjetio više puta, penjući njene divne planinske vrhove Materhorn, Monterozu…Ipak, ostao sam vjeran svom Nikšiću, svojoj Crnoj Gori i Jugoslaviji.

Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Moderna tehnologija napreduje, neizostavno i sama medicina, što ipak, samo daje na značaju Vašem poduhvatu iz 1979. Taj ipak, primjer, govori i o jednoj zdravoj ambiciji – lavovskoj borbi da se dokažete pred tadašnjim asovima, zato i molba da se prisjetite kako je bilo izvesti takav poduhvat u improvizovanim uslovima?

Mijanović: Tehnologija je napredovala tako brzo, uvela u medicinski struku pravu revoluciju, kompjuterizovana tomografija, ultrazvuk, dopler, osavremenjena laboratorija….napredak u svim sferama medicine. Sreća i za ljekare i za pacijente. Brza dijagnoza, efikasnije liječenje.

Po povratku sa fakulteta, mojoj generaciji, dijagnostička pomagala su bila, rentgen, slušalice, osloniti se na anamnezu, inspekciju, palpaciju perkusiju. Tada su zdravstveni radnici morali duže biti uz bolesnika.

Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Kada napravite paralelu, da li se bijeli mantil cijenio više nekada ili sada?

Mijanović: Bijeli mantil cijenjen je onoliko koliko ga mi ljekari uvažavamo, koliko poštujemo Hipokratovu zakletvu. Teško je postaviti pravu dijagnozu od čega boluje naše zdravstvo. Pokušao sam da to objasnim u nekom od prethodnih pitanja. Pitanje je, zaista, kompleksno. Rješivo je, ako se angažuju oni koji su odgovorni. Dakle, moraju biti angažovani oni koji su predani, kompetentni i rasterećeni dnevno- političkog gubljenja dragocjenog vremena.

Dnevno: Veliko “parče” života posvetili ste i planinarstvu. Kazali ste da su neki od pohoda, bili i na granici ludosti. Gdje je bilo najizazovnije? 

Mijanović: Preko četrdeset godina sam proveo u planinarstvu. Učestvovao u velikom broju ekspedicija u Alpima, MonBlanu, zatim Materhorn, Monteroza, Dolomiti, bavarski i austrijski Alpi…Bio sam i učesnik prve interkontinentalne crnogorske ekspedicije na Ande.Osvojili smo Akonkagvu 2100. metara, najveći vrh Latinske Amerike. Bio je to najizazovniji poduhvat Planinarskog društva “Javorak”.

Foto: Privatna arhiva

Put u neizvjesnost, oskudna odjeća, bez mogućnosti obavještavanja. Najsurovija planina za penjanje. Četiri vremenska perioda smijene se za jedan dan. Ukućanima smo se javili poslije dvadeset dana, kada smo došli u dolinu u Mendozu.

Izazov je bio i penjanje najteže stijene u Evropi. Penjanje na Materhorn. Klinovi, prusike, planinarski konop, naveze, noćenje na pola puta..

Sve su to izazovi, dokazivanja. Dokazivanja pred sobom, dokazivanja tamo gdje nama aplauza, kao na stadionima i u halama. Tu ste sami, sa izazovom rušljive stijene i lednika, loših vremenskih uslova.

Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Jednom prilikom kazali ste i da ne razumijete zašto čim zakoračimo na neku od planina van Crne Gore odmah zaboravimo naše. Šta mislite zašto i koliko često nas taj  “sindrom” prati i za druge teme?

Mijanović: Nema ljepšeg pogleda nego što je onaj sa Vojnika. Mnogi Nikšićani to nijesu doživjeli. Naše planine su divne i izazovne – Prokletije, Durmitor, Pivska planina, Subra…To treba popeti i vidjeti, pa tek onda tražiti zadovoljstvo van svog okruženja. Čini nam se da je tuđe ljepše i izazovnije. Nije, i naši ljudi su plemenitiji i bolji od drugih.

Sa vrha Vojnika; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Kao dugogodišnji načelnik Gorske službe spasavanja, ponijeli ste i zvanje ljekar – spasilac, a uveli ste i spasavanje na uređenim skijaškim stazama u Crnoj Gori koje i danas funkcioniše. Koje su bile najkritičnije akcija spasavanja?

Mijanović: Zahvaljujući norveškom Crvenom krstu, koristeći moj položaj predsjednika Jugoslovenskog Crvenog krsta, u Crnoj Gori smo obučili dobar dio spasilaca za spasavanje na uređenim skijaškim stazama. Ta služba je nezamjenjiva na našim skijaškim stazama. Italijanski i njemački Crveni krst su nam pomogli u obuci i opremanju spasilaca na mirnim vodama. I ta služba je nephodna i funkcioniše kao sigunost našim kupačima na moru.

Sve akcije spasavanja u planini su bile teške.Teško je izdvojiti bilo koju. Pored sve težine, najdraže su nam bile, očekivano, one koje su imale srećan kraj po unesrećenog.

Najteže mi je palo učešće naše službe spašavanja poslije udara karavele u Babin zub. Tri dana i tri noći smo proveli skupljajući ostatke ljudskih tijela, razbacanih na stotine metara po surovim stijenama Maganika. Morate biti osposobljen spasilac, a do toga se dolazi dugogodišnim školovanjem. Morate biti psihički stabilna ličnost, fizički spremna, uz zadovoljavajuće znanje prve pomoći.

Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Koje ste “lekcije” naučili na planini?

Mijanović: Osnovno pravilo u planini je- nikada sam, kao i to da oprema mora biti odgovarajuća, što se često zaboravlja. Ako se radi o ekspediciji, pravila su striktna i moraju se poštovati. Vođa puta je ličnost od ugleda i iskustva. Njegove odluke su posljednja riječ.

Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Budući da ste bili i predsjednik Crvenog krsta Crne Gore, a u dva mandata i predsjednik Crvenog krsta Jugoslavije, o kakvoj humanosti danas možemo najviše govoriti – istinskoj ili pak, onoj u kojem ćemo učiniti dobro za drugog, ali zarad sopstvene promocije?

Mijanović: Moja iskustva poslije četrdesetak godina volonterskog rada u Crvenom krstu su ohrabrujuća. Spremnost da se pomogne u nevolji je u genu našeg naroda. Za vrijeme nesrećnog rata 90-tih, bio sam u prilici da se u to uvjerim.

Svaki deseti u Crnoj Gori bio je raseljeno ili izbjeglo lice. Blizu 60 000! Dok su u okruženju organizovani prihvatni centri i logori, kod nas su ti ljudi bili smješteni kod domaćina, ponekad i po njih desetak, na jednom mjestu. Za sve to vrijeme boravka u privatnom smještaju, nije bilo konflikta između izbjeglica i domicilnog stanovništva. Šta reći, ako je neko spreman da dio svog tijela da nekom koga ne poznaje?! Šta reći za one volontere koji rade i obezbjeđuju narodne kuhinje? To je humanista. To smo mi.

Akcija PSD “Javorak” iz vremena kada se ispitivao teren za buduću branu u Pivi, kada je spašeno više od 100 života! 

Dnevno: Čuvate vjerno duh Nikšića – sačinili ste svojevrsni vremeplov o gradu pod Trebjesom. Na koji period ste skoncentrisani i koliko je bilo teško pronađi materijal?

Mijanović: Društvo prijatelja i poštovalaca Nikšića traje u kontinuitetu preko dvadeset godina. Ponosan sam što sam na njegovom čelu i što uz angažovani Upravni odbor i ljude dobre volje, ljude od znanja i pamćenja, otimamo od zaborava vrijednosti prošlih vremena. Materijal je lako pronaći, zahvaljujući našim uvaženim Nikšićanima i svima onima koji vole naš grad.

Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Osim priznanja, zahvalnica (na jednoj od njih piše i da ste zaštitnik znak sretnog vremena), nagrada kojih je bilo mnogo – koji gest, rečenicu ste doživjeli kao najbolju potvrdu rada?

Mijanović: Jednom prilikom našao sam se u društvu dodjele nagrada za nekoliko volontera. Zaduženi za dodjelu nagrada obratio nam se rečenicom: “Kada se nađem među ljudima spremnim da se žrtvuju i pomognu onima koji su nevolji, imam osjećaj da sam među bogovima”. Upamtio sam tu rečenicu.

Mijanović sa porodicom

Dnevno: Uvijek ste, kako kažete, željeli da date najbolje od sebe Crnoj Gori, a da li ste, kada sumirate zadovoljni onim što je država pružila Vama?

Mijanović: Uvijek sam se pitao da li sam dao društvu koliko sam dužan. Trudio sam se, zaista. Od društva sam dobio priznanja za svoje uspjehe u struci i društvenim aktivnostima. Sasvim dovoljno.

Mijanović sa porodicom

A šta je sve Crnoj Gori dao naš sagovornik govori biografija, u kojoj je, kao što rekosmo na početku stalo mnogo više od jednog života:

Radovan MIijanović prvi je u Crnoj Gori, 27. decembra 1979. uradio mikrokaterizaciju desne komore srca, u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić, koristeći tehniku po Grandjeanu.

Bio je direktor Medicinskog centra u Nikšiću i Zavoda za plućne bolesti u Brezoviku u dva navrata. Bio je potpredsjednik Skupštine opštine Nikšić.

Sa zvanjem Međunarodnog sportskog ljekara, bio je stalni predavač iz oblasti sportske medicine na odsjeku za fizičku kulturu pri Filozofskom fakultetu u Nikšiću, kao i predavač na naprednim seminarima za sportske ljekare.

Autor je preko 100 radova i stručnih saopštenja iz oblasti kardiologije, sportske medicine, alpinizma, spasavanja u planini i spasavanja na mirnim vodama. Dobitnik je najvišeg društvenog priznanja svog grada, Nagrade Oslobođenja Nikšića 18. septembar.

Zaslužni je sportski radnik Crne Gore.Član je predsjedništva Društva ljekara Crne Gore i član predsjedništva udruženja kardiologa Crne Gore. Bio je član Udruženja kardiologa Jugoslavije.

Bio je predsjednik Crvenog krsta Crne Gore, a u dva mandata i predsjednik Crvenog krsta Jugoslavije. Član je Komisije za pomoć u katastrofama pri Međunardnoj federaciji Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca.

Dobitnik je najvećeg priznanja Medalje Crvenog krsta Jugoslavije, kao i medalje Crvenog krsta Crne Gore. Dobitnik je srebrnog znaka bavarskog Crvenog krsta. Dobitnik je priznanja za filantropiju, koje dodjeljuje Fond za aktivno građanstvo. Dodijeljeno mu je i priznanje za humanost i solidarnost Iskra 2015. Dobitnik je Plakete Međunarodnog Olimpijskog komiteta.
 
Četrdeset godina je u Planinarsko smučarskom društvu „Javorak“ Nikšić, čiji je bio i predsjednik.
Dobio je najveće priznanje Zlatni znak Planinarskog Saveza Jugoslavije.

Kao dugogodišnji načelnik Gorske službe spašavanja, sa zvanjem spasilac – ljekar spasilac, dobitnik je Zlatnog spasilačkog znaka Gorske službe spasavanja Crne Gore. Uveo je spasavanje na uređenim skijaškim stazama u Crnoj Gori, uz veliku pomoć MFCKiCP i norveškog Crvenog krsta. 

Dobitnik je medalje Gorske službe spasavanja Bavarske. Bio je član predsjedništva evropske asocijacije spasilaca na mirnim vodama.
 
Uz pomoć Međunarodne Federacije Crvenog Krsta i Crvenog polumjeseca uveo je spasavanje na mirnim vodama u Crnoj Gori, koje i danas funkcioniše.

Kao dugogodišnji predsjednik Saveza izviđača Crne Gore, bio je na toj poziciji i kada je Savez primljen u Svjetsku skautsku organizaciju. Predsjedavao je i Savezom izviđača Srbije i Crne Gore. 

Dobitnik je plakete Izviđačkog saveza Crne Gore. Za doprinos razvoju karatea u Crnoj Gori dobio je zvanje počasnog majstora karatea (crni pojas, prvi dan).

Bio je dugogodišnji predsjednik Bokserskog kluba „Nikšić“.
Predsjednik je fudbalskog kluba „Polet Stars“ u Nikšiću. Član je predsjedništva Srednje regije Fudbalskog saveza.

Predsjednik je Saveza društava za sportsku rekreaciju „Veterani“ Crne Gore.
Dobitnik je Plakete za doprinos razvoju fudbala, koju dodjeljuje Srednja regija Fudbalskog saveza Crne Gore.

Predsjednik je Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića.