To &scaron;to je danas sve manje lijepih manira, gestova, razlog je za Milicu Milačič da se bori da ljubaznost i osmijeh budu (opstanu) glavni "akteri" u međuljudskim odnosima, najprije kod najmlađih.
&ldquo;Djeci treba ljubav, jer na osnovu pokazane ljubavi oni zaključuju da su vrijedna ljudska bića, ali im treba i disciplinovanje, po&scaron;to misle da je sve prijatno istovremeno i korisno. I ta kombinacija je pobjednička, jer je rezultat vaspitanja dijete sa izgrađenom pozitivnom predstavom o sebi, izgrađenim navikama i samodisciplinom&rdquo;, smatra Milačić.
O neprolaznim vrijednostima kakve su: pristojnost, odmjereno i kulturo pona&scaron;anje razgovarali smo sa učiteljicom bontona 10.03.2022.
***
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/milica milacic- privatna arhiva.jpg" alt="" width="667" height="400" />
&nbsp;
Sa svega 19 godina&nbsp;Milica Milačić&nbsp;počela je da doprinosi da na&scaron;e dru&scaron;tvo bude bolje, i to polazaći od osnove&nbsp; kakva je kultura, odnosno lijepo pona&scaron;anje.
Milačič koja je učiteljica bontona osnovala je NVO &ldquo;Dama&rdquo;, kojoj je glavni cilj afirmacija i pomoć u vaspitanju djece, vodeći se neprolaznim vrijednostima - &nbsp;pristojnost, odmjereno i kulturo pona&scaron;anje.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/skola%20manira.jpg" alt="" width="700" height="738" />
Na&scaron;a sagovornica priznaje da je brine to &scaron;to maniri vi&scaron;e nijesu na cijeni i &scaron;to smo, kako kaže, dopustili da počnu da izumiru u međuljudskim odnosima.
&ldquo;Maniri se uče od rođenja i vremenom prelaze u &scaron;ablon, odnosno mi ih usvajamo kao normalne stvari koje svakodnevno treba da radimo. Ako kažemo da neka osoba ima lijepe manire, to znači da se ona lijepo pona&scaron;a u svim situacijama i lijepo ophodi prema drugim ljudima.
Jasno je da ne samo da je poželjno imati lijepe manire, već to postaje ne&scaron;to &scaron;to bi svaki čovjek morao da ima, pogotovo ako se uzme u obzir činjenica da smo svi mi smo svakodnevno u kontatku sa ljudima i isključivo od nas zavisi &scaron;ta će drugi ljudi misliti i kako će se prema nama pona&scaron;ati&rdquo;, kaže Milačić.
Na pitanje da li postajemo dru&scaron;tvo u kojem neljubaznost i nekultura vi&scaron;e nijesu nikakvo iznenađenje, a lijepi gestovi, nažalost, bivaju upravo to - iznenađenje, Milačić odgovara:
&ldquo;Postali smo, ali isto tako mislim da nijesmo zakasnili da prominimo tu ružnu naviku, prije svega ako krenemo sami od sebe. Nevaspitano pona&scaron;anje je ono koje je dominantno u na&scaron;em dru&scaron;tvu, u svakodnevnim situacijama i međuljudskim odnosima. Lično nezadovoljstvo, iskazujemo vrijeđanjem i nepo&scaron;tovanjem drugih, pa čak i prirode&rdquo;, ocjenjuje Milačić.
Tako smo na mnoge lijepe gestove zaboravili, konstatuje na&scaron;a sagovornica i dodaje da su ljubaznost i osmijeh glavni "akteri" koji nedostaju u međuljudskim odnosima, u 21.vijeku.
&nbsp;
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/milica%20milacic-dama.jpg" alt="" width="589" height="884" />
&nbsp;Milica Milačić; Foto: Privatna arhiva
Kakve generacije stastavaju- one kojima su lijepi maniri poznanica ili pak nepoznanica?
&ldquo;Djeca nemaju urođene manire. Pristojnost je ne&scaron;to &scaron;to treba da nauče. Lijepom pona&scaron;anju ne mogu se naučiti samo u &scaron;koli, roditelji u dobrom pona&scaron;anju igraju ključnu ulogu. Zasigurno najbolji način da roditelji nauče dijete pristojnosti jeste da budu i sami pristojni&rdquo;, poručuje na&scaron;a sagovornica.
Moderno doba, neizostavno i tehnologija uticalo je generalno na crnogorsko dru&scaron;tvo u dijelu lijepog pona&scaron;anja, mi&scaron;ljenja je Milica Milačić.
&ldquo;Ne treba dozvoliti da tehnologija odgovara umjesto roditelja na pitanja djeteta&rdquo;, poručuje Milačić i ističe kako roditelji često zanemare takva upozorenja:
&ldquo;Neosporno je da je savremena tehnologija prožela svaku poru modernog dru&scaron;tva. Ljudi svih generacija oslanjaju se na nju za obavljanje poslovnih i svakodnevnih obaveza, za druženje i igru. Ovo posljednje najvi&scaron;e je osjetno među mlađim generacijama čije su igračke i vrlo često &scaron;kolski pribor zamijenjeni računarima, tabletima, telefonima i aplikacijama&rdquo;, kaže Milačić.
Nesporno, vremena se mijenjaju, tehnologija napreduje, ali neke stvari poput pristojnosti uvijek imaju istu vrijednost.
&ldquo;Iako se naravno i tu mijenjaju neka pravila, osnove su uvijek iste. Djeca mogu biti rođena s raznim sposobnostima i talentima, ali pristojno pona&scaron;anje nije jedno od njih. Tako da je lijep odgoj ne&scaron;to &scaron;to roditelji treba da nauče svoju djecu.
Pravila pona&scaron;anja naučena u ranom djetinjstvu dijete će zapamtiti za cijeli život, a to će mu, bez sumnje, dobro doći u svim životnim situacijama, čak i u odrasloj dobi&rdquo;, smatra Milačić.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/milica%20milacic-%20privatna%20arhiva%2010.jpg" alt="" />
&nbsp;Milica Milačić; Foto: Privatna arhiva
Na&scaron;a sagovornica ističe kako je teže odraslima objasniti &scaron;ta je nekulturno pona&scaron;anje nego djeci.
&ldquo;Definitivno odraslima. Svaka odrasla osoba u sebi nosi potencijal za promjenu. Većina odraslih ljudi ima sposobnost rasta i razvoja, pa tako i mogućnost emocionalnoga dozrijevanja. No, da bi promjena mogla nastupiti, osoba mora imati potrebu za promjenom, i &scaron;to je najvažnije mora biti sprema za promjenu. Dok kada su u pitanju djeca, vjerujem da je najbitniji pristup, a kod njih želja postoji. Kada djeci predočite kako izgleda ružno pona&scaron;anje i &scaron;ta dobijaju time, zasigurno shvate da to nije pona&scaron;anje kakvo žele i sami osjete potrebu i benefite lijepog pona&scaron;anja&rdquo;, tvrdi na&scaron;a sagovornica.
A koje su se metode u učenju lijepih manira kod djece pokazale&nbsp;kao najefikasnije?
&ldquo;Djeci treba ljubav, jer na osnovu pokazane ljubavi oni zaključuju da su vrijedna ljudska bića, ali im treba i disciplinovanje, po&scaron;to misle da je sve prijatno istovremeno i korisno. I ta kombinacija je pobjednička, jer je rezultat vaspitanja dijete sa izgrađenom pozitivnom predstavom o sebi, izgrađenim navikama i samodisciplinom&rdquo;, navodi Milačić koja nema dilemu- neophodno je uvesti obavezni predmet u &scaron;kolama koji bi se bavio lijepim manirima.
&ldquo;Osnovni razlog nastanka problema u &scaron;kolskom uzrastu, posebno kada je u pitanju vr&scaron;njačko nasilje koje je rasprostranjenije nego ikad, jeste nedostatak osnovnog vaspitanja.
Voljela bih i zalagaću se da lijepi maniri budu obavezan predmet osnovnog obrazovanja, a isto tako, voljela bih da me podrže svi koji dijele moje mi&scaron;ljenje, borimo se za zdravu omladinu i za na&scaron;e zdravo dru&scaron;tvo&rdquo;, kaže Milačić.
Za kraj, kako motivisati ljude da budu &scaron;to ljubazniji u čini se, sve &ldquo;hladnijem&rdquo; dru&scaron;tvu?
&nbsp;&ldquo;Miris zauvijek ostaje na ruci onoga ko vam je ružu pružio&rdquo;, odgovara zagonetno sagovornica portala Dnevno.

Dobra navika, čist medijski prostor: Naša uloga i odgovornost

BIRAMO DA NAŠA "UDARNA" VIJEST SVAKOG DANA BUDE DOBRA VIJEST, DOBRA PORUKA, PODSTICAJ

Rad, disciplina, zdrava ambcija, uspjeh-&nbsp; pravi sagovornik na tu temu je crnogorska pijanistkinja Tamara Tomanović, koja poručuje da nikada ne čekamo da se ne&scaron;to samo promijeni ili da nas "prepoznaju".
Intervju sa Tamarom Tomanović uradili smo 24.1.2023, dan nakon &scaron;to je podijelila scenu sa svjetskom zvijezdom Beyonc&eacute;.
***
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/sirisus naslovna privatna arhiva.jpg" alt="" width="484" height="324" />
Lijepo je kad domovina prepozna i podrži rad i talenat, ali mnogo je bitnije da umjetnik sam prepozna svoje mogućnosti i da uporno i mnogo radi na sebi, a putevi se onda sami otvaraju, kaže u intervjuu za portal Dnevno crnogorska pijanistkinja&nbsp;Tamara Tomanović, javnosti poznatija kao Tamara Sirius, koja je imala priliku da scenu podijeli sa svjetskom zvijezdom Beyonc&eacute;, kojoj je to, inače, bio prvi nastup nakon pet godina. &nbsp;
&ldquo;Mislim da sve počinje od nas samih. Dakle, ne treba da čekate da se ne&scaron;to samo promijeni ili da vas "prepoznaju". Nažalost, tako možete da izgubite mnogo vremena u stagniraju i čekanju&rdquo;, poručuje na&scaron;a sagovornica koja je posljednih godina nastupila &scaron;irom Emirata, kao solista, potom i kao članica različitih kamernih sastava i članica ansambla klasične arapske muzike - koga čine muzičari iz cijelog svijeta.
Svirala je sa "Arapskim nacionalnim orkestrom" na najprestižnijem događaju uz prisustvo &scaron;eika Mohammed bin Rashid Al Maktouma u jednoj od najznačajnijih dvorana svijeta &ldquo;La Perle by Dragon&rdquo;. U Dubai areni je nastupala na koncertu jednog od najznačajnijih arapskih kompozitora Iyad Rimawi.
Na ceremoniji otvaranja i zatvaranja &lsquo;EXPO 2020&rsquo; Dubai svirala je sa Firdaus orkestrom sa&nbsp;Christina Aquilera, Andrea Boccelli,&nbsp;oscarovcem AR Rahman&nbsp;(koji je ujedno i vođa orkestra čiji je član)....
Tomanović je diplomirala na Muzičkoj akademiji na Cetinju na odsjeku za klavir, u klasi prof. Svetlane Bogino i Bojana Martinovića, &nbsp;a zatim sa desetkom magistrirala u klasi prof. dr Tijanе Popović Mlađenović.
Bila je nosilac državne stipendije za talente, kao i dobitnica &nbsp;brojnih nagrada sa državnih i međunarodnih takmičenja.&nbsp;
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/tamara%20sirisu%2010%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="517" height="503" />
Foto: Milo&scaron; Zvicer
Dnevno. me: Uz objavu snimka sa nastupa svjetske zvijezde Beyonc&eacute; u Dubaiju, napisali ste da čak nijeste ni pomislili da ćete imati &scaron;ansu da gledate koncert Beyonc&eacute;, a ipak, desilo se čak mnogo vi&scaron;e od toga - podijelili ste prije nekoliko dana scenu. Kako je, zapravo, do&scaron;lo do saradnje, koliko su trajale pripreme, &scaron;ta je bilo najizazovinije?
Tomanović:&nbsp;Nikad ne razmi&scaron;ljam o tome kakve sve nastupe mogu imati ili sa kojim poznatim muzičarima nastupati. Prosto se svaki put nanovo iznenadim i, naravno, srećna sam &scaron;to se to de&scaron;ava ba&scaron; meni.
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/VXznQ2gr-Ps" width="560" height="314" allowfullscreen="allowfullscreen" data-mce-fragment="1"></iframe>
Nastupila sam kao pijanista Firdaus orkestra čiji sam član već vi&scaron;e od godinu ( ženski orkestar od 50 članova iz 26 zemalja). To je jedini profesionalni orkestar u Emiratima na čijem repertoaru su osim klasične muzike, i rock, pop, arapska, potom indijska muzika, kao i filmska.&nbsp;
Za veoma kratko vrijeme smo prepoznati po kvalitetu, ali i neobičnom konceptu, pa je saradnja sa Beyonc&eacute; do&scaron;la kao logičan niz događaja u strate&scaron;kom planu rada orkestra. Pripreme su trajale dvije sedmice, a sa Beyonc&eacute; i njenim timom smo imali veoma intenzivne probe posljednjih sedam dana. Nastup je zasigurno bio kruna na&scaron;eg dosada&scaron;njeg rada. Pored Beyonce, na sceni je bilo vi&scaron;e od 100 ljudi (tri plesačke grupe, orkestar, gospel hor, bend), ali i svi fantastični kostimi, vatromet i razni propratni efekti. Jednom riječju - spektakl.
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/l-6CJk3yr-c" width="560" height="314" allowfullscreen="allowfullscreen" data-mce-fragment="1"></iframe>
Dnevno.me: &Scaron;ta Vas je najvi&scaron;e impresioniralo?
Tomanović:&nbsp;Za to kratko vrijeme provedeno na probama sa Beyonc&eacute;, svakako su me odu&scaron;evile njene vokalne sposobnosti, prije svega nevjerovatna preciznost, tehnika i veoma moćan glas. Nista manje od toga i njena jednostavnost, veoma pozitivno raspoloženje na probama, briga za sve nas da se osjećamo sjajno na sceni i nevjerovatna zahvalnost za sav na&scaron; uloženi trud. Shvatite i koliko je neko veliki muzičar tek kad ste u situaciji da vidite kako uživo pjeva, koliko je posvećena probama i kakav divan odnos ima prema svim saradnicima.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/beyonce-tamara%20sirius.jpeg" alt="" width="454" height="568" />
Beyonc&eacute; na nastupu u Dubaiju; Foto:Tamara Tomanović
Dnevno.me: Nastupali ste &scaron;irom Emirata, kako kao solista, tako i kao član različitih kamernih sastava i ansambala klasične arapske muzike koga čine muzičari iz cijelog svijeta. Koje iskustvo je bilo najdragocjenije?
Tomanović:&nbsp;Vjerujem da svakog dana možemo da naučimo ne&scaron;to novo, ako odlučimo da imamo takav stav&nbsp; prema životu. U tom smislu bi bilo te&scaron;ko izdvojiti samo jedno ili nekoliko iskustava. Veoma sam zahvalna za svako&nbsp; doživljeno iskustvo i otvorenog srca i&scaron;čekujem nova.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/tamara%20sirius%207-%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="502" height="525" />
Dnevno.me: Sa kim Tamara Tomanović priželjkuje saradnju?
Tomanović:&nbsp;Svirala sam na ceremoniji otvaranja i zatvaranja &lsquo;EXPO 2020&rsquo; Dubai sa Firdaus orkestrom sa&nbsp;Christina Aquilera,&nbsp;Andrea Boccelli, oscarovcem AR Rahman (koji je ujedno i vođa orkestra čiji sam član), kao i sa mnogim zvijezdama iz Indije i iz arapskih zemalja. Sve se to desilo kao iznenađenje ili možda, ipak, kao rezultat velike posvećenosti i rada. Dakle, koja god saradnja da bude sljedeća, radujem joj se!
Dnevno.me: Publici ste, pak, poznatiji kao Tamara Sirius. Umjetničko ime, kazali ste jedan je od omiljenih odjeka djetinjstva u sada&scaron;njem životu - asocijacija na zvijezdu Sirius koja je bila u podsvijesti jo&scaron; od vremena djetinjstva kad su Va&scaron; otac i njegov drug jedan drugog zvali Sirius A i Sirius B.
Kako biste opisali Tamaru Sirius, a kako Tamaru Tomanović?
Tomanović:&nbsp;U principu to je jedna ista osoba. Promjena stage imena se desila veoma spontano i iz veoma jednostavnog razloga, kako bih odvojila dotada&scaron;nji rad koji je bio uglavnom vezan za klasičnu muziku i onoga koji je bio vezan za muziku koju sam &nbsp;komponovala.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/tamara%20sirus%201-%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="426" height="482" />
Dnevno.me: Bili ste godinama asistentkinja na predmetu Istorija muzike. Radili ste, takođe, kao profesorica klavira u Muzičkoj &scaron;koli &ldquo;Dara Čokorilo&rdquo; u Nik&scaron;iću.
Tokom skoro 15 godina rada učenici kojima ste bili mentor, osvojili su veliki broj nagrada na državnim i međunarodnim takmičenjima. Potvrda ostvarenosti u poslovnoj, ali i drugim sferama života mogli bi definisati, između ostalog, i nesebičnom željom da prenesete znanje mlađima. Kakav je Va&scaron; utisak, da li su i koliko starije generacije&nbsp; danas spremne da podijele iskustvo?
Tomanović:&nbsp;Biti predavač je jedno veoma humano zanimanje, koje traži da čitavo va&scaron;e biće bude posvećeno i spremno da nauči nekoga ne&scaron;to, ali i da samo bude otvoreno da prima i usavr&scaron;ava znanja. Mnogo sam naučila od učenika, a ako sam ih barem naučila ne&scaron;to o muzici ili makar prenijela ljubav i strast prema toj umjetnosti, srećna sam. Sa najvećim brojem mojih biv&scaron;ih učenika iz Crne Gore, ali i iz raznih krajeva svijeta, kojima sam predavala u Emiratima, i dalje sam u kontaktu i pratim sve njihove uspjehe i tu sam uvijek da dam savjete ili podr&scaron;ku.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/tamara%20sirius%203-privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="439" height="683" />
Foto: Neboj&scaron;a Radović
Dnevno.me: Na čemu insistirate tokom procesa obrazovanja mladih? Koliko su, danas generalno, mladi zainteresovani za muziku kojom se bavite?
Tomanović:&nbsp;Mladi ljudi su sjajna bića i zato najvi&scaron;e volim da provodim vrijeme sa njima. Iskreni su, talentovani, ambiciozni, puni života i imaju razna interesovanja. Da li je to akademsko učenje muzike, muzika kao životni izbor ili kao hobi, učenje po notama ili po sluhu, klasika ili rock, pop, arapska muzika&hellip; Kako god oni odluče da se bave muzikom, saglasna sam sa tom odlukom, jer vjerujem da smo svi različiti i da treba njegovati te različitosti.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/tamara%20sirius%203-%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="571" height="350" />
Foto: Milo&scaron; Zvicer
Dnevno.me: Od vremena kada ste živjeli u Nik&scaron;iću pa do danas vidite li značajnije pomake u razvoju scene klasične muzike u Crnoj Gori?
Tomanović:&nbsp;Koliko mi vrijeme dozvoljava toliko i ispratim de&scaron;avanja na muzičkoj sceni svih žanrova, ali i u umjetnosti uop&scaron;te Crna Gora je uvijek bila prepuna talentovanih umjetnika, a imamo i značajan broj njih koji su veoma uspje&scaron;ni &scaron;irom svijeta.
Dnevno.me: Koliko je Crna Gora znala da prepozna, a onda i pruži priliku za sve &scaron;to ste Vi, konkretno mogli i željeli?
Dnevno.me:&nbsp;Lijepo je kad zemlja prepozna i podrži, ali mnogo vi&scaron;e od toga je bitno da umjetnik sam prepozna svoje mogućnosti i da uporno i mnogo radi na sebi i putevi se onda sami otvaraju. Mislim da sve počinje od nas samih. Dakle, ne treba da čekate da se ne&scaron;to samo promijeni ili da vas "prepoznaju". Nažalost, tako možete da izgubite mnogo vremena u stagniraju i čekanju.
Dnevno.me: Razmi&scaron;ljate li o povratku u Crnu Goru? Da li je bilo ponuda za saradnju?
Tomanović:&nbsp;Uvijek se radujem dolasku u Crnu Goru. Veoma sam nostalgična i jako mi nedostaje porodica, prijatelji, kao i crnogorska priroda. Emirate poslije sedam godina života ovdje doživljavam kao drugi dom i nadam se da ću ostati jo&scaron; neko značajno vrijeme ovdje.
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/TSeMmB85NfE" width="560" height="314" allowfullscreen="allowfullscreen" data-mce-fragment="1"></iframe>
Dnevno.me: Osim klasične, bavite se filmskom, elektronskom, eksperimentalnom muzikom. Na kojem projektu ste trenutno angažovani?
Tomanović: Trenutno radim na nekoliko projekata, i nadam se da ću do ljeta moći da ih podijelim sa publikom.
Dnevno.me: Jedan od najvećih pijanista - Sergej Rahmanjinov kazao je da je muzika dovoljna za život, ali da život nije dovoljan za muziku. Kako biste Vi definisali muziku?
Tomanović:&nbsp;Muzika je za mene stil života. Ona je prisutna svakog dana mog života ili sam ja prisutna u njoj, ko će to znati!
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/C4WJzlSuWjc" width="560" height="314" allowfullscreen="allowfullscreen" data-mce-fragment="1"></iframe>
Dnevno.me: Uz želju, trud, rad, koji je to, prema Va&scaron;em mi&scaron;ljenju neizbježni &ldquo;sastojak&rdquo; da bi na kraju ispisali uspje&scaron;an &ldquo;recept&rdquo;, životni?
Tomanović:&nbsp;Ne vjerujem da postoji jedno generalno pravilo za uspjeh za sve ljude, pa čak ne mislim da postoji ni za jednog istog čovjeka jedno pravilo. Ako odlučimo da se mijenjamo, napredujemo, da težimo ka boljem izdanju nas samih, onda se i metode koje nam pomažu u tome mijenjaju.

Koliko je te&scaron;ko danas sačuvati kompas pravih životnih vrijednosti znaju najodgovorniji, najdosljedniji, najuporniji i svi oni uz čije ime i prezime bi mogli napisati jednu od najljep&scaron;ih &ldquo;titula&rdquo; i "zvanja" &ndash; slobodan čovjek.
Stoga i vrijedi podsjetiti na riječi psihologa Nikole Miju&scaron;kovića: za prave stvari u životu potrebno je vrijeme i dosljednost, bez obzira koliko su razni bočni vjetrovi jaki.
Najveći neprijatelj dugoročnog uspjeha je, prema mi&scaron;ljenju na&scaron;eg sagovornika - način života, jer danas sve počiva na principu ''sad i odmah'', dok je odgađanje zadovoljstva zarad dugoročnog benefita zanemaren koncept.
Intervju sa Nikolom Miju&scaron;kovićem objavili smo 17.11.2023.
***
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/nikola%20mijuskovic%20-%20privatana%20arhiva.jpg" alt="" width="636" height="346" />
Nikola Miju&scaron;ković: Foto: Screenshot You tube(Ted X)
Sada&scaron;nji sistem vrijednosti u Crnoj Gori, a za koji možemo čuti kratko, narodski, a iskreno: &ldquo;vi&scaron;e me ni&scaron;ta ne može iznenaditi&rdquo;- postao je takav da se te&scaron;ko oduprijeti osjećaju da suvi&scaron;e često svjedočimo mučnoj &ldquo;trci&rdquo; ko će bolje prevariti ionako &ldquo;klimav&rdquo; sistem i u kojem su prazna obećanja glavna &ldquo;hrana&rdquo;.
Iz ugla na&scaron;eg sagovornika - psihologa Nikole Miju&scaron;kovića najveći je problem to &scaron;to smo prodali sistem vrijednosti za sitne, trenutne koristi. Vjeruje, pak da se kvalitet mora &ldquo;izdići&rdquo; iznad blata.
&ldquo;Za prave stvari u životu potrebno je vrijeme i dosljednost na tom putu, bez obzira koliko su razni bočni vjetrovi jaki. Ono u &scaron;ta sam siguran jeste to da kvalitet mora da se vremenom pokaže, jer malo je ko uspio da 'pobjegne' životu&rdquo;, kaže Miju&scaron;ković sa kojim smo razgovarali na temu: (be)smisla u trenutnom sistemu vrijednosti.
*
Dnevno: Ko i kakve standarde postavlja danas u crnogorskom dru&scaron;tvu?
Miju&scaron;ković: Kao i u svakom dru&scaron;tvu, standarde postavljaju oni ljudi koje građani, uglavnom demokratskim putem biraju. Ako govorimo o političkoj sceni, onda su to ljudi koji imaju najveće povjerenje građana u izbornim procesima, a ako govorimo o sadržaju koji se plasira putem medija, onda standarde postavljaju ljudi koji su najpraćeniji od običnog čovjeka. Tako da možemo izvjesti zaključak da standarde u crnogorskom dru&scaron;tvu postavlja običan građanin, posredstvom svojih izbora.
Dnevno: Iz Va&scaron;eg ugla, &scaron;ta zdravoj ambiciji može biti najveća prepreka, a &scaron;ta je, pak, najbolje &bdquo;gorivo&ldquo;?
Miju&scaron;ković: Definitivno je to da zdravoj ambiciji najveće gorivo mora biti emocija, tj. ljubav prema tome čime se bavimo. Kada ljubav postoji i ako je moguće da ona prelazi u pozitivnu opsesiju, onda će na&scaron;e zdrave ambicije biti vjerovatno i ostvarene. Koliko sam siguran da je ljubav najveće gorivo, toliko sam siguran da je strah od neuspjeha danas najveća prepreka. To je ne&scaron;to sa čim se součavam svakodnevno u radu sa ljudima i tog straha od neuspjeha ima na svakom koraku u zabrinjavajućim frekvencijama i količinama.
Dnevno: Nasuprot zdravoj ambiciji stoji i jedan, nazovimo ga &bdquo;fenomen&ldquo;- poltronstvo.&nbsp;Istina, ima onih koji uz duh, iako male, ali hrabre, prkosne Crne Gore nikada ne bi vezivali tu riječ, taj &ldquo;fenomen&rdquo;, međutim, i te kako obitava u hijararhiji crnogorskog dru&scaron;tva i ima upori&scaron;te kroz vjekove - od kraljeva, vladara, pa sve do dana&scaron;njih vremena.&nbsp;&nbsp;Kako kukavičluk, niskost, ulizivanje, laskanje, beskičmenja&scaron;tvo (sve ono &scaron;to je po definiciji poltronstvo) &ldquo;preživljava&rdquo; u biti tradicionalnog dru&scaron;tva kakvo je na&scaron;e? Koju dominatno crtu vidite kao pogodnu u psiholo&scaron;kim profilima Crnogoraca za njihov opstanak?
Miju&scaron;ković:&nbsp;O pomenutom možemo i moramo govoriti kroz analizu fenomena autoritarnih ličnosti i te tzv. autoritarne sumbisivnosti koja se ogleda u nekoj vrsti poniznosti i poslu&scaron;nosti u odnosu na autoritete kojima smo na neki način potčinjeni.
U tradicionalnim dru&scaron;tvima kakvo je na&scaron;e gdje se ljudi često pozivaju na hijerarhiju ima jako mnogo prostora za razvoj submisivne autoritarnosti, jer veliki broj ljudi ima viziju da se do uspjeha dolazi kroz bliskost sa centrima moći i donosiocima odluka. Vjerujem da je cjelokupna ta priča, zapravo životni izbor, gdje pojedinac odlučuje da fokus jednim dijelom prebaci sa svog životnog puta na tuđi životni put, jer vjeruje da je poslu&scaron;nost efikasnije oružje od samostalnosti.&nbsp;Uz to, mnogi ljudi su sigurniji u druge, nego u sebe.
Dnevno: Kako neko ko, pak ne želi da se &bdquo;lakta&ldquo; na &bdquo;prljavom&ldquo; terenu može da izgradi samopouzdanje neophodno, da ni u jednom trenutku ne posumnja u ispravnost sopstvenog izbora?
Miju&scaron;ković:&nbsp;&nbsp;Za te neke prave stvari u životu je potrebno vrijeme i dosljednost na tom putu, bez obzira koliko su razni bočni vjetrovi jaki. Ono u &scaron;ta sam siguran jeste to da kvalitet mora da se vremenom pokaže, jer malo je ko uspio da ''pobjegne'' životu.
Sve vi&scaron;e sam pri stavu da se ono pravo, čisto samopouzdanje hrani iz nesvjesnog dijela na&scaron;e ličnosti, a da se nesvjesni dio ličnosti hrani automatizmima koji su plod na&scaron;eg rada. Dakle, samo treba biti posvećen svom cilju, voljeti to i vrijeme će nas izdići iznad ''blata''.
Dnevno: U duhu poltronstva i podani&scaron;tva stvara se očekivano i opna virtuelne stvarnosti u kojoj su gube ili su neprecizni, izvitopereni kriterijumi vrijednosti. Onaj ko bi trebalo da postavlja zdravlje temelje u dru&scaron;tvu ili da, bar doprinese izgradnji su mladi - vidite li kod omladine tu borbenost da se odupre manipulacijama, u prvom redu sopstvenom egzistencijom?
Miju&scaron;ković:&nbsp;Ne vidim na nivou cjeline, ali je definitivno ima u rijetkim pojedincima. Mladi ljudi nijesu odgovorni za takav epilog jer je njima svojstveno da idu linijom manjeg otpora, usljed nedovoljne svjesnosti &scaron;ta je to stvarni život. Za to je kriv sistem, kojim se u na&scaron;oj državi decenijama niko ne bavi onako kako bi trebalo.
Dnevno: Kada govorimo o dana&scaron;njem sistemu vrijednosti &scaron;ta vidite kao najveći problem, te koju smo vrijednost zaboravili, umanjili joj značaj ili je &bdquo;korozirala&ldquo; u trci zvanoj savremeni ( &ldquo;idealni&rdquo;) život?
Miju&scaron;ković: Kao najveći problem vidim to &scaron;to smo prodali na&scaron; sistem vrijednosti za sitne, trenutne koristi-&nbsp; za to su najvi&scaron;e odgovorni mediji. Kada bi neko uradio po&scaron;tenu analizu medija, vidio bi da se najveći dio medijskog prostora zasniva na senzacionalizmu, a da smo izgubili tu notu ulaganja u budućnost, u dugoročno.
Prodajemo i plasiramo ono &scaron;to zadovoljava na&scaron;e najprimitivnije nagone u ovom trenutku, stvarajući tako ambijent u kom se neke prave vrijednosti osjećaju zalutalim. Tako smo do&scaron;li do epiloga da &scaron;to si duhovno prljaviji to si praćeniji i to vi&scaron;e neposrednih koristi obezbjeđuje&scaron; za sebe i svoj krug ljudi.
Dnevno: Kažete da uspjehe u životu ne donosi euforija već istrajnost, pa imamo li je danas dovoljno, i kojoj joj najveći &bdquo;neprijatelj&rdquo;?
Miju&scaron;ković:&nbsp;Istrajnosti nedostaje svima nama, u manjoj ili većoj mjeri. Vjerovatno zbog toga &scaron;to smo malo zaboravili da vjerujemo u procese, ali i zbog toga &scaron;to živimo u svijetu aplikacija gdje smo istrenirani da tražimo prečicu, a ne zdraviji i duži put. Mislim da je upravo način života najveći neprijatelj dugoročnog uspjeha, jer sve počiva na ''sad i odma'', dok je odgađanje zadovoljstva zarad dugoročnog benefita malo zanemaren koncept.
Dnevno: Nerijetko možemo čuti kako ljudi govore da gube ili nemaju fokus, i da posljedično izostanu zacrtani rezultati. Da li je ba&scaron; tako i ko je tu &bdquo;krivac&ldquo;?
Miju&scaron;ković:&nbsp;Nije tako, bar prema mom mi&scaron;ljenju. Vjerujem da ljudi nikad ne gube fokus, već samo da je u tim trenucima usmjeren tamo gdje nije poželjno i potrebno. Fokus nije jednodimenzionalna varijabla, pa je ima&scaron; ili nema&scaron;, već vi&scaron;edimenzionalan koncept, gdje se često de&scaron;ava to da ''bagujemo'' jer je aktivirana pogre&scaron;na dimenzija fokusa. Malo je to složenija priča, ali je jedino neminovno tačno to da izostaju rezultati ako sa fokusom nije sve u potpunom redu.
Dnevno: Jedna od Va&scaron;ih poruka je da se ne treba hraniti rezultatima, već procesima i pozitivnim promjenama, jer rezonujete: ljudi koji se hrane rezultatima najče&scaron;će ostanu gladni. Koliko smo, najprije kao pojedinici, a onda i kao dru&scaron;tvo spremni/ hrabri za promjene?
Miju&scaron;ković: Mislim da je jedan od većih problema na&scaron;eg dru&scaron;tva taj &scaron;to ne živi u tom razvojnom mentalnom stavu, u smislu da stalno težimo ka pozitivnim promjenama i da tragamo za najboljom verzijom sebe. Bespotrebno se takmičimo međusobno, umjesto da se trudimo da budemo bolji nego &scaron;to smo mi juče bili.
Ne moramo apriorno biti bolji nego &scaron;to smo juče bili, ali poenta je u tome da to poku&scaron;avamo. Sumarno, tako ćemo obezbijediti svoj napredak. Za rad na sebi i te promjene je vi&scaron;e potrebna spremnost na rad na sebi nego hrabrost, a svakako su u deficitu obje karakteristike.
Dnevno: &Scaron;ta je, zapravo, danas najveća hrabrost?
Miju&scaron;ković:&nbsp;Napasti vlastite strahove.

Da crnogorsko dru&scaron;tvo jo&scaron; nije doraslo inkluzivnom smatraju u struci. Defektolog &ndash; oligofrenolog Svetlana Vuka&scaron;inović, koja ima veliko iskustvo, govorila nam je o pote&scaron;koćama u razvoju - disleksiji, disgrafiji i diskalkuliji, te izazovima sa kojima se djeca susrijeću.&nbsp;
Vuka&scaron;inović, između ostalog, ukazuje da je na&scaron;a &scaron;kola organizovana uniformno, da učitelj predaje na jedan način djeci, &scaron;to nije dobro, jer je svako dijete različito i zahtijeva poseban pristup.
"&Scaron;kola je uniformna, i to smatram lo&scaron;im, &scaron;kolski programi su preobimni i ne&scaron;to &scaron;to se ne usvoji u samom startu, vrlo je te&scaron;ko poslije nadograđivati, jer nemate osnovu... javljaju se problemi na relaciji učitelj - učenik, učenik &nbsp;- &scaron;kola, roditelj - učitelj, a sve ovo kasnije može dovesti od &scaron;irih problema...&ldquo;, ističe Vuka&scaron;inović.
Razgovor sa Vuka&scaron;inović objavili smo 6. avgusta 2023.
<div class="flex border-b border-black pb-1 px-2.5 lg:px-0">
<div class="Post_createdAt__1YQ5O text-right w-3/6 mb-2.5">
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; ***
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/education-4796952_1280.jpg" alt="" width="331" height="209" /> 
</div>
</div>
<div class="Post_postWrapper__39qLd mt-8">
<div class="mb-4">
Foto: Pixabay
</div>
<div>
Disleksija, disgrafija i diskalkulija nijesu smetnje, već te&scaron;koće u razvoju i nijesu toliko učestale kao razvojne smetnje koje kasnije mogu da dovedu do problema u &scaron;koli, kazala je za portal Dnevno.me predsjednica Dru&scaron;tva defektologa Crne Gore defektolog &ndash; oligofrenolog&nbsp;Svetlana Vuka&scaron;inović.
Vuka&scaron;inović u razgovoru za Dnevno poja&scaron;njava pojmove disleksije, diskalkulije i disgrafije, njihove uzroke, simptome, tretman...
&bdquo;Disleksija, disgrafija i diskalkulija nijesu razlozi zbog čega postoje pote&scaron;koće u učenju kod djece, jesu donekle, ali ne i najveći&ldquo;, ističe Vuka&scaron;inović.
Disleksija če&scaron;ća kod dječaka
Vuka&scaron;inović navodi da razvojna dislkesija predstavlja otežano učenje čitanja i nedograđenost sposobnosti čitanja.
&bdquo;Očitava se tako &scaron;to kažemo da su sva djeca istog uzrasta, istog nivoa inteligencije, istog obima obuke, ali sposobnost čitanja je u odnosu na drugu djecu značajno nižeg obima&ldquo;, navodi Vuka&scaron;inović.
Ukazuje da postoji mnogo teorija o uzroku disleksije, te da su stavovi uglavnom neusagla&scaron;eni, a određeni autori navode različite faktore. Neki od njih navode genetske faktore, neki zamjenu funkcija lijeve i desne hemisfere.
&bdquo;Ako znamo da je lijeva hemisfera zadužena za čitanje i pisanje, kod osoba sa disleksijom tu ulogu preuzima desna hemisfera, koja je u stvari zadužena za sintezu sadržaja, ne za analizu. I onda se pojavljuju te&scaron;koće u analizi riječi, tako da to obja&scaron;njava disleksiju - to je jedna od teorija. Uzroci mogu biti stečeni tokom života, prilikom određenih trauma i sličnih povreda mozga. Takođe, razlozi prije u toku trudnoće, i neposredno nakon porođaja...Disleksija se če&scaron;će javlja kod dječaka, i kad se javlja kod djevojčica, djevojčice prave manje gre&scaron;aka od dječaka&ldquo;, navodi Vuka&scaron;inović.
Prema njenim riječima, disleksija je često udružena za disgrafijom.
&bdquo;Kod djece sa disleksijom te&scaron;koće se javljaju u oblasti auditivne percepcije, vizuelne percepcije, motoričkih sposobnosti, te&scaron;koće pisanja i čitanja i u oblasti jezičkog izražavanja. Izmijenjena je pažnja, percepcija, mi&scaron;ljenje, pamćenje. Na drugačiji način je organizovana njihova percepcija nego kod djece urednog razvoja&ldquo;, objasnila je za na&scaron; portal Vuka&scaron;inović.
Kako je navela, disleksija se uglavnom prepoznaje kada dijete krene u &scaron;kolu, odnosno kada krene učenje vje&scaron;tine čitanja.
&bdquo;Moram reći da je rijetko koji učitelj obučen da to prepozna, da zna da reaguje i da zna da pomogne djetetu. Uglavnom, kad učitelj posumnja, dolazi do razgovora sa roditeljom i kontaktira se stručno lice, odnosno defektolog, da bi se dalje i&scaron;lo u tretman&ldquo;, kaže Vuka&scaron;inović.
Ističe da disleksija nije bolest, ni smetnja, nego pote&scaron;koća, te da ne postoji liječenje, već tretman za ublažavanje i prevazilaženje simptoma.
&bdquo;Ono &scaron;to se prvo primijeti tokom početka usvajanja slova, glasova, uop&scaron;te pisma je da dijete ne može da zapamti i izvr&scaron;i odjednom nekoliko naloga. Kada krenu da se obrađuju slova, ne može da poveže grafemu sa fonemom, odnos slovo i glas. Kada krene da čita, to radi sporo, zastajkuje, izostavlja i zamjenjuje glasove. Jednu istu riječ čita nekoliko puta i svaki put je pročita drugačije&ldquo;, navodi Vuka&scaron;inović.
Pritisci, nervoza, osjećaj nepripadanja...
Kako nagla&scaron;ava, postojanje disleksije kao razvojne pote&scaron;koće nema veze sa intelektualnim statusom djeteta, odnosno djeca mogu da budu urednog ili visočijeg intelektualnog statusa.
Takođe, kod djece sa ovom te&scaron;koćom je simptomatična lo&scaron;a orjentacija u prostoru, odnosno imaju problem da razlikuju desnu i lijevu stranu.
&bdquo;Od početka sticanja vje&scaron;tina samoposluživanja, oblačenja, vezivanja pertli, već se očitava pote&scaron;koća. Ima lo&scaron;u koordinaciju i lo&scaron;u orjentaciju u vremenu. Ne razlikuje kada mu kažete za pet minuta ili za pet sati. Često se javlja i hiperaktivnost. Ukoliko djetetu date nekoliko naloga, ne može da zapamti redosljed stvari. Naravno da od nekog uzrasta kada možda roditelji kod kuće primijete pojedine pote&scaron;koće, pa preko vrtića gdje se, takođe, uoče pojedini znaci i na kraju u &scaron;koli kada se definiitvno tokom savladavanja vje&scaron;tine čitanja i pisanja uoče ove pote&scaron;koće, dijete trpi određene pritiske. Najprije od roditelja, vaspitača, učitelja, sredine, nekad i druge djece. Javlja se nervoza, osjećaj nepripadanja, može doći do agresije, dijete se trudi, ali ne može da savlada tu vje&scaron;tinu, ne zna u čemu je problem...&ldquo;, obja&scaron;njava Vuka&scaron;inović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/svetlana%20vuka%C5%A1inovi%C4%87%20printscreen%20rthn.jpg" alt="" width="378" height="258" />
Foto: Printscreen RTHN
Navodi da dijete može da donese određene zaključke, ali ne zna da izvede zaključak zbog čega ne može da usvoji vje&scaron;tinu koju su njegovi drugovi usvojili, pa se može javiti agresija.
&bdquo;Ovo važi za sve pote&scaron;koće i smetnje - ne mogu da kažem da je na&scaron;e dru&scaron;tvo doraslo nečemu čemu težimo, da je doraslo inkluzivnom dru&scaron;tvu i da ova djeca ne trpe stigmu, izolaciju, podrugivanje, ruganje - &nbsp;to se de&scaron;ava&ldquo;, kaže Vuka&scaron;inović.
Ističe da disleksija prati osobu cijeli život, odnosno ne može nestati, već se različitim tehnikama može savladati.
&bdquo;Ove osobe uglavnom nauče tehnike čitanja, ali nikada ne dosegnu odgovarajući nivo pismenosti. To je jedna teorija. Ipak, u toku radnog iskustva, imala sam priliku da čujem da su osobe sa dijagnostifikovanom disleksijom zavr&scaron;ile visoke &scaron;kole, fakultete. Sama smetnja se da prevazići kroz različite tretmane i tehnike&ldquo;, kaže Vuka&scaron;inović, ukazujući da je potrebno na vrijeme prepoznati disleksiju.
&bdquo;I ući u tretman na vrijeme, dok dijete ne uru&scaron;i samopouzdanje i izgubi kontinutitet u svom obrazovanju&ldquo;, navodi Vuka&scaron;inović.
Potrebno poznavati standarde razvoja djece
Kada je riječ o razvojnoj diskalkuliji, to je specifičan poremećaj u sposobnostima računanja koji se ne može objasniti intelektualnom smetnjom, a odnosi se na nesposobnost savladanja osnovnih računskih operacija, vi&scaron;e nego na složene apstraktne matematičke vje&scaron;tine.
Vuka&scaron;inović poja&scaron;njava da se rijetko javlja izolovano, uglavnom udruženo sa disleksijom i disgrafijom. Prema riječima na&scaron;e sagovornice, da bi se posumnjalo na diskalkuliju, potrebno je poznavati razvojne miljokaze, odnosno određene standarde razvoja djece.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/i-am-a-student-1412778_1280.jpg" alt="" width="431" height="323" />
Foto: Pixabay
Ističe da svako dijete ima svoje specifičnosti i različitu percepciju.
&bdquo;Na&scaron;a &scaron;kola je organizovana uniformno, učitelj predaje na jedan način djeci, u odjeljenju imate njih 30, svako dijete je prinuđeno da razumije taj način i taj metod. Sama inkluzija podrazumijeva prilagođavanje svakom djetetu, jer koliko god ih ima u odjeljenju, sva djeca su različita i ne može svako dijete da shvati na isti način i istom brzinom ono &scaron;to učitelj tog momenta predaje. &Scaron;kola je uniformna, i to smatram lo&scaron;im, &scaron;kolski programi su preobimni i ne&scaron;to &scaron;to se ne usvoji u samom startu, vrlo je te&scaron;ko poslije nadograđivati, jer nemate osnovu... javljaju se problemi na relaciji učitelj - učenik, učenik &nbsp;- &scaron;kola, roditelj - učitelj, a sve ovo kasnije može dovesti od &scaron;irih problema...&ldquo;, ističe Vuka&scaron;inović.
Ukazuje da se diskalkulija može prepoznati u najranijem uzrastu.
&bdquo;Matematičke vje&scaron;tine kreću da se savladavaju od najranijeg uzrasta, kad se igramo sa djetetom, krećemo od klasifikacije veliko - malo, isto - različito, gore-dolje, ispred - iza... Kod djeteta sa diskalkulijom se već ovdje učitava pote&scaron;koća da se dijete ne snalazi. Čak ne moramo doći ni do brojeva, već u samim varijantama orjentacije prostora i vremena, u ranom uzrastu, može da se uoči problem. Računamo da je dijete u određenom uzrastu steklo određene vje&scaron;tine rukovanja novcem, orjentisanja na kalendaru, gledanja na sat...Sve su to vje&scaron;tine koje su direktno vezane sa kasnijim usvajanjem određenih matematičkih vje&scaron;tina, iako ne djeluje tako&ldquo;, navodi na&scaron;a sagovornica.
S obzirom na pote&scaron;koće, koje se javljaju kod djeteta u ranom uzrastu u usvajanju određenih matematičkih operacija, kada dijete to ne savlada, problemi se produbljuju, gradivo se usložnjava i pote&scaron;koće koje se javljaju djeluju kao nepremostive.
&bdquo;Iz iskustva mogu da kažem da se u tim uzrastima, možda drugi ili treći razred, primjenjuje pogre&scaron;na strategija - vr&scaron;i se pritisak na dijete da to mora da usvoji, obavljaju se razgovori sa roditeljima za&scaron;to to dijete ne može da usvoji. Kod djeteta se javlja pad samopouzdanja, povučenost, a u razredu može da se javi podrugivanje, stigmatizacija, izbjegavanje i slične stvari&ldquo;, kaže Vuka&scaron;inović.
Ističe da diskalkulija vrlo te&scaron;ko može nestati spontano.
&bdquo;Bitno je rano prepoznavanje i intervencija, koja mora da obuhvata kompletnu ličnost. Sprovode se vježbe psihomotorne reedukacije koje sprovodi defektolog... Ne može se tretirati u &scaron;koli, ne može ga tretirati učitelj, psiholog, pedagog, već defektolog...&ldquo;, ističe Vuka&scaron;inović, dodajući da uspje&scaron;nost tretmana zavisi od mnogo faktora.
&bdquo;Bitna je motivacija djeteta, njegove kognitivne sposobnosti, uključenost roditelja...&ldquo;, navodi Vuka&scaron;inović.
Kada govorimo o disgrafiji, riječ je o poremećaju otežanog savladavanja pravilnog pisanja, pravilnog gramatičkog i uop&scaron;te ispravnog pisanja teksta, onda kada su djeca istog kalendarskog uzrasta to savladala.
Disgrafija ide uglavnom u kombinaciji sa disleksijom. Vuka&scaron;inović poja&scaron;njava da nije svaki lo&scaron; rukopis disgrafičan rukopis.
&bdquo;Da bismo mogli da je dijagnostifikujemo, moramo prvo da je prepoznamo... Dijete kako pi&scaron;e, tako i govori. Čim se javlja disgrafija, javlja se i disleksija, u toku pisanja kod disgrafičnog rukipisa dijete ne drži margine, vrlo često se javlja ogledalsko pisanje...Disgrafičan rukopis je neuredan, vrlo često se de&scaron;ava da je tekst umrljan, dijete se vraća da koriguje, ispravlja...same riječi su ili previ&scaron;e stisnute ili imaju prevelik prostor. Sve je neujednačeno&ldquo;, obja&scaron;njava Vuka&scaron;inović.
Prevencija
Ističe da treba preventivno djelovati i sa djecom raditi na sprečavanju potencijalnog nastanka disgrafičnog poremećaja.
&bdquo;Na nekim manjim uzrastima, olovku ne treba davati djetetu ukoliko samo ne izrazi želju. Nedopustivo je djetetu od dvije ili tri godine dati olovku u ruke, tada treba da se bavi &nbsp;nekim drugim stvarima, da se igra u prostoru sa edukativnim igračkama, da vježba motoriku prstiju...Djetetu ne treba dati olovku prije nego &scaron;to savlada &bdquo;pinceta&ldquo; hvat. Prije olovke dijete treba da drži kredu, mali dio cigle, nakon toga treba da se zamijeni debelim flomasterima, na kraju bojicama. Sa djecom treba raditi najjednostavnije grafomotoričke vježbe, da nauči da boji krug, trougao i da troprsno drži olovku&ldquo;, poja&scaron;njava Vuka&scaron;inović.
Ističe i da je vrlo česta pote&scaron;koća i razvojna dislalija, koja se odnosi na osobe sa urednim sluhom, urednim intelektualnim statusom i razvijene su govorne jezičke komponente.
&bdquo;Njihov govor je, međutim, neispravan, nepravilan. Može da se javi kada se izostavi određeni glas, kada jedan glas zamijeni drugim glasom ili kada nepravilno izgovara određeni glas. Dislalija je jedan od vrlo čestih poremećaja&ldquo;, navodi Vuka&scaron;inović.
Kaže da je riječ o pote&scaron;koći koja je u porastu.
&bdquo;Evidentno je da je u posljednjih desetak godina sazrijevanje motorike govornih organa, zbog načina življenja, kasnije. Djeca su izloženima ekranima od najranijeg uzrasta, jasno je da su nam djeca na telefonima od najranijeg uzrasta. Sve to utiče na ka&scaron;njenje u sazrijevanju govornog sistem i pojavu dislalije i drugih razvojnih poremećaja&ldquo;, zaključuje Vuka&scaron;inović.
</div>
</div>

Čini se da su danas rijetki oni koji su ostali vjerni tradiciji zanata. Jedan od njih je i Elmin Radončić,&nbsp;koji je jo&scaron; u osnovnoj &scaron;koli "krao" znanje od oca obućara i uspijevao da uskladi sa &scaron;kolskim obavezama.
"Ako sam u &scaron;koli bio prva, na zanatu sam bio druga i obratno. Nije mi bilo te&scaron;ko da sve postignem, volio sam to. Tako je i danas, mogu da radim po 15 sati, da se ne umorim&ldquo;, kaže Radončić.
Ljubav je, kaže, ono &scaron;to ga drži i dalje u ovom poslu. Radi sa istim entuzijazmom kao prvog dana i poručuje da dok je njihove familije, neće dati da tradicija nestane.
Sa obućarom Elminom Radončićem razgovarali smo 7. oktobra 2022.
<div class="flex border-b border-black pb-1 px-2.5 lg:px-0">
<div class="Post_createdAt__1YQ5O text-right w-3/6 mb-2.5">
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; ***
</div>
</div>
<div class="Post_postWrapper__39qLd mt-8">
<div class="mb-4"><img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva%2F310961448_478766770945667_1606677146600130363_n.jpg" width="399" height="299" />
Foto: Dnevno.me
</div>
<div>
U obućarskoj radnji u podgoričkom Bloku V već 17 godina radi&nbsp;Elmin Radončić&nbsp;&ndash; jedan od najmlađih obućara u glavnom gradu, čija porodica vi&scaron;e od pola vijeka njeguje tradiciju ovog zanata.
Sve je počelo jo&scaron; davne 1948. u Gusinju.
&bdquo;Moj đed je te godine započeo radni vijek u zadruzi kao učenik za obućara. Poslije nekoliko godina otvorio je svoju obućarsku radnju i od tada do danas mi trajemo. U toj radnji zanat je zavr&scaron;io i moj stric, a poslije njega, tradiciju je nastavio i njegov sin. Takođe, i moj otac zavr&scaron;io je obućarski zanat i po dolasku u Podgoricu prvu radnju otvorio je na Zabjelu 1988. Ta radnja postoji i dan danas i tu smo učili zanat moj brat i ja, kao i na&scaron; brat od tetke&ldquo;, prisjeća se Radončić.
&bdquo;I zanat, i &scaron;kola&ldquo;
Počeo je da &bdquo;peče&ldquo; zanat jako rano, jo&scaron; kao osnovac. Iako jako mlad i tad je osjećao veliki zainteresovanost i ljubav prema poslu i uspijevao da uskladi &scaron;kolske obaveze i posao.
&bdquo;Na zanat sam počeo da idem u osmom razredu osnovne &scaron;kole, kod oca, u njegovu radnju na Zabjelu. Uporedo sam zavr&scaron;avao jednu smjenu na zanatu, a drugu u srednjoj &scaron;koli. Morao sam da kombinujem. Ako sam u &scaron;koli bio prva, na zanatu sam bio druga i obratno. Nije mi bilo te&scaron;ko da sve postignem, volio sam to. Tako je i danas, mogu da radim po 15 sati, da se ne umorim&ldquo;, priča Radončić.
Gledajući oca, koji mu je otkrio tajne zanata, kaže da je jo&scaron; vi&scaron;e zavolio obućarstvo. Ipak, veoma rano odlučio je da pređe u samostalne vode. U Bloku V je već 17 godina.
&bdquo;Kad sam počeo da radim sam, imao sam 20 godina. U početku mi nije bilo svejedno, ali sam se brzo uhodao. I dok sam radio kod oca, ostavljao me je samog u radnji, pa sam u neku ruku mogao i da je vodim&ldquo;, prisjeća se Radončić.
Kaže da je ljudima tada bilo neobično da vide mladića koji se bavi tim zanatom.
&bdquo;Iz ove vizure, bio sam dijete. I dan danas dolaze ljudi koji su dolazili i kada sam počinjao. Većinom su to iste mu&scaron;terije. Jedino ako se neko iseli ili pođe u drugi grad, onda vi&scaron;e ne dolazi kod mene&ldquo;, sa osmijehom će Radončić.
Mladi nisu zainteresovani za zanat
Ipak, koliko god usluga obućara bila često neophodna mnogima od nas, danas nema mladih ljudi koji pokazuju interesovanje za učenje ovog zanata. Elmin kaže za sve ove godine nije bilo nijednog učenika.
&bdquo;Niko nije do&scaron;ao da pita da uči zanat... Iz na&scaron;e familije ima četiri radnje obućara u Podgorici. Jedino bi mogao neko iz porodice da produži tradiciju, jer niko neće da dođe sam i zainteresuje se za ovaj posao. Stari zanati izumiru. Ali dok je na&scaron;e familije, nećemo dati da tradicija nestane&ldquo;, ističe Radončić.
Kaže da posla ima dosta. Police u njegovoj radnji prepune su mu&scaron;ke i ženske obuće koja &bdquo;čeka&ldquo; da bude popravljena.
&bdquo;Uglavnom je riječ o kvalitetnoj obući. Radi se či&scaron;ćenje, poliranje, farbanje, popravka potpetica...Ipak, danas je na trži&scaron;tu dosta nekvalitetne obuće, napravljene od vje&scaron;tačkih materijala i često se ne isplati popravljati je. To i naglasim mu&scaron;terijama, pa oni odluče da li žele da ostave na popravku&ldquo;, priča Radončić, dodajući da materijale nabavljaju uglavnom iz Njemačke, pone&scaron;to iz Italije.
&bdquo;I dalje radim kao da sam juče počeo&ldquo;
Od ovog posla, kaže, može lijepo da se živi.
&bdquo;Ne može da se obogati, ali može da se ima fin život, iako je veoma naporno, jer se radi skoro cijeli dan&ldquo;, navodi Radončić.
Sa mu&scaron;terijama, kaže, ima poseban odnos.
&bdquo;Napravili smo pravi prijateljski odnos, pričamo o svemu&ldquo;, kaže Radončić, koji svakodnevno radi po devet sati.
U toku na&scaron;eg razgovora, radnju je posjetila i gospođa koja često ostavlja obuću kod Radončića. Nije krila zadovoljstvo njegovim radom.
&bdquo;Ako mu&scaron;terije kažu da dobro obavlja svoj posao, to je najvažnije&ldquo;, kaže ona.
Radončić kaže da ga u ovom poslu drži velika ljubav.
&bdquo;I dalje radim kao da sam juče počeo. Nikad nisam želio da promijenim svoj posao i očekujem da ću se cijeli život baviti njime. Volio bih i da moj sin nastavi da se bavi ovim zanatom&ldquo;, zaključuje Radončić.
</div>
</div>

Mnogi roditelji se često zapitaju da li grije&scaron;e u vaspitanju, jesu li previ&scaron;e blagi ili strogi, posvećuju li djetetu dovoljno pažnje, te &scaron;ta bi trebalo da unaprijede.
Ipak, na&scaron; sagovornik, psiholog Milo&scaron; Bulatović kao primarnu stvar navodi da bi roditelje trebalo razumjeti.
&ldquo;Prihvatanje, bez osude i kritike prvi su korak uspostavljanju povjerenja i stvaranju prostora da shvate koji su to obrasci koje koriste u vaspitavanju svoje djece".
Ima i važan savjet za roditelje.
"Ako ste u parku sa djecom ili u dnevnoj sobi, odložite svoje mobilne telefone i usmjerite pažnju na svoje dijete, pa makar i na pet minuta.&nbsp; Vidjećete kako će vas djeca vi&scaron;estruko nagraditi"
O tome gdje je granica između "modernog" i "tradicionalnog" roditeljstva sa psihologom Bulatovićem razgovarali smo 3. oktobra 2022.
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;****
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/roditelji pixabay.jpg" alt="" width="417" height="265" />
Foto: Pixabay
Roditeljstvo sa sobom nosi brojne izazove i jedna je od najodgovornijih uloga u životu, pa ne čudi &scaron;to roditelji često razmi&scaron;ljaju o tome da li postupaju na pravi način, gdje grije&scaron;e i kako mogu ispraviti gre&scaron;ke u vaspitavanju djece.
Psiholog&nbsp;Milo&scaron; Bulatović&nbsp;smatra da roditelje na prvom mjestu treba razumjeti.&nbsp;
&ldquo;Prihvatanje, bez osude i kritike prvi su korak uspostavljanju povjerenja i stvaranju prostora da shvate koji su to obrasci koje koriste u vaspitavanju svoje djece&rdquo;, kaže Bulatović u razgovoru za Dnevno.
Bulatović za na&scaron; portal priča o razlici modernog i tradicionalnog roditeljstva, koliko se vremenom mijenjala uloga oca i majke, te &scaron;ta u dana&scaron;nje vrijeme nedostaje djeci, a &scaron;ta roditeljima.
Na početku, kaže, treba poku&scaron;ati definisati termin roditeljstvo.
&ldquo;Roditeljstvo može predstavljati kako biolo&scaron;ku vezu i emocionalni odnos roditelja sa djetetom, tako i specifične stavove i vaspitne stilove utkane u lične i dru&scaron;tvene uloge roditelja&rdquo;, kaže Bulatović.
&ldquo;Tradicionalno i moderno&rdquo;
Takođe, potrebno je razgraničiti &scaron;ta znači &lsquo;&rsquo;moderno&rsquo;&rsquo;, a &scaron;ta &lsquo;&rsquo;tradicionalno&rsquo;&rsquo; u kontekstu roditeljstva.
&ldquo;Ako bi ova podjela bila bazirana na vremenskoj perspektivi tj. &scaron;ta je to dominantno u roditeljstvu onda i sada, možemo uočiti određene razlike, ali i sličnosti. Razlike se očitavaju u odnosu na vaspitne stilove - ranije je bio dominantan hladno-ograničavajući vaspitni stil. On se odlikuje izraženom kontrolom i visokim zahtjevima, uz nedovoljno pružanje topline i podr&scaron;ke&rdquo;, poja&scaron;njava Bulatović.
Danas, kako kaže, postoji određena fuzija stilova koja uključuje toplo-popustljivi i toplo ograničavajući sa elementima stoicizma.
&ldquo;&Scaron;ta to znači? To znači da su aktuelni stilovi koji kombinuju čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu, kao i slabu roditeljsku kontrolu sa emocionalnom toplinom, uz sve to praćeno da i dalje brani djeci da izraze svoja osjećanja i da se na neki ta osjećanja poni&scaron;tavaju&rdquo;, navodi Bulatović.
Smatra da se u novije vrijeme nedovoljno često govori o terminima majčinstva, a jo&scaron; manje očinstva.
&ldquo;Očinstvo je nekada podrazumijevalo ulogu oca koja zadovoljava potrebe vezano za obezbjeđenjem egzistencijalnih potreba - potrebe za hranom, skloni&scaron;tem i za&scaron;titom.&nbsp; Nekada ste mogli čuti izjavu da je &ldquo;otac biolo&scaron;ka neophodnost, ali socijalna nevolja&rdquo;, dok danas otac jeste &ldquo;biolo&scaron;ka i socijalna neophodnost&rdquo;. Savremeno očinstvo razumije da je djetetu potreban otac kao jedna od dvije centralne figure (simbolički i su&scaron;tinski) koja je neophodna u kreiranju unutra&scaron;njeg svijeta djeteta. Savremeno očinstvo ne stavlja naglasak samo na preuzimanje &bdquo;majčinske prakse&ldquo; nego i na drugačiji odnos očeva prema djetetu: ono nagla&scaron;ava važnost izražavanja topline i emocija, iskazivanje za&scaron;tite, brige i zanimanja za djetetovo zdravlje, napredak i uspje&scaron;nost u &scaron;kolskoj i socijalnoj kompetenciji&rdquo;, obja&scaron;njava Bulatović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/milo%C5%A1%20bulatovi%C4%87%20foto%20pr%20centar.jpg" alt="" width="324" height="216" />
Foto: PR Centar
Kako dodaje, materinstvo predstavlja temelj ličnog ispunjenja, razvoja i sreće, ali ono je i izvor najvećeg straha i tjeskobe.&nbsp;
&ldquo;Nekada, ali i sada, majčinstvo je posmatrano kao uloga majke koja je imala ekskluzivno pravo, ali i obavezu, da vodi računa i brigu o djetetu. Ta ekskluzivnost je i danas prisutna, &scaron;to je u kontekstu prvih godina života djeteta i u tipičnim porodicama, razumljiva.&nbsp;Majčinska praksa kao srž majčinstva, obuhvata ne samo vje&scaron;tine i znanja nego i uspostavljanje dubokog emocionalnog odnosa koji je neophodan za razvoj djetetovog osjećaja sigurnosti i buduće socijalne i kognitivne kompetencije.&nbsp;Dana&scaron;nje majčinstvo odlikuje pored ove eksluzivnosti tj. predanosti potrebama djeteta, i prostor za zadovoljenje svojih potreba za autonomijom i profesionalnim ili ličnim razvojem&rdquo;, kaže Bulatović.
Stručna javnost da pruži podr&scaron;ku roditeljima
Na pitanje &scaron;ta u dana&scaron;nje vrijeme nedostaje djeci, a &scaron;ta roditeljima, Bulatović odgovara da djeci nedostaje prostor da razumiju i ispolje sopstvena osjećanja, kao i dosljednost u pona&scaron;anju roditelja.
&ldquo;Roditeljima, sa druge strane, najvi&scaron;e nedostaje kapacitet da budu strpljiviji u odnosu sa svojim djetetom, kao i da im je potrebna podr&scaron;ka u pružanju drugačijih uvida u roditeljsku praksu. Ono &scaron;to je, takođe, važno, jeste i podr&scaron;ka roditeljima u redukciji roditeljskog stresa&rdquo;, ocjenjuje Bulatović.
Upitan koliko je važno da u porodici postoje pravila, Bulatović kaže da je vi&scaron;e pristalica toga da je unutar porodičnog sistema potrebno da među roditeljima postoji definisani dogovor o tome kakav će njihov odnos biti prema djetetu.&nbsp;
&ldquo;&Scaron;ta to znači? To znači da treba da postoji obostrani odnos roditelja sličnih očekivanja prema djetetu, kao da su principi postavljenja granica i sistemi nagrađivanje prema djeteta među roditeljima usagla&scaron;eni&rdquo;, navodi Bulatović.
Pitali smo ga i da li su roditelji danas previ&scaron;e &bdquo;zatrpani&ldquo; informacijama o tome kako treba da se pona&scaron;aju prema djeci.
&ldquo;Čini mi se da je vi&scaron;e priča usmjerena u pravcu toga da se danas, pa i u kontekstu roditeljstva, neselektivno pristupa ogromnoj količini informacija, koje su nerijetko neprovjerene i nijesu zasnovane na stručnom znanju i mi&scaron;ljenju. Veoma je važno da se za mi&scaron;ljenje i savjet konsultuju stručna lica koja imaju formalno obrazovanje i iskustvo u radu, kako roditelji ne bi bili dodatno zbunjeni i pogre&scaron;no usmjereni&rdquo;, ocjenjuje psiholog, dodajući da je obaveza stručne javnosti da kontinuirano pruža podr&scaron;ku roditeljima.
Ne upirati prstom
Mnogi roditelji se preispituju koje gre&scaron;ke u vaspitavanju djece prave, te kako ih mogu ispraviti. Ipak, Bulatović smatra da ne treba upirati prstom.
&ldquo;Imam običaj da kažem da ne tražimo krivca i da ne treba upirati prstom. Iz iskustva znam da nema tog roditelja, kada govorim o tipičnom roditeljstvu, koji želi ne&scaron;to nažao svome djetetu. Roditelje na prvom mjestu treba razumjeti. Prihvatanje, bez osude i kritike prvi su korak uspostavljanju povjerenja i stvaranju prostora da shvate koji su to obrasci koje koriste u vaspitavanju svoje djece&rdquo;, smatra Bulatović.
Kaže da je roditeljima potrebno stvoriti uvid da je djetetu, pored fizičke prisutnosti neophodno da roditelji budu uključeni u sam odnos i iskreno zainteresovani za svoje dijete.&nbsp;
&ldquo;Jedan savjet za roditelje - ako ste u parku sa djecom ili u dnevnoj sobi, odložite svoje mobilne telefone i usmjerite pažnju na svoje dijete, pa makar i na pet minuta.&nbsp; Vidjećete kako će vas djeca vi&scaron;estruko nagraditi. Jo&scaron; jedan savjet - kada se obraćate svom djetetu i ne&scaron;to zahtijevate od njega, trudite se da govorite &scaron;ta je to &scaron;to očekujete od njega da uradi. Izbjegavajte da govorite &scaron;ta je to &scaron;to ne smije da radi&rdquo;, savjetuje Bulatović.

Zdrava ambicija, svestranost, želja da svakodnevno uči, napreduje, savladava nove izazove i pomaže drugim ljudima osobine su koje krase Meritu Dukaj.
Iako jako mlada, postigla je mnogo - od volonterskih početaka, dragocjenih iskustava u UNICEF-u, pa sve do progla&scaron;enja za jednu od mladih ambasadora Evropske unije.&nbsp;
Poručuje da su mlade generacije izuzetno talentovane, te da žele da se obrazuju i napreduju u povoljnim okolnostima, ali da se mora imati vi&scaron;e sluha za njihove potrebe i ideje.
"Ogromni potencijal koji posjeduje Crna Gora u mladim snagama mora se staviti u funkciju razvoja dru&scaron;tva. Mora se dati mnogo vi&scaron;e &scaron;ansi mladima, počev&scaron;i od đačkih parlamenata, omladinskih udruženja i asocijacija, da se saslu&scaron;aju ideje i vizije mladih. Mladi su budućnost dru&scaron;tva i moraju se &scaron;irom otvoriti vrata toj budućnosti", kaže Dukaj.
Priču o mladoj i uspje&scaron;noj Meriti Dukaj objavili smo 28. novembra 2022.
&nbsp;
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;****
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/merita dukaj privatna arhiva.jpg" alt="" width="372" height="267" />
Foto: Privatna arhiva
Iako i dalje srednjo&scaron;kolka, osamnaestogodi&scaron;nja&nbsp;Merita Dukaj&nbsp;niže uspjehe. Prije ne&scaron;to vi&scaron;e od mjesec progla&scaron;ena je za jednu od mladih ambasadora Evropske unije, a ujedno je i prva Albanka iz Crne Gore koja je izabrana na tu funkciju.
U razgovoru za Dnevno, poručuje da se glas mladih svakog dru&scaron;tva mora čuti mnogo snažnije, te da se ogromni potencijal koji posjeduje Crna Gora u mladim snagama mora staviti u funkciju razvoja dru&scaron;tva.
&ldquo;Mora se dati mnogo vi&scaron;e &scaron;ansi mladima, počev&scaron;i od đačkih parlamenata, omladinskih udruženja i asocijacija&rdquo;, ističe Dukaj.
Na&scaron;a sagovornica se prisjeća volonterskih početaka, prenosi iskustva koja je stekla u UNICEF-u, ukazuje na probleme njenih vr&scaron;njaka i poja&scaron;njava obaveze mladih ambasadora EU.
Na početku razgovora, Dukaj kaže da joj se želja da pomogne drugima javila jo&scaron; u djetinjstvu.
&ldquo;Početak osnovnog obrazovanja uključuje dijete u drugačiji svijet djetinjstva, postaje aktivnije i daje drugačiji smisao dječijoj svakodnevici. Ujedno, dijete postaje solidarnije prema drugovima i drugaricama, želi da im pomogne, da dijele ono &scaron;to imaju i da udruženi rade, rje&scaron;avaju zadatke, igraju i druže se. Mislim da se upravo iz tog perioda rađa volja da se pomogne i da se bude blizu onima kojima je potrebna nečija pomoć i podr&scaron;ka. Vremenom sve to prerasta u aktivizam i u djela za koja se ne očekuje ni&scaron;ta zauzvrat. To je ne&scaron;to &scaron;to ispunjava čovjeka i &scaron;to ga čini srećnim&rdquo;, kaže Dukaj.
Iskustvo u UNICEF-u dragocjeno
Merita učestvuje u svim &scaron;kolskim aktivnostima, članica je raznih sekcija u okviru &scaron;kole, koordinatorka volonterskog kluba &bdquo;25. maj&ldquo;, predstavnica &scaron;kole u Uniji srednjo&scaron;kolaca Crne Gore&hellip;
Od pro&scaron;le godine je i mlada reporterka UNICEF-a. Ističe da je riječ o vrijednom iskustvu, koje joj je pružilo &scaron;ansu da upozna mlade i talentovane osobe iz cijele države i sa njima &ldquo;osvijetli&rdquo; probleme sa kojima se susreću.
&ldquo;Naučili smo &scaron;to znači uočavanje nekog problema i kako pomoći da se rje&scaron;avaju radeći reportažu, izvje&scaron;taji i tome slično. Pažnja i posvećenost ljudi koji su angažovani u UNICEF-u, takođe, dragocjeno je iskustvo kako treba postupiti sa mladima i kako se ophoditi sa ljudima radeći posao reportera, a sve u interesu javnosti. Ljudi iz UNICEF-a rade iskreno i posvećeno i stečena znanja su dragocjena u daljem usavr&scaron;avanju i radu u bilo kojoj oblasti, posebno u novinarstvu&rdquo;, ističe Dukaj.
Kaže da mladi uočavaju brojne probleme koji ih, nažalost, često demotivi&scaron;u, posebno one koji očekuju da dru&scaron;tvo posvećeno radi u rje&scaron;avanju problema sa kojima se suočavaju.
&ldquo;Mi smo &scaron;kolska omladina i s pravom očekujemo i želimo da budemo korisni članovi na&scaron;eg dru&scaron;tva. Mlade generacije su izuzetno talentovane. Žele da se obrazuju i napreduju u povoljnim okolnostima, da mogu stvoriti potrebne uslove za normalan život. Neophodno je obezbijediti mnogo veću ekonomsku sigurnost stvaranjem uslova za zapo&scaron;ljavanje mladih, čime bi se stekli uslovi da oni ostanu ovdje, osnuju porodice, rade i stvaraju uslove za napredak dru&scaron;tva. Treba obezbijediti potrebne preduslove da se na&scaron;a omladina &scaron;koluje u savremenim uslovima &scaron;to će obezbijediti potrebni razvoj na&scaron;eg dru&scaron;tva&rdquo;, nagla&scaron;ava Dukaj.
Glas mladih, koji su budućnost svakog dru&scaron;tva mora se, smatra Dukaj, čuti mnogo snažnije.
&ldquo;Mora se imati vi&scaron;e sluha za potrebe i ideje mladih i obrazovanih. Ogromni potencijal koji posjeduje Crna Gora u mladim snagama mora se staviti u funkciju razvoja dru&scaron;tva. Mora se dati mnogo vi&scaron;e &scaron;ansi mladima, počev&scaron;i od đačkih parlamenata, omladinskih udruženja i asocijacija, da se saslu&scaron;aju ideje i vizije mladih. Mladi su budućnost dru&scaron;tva i moraju se &scaron;irom otvoriti vrata toj budućnosti. Mora se intenzivnije komunicirati sa mladima, posvetiti vi&scaron;e pažnje njihovim idejama, zahtjevima i potrebama, jer time se stvara prostor za njihovo veće uključivanje unutar zajednice&rdquo;, ukazuje Dukaj.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/merita%20dukaj%202.jpg" alt="" width="616" height="552" />Foto: Privatna arhiva
Promocija vrijednosti EU
Krajem oktobra progla&scaron;ena je za jednu od mladih ambasadora EU. Kada je, kako kaže, saznala za oglas, bio joj je izazov da barem poku&scaron;a, &scaron;to se na kraju pokazalo kao dobra odluka.
&ldquo;Poslala sam CV, zatim je uslijedila ozbiljna procedura, sve do konačne odluke žirija. Izbor mladih ambasadora EU iz regiona bio je u Tirani i zaista sam osjetila duh evropejstva u pona&scaron;anju svih kandidata međusobno, maksimalno po&scaron;tovanje i razumijevanje za evropske vrijednosti kojima svi skupa težimo. Smatram ovo velikim priznanjem za dosada&scaron;nji trud i zalaganje u učenju i svim drugim vannastavnim aktivnostima, zbog čega sam jako srećna&rdquo;, ponosno će Dukaj.
Obaveze mladih ambasadora su brojne i, kako kaže Dukaj, mora se djelovati u kontinuitetu, prije svega u promociji vrijednosti EU, koje obezbjeđuju bolji, sigurniji i prosperitetniji život za sve građane u zemljama članicama EU.
&ldquo;Posebno za region Zapadnog Balkana, koji teži &scaron;to bržem učlanjenju u EU. Mladi ambasadori EU imaju mogućnost putovanja, upoznavanja sa različitim kulturama, druženjima i da zaista žive u duhu vrijednosti koje njeguje i afirmi&scaron;e EU. Vjerujem da će mladi ambasadori EU dati svoj doprinos bržem napredovanju na putu evropskih integracija. Očekujem da će se glas mladih ambasadora u regionu čuti i slu&scaron;ati snažnije. Voljela bih da se svi zajedno angažujemo i da se u &scaron;to skorije vrijeme radujemo ostvarenju zajedničkog cilja &nbsp;- da Crna Gora &scaron;to prije bude u EU&rdquo;, nagla&scaron;ava Dukaj.
"Najvažnije je imati cilj"
I pored brojnih obaveza, Dukaj nalazi vremena da pi&scaron;e, pohađa brojne sekcije, volontira&hellip;
&ldquo;Najvažnije je imati cilj, posebno u periodu obrazovanja kada se osoba razvija u svakom pogledu. Zavoljela sam knjigu od malena i osjećam se lijepo čitajući. Dopada mi se da budem aktivna u &scaron;kolskim sekcijama i van&scaron;kolskim aktivnostima, jer smatram da se time stvara osjećaj za dru&scaron;tveni aktivizam koji je i te kako potreban ukupnim tokovima dru&scaron;tva. Naravno, nije lako uskladiti sve te obaveze, ali podr&scaron;ka porodice je presudna.
Moram istaći angažman u mladim volonterima, jer volim da pomognem ljudima u nevolji. Predstavnica sam moje &scaron;kole u Uniji srednjo&scaron;kolaca Crne Gore, gdje sam stekla mnogobrojne prijatelje. Takođe, odnedavno sam izabrana za predsjednicu Đačkog parlamenta i nadam se da ćemo realizovati zacrtane aktivnosti. Naravno, kao učenica zavr&scaron;ne godine srednje &scaron;kole, nadam se da ću uspjeti nastaviti sa istim uspjehom ove &scaron;kolske godine i naravno u daljem &scaron;kolovanju&rdquo;, kaže Dukaj.
U pripremi jo&scaron; jedna zbirka pjesama
Ni tu nije kraj njenim aktivnostima. Dukaj se od osnovne &scaron;kole aktivno bavi pisanjem pjesama, a 2019. godine objavila je zbirku pjesama &bdquo;Prvi zraci" na albanskom jeziku. Takođe, pohađa i literarnu sekciju u &scaron;koli &scaron;kolu "25. maj" u Tuzima.
&ldquo;Volim pisanje i stihove, jer mislim da je to izvrsna mogućnost da individua iskaže svoja osjećanja, razmi&scaron;ljanja, doživljaje... Te pjesme nastale su uglavnom u &scaron;kolskoj klupi, družeći se sa knjigom, časovima, zadacima, drugovima i drugaricama. Poseban je momenat bio kraj devetogodi&scaron;njeg &scaron;kolovanja, a koji sam doživjela na svoj način i emocije pretočila kroz stihove. Čitaoci me mogu upoznati kroz pjesme i eseje koje pi&scaron;em, a koje su veoma emotivni, posebno stihovi koje posvećujem meni najdražim osobama i doživljajima&rdquo;, kaže Dukaj, koja radi &nbsp;na pripremi nove knjige.
Porodica joj je, ističe, najveći oslonac.
&ldquo;Imala sam sreću da odrastem pored starije sestre i brata koji su visoko obrazovani i veoma uspje&scaron;ni u svojim profesijama i u stvarala&scaron;tvu, novinarstvu i publicistici. Roditelji takođe, jer moj otac je već dugo prisutan u javnom životu, ne samo kao novinar. Veoma sam srećna sa mojim najvoljenijima, njihovom pažnjom prema i ljubavlju koja me okružuje&rdquo;, kaže Dukaj.
Kao i njeni vr&scaron;njaci, i Dukaj razmi&scaron;lja o budućnosti, željama, planovima...Iako jo&scaron; nije donijela konačnu odluku o tome na kojem fakultetu će nastaviti &scaron;kolovanje, vjeruje da će joj iskustvo mladog ambasadora EU dodatno pro&scaron;iriti vidike.
&ldquo;Voljela bih da dalje &scaron;kolovanje nastavim jednako uspje&scaron;no. Nisam jo&scaron; odlučila koji fakultet ću upisati, ali obzirom da volim književnost i pisanje, dosta mi je bliska ova oblast kao moguća profesija. Takođe, zavoljela sam i diplomatiju kao mogućnost da se radi u korist država i naroda u &scaron;irem prostoru&hellip; Nadam se da ću jo&scaron; vi&scaron;e upoznati ovu oblast u daljim aktivnostima sa mladim ambasadorima EU. Novinarstvo mi je, takođe, veoma blisko, ali uvijek želim da postoji alternativa za želje, planove, životni poziv...&rdquo;, zaključuje Dukaj.
&nbsp;

U želji da sačuva od zaborava duh mjesta za koga rođeni Podgoričani kažu da je "srce" grada pod Goricom, Branislav Lekić&nbsp;je osnovao nevladino udruženje &ldquo;Starovaro&scaron;ani&rdquo;.
&ldquo;Često dok prolazim drugim dijelom grada &ndash; preko Morače, sretam ljude koji pričaju razne strane jezike, i vidim u da se u mom dru&scaron;tvu sve promijenilo. I onda kažem &ndash; pa čekaj mi smo potpuno izgubili taj &ldquo;duh&rdquo; stare Podgorice. Kažem, ima ljudi i umjetnika koji su kroz pjesme o Podgorici i Staroj Varo&scaron;i napravili dosta stvari, ali nije to to &ndash; niko se ne bavi time da se taj duh stare Stare Varo&scaron;i otrgne od zaborava. Da sačuvamo sve &scaron;to mognemo", ispričao je tada Lekić motiv za osnivanje Udruženja portalu Dnevno.
U intervjuu koji je urađen 26. marta 2023, Lekić je poručio i da bi bilo lijepo kada bi na svakih 20-30 metara, kroz Staru Varo&scaron; bile zanatlijske radnje.
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; ****
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/arhiva_stara varo&scaron; foto glavni grad.jpg" alt="" width="393" height="221" />
Smje&scaron;tena uz sami centar grada, podignuta na obali Ribnice, opjevana kroz stihove Ksenije Cicvarić i Žutog Serhatlića, za Staru Varo&scaron; često kažu da je &ldquo;srce&rdquo; grada pod Goricom. &nbsp;
U želji da duh stare Podgorice otrgnu od zaborava, sada&scaron;nji i biv&scaron;i stanovnici tog naselja formirali su nevladino udruženje &ldquo;Starovaro&scaron;ani&rdquo;. U razgovoru za na&scaron; portal, idejni tvorac Udruženja&nbsp;Branislav Lekić, prisjeća se djetinjstva provedenog u Staroj Varo&scaron;i, te zbog čega je odlučio da osnuje tu organizaciju.
&ldquo;Ta ideja je trajala kod mene dugo. Nekad sam živio u Staroj Varo&scaron;i, na Brijegu Morače, tamo sam se i rodio, a kasnije, igrom slučaja, živio sam malo i na Draču. Dakle, jedan sam od rijetkih Starovaro&scaron;ana koji je živio i na Draču i na Brijegu Morače. Sad sam nastanjen preko Morače a po&scaron;to če&scaron;će &scaron;etam, pođem do tamo da me želja mine. Vidim da je gradonačelnik napravio mnoge dobre stvari za taj dio grada &ndash; kaldrma koja je, ipak, dala neki imidž, pa kafići, suvenirnica, galerija - stvarno prelijepo&rdquo;, kaže Lekić.
&Scaron;etajući, rodila se i ideja da osnuje udruženje &ldquo;Starovaro&scaron;ani&rdquo;.
&ldquo;Često dok prolazim drugim dijelom grada &ndash; preko Morače, sretam ljude koji pričaju razne strane jezike, i vidim u da se u mom dru&scaron;tvu sve promijenilo. I onda kažem &ndash; pa čekaj mi smo potpuno izgubili taj &ldquo;duh&rdquo; stare Podgorice. Kažem, ima ljudi i umjetnika koji su kroz pjesme o Podgorici i Staroj Varo&scaron;i napravili dosta stvari, ali nije to to &ndash; niko se ne bavi time da se taj duh stare Stare Varo&scaron;i otrgne od zaborava. Da sačuvamo sve &scaron;to mognemo - dokumentaciju, ljude koji su nepoznati, jer iako se o mnogima pisalo, ima mnogo onih koji su &scaron;etali tim sokacima, a da mnogi za njih nikad nisu saznali &ndash; e to su bili poznati Cikotići, ljudi koji su davali &scaron;mek. Dugo sam o tome razmi&scaron;ljao, želio sam da članovi Udruženja budu ba&scaron; ljudi koji su rođeni u Staroj Varo&scaron;i, koji su tu živjeli, njihova djeca...Naravno Udruženje prima sve koji vole Staru Varo&scaron; i njen duh&rdquo;, navodi na&scaron; sagovornik.
Kada je prijateljima ispričao da ima namjeru da formira takvo udruženje, nai&scaron;ao je na op&scaron;te odu&scaron;evljenje, i bezrezervnu podr&scaron;ku.
&ldquo;Na jednom događaju poslije drugo vremena sreo sam Mirsada Serhatlića, čuvenog frontmena grupe Makadam, i kazao mu da imam jednu ideju. Pozvao sam i Dulju, mog kom&scaron;iju koji je bio obućar, da sjednemo svi zajedno i iznio im predlog. Čim sam im rekao, nai&scaron;ao sam na odu&scaron;evljenje. Na prvom sastanku nas je bilo desetoro, kasnije 20-oro, i tako.. To su sve ljudi koji su ostavili pečat ovom gradu, neko u fudbalu, neko u književnosti, neko muzici&hellip; Prihvatili su plan odmah, a ja sam kao inicijator svega organizovao Skup&scaron;tinu, i napravio Statut, u čemu mi je dosta pomogao drug Milo Đurović. Poenta je sačuvati od zaborava duh Stare Varo&scaron;i&rdquo;, kazao je Lekić, i citirao navedeno iz Statuta:
&ldquo;Na afirmaciji i promociji tradicionih vrijednosti nastalih na suživotu Starovaro&scaron;ana &ndash; to je bogatstvo različitosti i specifičnosti u pogledu mentaliteta i običaja, vjerskih kulturnih i drugih uvjerenja, i njihovog preno&scaron;enja na mlađe generacije. To je su&scaron;tina na&scaron;eg Udruženja&rdquo;, objasnio je on.
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/VXiZfk-TbLE" width="560" height="314" allowfullscreen="allowfullscreen" data-mce-fragment="1"></iframe>
Neprolazne uspomene djetinjstva
Fino bi bilo, ističe na&scaron; sagovornik, kad bi na svakih 20-30 metara, kroz Staru Varo&scaron; bile zanatlijske radnje.
I sad ih ima, ali prema njegovim riječima, &ldquo;nije to to&rdquo;, kad su u prostorima stambenih zgrada.
&ldquo;U čuvenoj zgradi Pejton, koja takođe pripada Staroj Varo&scaron;i, smje&scaron;teni su obućar, zlatar, časovničar, ta&scaron;nar, sa kojima sam razgovarao i koji su mi rekli da bi rado pre&scaron;li i premjestili svoje radnje ba&scaron; kroz Staru Varo&scaron;, ali samo ako bi se to organizovano napravilo, da u jednoj ulici budu svi. Ovako pojedinačno, niko nema interesa da pređe, jer im onda niko ne bi dolazio&rdquo;, kazao je Lekić.
A svaki povratak u dio grada u kom je odrastao, budi najljep&scaron;e uspomene iz djetinjstva. Sa drugovima iz tog kraja često evocira uspomene, te se sa osmijehom prisjećaju pliske &ndash; &ldquo;starovaro&scaron;kog golfa.&rdquo;
&ldquo;Koristili smo dr&scaron;ku od metle, koja se na jednom kraju zao&scaron;tri, a na poljanama Stare Varo&scaron;i a dana&scaron;njih Čepuraka, udarali bi &lsquo;plisku&rsquo; svom snagom, i ko bi vi&scaron;e dobacio taj je bio pobjednik. Ja sam to nazvao starovaro&scaron;ki golf, jer je sistem isti - ubacanje u rupicu. Tu je jo&scaron; i igranje klikera, spu&scaron;tanje niz Moraču, nas deset na traktorskim gumama i ljuljamo se sve do mjesta na kom je dana&scaron;nji most Union bridge, zatim plivanja do pećina koje su virile iz rijeke na drugoj strani&hellip;Posebna sjećanja su kada je voz &scaron;esdesetih godina počeo da radi, a mi se natrpamo u stare kaubojske vagone, ko je imao sreće, a ko nije vozio se u one stočne vagone, u kojima nema svjetlosti ni ničega, ali mi svi srećni i zadovoljni. Čim izađemo u Sutomore, postrojimo se i krenemo da plivamo, pa se u jednom momentu neko sjeti da se vraćamo nazad jer dođosmo skoro do Italije, ipak je to more, a mi navikli da preplivavamo Moraču&rdquo;, kroz osmijeh priča Lekić.
Muzika su&scaron;tina koja predstavlja Staru Varo&scaron;
Jedna od onih koju narod prepoznaje, a koja je, prema riječima na&scaron;eg sagovornika zadužila Staru Varo&scaron;, je Ksenija Cicvarić, svojim nezaboravnim hitovima.
Zato će se, kaže Lekić, kao predsjednik Udruženja zalagati da ona dobije adekvatnu ulicu u tom dijelu grada.
&ldquo;Ona je to zaslužila, jer je zadužila ne samo Podgoricu nego cijelu Crnu Goru. To je samo jedan dio na&scaron;eg zadatka, a kako će ići, vidjećemo. Bićemo uporni i nastojati da rije&scaron;imo jo&scaron; niz stvari i aktivnosti koje nam slijede. Prva je da nađemo adekvatan prostor, mada su nam mnogi iza&scaron;li u susret i ustupili prostor za sastanke, pa da otvorimo i žiro račun, i da vidimo kako ćemo sa članarinom. Napravimo sam grupu preko viber aplikacije preko koje ćemo komunicirati. Dosta ljudi ne zna za ovo, ali od onih koji znaju svi su odu&scaron;evljeni&rdquo;, priča on.
<iframe src="https://www.youtube.com/embed/YT-RD8l9yew" width="560" height="314" allowfullscreen="allowfullscreen" data-mce-fragment="1"></iframe>
Ideja svih članova Udruženja je ista &ndash; da objedine i sačuvaju sve dragocjenosti iz tog vremena, i pokažu dana&scaron;njim stanovnicima Podgorice kako je to izgledalo kad su se bile pijačne prodaje, održavali skupovi, utakmice i slično&hellip; Dodaje i da će napraviti himnu o Staroj Varo&scaron;i.
&ldquo;Volio bih da se zadrži taj stari duh grada, mada je sigurno da će on ostati kroz pjesme o Podgorici&rdquo;, kaže Lekić za Dnevno.me.
A budući da u Podgoricu dolaze mnogi, kako turisti tako i ljudi iz svih regija u Crnoj Gori, namjera je, zaključuje, svima pokazati &scaron;ta je Podgorica nekad bila.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/336785856_6433899906622401_2525893489820230283_n.jpg" alt="" width="377" height="423" />

Nebrojeni su izazovi sa kojima se roditelji odnosno staratelji suočavaju danas. Ono &scaron;to žele djeca ne poklapa se često sa očekivanjima roditelja, i suporotno. Psiholo&scaron;kinja Anđa Backović&nbsp;kaže da, iako prelijepo i prebogato iskustvo, roditeljstvo je fenomen koji se naučno istražuje i koji je složen u kom god vremenu živjeli.&nbsp;
U podizanju, odgajanju i vaspitanju, nagla&scaron;ava da posebnu pažnju treba posvetiti socijalnim i emocionalnim vje&scaron;tinama.
&ldquo;One se grade (s njima se ne rađamo) od rođenja, i tokom cijelog života, a pomažu nam da razumijemo sebe i druge, da znamo da rje&scaron;avamo probleme, da kritički promi&scaron;ljamo i budemo otporni na &scaron;tetne pritiske, da smo tolerantni prema drugačijima, da poznajemo osjećanja i znamo kako da ih kontroli&scaron;emo, da znamo da živimo i radimo s drugima, da smo po&scaron;teni, zahvalni, empatični...&rdquo;, obja&scaron;njava sagovornica portala Dnevno.me.
O pozitivnim i manje pozitivnim iskustvima, granicama, prelaska iz "tradicionalnog" u "moderno" roditeljstvo i mnogim drugim izazovima roditelja, pričali smo sa Anđom Backović 22.10.2023.
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; ***
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/backović anđa, screenshot yt.jpg" alt="" width="397" height="189" />Screenshot/Gradska TV
Izazovi i dileme sa kojima se suočavaju roditelji u savremenom svijetu nebrojeni su. Želje i očekivanja od djece uglavnom se svode na isto - da budu zdrava, srećna i uspje&scaron;na tokom obrazovnog procesa, a kasnije i spremna za sve prepreke i izazove koje život donosi.
Prema riječima psiholo&scaron;kinje Anđe Backović, roditeljstvo, iako prelijepo i prebogato iskustvo, nije (bilo) lako ni nekada, a ni sada, i fenomen je koji se naučno istražuje i postavlja brojna očekivanja.
&ldquo;Život u svijetu koji se brzo i neočekivano mijenja, kao nikada do sada, pred dana&scaron;nje roditelje postavlja mnogo vi&scaron;e očekivanja u smislu &ndash; kako pripremiti djecu za život, kako biti dobar roditelj, koji roditeljski stil je najpoželjniji i sl. Pri tome, roditeljstvo i briga o djeci su danas i fenomeni koji se naučno istražuju. Njima se bave stručnjaci različitih profila, tako da danas prepoznajemo neke nove &ldquo;standarde&rdquo; dobrog roditeljstva koji su poprilično drugačiji od načina kako smo roditeljstvo razumjeli prije četiri, pet decenija unazad, da ne govorim dalje&rdquo;, smatra Backović.
Ističe da se u moru takvih informacija i savjeta često nije lako snaći, zbog čega je roditeljima potrebno pružiti pomoć koja treba da počiva na dobrom razumijevanju okolnosti u kojima žive oni i njihova djeca.
&ldquo;Počnimo od toga da roditelji sve teže održavaju ravnotežu između porodičnih i profesionalnih obaveza, uključujući i &scaron;kolske obaveze djece. Jak je stres koji i jedni i drugi trpe zbog hroničnog nedostatka zajedničkog vremena, a posljedice su sve ozbiljnije (npr. agresivnost, otuđenost, upotreba supstanci). Nerijetko, osjećajući da djeci ne&scaron;to duguju, roditelji, svjesno ili nesvjesno, kao da kupuju ljubav svoje djece time &scaron;to im ne postavljaju nikakve granice ili kao da ne umiju da im kažu 'ne', kada je to zaista potrebno i u korist je djeteta&rdquo;, navodi Backović.
Jedan od tih izazova, prema riječima na&scaron;e sagovornice, jeste i pritisak koji mnogi roditelji ili ne prepoznaju ili mu se ne suprostavljaju, a to je da njihovo dijete mora da bude najbolje, najpametnije, najljep&scaron;e...
Ukoliko ne bude tako, kod roditelja se budi osjećaj krivice jer nijesu dobri ili savr&scaron;eni, &scaron;to dovodi do mnogih lo&scaron;ih odluka i po dijete i po porodicu.
&ldquo;U najboljoj namjeri da djeci pruže dobro obrazovanje i dalji napredak u &scaron;kolovanju, roditelji i sebe i djecu često izlažu neodmjerenom pritisku brojnih aktivnosti van &scaron;kole, koje zahtijevaju i mnogo vremena, i novca i dodatne napore, a nerijetko nijesu usklađene sa stvarnim potrebama, željama i mogućnostima djece&rdquo;, obja&scaron;njava na&scaron;a sagovornica.
Otežavajući faktor, kaže ona, zna da bude preopterećenost informacijama. Roditelji su sve obrazovaniji, informacije nikad dostupnije, a vjerodostojnost proizvoda koji čitaju često je upitna. Sve to, smatra Backović, može da izazove preopterećenost i zbunjenost &ndash; kako pronaći vlastiti način, put i stil roditeljstva, i ne osjećati nametnutost, pritisak ili kalup jednak za sve.
&ldquo;Sve ovo nam govori da danas biti dobar roditelj znači ne samo znati (o djeci, odgoju, vaspitanju) nego i razvijati mnoge osobine i vje&scaron;tine koje čine da se u roditeljstvu, i pored odgovornosti i napora, zaista uživa i raste, zajedno sa svojom djecom. Ne zaboravimo da dobro roditeljstvo nije samo odgajanje zdrave ličnosti djeteta, ono je jednako i razvoj ličnosti samih roditelja&rdquo;, navodi Backović.
Važno je pronaći ravnotežu između tradicionalnog i savremenog roditeljstva
Na pitanje &scaron;ta misli o podjeli koju danas možemo čuti "moderno" i "tradicionalno" roditeljstvo, te koje su prednosti i mane i jednog i drugog, sagovornica portala Dnevno.me smatra da nije riječ o isključivosti ili-ili, već mnogo vi&scaron;e o jednom prirodnom toku, odnosno evoluciji roditeljstva kao i svih drugih ljudskih iskustava u odnosu na dru&scaron;tveni kontekst i razvoj ljudi i dru&scaron;tva.
&ldquo;Mnogo je važnije pronaći ravnotežu između elemenata tradicionalnog i savremenog roditeljstva koja odgovara datom momentu razvoja porodice i njenih članova i koja svima treba da omogući zdrav razvoj i življenje. Ni jedan ni drugi model nije, sam po sebi, samo idealan ili samo lo&scaron;&rdquo;, kaže ona, ukazujući &scaron;ta defini&scaron;e jedan a &scaron;ta drugi tip.
&ldquo;Neke tipične karakteristike 'tradicionalnog' roditeljstva su strože granice između generacija roditelja i djece, po&scaron;tovanje autoriteta, strogost i autoritarnost ('zna se čija je glavna'), poslu&scaron;nost, stroga pravila i disciplina, nerijetko i fizičko kažnjavanje. Naravno, u svemu tome ima i ljubavi i brige, ali je sasvim očekivano da se neki članovi porodice osjećaju nepo&scaron;tovanim, neuvaženim, i to se često ispoljava kroz negativna osjećanja i nepoželjna pona&scaron;anja. U 'modernom' roditeljstvu se vi&scaron;e prepoznaje otvorenija komunkacija roditelja i djece, uvažavanje dječijih prava, podsticanje samostalnosti djece kroz odgovorno odlučivanje i kritičko promi&scaron;ljanje o sebi i svojim postupcima, dijalog roditelja i djece i učenje na gre&scaron;kama (umjesto kažnjavanja). Od roditelja se očekuje i da imaju vi&scaron;e vremena, strpljenja, osjetljivosti ili empatije za dječje potrebe i mi&scaron;ljenja. Ponekad ovaj stil može biti previ&scaron;e popustljiv i rezultirati nedostatkom potrebne discipline i strukture (npr. pravila, očekivanja), koja je djeci neobično važna za razvoj&rdquo;, smatra psiholo&scaron;kinja.
&ldquo;Dobri roditelji = dobri uzori&rdquo;
Dok god traje proces vaspitavanja, neophodno je držati se određenih pravila, jer se tada dijete osjeća sigurnim i za&scaron;tićenim, i ono razumije da o njemu brinu odrasli, smatra na&scaron;a sagovornica.
Backović kaže da djeca uz jasna i dosljedna pravila razumiju i gdje je granica između njih i drugih, te uče da bolje razumiju i sebe i druge.
&ldquo;Jasna i dosljedna pravila pomažu djeci da razvijaju samopouzdanje, a istovremeno da uvažavaju i po&scaron;tuju druge, i da bolje razumiju i svoja i osjećanja drugih oko sebe. Tada djeca mnogo uspje&scaron;nije uče da se samokontroli&scaron;u, da upravljaju svojim pona&scaron;anjem, da budu samostalnija i odgovornija. Osjećanja i pona&scaron;anja djeteta tada su mnogo stabilnija i predvidljivija nego kada su pravila nejasna, promjenjiva &ndash; od situacije do situacije - ili, gotovo da pravila nema. Često su djeca koju nazivamo razmaženom, nevaspitanom, agresivnom upravo ona koja žive u porodicama s nejasnim i nedosljednim pravilima. Da ne zaboravimo i ne&scaron;to &scaron;to je posebno važno! Nemoguće je da kod djeteta razvijamo sposobnost da prihvata i po&scaron;tuje pravila ako mu u tome, kao roditelji, nijesmo model na koji se ono ugleda. Dobri roditelji su, istovremeno, i dobri uzori&rdquo;, cijeni Backović.
Socijalne i emocionalne vje&scaron;tine temelj kvalitetnog života i rada
Odgovarajući na pitanje &scaron;ta je posebno vrijedno roditeljskog truda u vaspitanju djece, Backović obja&scaron;njava da danas postoji mno&scaron;tvo naučnih dokaza i podataka iz dugoročnog praćenja razvoja djece koji ukazuju na važnost razvoja socijalnih i emocionalnih vje&scaron;tina, uz koje &scaron;kolska odnosno akademska postignuća daju čvrst temelj za kvalitetan život i rad.
&ldquo;Svaki roditelj je s pravom zainteresovan da njegovo dijete bude uspje&scaron;no u &scaron;koli. Jednako, istina je da sam uspjeh u &scaron;koli (a znamo da se on često jako forsira, na &scaron;tetu djeteta!) nije dovoljan, niti je garancija da će dijete, adolescent i budući mladi čovjek biti zdrava, srećna, sigurna i dobro prilagođena osoba&rdquo;, dodaje Backović, defini&scaron;ući socijalne i emocionalne vje&scaron;tine.
&ldquo;One se grade (s njima se ne rađamo) od rođenja, i tokom cijelog života, a pomažu nam da razumijemo sebe i druge, da znamo da rje&scaron;avamo probleme, da kritički promi&scaron;ljamo i budemo otporni na &scaron;tetne pritiske, da smo tolerantni prema drugačijima, da poznajemo osjećanja i znamo kako da ih kontroli&scaron;emo, da znamo da živimo i radimo s drugima, da smo po&scaron;teni, zahvalni, empatični...&rdquo;, obja&scaron;njava sagovornica portala Dnevno.me.
Kao takve, one su jednako potrebne i djeci i roditeljima, ističe Backović.&nbsp;
&ldquo;U su&scaron;tini, radi se o podr&scaron;ci djeci da razvijaju dobar karakter, koji je jednako važan kao i znanje koje će steći tokom odrastanja. Od znanja bez karaktera, bez pozitivnih osobina ličnosti &ndash; koristi nema ni pojedinac, ni dru&scaron;tvo. Razmislimo da li dovoljno vremena i pažnje posvećujemo tome, kao &scaron;to smo spremni da pomažemo djeci da rade zadatke, zavr&scaron;avaju &scaron;kolske obaveze (ili to radimo umjesto njih) i pri tome nam je cilj &ndash; samo odličan uspjeh&rdquo;, navodi sagovornica Dnevno.me.
Sve pomenute, i njima slične vje&scaron;tine, ne zahtijevaju nikakve posebne uslove - sve se grade i osnažuju u tipičnim, svakodnevnim aktivnostima roditelja i djece, u njihovim dijalozima, u obavljanju kućnih poslova, u pravljenju zajedničkih planova, u dono&scaron;enju odluka, u zajedničkoj igri, na izletima, boravcima u prirodi, na putovanjima, navodi sagovornica portala Dnevno.me.
Kao primjer, Backović navodi razvoj vje&scaron;tine rada u timu kada roditelji i djeca rade ne&scaron;to zajedno, a rezultat će na kraju koristiti svima.
&ldquo;Već trogodi&scaron;njaci mogu da razumiju i uče da prihvataju pravila igre, uče fer plej, da saosjećaju s drugima, da razumiju posljedice lo&scaron;eg pona&scaron;anja... Sve su to socijalne i emocionalne vje&scaron;tine koje su jednako važne kao i &scaron;kolska znanja za optimalan razvoj na&scaron;e djece&rdquo;, navodi Backović.
I digitalna ekspanzija tu je, kako ističe, odigrala veliku ulogu.
&ldquo;Razvoj novih tehnologija jako je ubrzao i pojednostavio pronalaženje informacija i sticanje znanja, naravno &ndash; uz neophodne vje&scaron;tine da pravilno i bez rizika koristimo takve izvore. Djeci je danas jednako, ako ne i vi&scaron;e, potrebna pomoć odraslih da razvijaju dobre karakterne osobine, da budu pozitivne i dobro uravnotežene ličnosti, koje i znaju, ali imaju dobru du&scaron;u, dobar karakter&rdquo;, zaključuje Backović u razgovoru za Dnevno.me.&nbsp;

<div class="mb-4">
Da su studenti ti koji treba da mijenjaju svijet i da svojim aktivizmom, voljom i željom pomognu dru&scaron;tvu, ili makar lokalnoj zajednici, dokazuju i Marko &Scaron;ćepanović i Aleksa Čović, bruco&scaron;i Fakulteta za informacione sisteme i tehnologije Univerziteta Donja Gorica.
Promocija nauke, robotike i istraživačke djelatnosti među mladima njihov je cilj, stoga su i osnovali nevladinu organizaciju i nesebično se trude da otklone strah koji pojedine osobe imaju od nečeg &scaron;to im nije poznato.
"Najveća prepreka na koju nailazimo je strah pojedinca da se oproba u nečemu novom i nepoznatom. Dosta je onih koji možda žele da se oprobaju, ali određena doza straha im ne dozvoljava. Mi se trudimo da to rije&scaron;imo kroz radionice i edukacije otklonimo taj strah".
Svoje znanje i želju da građanima približe &scaron;ta se sve može vidjeti u glavnom gradu pretočili su u aplikaciju &ldquo;Podgorica na dlanu&rdquo;, koja ima mno&scaron;tvo informacija o lokacijima koje treba posjetiti.
Rad mladih inovatora predstavili smo u tekstu koji je objavljen 6. novembra 2023.
</div>
<div class="mb-4">
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; ***
</div>
<div class="mb-4"><img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/&scaron;ćepanović inovatori.jpg" alt="" width="422" height="349" /></div>
<div class="mb-4"> 
Foto: UMIPCG
</div>
<div>
Iako jako mladi, devetnaestogodi&scaron;nji Podgoričani&nbsp;Marko &Scaron;ćepanović&nbsp;i&nbsp;Aleksa Čović, bruco&scaron;i Fakulteta za informacione sisteme i tehnologije Univerziteta Donja Gorica, već nižu uspjehe i teže tome da znanje koje su stekli prenesu i mlađima od sebe.
Stoga su i osnovali NVO &ldquo;Udruženje mladih inovatora i pronalazača Crne Gore&rdquo;, s ciljem promocije nauke i inovacije kod djece i mladih, STEM-a (nauke, tehnologije, inženjeringa i matematike), robotike i istraživačke djelatnosti.
&ldquo;Upravo zato se trudimo da kao organizacija držimo radionice u vezi sa tim temama, ali i &scaron;irimo svoju mrežu&rdquo;, počinje priču za portal Dnevno &Scaron;ćepanović, koji je robotikom počeo da se bavi u &scaron;estom razredu osnovne &scaron;kole, a potom nastavio i u Elektrotehničkoj &scaron;koli &ldquo;Vaso Aligrudić&rdquo;.
&ldquo;Institucije veoma važan faktor podr&scaron;ke&rdquo;
Prema njegovim riječima, postoji veliki broj djece koji je zainteresovan da napravi prve korake u svijetu nauke i inovacija kroz radionice i programe koje ta organizacija sprovodi.
&ldquo;Upravo to mogu biti robotička takmičenja ili radionice koje organizujemo. Do sada smo imali vi&scaron;e radionica, a posljednje u sklopu Festivala 'Dani nauke i inovacija' gdje smo posjetili tri &scaron;kole u tri op&scaron;tine. Radili smo sa manjim grupama djece koja su zainteresovana za robotiku. Sa slovenskim partnerom 'Super Glavce', takođe, organizujemo FIRST LEGO League Challenge program u Crnoj Gori, koji je unikatan robotički program na kojem u ovoj sezoni učestvuje 10 timova iz 10 osnovnih &scaron;kola u Crnoj Gori. Na taj način, prave prve korake u svijet nauke i inovacija kao &scaron;to smo i mi počeli - FIRST LEGO League Challenge programom na kojem smo i učestvovali prije skoro deset godina&rdquo;, priča &Scaron;ćepanović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/umipcg.jpg" alt="" width="307" height="412" />
Foto: UMIPCG
Zanimalo nas je i da li na putu popularizacije nauke i inovacija u Crnoj Gori nailaze na određene prepreke.
&ldquo;Najveća prepreka na koju nailazimo je strah pojedinca da se oproba u nečemu novom i nepoznatom. Dosta je onih koji možda žele da se oprobaju, ali određena doza straha im ne dozvoljava. Mi se trudimo da to rije&scaron;imo kroz radionice i edukacije otklonimo taj strah, kako bi se svi mogli oprobati i uvidjeti da li je to ne&scaron;to &scaron;to ih interesuje i čime žele da se bave&rdquo;, kaže &Scaron;ćepanović.
Napominje da su ostvarili odličnu saradnju sa Ministarstvom nauke i tehnolo&scaron;kog razvoja. Cilj im je da ojačaju saradnju sa institucijama, Ministarstvom prosvjete, ali i Glavnim gradom.
&ldquo;Smatramo da su institucije veoma važan faktor podr&scaron;ke kako bi se projekti mogli ostvarivati i kako bi organizacije mogle uspje&scaron;no obavljati svoj rad&rdquo;, dodaje &Scaron;ćepanović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/umipcg%202.jpg" alt="" width="356" height="201" />
Foto: UMIPCG
Cilj razvoj aplikacije &ldquo;Podgorica na dlanu&rdquo;
Jedan od njihovih uspjeha je i aplikacija &ldquo;Podgorica na dlanu&rdquo;, predstavljena prije ne&scaron;to vi&scaron;e od mjesec, namijenjena prvenstveno turistima, ali i svima koji žele da saznaju vi&scaron;e o spomenicima u glavnom gradu. Projekat je realizovan kroz Javni poziv za Valorizaciju kulturne ba&scaron;tine, koji je raspisala Turistička organizacija Podgorice.
&ldquo;Kao građani Podgorice shvatili smo da postoji dosta spomenika i kulturnih obilježija u gradu, za koje ne znamo da su tu ili &scaron;ta predstavljaju. Na osnovu toga, stavili smo se u poziciju turista koji dođu u Podgoricu i kako oni uop&scaron;te mogu da saznaju informacije o nekom spomeniku ili kulturno istorijskom mjestu ako im neko iz Podgorice to ne kaže. Upravo tada je nastala ideja za aplikaciju &lsquo;Podgorica na dlanu&rsquo;. Ideju smo uspjeli da ostvarimo kroz projekat za kulturnu valorizaciju Glavnog grada &rdquo;, navodi &Scaron;ćepanović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/bizual%20podgorica%20na%20dlanu%20rivatn%20aarhiva.jpg" alt="" width="399" height="239" />
Foto: UMIPCG
Pojasnio je i &scaron;ta aplikacija konkretno nudi.
&ldquo;Za sada je aplikacija na tri jezika - crnogorskom, engleskom i italijanskom. Nakon odabira jezika, pojavljuje se lista spomenika sa fotografijama i jednostavnim klikom se prikazuje tekst. Unutar aplikacije je i mapa na kojoj su spomenici označeni i klikom se otvara ruta. Ova aplikacija je namijenjena prvenstveno turistima, ali i svima onima koji žele da saznaju vi&scaron;e o spomenicima u Podgorici. S obzirom na to da je aplikacija tek iza&scaron;la, smatramo da će ona biti kori&scaron;ćena početkom sljedeće turističke sezone&rdquo;, kaže &Scaron;ćepanović, dodajući da im je veliku pomoć pružila Turistička organizacija Podgorice, koja je dala sve podatke koji se nalaze u aplikaciji.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/kkdkkwek.jpg" alt="" width="321" height="627" />
Foto: UMIPCG
&Scaron;ćepanović ističe da postoji plan za unapređenje aplikacije.
&ldquo;Ovo je tek početna faza. Imamo za cilj da je dalje razvijemo, kako bi bila zaista unikatna i korisna svim posjetiocima glavnog grada&rdquo;, kaže &Scaron;ćepanović.
Otkriva nam da u budućem periodu njihovo Udruženje planira da sprovede jo&scaron; edukativnih radionica, a slijedi i rad na određenim projektima koji mogu doprinijeti popularizaciji rada organizacije.
</div>

Ultimativna vrijednost koju moramo &ldquo;oživjeti&rdquo; u crnogorskom dru&scaron;tvu je istina. To je prije vi&scaron;e od godinu u intervjuu za Dnevno poručio stručnjak za psihologiju i komunikaciju Srđan Vukčević.&nbsp;
I sada bi mogli postaviti identična pitanja, dobili bi vjerovatno iste ili slične odgovore, i najvažnije(najporaznije) istina je da smo i dalje isuvi&scaron;e daleko od poruke na&scaron;eg sagovornika.
Tim prije, zbog mentalne higijene u vrlo konfuznom vremenu podsjećanje na intervju koji smo uradili 1. februara 2023.
***
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/srdjan vukcevic- naslovna, blue coach.jpg" alt="" width="450" height="304" />
Konstruktivno liderstvo podrazumjeva efektivnost, skromnost i žrtvovanje, i kao takvog ga nema u Crnoj Gori, ocjenjuje u razgovoru za Dnevno.me&nbsp;Srđan Vukčević,&nbsp;biznis trener i osnivač kompanije Blue Coach koja je zastupnik čuvene svjetske firme Hogan za procjenu liderskog potencijala.
U Crnoj Gori je popularnost sve, kaže na&scaron; sagovornik.
&ldquo;Težnja da budete voljeni i popularni su neki od najboljih načina za unaprjeđenje. To vidimo i po na&scaron;im političarima. &Scaron;to slađe i &scaron;to vi&scaron;e obećanja. Zato se u politici mjeri popularnost, a ne rezultati. Politika je puna tzv. praznih odijela&rdquo;.
Ultimativna vrijednost koju moramo &ldquo;oživjeti&rdquo; u crnogorskom dru&scaron;tvu je, kako ističe, istina.
&ldquo;Uvijek me fasciniralo koliko ljudi voli da živi od obećanja i koliko im je te&scaron;ko da čuju istinu. Političari znaju jako dobro da to iskoriste. Ja ako govorim o realnosti i istini broj jedan sam im neprijatelj. To je moj izbor i volio bih da je to izbor svakog čovjeka koji zna vi&scaron;e i bolje od onih koji se trenutno nude kao vlasnici znanja i imanja&rdquo;.
Ocjenjuje i da je politička kultura u Crnoj Gori specifična, te da se u javnosti vi&scaron;e cijene oni koji su popularni i obećavaju, nego oni koji bi ne&scaron;to radili.
&ldquo;Dok god postoje 'na&scaron;i' i 'njihovi' mi ne možemo naprijed. To je dokaz da smo na brodu u kojem dio ljudi vesla naprijed, a dio nazad", poruka je sagovornika portala Dnevno.me.
Dnevno: Koliko je Crna Gora daleko od vremena u kojem će političari zaista raditi u korist građana, i u kojem će konačno postojati jasna &ldquo;računica&rdquo;: političari odgovorniji, građani glasniji i zahtjevniji? (Ne)moguća misija?
Vukčević: To je te&scaron;ko predvidjeti. Na&scaron;a politička kultura je specifična i vi&scaron;e se u javnosti cijene oni koji su popularni i obećavaju nego oni koji bi ne&scaron;to radili. Kada građani ukazuju na gre&scaron;ke često su izloženi napadima od političara i to je trend koji se samo nastavio nakon promjene vlasti.
To &scaron;to se nastavio trend ukazuje da to nije odlika bilo koje partije već liderska i ljudska falinka. Isto važi i za partijska zapo&scaron;ljavanja, korupciju. Političari to koriste da bi etiketirali svoje protivnike. Vidjeli smo, međutim, da svaka partija u svojim redovima može iznjedriti &ldquo;kandidate&rdquo; za SDT. Prema tome, nije to odlika jedne partije već odlika mentaliteta jednog dijela ljudi u Crnoj Gori, koji su zbog liderskog sistema i partitokratskog načina kako se dolazilo i dolazi do vrha socijalne ljestvice liderstva vidjeli svoju &scaron;ansu da dođu na vrh.
Dnevno: Ko može, odnosno da li postoji neko/ ne&scaron;to da kormilo u Crnoj Gori (pre)okrene u drugu stranu - stranu u kojoj podjele neće biti konstanta ili bar neće biti ovoliko izražene kao danas - &bdquo;na&scaron;i&ldquo; i &bdquo;njihovi&ldquo;?
Vukčević:&nbsp;Dok god postoje &ldquo;na&scaron;i&rdquo; i &ldquo;njihovi&rdquo; mi ne možemo naprijed. To je dokaz da smo na brodu u kojem dio ljudi vesla naprijed, a dio nazad. Ne postoji gora stvar za jednu zemlju i za njenog građanina nego da ne zna ko je i &scaron;to je i kako mu se zove zemlja u kojoj živi. To je vrhunac političkog sluđivanja.
Za mene je ovo Crna Gora, zemlja svih vjera i nacija. S ponosom bi svaki građanin ove zemlje trebao da kaže da je crnogorski građanin. Mi smo, međutim, jo&scaron; daleko od toga.
Dnevno: &bdquo;Pametni, sposobni i kvalitetni ljudi s razlogom izbjegavaju politiku zbog prljavosti koju ona sa sobom nosi. To je, međutim, upravo jedan od razloga &scaron;to se na odgovornim pozicijama laktaju manje sposobni, a glasni i oni koji imaju talenat da obećavaju. Mi ih u struci jednostavno zovemo - "prazna odijela", to su Va&scaron;e riječi. Koliko imamo &bdquo;praznih odijela&ldquo; u Crnoj Gori i ko ih najvi&scaron;e &bdquo;nosi&ldquo;?
Vukčević:&nbsp;Lidere posmatram kroz dvije kategorije: efektivni i uspje&scaron;ni. Uspje&scaron;ni lako stižu do pozicije moći, ali su njihovi rezultati dugoročno lo&scaron;i za zajednicu, a populizam i demagogija su njihov glavni alati. Efektivni su usmjereni isključivo na rezultate, sumnjaju u sebe i svoje postupke, preispituju se, donose odluke inkluzivno, vode brigu o ljudima. I zahtjevni su i podržavajući istovremeno. Običan čovjek ih teže prepoznaje, ali zato biznis odmah.
Jednima je prirodno polje politika, a drugima biznis. Ako želite da budete efektivan lider (onaj koji postiže trajne, superiorne rezultate), tada će biti trenutaka kada se određenim grupama nećete svidjeti. Ako želite da budete uspje&scaron;an lider (onaj koji bude unaprijeđen), nemojte me ni slu&scaron;ati. Težnja da budete voljeni i popularni su neki od najboljih načina za unaprjeđenje. To vidimo i po na&scaron;im političarima. &Scaron;to slađe i &scaron;to vi&scaron;e obećanja. Zato se u politici mjeri popularnost, a ne rezultati. Politika je puna &ldquo;praznih odijela.&rdquo;
Dnevno: Ko će &bdquo;platiti&ldquo; ogroman &bdquo;saldo&ldquo; nastao zbog neozbiljnosti javnih politika u Crnoj Gori, a koje dostižu, čini se, vrhunac?
Vukčević:&nbsp;Postoji pravilo u ekonomiji koje kaže da lo&scaron;i ekonomisti gledaju samo kratkoročne efekte neke akcije ili politike, a dobri dugoročne. Tek nam slijedi podvlačenje crte svih ekonomskih i političkih akcija u prethodnom periodu.
Dnevno: Mi&scaron;ljenja ste da i su te&scaron;koće ljudi u Crnoj Gori i na Balkanu ukorijenjene u kulturi siroma&scaron;tva i traume koje se prenose kroz generacije. &Scaron;ta ste tačno mislili pod tim?
Vukčević:&nbsp;Ova kultura se ogleda u nedostatku dru&scaron;tvenog napretka, nedostatku ekonomskih mogućnosti i odsustvu nade za budućnost. Ekonomski problemi su vezani za pusto&scaron;enje zemlje kroz kriminal i korupciju, devastaciju prirodnih resursa, neznanje i finansijsko neznanje, nedostatak jednakih &scaron;ansi za sve (ista startna linija) i nezaposlenost (posebno u razvojnim industrijama).
Kulturolo&scaron;ki izazovi su vezani za kulturu siroma&scaron;tva i kulturu traume. Kultura siroma&scaron;tva se kod nas prenosila s generacije na generaciju.
Ona podrazumijeva da se preziru i rad i &scaron;tednja, a glorifikuje potro&scaron;nja i konzumacija. Kultura siroma&scaron;tva se potvrđuje i brojem ljudi koji radi u državnoj administraciji i brojem mladih ljudi koji bi preferirao da radi tamo u odnosu na neki privatni posao ili izloženost trži&scaron;nim principima poslovanja.
Ona se ogleda i u želji da se ljudi bave politikom isključivo da bi zarađivali novac ili ličnu slavu i moć, a na u&scaron;trb op&scaron;teg dobra. Kultura traume proizilazi iz nasilja koje su različite grupe sprovodile jedne prema drugima vjekovima a nama bliže - decenijama. Otuda i nasilje u porodici, droga, siroma&scaron;tvo i neuspjesi u &scaron;koli. Na&scaron;a djeca su, takođe, svemu ovome izložena u kontinuitetu.
Dnevno: Na čemu se mora zasnivati rast svakog dru&scaron;tva, pa i crnogorskog?
Vukčević:&nbsp;Nama je potrebna asabija od Ibn Kalduna,&nbsp;a ona se odnosi na sposobnost ljudi da se udruže i djeluju zajedno u interesu zajednice, &scaron;to je ključno za održanje dru&scaron;tva i osiguravanje njegove stabilnosti. To je najveći stepen solidarnosti i kohezije u dru&scaron;tvu.
Dnevno: Biznis ste trener i osnivač kompanije Blue Coach koja je zastupnik čuvene svjetske firme za biznis procjene Hogan, a koja na osnovu tri vrste testa može da predvidi da li se u nekome krije top liderski potencijal. Kako biste nam približili &scaron;ta je Hogan procjena?
Vukčević:&nbsp;Hogan je svjetski lider u procjeni ličnosti za radnu populaciju. Tačno je da postoje tri procjene koje jednostvano mogu objasniti na sljedeći način: &scaron;ta osoba želi (koji su joj motivi i vrijednosti, zbog čega ujutru ustaje iz kreveta), da li ima snage da ostvari to &scaron;to želi (njen potencijal i snage) i dje će da zabrlja (koje destruktivne tendencije može da ima u interpersonalnim odnosima).
Hogan sa veoma velikom vjerovatnoćom predviđa liderska pona&scaron;anja i daje donosiocima odluka okvir na koji se pouzdano mogu osloniti u selekciji, regrutaciji, planiranju razvoja talenata za liderstvo, liderskom nasljeđivanju i razvoju lidera na svim nivoima u organizaciji.
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/srdjan%20vukcevic%201-%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="473" height="313" />
Foto: Privatna arhiva/Blue Coach
Dnevno: Na osnovu dugogodi&scaron;njeg iskustva, kako bi definisali liderstvo i ima li konstruktivnog liderstva u Crnoj Gori?
Vukčević:&nbsp;Liderstvo je sposobnost izgradnje i održavanja timova koji imaju visoke performanse. Liderstvo se treba posmatrati iz perspektive grupne efektivnosti. Bloom i Van Reenenova studija iz 2007. koja je obuhvatila 732 proizvodne kompanije u Americi, UK, Francuskoj i Kini i 4000 u Aziji pokazala je da kompanije koje koriste dobre menadžment prakse zarađuju vi&scaron;e novca i imaju bolje rezulate u svim ključnim indikatorima performansi.
Najbolje vođene kompanije su multinacionalne kompanije; najgore vođene kompanije su u vlasni&scaron;tvu države ili druge generacije porodice koja je osnovala kompaniju.
Subjektivna mi&scaron;ljenja biznis gurua, govornika i biv&scaron;ih izvr&scaron;nih direktora su bez podr&scaron;ke u stvarnim podacima i efektima. Zabavni su, vole ih mladi i odu&scaron;evljeno ih citiraju. Nažalost, dovode nas u zabludu. Harizmatsko liderstvo je mit. Dobro je za tog lidera, ali ne mora da znači da je dobro za grupu. Nažalost, većina harizmatičnih lidera budu &ldquo;prazno odijelo.&rdquo;
Prema analizi Hogana, u 20. vijeku 167 miliona ljudi je ubijeno iz političkih razloga. Oko 30 miliona je ubijeno od osvajačkih armija. Oko 130 miliona je ubijeno od sopstvenih vlada. Liderstvo je često pitanje života i smrti a ne ćef HR sektora.
Mi smo daleko od konstruktivnog liderstva. Ono podrazumijeva efektivnost, skromnost i žrtvovanje. U Crnoj Gori je popularnost sve.
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/srdjan%20vukcevic%203-%20privatana%20arhiva.jpg" alt="" width="445" height="277" />
Foto: Privatna arhiva/Blue Coach
Dnevno: Budući da Blue Coach postoji blizu 15 godina, koliko su lideri u Crnoj Gori (bili) spremni za Hogan procjenu?
Vukčević:&nbsp;Mnogo ljudi u Crnoj Gori uradilo je Hogan procjene kod nas i vjerujem da im je ona dala strate&scaron;ku samosvjesnost. Biznisi su dosta otvoreniji za Hogan sada nego kad smo počinjali. Jedan od prvih ljudi koji je uradio Hogan jeste Dragan Adžić, čovjek kojeg smatram istinski efektivnim liderom. Radan, vrijedan, skroman, ambiciozan bez arogancije, posvećen poslu i ekipi, požrtvovan za ekipu i porodicu.
Dnevno: Koliko smo kao dru&scaron;tvo spremni na konstantne promjene, i da sebe priupitamo: &scaron;ta ako nijesam u pravu, gdje gije&scaron;im? I jo&scaron; važnije, koliko smo spremni da druge pitamo to isto?
Vukčević:&nbsp;Efektivni lideri konstanto rade refleksiju svog pona&scaron;anja. Potrebna je skromnost nasuprot aroganciji da biste to mogli da radite. Problem za svaku organizaciju i za dru&scaron;tvo je da ti&scaron;ina pobijedi glas, kao &scaron;to to često biva. Ali za&scaron;to? Zato &scaron;to su karte naslagane u korist ćutanja.
Zato lideri moraju biti kristalno jasni da nije samo bezbjedno govoriti, već je to obaveza svakog člana dru&scaron;tva ili organizacije. Lideri moraju svakodnevno vježbati male intervencije kako bi snizili prag za govor.
Dnevno: Osnivač terapije smisla Viktor Frankl kaže da se sve čovjeku može uzeti, osim posljednje od ljudskih sloboda &ndash; pravo na izbor stava u bilo kakvim datim okolnostima&hellip;&nbsp;Vi kažete, pak, da je ovdje (u Crnoj Gori) žrtva samo slobodan građanin oduvijek bio i ostao.&nbsp;Koja je to vrijednost, ultimativna koju moramo oživjeti u crnogorskom dru&scaron;tvu?
Vukčević:&nbsp;Istina. Uvijek me fasciniralo koliko ljudi voli da živi od obećanja i koliko im je te&scaron;ko da čuju istinu. Političari znaju jako dobro da to iskoriste. Ja ako govorim o realnosti i istini broj jedan sam im neprijatelj. To je moj izbor i volio bih da je to izbor svakog čovjeka koji zna vi&scaron;e i bolje od onih koji se trenutno nude kao vlasnici znanja i imanja. Nemojte da vam ne treba ni&scaron;ta u životu jer su vam sve obećali. Pitajte baku ili djeda &scaron;to misle o obećanjima. Mahatma Gandi je rekao: &ldquo;Držanje naroda u bijedi i neznanju, najgori je oblik nasilja.&rdquo;

Darko &Scaron;arčević ljubav prema Crnoj Gori pokazuje tako &scaron;to pomaže drugima da otkriju njene ljepote i istovremeno uči kako bi se trebalo pona&scaron;ati prema prirodnim bogatstvima kojih na&scaron;a zemlja ima na pretek, a koje ne čuvamo. Sasvim &bdquo;jednostavna&ldquo; definicija patriotizma i dragocjen podsjetnik za sve nas.
Intervju sa biologom i dugogodi&scaron;njim planinarskim vodičem uradili smo 1. maja 2022.
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;***
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/arhiva_biogradsko nvo mne phototrekking_eh9geo.jpg" alt="" width="364" height="235" />
<div class="mb-4">
Foto: Montenegro Phototrekking
</div>
&ldquo;Na na&scaron;im turama nema nepoznatih, već samo prijatelja koje niste upoznali&rdquo;, parola je kojom se vode u Montenegro Phototrekking-u, a zaljubljenici u prirodu već 13 godina skoro svakog vikenda imaju priliku da na ovim turama upoznaju ljepote na&scaron;e zemlje, otkriju nove predjele, ali i postanu bogatiji za nova poznanstva, čak i ljubavi.
Na&scaron; sagovornik, biolog, fotograf i dugogodi&scaron;nji planinarski vodič&nbsp;Darko &Scaron;arčević&nbsp;aktivno je počeo da se bavi planinarenjem 2000. godine u PK "Komovi", a za portal Dnevno.me prisjeća se početaka planinarenja, predlaže koja mjesta da posjetimo i upozorava da moramo mnogo bolje i savjesnije brinuti o prirodi, iako se vidi pomak.
Projekat Montenegro Phototrekking započet je 2005, kada se okupilo nekoliko entuzijasta, sa osnovnim ciljem &ndash; uživanja u prirodi i svim njenim blagodetima.
&ldquo;Cilj nam je bio da napravimo ne&scaron;to drugačije u odnosu na klasični planinarski klub. Na&scaron; osnovni motiv je bio da, prije svega, uživamo u prirodi, fotografi&scaron;emo je i obilazimo lijepa mjesta. Željeli smo da ljudima preko interneta pokažemo manje poznate predjele do kojih se može doći samo pje&scaron;ke, s obzirom na to da tada nije bilo mnogo onih koji žele da pro&scaron;etaju. Imali smo i sajt, gdje smo objavljivali fotografije, a potom smo se od 2008. prebacili na Fejsbuk, gdje se i danas građani mogu informisati o organizaciji tura, ali i vidjeti fotografije sa svake od njih&rdquo;, prisjeća se &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/14202606_10153452538887255_8616065965422291175_n.jpg" alt="" width="376" height="376" />
Foto: Privatna arhiva
Prva zvanična tura u kojoj su uključili građane bila je 2009, a odziv je bio veliki. Do danas su zadržali osnovnu ideju.
&ldquo;Primarni cilj nam nije osvajanje vrhova, mada idemo i na njih, već da ljudi provedu dan u prirodi, &scaron;etnji, rekraciji, druženju&rdquo;, kaže &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/278659173_1411427296025765_1162574196823311834_n%20(1).jpg" alt="" width="363" height="339" />
Foto: Montenegro Phototrekking
A na turama je bilo i mnogo posebnih trenutaka. De&scaron;ava se i da pojedini upoznaju srodnu du&scaron;u.
&ldquo;Vi&scaron;e puta se desilo da osoba dođe sama, ali na turama stekne prijateljstva koja traju godinama, čak i van planine. Takođe, mnogi ljudi su se zbližili i sad su u braku i imaju djecu&rdquo;, prepričava nam &Scaron;arčević.
Ture se uglavnom organizuju nedjeljom, a &Scaron;arčević kaže da ima ljudi koji ne propu&scaron;taju skoro nijednu. Takođe, uvijek ima i građana koji su tek počeli da otkrivaju ljepote na&scaron;e zemlje.
&ldquo;Oni koji odu jedan put, vraćaju se. Mada, ima i onih koji odu jednom i kažu da to nije za njih&rdquo;, sa osmijehom će &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/37844389_2032192360429199_4067266327742513152_n.jpg" alt="" width="333" height="221" />
Foto:Montenegro Phototrekking
Iako su najče&scaron;će dobra volja i osnovna kondicija preduslov da bi se učestvovalo na turi, ponekad moraju i odbiti neke građane.
&ldquo;Građanima koji se prvi put prijavljuju poku&scaron;avam da objasnim da li su spremni za tu turu. Takođe, ima entuzijasta koji žele da povedu djecu, ali su oni od tri ili četiri godine suvi&scaron;e mali da bi izdržali cijelu turu, dok djeca od sedam osam godina mogu da odrade većinu tura&rdquo;, kaže &Scaron;arčević, dodajući da u planinarske pohode idu i stariji ljudi.
Ističe da se tura može prilagoditi za većinu onih koji su spremni da pro&scaron;etaju.
&ldquo;Organizaciju tura uglavnom diktiraju vremenske prilike. Kad je neki lijepi proljećni dan, ture su posjećenije. Takođe, veliko je interesovanje ukoliko se ide na neka manja poznata mjesta, koje su ljudi vidjeli na fotografiji, pa im je želja da odu. Uglavnom su &scaron;etnje duge od 12 do 15 kilometara, a često budu dvije ili tri opcije, lak&scaron;e ili teže, u zavisnosti od kondicione spremnosti onih koji &scaron;etaju&rdquo;, kaže &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/21686720_1856145868033850_1446499588836574785_o.jpg" alt="" width="340" height="226" />
Foto: Montenegro Phototrekking
S obzirom na to da je proljeće i da su pred nama lijepi dani, pitali smo koje su to ture aktuelne u narednom periodu.
&ldquo;Uglavnom su to neke ture po primorju, iznad Boke, sa lijepim pogledima, koje nam služe za zagrijavanje i pomažu da budemo spremni za ljeto. Onda polako krećemo sa turama na sjeveru - kanjon Mrtvice, Lukavica, Kapetanovo i Manito jezero, okolni vrhovi&hellip;&rdquo;, navodi &Scaron;arčević.
U vrhu mu je Bjelasica, koja, ističe, ima mnogo toga da ponudi - od &scaron;etačkih tura, do obilzaka jezera, vrhova.
&ldquo;Preko ljeta, gledamo da &lsquo;ugrabimo&rsquo; neki vikend i odemo na Prokletije. Takođe, imamo u planu da idemo na Pivske planine, Trnovačko jezero, Durmitor&hellip; S jeseni počinjemo da s vraćamo jugu, dok zimi obilazimo region oko Skadarskog jezera, primorje&rdquo;, navodi &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/39116459_2052880855027016_1168098175274188800_n.jpg" alt="" width="353" height="236" />
Foto:Montenegro Phototrekking
Brojni su oni koji svakog vikenda odluče da dan provedu u prirodi. A rekord je, prisjeća se &Scaron;arčević, zabilježen prilikom posjete Vrmcu.
&ldquo;Poslije karantina zbog koronavirusa, ljudi su bili željni &scaron;etnje. Vrmac je, inače, bio prva na&scaron;a zvanična tura. Tamo su se stvarno upoznali neki parovi, spojili, i dalje su zajedno, imaju djecu. Imamo priču da su na Vrmcu velike količine ljubavi, zato tu turu zovemo &lsquo;Love is in the air&rsquo;. Uz svu tu simboliku, imali smo četiri puna autobusa. Takođe, popularna je i Mrtvica, Lukavica, a sve veće interesovanje je i za Prokletije&rdquo;, kaže &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/56728381_2201975690117531_6430544882338627584_n.jpg" alt="" width="373" height="208" />
Foto:Montenegro Phototrekking
Mnogo je neotkrivenih ljepota Crne Gore i &Scaron;arčević priznaje da postoji jo&scaron; toliko prelijepih predjela do kojih nije uspio da stigne.
&ldquo;Koliko god da je mala Crna Gora, hiljadu godina da živim, čini mi se da nikada ne bih mogao da pronađem sva ta mjesta&rdquo;, ističe &Scaron;arčević.
Prema njegovim riječima, mnogo ljudi u posljednje vrijeme ide u prirodu.
&ldquo;Mislim da je na&scaron; uticaj ogroman, toliko toga smo pokazali ljudima&hellip; Pojavilo se i puno nekih planinarskih klubova ili indvidualnih grupa, koji kada vide neke fotografije, požele da idu tamo. Kad je lijepo vrijeme, mislim da je bar 300 - 400 Podgoričana van Podgorice vikendom, &scaron;to je prije 15 godina bilo nezamislivo&rdquo;, kaže &Scaron;arčević.
No, nisu samo crnogorski građani učesnici na turama Montenegro Phototrekkinga, već im se često pridruže i stranci.
&ldquo;Odu&scaron;evljeni su na&scaron;om prirodom, ali nije im jasan na&scaron; mentalitet i kako ne cijenimo sve &scaron;to imamo. Većini ne shvata za&scaron;to bi neko ostavio smeće ne nakom lijepom mjestu&rdquo;, kaže &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/19488541_1816373138677790_6924291011041538335_o.jpg" alt="" width="372" height="247" />
Foto: Montenegro Phototrekking
Ipak, smatra da crnogorsku prirodu ne promovi&scaron;emo na način.
&ldquo;Poražavajuće mi je kad vidim reklamu za turističku sezonu i kada se, na primjer, promovi&scaron;e vožnja motornim sankama ili off road vožnja sa džipovima. To su mi neshvatljive stvari. Da bi udovoljili pojedinim turistima, gazimo svoju prirodu, &scaron;to je užasno&rdquo;, razočarano će &Scaron;arčević.
Kada je riječ o onima koji se bave promocijom ili koji bi pak trebalo da se bave, &Scaron;arčević kaže da ima jako malo onih koji se usuđuju da izađu iz kancelarije i pođu da vide &scaron;to imamo.
&ldquo;Sve se svodi na promociju luksuza, bazena, pije se vino, dok su sa druge strane planine potpuno zaspostavljene, ne samo u smislu marketinga, već su zanemareni i katuni&rdquo;, kaže &Scaron;arčević.
Ocjenuje da se u Crnoj Gori ne brine dovoljno o prirodi.
&bdquo;Ima dosta ljudi koji su na položaju, ali i onih koji nisu, koji će svjesno ili nesvjesno zbog neke koristi da uni&scaron;tavaju prirodu&rdquo;, tvrdi &Scaron;arčević.
Ipak, smatra da se odnos građana u posljednje vrijeme popravlja.
&ldquo;Defitinitivno je mnogo bolja situacija, osim &scaron;to su &scaron;ume na pojedinim mjestima iskasapljene. Sem tog dijela, &scaron;to se tiče neke op&scaron;te slike, mislim da se situacja popravlja, ali mora da bude mnogo bolje i savjesnije&rdquo;, ocjenjuje &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/58381882_2211649949150105_3184088865476444160_n.jpg" alt="" width="365" height="243" />
Foto:Montenegro Phototrekking
Kaže i &nbsp;da država nema tim koji bi, na primjer, napravio mrežu planinarskih staza, odnosno da se zna ko će da ih održava, brine o markaciji, či&scaron;ćenju.
&ldquo;Na primjer, imamo kanjon Mrtvice, o kojem niko ne vodi računa. Može da se pretvori u lijepi park prirode, sa vrlo malo ulaganja, da se sredi i da donosi neki novac. Takođe, probijen je put do vodopada na Morači. Kad bi se taj put iskoristio i osigurao dio uz vodopade, imali bismo gantastičnu turističku atrakciju&hellip; Imamo prelijepe nacionalne parkove, ali zarađuju isključivo prodajom ulaznica. Pored gomile zaposlenih, postoji odsustvo bilo kakve kretativnosti da ti parkovi zarade novac na bilo koji drugi način&rdquo;, zaključuje &Scaron;arčević.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/40112683_2066990860282682_6214091235133489152_n.jpg" alt="" width="310" height="193" />
Foto:Montenegro Phototrekking
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/278764720_309021457899005_4526317645896253464_n.jpg" alt="" width="314" height="276" />
Foto: Montenegro Phototrekking
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/oraov%C5%A1tica%20mne%20phototrekking%201.jpg" alt="" width="349" height="224" />

Brojnim arhaičnim izrazima vi&scaron;e nema mjesta u svakodnevnoj komunikaciji. Mladi, najče&scaron;će, nisu ni čuli za većinu "starih riječi".&nbsp;
Ipak, i dalje ima onih koji ih "sebično" čuvaju, svakodnevno ili povremeno izgovaraju.&nbsp; Jedna od njih je&nbsp; Staropodgoričanka Bisera Mustafić, koja smatra da moramo sačuvati stare izraze, ustaliti ih kod mladih da bi, ne samo dio kulture živio, već i kultura na&scaron;eg naroda izgovorena starim izrazima
Na istom &ldquo;zadatku&rdquo; je i publicista i novinar Danilo Burzan.
&ldquo;Ponekad to činim 's umi&scaron;ljajem', da podśetim na stare riječi i njihovo značenje, a neke od tih riječi su dio mog svakodnevnog govora&rdquo;, kaže Burzan.
Na&scaron;i sagovornici, među kojima je i profesor Dra&scaron;ko Do&scaron;ljak, saglasni su da je jezik živa materija, ali da je potrebno o njemu brinuti, te da su porodica, &scaron;kole, institucije kulture i mediji cjelina koja mora njegovati stare riječi, izraze i tradiciju.
Priču pod naslovom "Pirun, ku&scaron;in, e&scaron;ek, bajbok...: Koliko (ne)čuvamo starije riječi i izraze?" objavili smo 16. novembra 2022.
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; ***
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/stara varo&scaron; foto glavni grad.jpg" alt="" width="405" height="227" />
Foto: Glavni grad
A&scaron;ik, pirun, ljencun, kaćiperka, ku&scaron;in, ibretnica, e&scaron;ek, poček, bestregati, izbirikati, &scaron;enjati, veljati se, ložica, uba, temerutan, tutu&scaron;, zakapijati, u kam zatucati, begenisati, bajbok - vjerovatno mnogi nijesu ni čuli za ove riječi i izraze, a kamoli ih koriste u svakodnevnoj komunikaciji.
Iako su rijetki mladi koji su upoznati sa njima, te su uglavnom te riječi &ldquo;iza&scaron;le iz upotrebe&rdquo; i dalje postoje njihovi &ldquo;čuvari&rdquo;, koji ne pristaju na to da budu otrgnute od zaborava.
Odgovore na pitanja koliko je važno očuvanje starih riječi i izraza, da li su mladi čuli za njih, te da li bi tome trebalo posvetiti pažnju kroz sistem obrazovanja potražili smo kod novinara i publiciste&nbsp;Danila Burzana, Staropodgoričanke&nbsp;Bisere Mustafić&nbsp;i profesora&nbsp;Dra&scaron;ka Do&scaron;ljaka&nbsp;sa studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nik&scaron;iću.
Burzan: O jeziku se mora voditi &ldquo;vi&scaron;eslojna&rdquo; briga
Na&scaron; sagovornik Danilo Burzan kaže da stari izrazi i riječi i u Podgorici, kao i u svim drugim sredinama, ubrzano nestaju, ali ih &ldquo;nadomje&scaron;taju&rdquo; mnogi novi. Ističe da je vi&scaron;e razloga za to.
&ldquo;Prvo, to &ldquo;zahtijeva&rdquo; obrazovni sistem, jer se jezičko &ldquo;osavremenjavanje&rdquo; predviđa planom i programom (učenja) maternjega jezika. Drugo, smatra se da su to (arhaične) tuđice (&scaron;to uglavnom i jesu) koje su naslijeđene (turcizmi i sl.), iako se danas koristi mnogo vi&scaron;e tuđica, ali su one &ldquo;savremene&rdquo;, uglavnom preuzete iz engleskoga govornoga područja&rdquo;, kaže Burzan.&nbsp;
Stare riječi i izrazi danas se, navodi, mogu čuti samo od najstarijih Staropodgoričana (Starovaro&scaron;ana) i eventualno od nekoga od njihovih potomaka.&nbsp;
Zajedno sa tim tiječima, dodaje Burzan, &bdquo;ubijeni&ldquo; su i mnogi nekada&scaron;nji podgorički toponimi.
&ldquo;Prestankom upotrebe tih izraza i riječi u svakodnevnome govoru sve je manje mogućnosti da se to prenosi na mlade, koji, s druge strane, nijesu ba&scaron; ni zainteresovani da ih koriste, jer to od njih ne zahtijeva ni &scaron;kola, niti svakodnevna konverzacija sa okoilinom. Uostalom, možda bi, koristeći te riječi, mogli da &ldquo;zarade&rdquo; nepovoljno mi&scaron;ljenje pojedinca iz svoje okoline, zbog jezičke &ldquo;staromodnosti&rdquo; ili sl. Uostalom, zar nijesmo śedoci da se čak i kori&scaron;ćenje jotovane varijante (zvaničnoga) crnogorskoga jezika nerijetko smatra &ndash; arhaičnim. Mladi Podgoričani danas o tome znaju samo pone&scaron;to - ako povremeno, možda, mogu to da čuju od svojih roditelja, ili đedova i baka&rdquo;, navodi Burzan.&nbsp;
Prema njegovim riječima, kao i u vezi svake tradicije, tako i kad su u pitanju stare riječi i izrazi, pretežno se &ldquo;skladi&scaron;te&rdquo; u pamćenju onih najvreme&scaron;nijih ljudi.&nbsp;
&ldquo;Od njih se prenose na potomke, a vremenom to biva sve siroma&scaron;nije, sve oskudnije, pa se sve manje upotrebljava. Bilo je nekoliko poku&scaron;aja od ovda&scaron;njih stvaralaca da saberu stare podgoričke riječi i izraze, a to je najbolje uradio Milan Mi&scaron;o Brajević, koji je prije godinu &scaron;tampao izuzetno vrijednu zbirku. Svima koji se zanimaju za tu tematiku toplo preporučujem tu knjigu, jer je autor obuhvatio sve te stare riječi i izraze koje je (danas &ndash; tokom dugih istraživanja) bilo moguće prikupiti&rdquo;, ukazuje Burzan.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/danilo%20burzan%20printscreen%20mina.jpg" alt="" width="374" height="270" />
Foto: Printscreen MINA
Na pitanje koliko je važno očuvanje starih riječi i izraza, Burzan odgovara:
&ldquo;Govor je jedna od najbitnijih karakteristika čovjeka. O tradiciji se mnogo govori, često nagla&scaron;ava, ali se i selektivno (nerijetko i neznaveno) tumači. Tako je i kad je u pitanju i odnos prema tradicionalnome govoru, odnosno prema starim riječima i izrazima. Nijesu sve te stare riječi arhaizmi, niti je nužno da budu odbačene. Naprotiv. Posebno ako se ima na umu da je bogatstvo jezika jedna od značajki bogatstva svakoga čovjeka i dru&scaron;tva u kojeme živi&rdquo;, ističe Burzan.&nbsp;
Nagla&scaron;ava da nema dileme da je jezik bogatstvo svakoga naroda, a da je bogatstvo jezika jedna od osnova unapređivanja i &scaron;irenja znanja i intelektualnog razvoja ličnosti.&nbsp;
&ldquo;To znači da se kroz razvoj sistema obrazovanja mora voditi računa i o bogatstvu (i bogaćenju!) jezika, a ne dozvoljavati njegovo nepotrebno &ldquo;su&scaron;enje&rdquo;. Uostalom, jezik jeste živa materija, ali se svjesno mora njegovati i o njemu voditi kontinuirana i &ldquo;vi&scaron;eslojna&rdquo; briga&rdquo;, kaže Burzan.&nbsp;
Burzan kaže da u svakodnevnoj komunikaciji, u dru&scaron;tvu u kojem se kreće, povremeno koristi ili dodaje neku od starih riječi.&nbsp;
&ldquo;Ponekad to činim &ldquo;s umi&scaron;ljajem&rdquo;, da podśetim na nju i njeno značenje, a neka od tih riječi mi je dio svakodnevnoga govora. Ipak, kao medijski poslenik malo sam zvanično (u tekstovima) koristio te riječi, jer su tzv. službeni (književni) jezik i gramatika (pa i urednici u redakcijama) upućivali na &ldquo;čistunstvo&rdquo;&rdquo;, navodi Burzan.&nbsp;
Mustafić: Tradicija Podgorice je neiscprna
Bisera Mustafić kaže da često koristi stare izraze jer su joj, ističe, prirasli za srce. Najvi&scaron;e voli one koje imaju značenje radosti - a&scaron;ik, dome, veselice.
&ldquo;Na taj način proživljavam vrijednosti na&scaron;ih Podgoričana koje su ranije bile prioritetne - druženje, bliskost, po&scaron;tovanje, humanost, jednostavnost življenja&rdquo;, priča Mustafić.
Podsjeća da je govor u staroj Podgorici bio &ldquo;pro&scaron;aran&rdquo; turskim, albanskim, italijanskim riječima koje su dobijale karakterističan podgorički akcenat. Ipak, danas se upotrebljavaju sve manje, iako imaju &ldquo;posebnu toplinu i draž Podgorice&rdquo;.&nbsp;
&ldquo;Mladi veoma rijetko upotrebljavaju stare izraze jer se u samoj porodici i okolini ne izgovaraju često. Sve počinje od porodice, dru&scaron;tva u kojem se kreću mladi, njihove želje i interesovanja da sačuvaju tradiciju&hellip; Ipak je to kultura jednog naroda i moramo se potruditi da, ako ne u svakodnevici, ono bar u knjigama, posebnim susretima, medijima - otrgnemo od zaborava ne samo govor, već i običaje Podgorice&rdquo;, ističe Mustafić, koja smatra da bi bilo divno da se u &scaron;kolama uvede čas &ndash; tradicija Podgorice.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/bisera%20mustafi%C4%87%20printscreen%20tv%207.jpg" alt="" width="334" height="244" />
Foto: Printscreen TV 7
A tradicija Podgorice je, ističe, neiscrpna.
&ldquo;Možemo otkrivati i sačuvati blago na&scaron;eg govora koji je prepun riječi koje izgovorene daju smisao cijeloj rečenici, jer je poznato da su se Podgoričani sporazumijevali pogledima i kratko izgovorenim riječima kao npr. dome, vilo, kastiguljo, sa čime su mnogo rekli. Moramo sačuvati stare izraze, ustaliti ih kod mladih da bi ne samo dio kulture živio, već i kultura na&scaron;eg naroda izgovorena starim izrazima&rdquo;, ukazuje Mustafić.
Kaže i da pri svakom pomenu stare Podgorice i njene kulture, osjeća posebno po&scaron;tovanje prema istoričarima, književnicima, umjetnicima, &ldquo;koji pi&scaron;ući knjige ostavljaju bogato nasljeđe koje se ne smije zaboraviti&rdquo;.
&ldquo;Milina mi je bila sve do smrti mog dragog kuma, čuvenog podgoričkog humoriste Gojka Martinovića, poći u u posjetu kod njega i slu&scaron;ati ga kako priča, koristeći čisto podgoričke izraze. Njegov poslednji pozdrav pred kraj života bio je "pozdravi mi butum Podgoricu", odnosno &ldquo;pozdravi mi cijelu Podgoricu&rdquo;, prisjeća se Mustafić.
Do&scaron;ljak: Najbolji i trajni čuvari su rječnici i naučna i književna djela iz različitih epoha
Profesor Dra&scaron;ko Do&scaron;ljak kaže da su riječi kao i živa bića: rađaju se, žive i nestaju. Navodi da je mnogo elemenata koji utiču na sve to.&nbsp;
&ldquo;Ekonomski razvoj dru&scaron;tva, način života, prostorni ambijent, obrazovanost stanovni&scaron;tva, migracije, nivo kulturnog razvoja, istorijske prilike presudno utiču na leksiku jednoga jezika. Tokom vjekova postojanja crnogorskog jezika, rječnički fond se kontinuirano bogatio. Razvoj crnogorskog dru&scaron;tva je praćen i kroz leksiku. Pojedini leksički slojevi su postajali &bdquo;stari&ldquo;, a tehnolo&scaron;ki razvoj je donosio nove pojmove i riječi. Stare riječi se iz određenih sfera (kuća i pokućstvo, poljoprivreda, stočarstvo, ratarstvo, lov i ribolov, i dr.) sele u rječnike i sve rjeđe su u upotrebi, ustupaju mjesto novim riječima. Na na&scaron;u sreću crnogorski narodni govori su dobro i pravovremeno opisani, dobili smo monografije i i dijalektolo&scaron;ke rječnike koji su prava riznica starih izraza i riječi&rdquo;, obja&scaron;njava Do&scaron;ljak.&nbsp;
Ističe da moderni način života, sve &scaron;to ga prati, ubrzan razvoj informatike i tehnologije, naučna dostignuća i sl. sa sobom donose i nove pojmove i leksiku.&nbsp;
&ldquo;U zavisnosti od nivoa obrazovanja, mjesta življenja, poslova kojima se bave, mladi su u manjoj ili većoj mjeri upoznati sa starim riječima i njihovim značenjima. Zato su dragocjeni rječnici kao dobri konsultanti. Siguran sam da ogroman broj mladih niti koristi niti poznaje značenje riječi tipa: vrljika, balandža, &scaron;truglja, ostože, ljuka, lučac, ćuvik, lenga, &scaron;užbina, striza, oputa, mandal, kumbulj, kačara, goružda, &scaron;u&scaron;kor, i sl.&nbsp;
Mnogo je ovakvih riječi koje su pohranjene u rječnicima i nijesu česte, odnosno, rijetko su u živoj upotrebi. To je i prirodan proces i rezultat je civilizacijskih dostignuća. Prije desetak godina po Oksfordu je riječ selfi bila riječ godine, a nedavno je Kolinov rječnik za riječ godine proglasio riječ lockdown (karantin). Riječi iz jezika u jezik prelaze &bdquo;bez carina&ldquo;. I ove riječi će, sigurno, nekada postati stare&rdquo;, kaže Do&scaron;ljak.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/dra%C5%A1ko%20do%C5%A1ljak%20foto%20ucg.jpg" alt="" width="339" height="272" />
Foto: UCG
Navodi da se riječi čuvaju u porodici, obrazovnim institucijama, medijima, institucijama nauke i kulture.&nbsp;
&ldquo;Najbolji i trajni čuvari su rječnici i naučna i književna djela iz različitih epoha. Leksički fond svakog pojedinca (a on je čuvar riječi) se bogati čitanjem odabranih književnih djela. Pogledajmo koliko je samo tih starih riječi u djelima Njego&scaron;a, Marka Miljanova, Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Čeda Vukovića, Du&scaron;ana Kostića, Ćamila Sijarića, Ljubi&scaron;e, Zuvdije Hodžića, i mnogih drugih. Ovakva književna djela su &bdquo;sigurni domovi&ldquo; starih riječi&rdquo;, kaže Do&scaron;ljak.
Prema njegovim riječima, njegovanje tradicije u jednom dru&scaron;tvu je nemoguće ako taj proces ne prati odgovarajuća leksika.&nbsp;
&ldquo;Vjekovi se naslanjaju jedan na drugi. Tako je i sa leksičkim slojevima. U posljednje vrijeme svjedočimo da se otvara značajan broj etno sela sa svim sadržajima iz na&scaron;e pro&scaron;losti. Svakako da će, npr. i to, uticati da objekti, predmeti, jela, pića, ukupni sadržaj povrate i stare riječi kojima se sve to imenuje. Povratak starih zanata, kao dobre tradicije, pratiće izrazi i leksika bez kojih nema niti starine niti tradicije&rdquo;, navodi Do&scaron;ljak.
Kaže da se obrazovni sistem kroz određene nastavne predmete bavi ovim pitanjima.&nbsp;
&ldquo;U svakom slučaju to može biti i u većem obimu, ali sve to mora pratiti razvoj ukupnog dru&scaron;tva. Možda neki izborni predmet posvećen ovim pitanjima može biti od koristi, ali čuvanje starih riječi po svaku cijenu ne treba da bude cilj, nego da sadržaji ukupnog ambijenta prate sve to. Porodica, &scaron;kole, institucije kulture i mediji su cjelina koja mora biti posvećena ovim pitanjima njegovanja starih riječi, izraza i tradicije&rdquo;, zaključuje Do&scaron;ljak za Dnevno.me.

Koliko god moderno doba poku&scaron;avalo da nametne trendove i degradira mnoge vrijednosti, Milo Belević, čiji rad i stvarala&scaron;tvo izdvajamo za danas, postavlja standarde ispod kojih ne želi da ide.
"Moj fokus u pripremi koncerta je da, pored onog interesantnog i dopadljivog za većinu publike, ubacim i kompozicije koje bi trebalo da budu klice za razvoj sofisticiranijeg muzičkog ukusa. To je jedan od načina. Treba da izađemo iz lokalnog, kako bi postali i stvaraoci svjetske kulture", kaže dirigent Vojnog orkestra Gardijske čete Vojske Crne Gore.
Belević je primjer da vojna disciplina nije nepoznata muzičarima. S ponosom nam kaže da mu je čast nositi uniformu, jer je ne mogu nositi svi.&nbsp;
Govorio&nbsp;je i o patriotizmu i onome &scaron;to bi trebalo da bude: lične interese staviti u drugi plan, a čega danas u crnogorskom dru&scaron;tvu, nažalost, ima tako malo.
Intervju sa Milom Belevićem urađen je 4. septembra 2022.&nbsp;
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;&nbsp; ***
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/milo belević foto kotor art du&scaron;ko miljanić.jpg" alt="" width="389" height="259" />
Foto: Kotor Art/Du&scaron;ko Miljanić
&ldquo;Vojna disciplina nije nepoznata muzičarima. Jer, bez samodiscipline nema ni napretka ni uspjeha u radu. Laici drugačije percipiraju muzičare, ali to je zaista tako&rdquo;, kaže u razgovoru za Dnevno dirigent Vojnog orkestra Gardijske čete Vojske Crne Gore, poručnik&nbsp;Milo Belević.
Vojni orkestar građani mogu čuti u brojnim prilikama - za državne praznike, svečane dočeke visokih civilnih i vojnih inostranih zvaničnika, ali i na različitim vrstama koncerata. Sviraju od od klasične do popularne muzike XX i XXI vijeka, a pored toga i nezaobilazni vojni repertoar - mar&scaron;eve.
Dnevno.me: Poručniče Beleviću, otkad ste u muzici? Kako je tekao proces Va&scaron;eg muzičkog &scaron;kolovanja?
Belević:&nbsp;Potičem iz muzički obrazovane porodice, tako da je moje muzičko &scaron;kolovanje, slobodno mogu reći, počelo prije osnovne &scaron;kole. U kući su se priređivali mali koncerti klasične muzike, jer su stric i tetka bili akademski muzičari i imali veliku kolekciju ploča, kao i muzičke literature. Znali smo porodično da sjednemo, u ti&scaron;ini, kao u pozori&scaron;tu. Ploča se stavljala na gramofon i slu&scaron;ala su se velika muzička djela i veliki izvođači, &scaron;to je djelovalo na unutra&scaron;nje biće svakog od nas.
Nažalost, radio i televizija, a sada i internet, radikalno su izmijenili stil života. Sredstva &ldquo;masovnog informisanja&ldquo; danas prožimaju cio na&scaron; život. Nije potrebno da se ode da bi čovjek neđe bio. Cio svijet je neprestano ovđe, na dohvat ruke i, malo po malo, iz na&scaron;e moderne kulture prosto je isčezlo elementarno iskustvo življenja u okvirima unutra&scaron;njeg svijeta, u ljepoti unutra&scaron;nje usredsređenosti.
Muzika je prestala da se slu&scaron;a, postala je zvučna ilustracija za razgovor, za čitanje, za pisanje&hellip; Riječ je o nesposobnosti modernog čovjeka da uživa u ti&scaron;ini, da je ne shvata kao ne&scaron;to negativno, kao čistu prazninu, nego kao uslov za stvarnu punoću. Otuda i degradacija muzike jer, ono &scaron;to se ne slu&scaron;a, &scaron;to se ne prati, već te prati, ne može imati kvalitet.
Sa duvačkom sekcijom upoznat sam jo&scaron; u vrtiću, kroz Orfov instrumentarij, kada sam izabrao frulu, osjećajući da će neki duvački instrument biti moj poziv. U toku osnovne &scaron;kole upisujem nižu muzičku &scaron;kolu i sviram klavir. Po zavr&scaron;etku osnovne &scaron;kole, za mene je jedini logičan put bila srednja muzička &scaron;kola.
Moja ljubav je oduvijek bio klarinet, instrument koji me je fascinirao svojom bojom i upotrebljivo&scaron;ću, kako solo, tako i kao orkestarskog instrumenta. Instrumentalni odsjek klarineta na Muzičkoj akademiji upisujem kod izuzetnog i zasigurno jednog od vodećih majstora-instrumentalista u plejadi jugoslovenskih klarinetista, slovenačkog porijekla, prof. Ernesta Ačkuna, koji je bio angažovan na na&scaron;oj muzičkoj akademiji u Podgorici. Diplomirao sam u klasi prof. Anta Grgina, klarinetiste i kompozitora, na Cetinju, po&scaron;to se akademija u međuvremenu preselila.
Dnevno.me: Kada ste se pridružili Vojnom orkestru? Za&scaron;to ste donijeli takvu odluku?
Belević:&nbsp;Poziv da zasnujem radni odnos u Vojnom orkestru imao sam već na prvoj godini akademije. Međutim, tada sam imao druge prioritete. Od 1998. počinjem da radim u Simfonijskom orkestru RTCG. Paralelno, 2001, počinjem da radim u nižoj muzičkoj &scaron;koli u Nik&scaron;iću, kao nastavnik klarineta i saksofona. Istovremeno sa napu&scaron;tanjem orkestra RTCG, 2004, na nekim koncertima Vojnog orkestra učestvujem kao ispomoć. Rad sa Vojnim orkestrom mi kroz probe i koncerte postaje interesantan. Mi muzičari volimo da otkrivamo nova polja, tako i odlučujem da se oprobam kao vojni muzičar i 2009. zasnivam radni odnos, dok Muzičku &scaron;kolu napu&scaron;tam u novembru sljedeće godine.
Dnevno.me: Kako se postaje član Vojnog orkestra?
Belević:&nbsp;Pripadnik Vojske mora biti patriota, &scaron;to znači da se lični interesi moraju staviti u drugi plan. Oni koji su davali živote za ideju i slobodu, u bitkama ginuli u prvim borbenim redovima, nijesu mislili na sebe, već na dobro budućih generacija. Zato ih zovemo herojima. Heroj je pojedinac koji zarad interesa zajednice svoje lične interese, pa čak i svoj život, stavlja u drugi plan. To je su&scaron;tina rada u Vojsci.
Čast je nositi uniformu, jer je ne mogu nositi svi. Svaki pripadnik Vojske mora ispuniti određene kriterijume.
Za angažovanje u Vojnom orkestru, morate proći i audiciju. Poslije toga, prolazi se vojna osnovna obuka i, tek ako se ona prođe, postaje se pripadnik Vojnog orkestra. Ja sam iz civilstva do&scaron;ao da radim u Vojsci, pa mi ideja prolaska osnovne vojne obuke nije bila ba&scaron; bliska. No, shvatio sam da moje gledi&scaron;te nije bilo do kraja ispravno i da je osnovnu vojnu obuku zaista nužno zavr&scaron;iti. &Scaron;tovi&scaron;e, stava sam i da bi ostali građani trebalo da je prođu, jer se na njoj može naučiti mnogo toga korisnog, a ojačava i karakter pojedinca, &scaron;to je veoma dobro.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/vojni%20orkestar%20foto%20gov.me.jpg" alt="" width="335" height="222" />
Foto: gov.me
Dnevno.me: Koliko je trenutno članova Vojnog orkestra? Da li je to dovoljno ili imate u planu da se sastav pro&scaron;iri?
Belević:&nbsp;Orkestar broji do 20 članova, &scaron;to nije dovoljno. Plan za pro&scaron;irenje postoji, jer imamo deficit muzičkog kadra na gotovo svim instrumentima.
Za pojedine instrumente, koji su nam potrebni, nemamo odsjeke u na&scaron;im muzičkim &scaron;kolama. Pored duvača, u orkestru rade i ritmičari, odnosno istrumentalisti na udaraljkama, a koliko mi je poznato, u Crnoj Gori jo&scaron; uvijek nemamo muzičara koji je zavr&scaron;io taj odsjek na akademiji.
Za potrebe države i vojske mora postojati plan obrazovanja muzičkog kadra, odnosno umrežavanje nekih interesnih sfera Ministarstva odbrane i Ministarstva prosvjete.
Dnevno.me: Kako izgleda jedan radni dan članova Vojnog orkestra? U čemu je posebnost ovog posla?
Belević:&nbsp;&Scaron;to se tiče muzičkog dijela, on se bitnije ne razlikuje od rada u bilo kom civilnom orkestru. To su svakodnevne probe za i&scaron;čitavanje i pripremanje nekog muzičkog djela. Ono &scaron;to je drugačije u odnosu na civile je smotra pripadnika u uniformama 15 minuta po dolasku na posao i upoznavanje sa radom za taj ili naredne dane. Poslije toga, sve ide ustaljenom rutinom. Pripadnici orkestra imaju i redovna gađanja iz pje&scaron;adijskog naoružanja, kao i redovne fizičke provjere.
Vojna disciplina nije nepoznata muzičarima. Jer, bez samodiscipline nema ni napretka ni uspjeha u radu. Laici drugačije percipiraju muzičare ali, to je zaista tako.
Dnevno.me: &Scaron;to spada u djelokrug rada Vojnog orkestra? Na kojim državnim svečanostima Vas građani mogu čuti?
Belević:&nbsp;Orkestar pokriva sve ceremonije vezane za državne praznike, svečane dočeke visokih civilnih i vojnih inostranih zvaničnika... Građani su nas mogli čuti u mnogim prilikama. Takođe, nastupamo i sa vojnim orkestrima iz inostranstva, kao &scaron;to je to bilo ovog ljeta na KotorArt-u, potom na Cetinju, u Tivtu i Podgorici, na zajedničkom muziciranju sa Austrijskim vojnim orkestrom.
Dnevno.me: Gdje jo&scaron; nastupate?
Belević:&nbsp;Pored nastupa na otvorenom, đe se de&scaron;ava većina državnih ceremonija, nastupamo i u zatvorenim prostorima, na različitim vrstama koncerata. Pored toga, orkestar je sarađivao i sa civilnim institucijama, od kojih bih posebno izdvojio saradnju sa CNP, đe su muzičari individualno svirali u različitim predstavama. Na&scaron; cijeli sastav učestvuje u predstavi &ldquo;Bure baruta&rdquo; u režiji Dejana Projkovskog. To je za nas jedno novo iskustvo, jer smo gledali kako se stvara predstava, &scaron;to režiser zahtijeva od glumaca i kompozitora, kako kompozitor to obrađuje i postavlja pred nas, a kako onda režiser to uklapa dalje u predstavu. Za nas je to bilo novo i vrijedno iskustvo.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/vojni%20orkestar%202%20fotoo%20gov.me.jpg" alt="" width="344" height="229" />
Foto: gov.me
Dnevno.me: Vojni orkestar ne svira samo klasičnu muziku. Kakav je repertoar? Koje kompozicije najbolje &ldquo;prolaze&rdquo; kod publike?
Belević:&nbsp;Repertoar se kreće od klasične do popularne muzike XX i XXI vijeka. Pored toga, orkestar njeguje i nezaobilazni vojni repertoar, mar&scaron;eve. Trenutno, moje interesovanje je okrenuto prema kompozicijama koje su pisane za velike duvačke sastave, prema filmskoj i džez muzici. Kod publike prolazi najvi&scaron;e evergreen muzika tj. vanvremenski hitovi.
Dnevno.me: Od čega zavisi kakav će repertoar svirati orkestar?
Belević:&nbsp;Prije svega, od veličine sastava. &Scaron;to brojniji sastav, veće su mogućnosti. Naravno i od toga &scaron;to se konkretno zahtijeva od nas.
Dnevno.me: U jednom intervjuu ste rekli da je cilj da kroz koncertne aktivnosti budete most između Vojske i građana. Ovog ljeta imali ste vi&scaron;e koncerata u crnogorskim gradovima. Da li ste zadovoljni reakcijom publike? &Scaron;ta na Vas ostavlja najveći utisak?
Belević:&nbsp;Orkestar nije jedini most između Vojske i građana. Cijela Vojska je u mirnodopskim uslovima u službi građana i civilnih institucija, u slučaju svih vrsta prirodnih katastrofa ili elementarnih nepogoda. Vojska Crne Gore odradila je ogroman posao tokom pandemije kovida, cijelo ljeto angažovana je na ga&scaron;enju požara, zimi probija sniježne nanose, kao tokom vanrednog stanja, 2012.
Učestvuje u saniranju poplava, dostavljanju lijekova na udaljena seoska područja kad su neprohodni putevi. Inžinjerijska jedinica angažovana je na pobolj&scaron;anju saobraćajne infrastrukutre seoskih i prigradskih puteva. Na&scaron;a helikopterska jedinica spasila je ovog ljeta troje stranih državljana.
Mi smo samo jedan od tih mostova, i to kroz kulturnu djelatnost. Vojska sa svojim orkestrom poku&scaron;ava da podigne umjetničku svijest građana. Ovog ljeta sa jednim od devet vojnih orkestara iz Austrije imali smo pet koncerata u &scaron;est dana. Dva su bila u Kotoru u okviru KotorArt-a i po jedan na Cetinju, i u Podgorici i Tivtu.
Reakcije publike su bile vi&scaron;e od očekivanog, &scaron;to je potvrda na&scaron;eg kvalitetnog rada. Moj fokus u pripremi koncerta je da, pored onog interesantnog i dopadljivog za većinu publike, ubacim i kompozicije koje bi trebalo da budu klice za razvoj sofisticiranijeg muzičkog ukusa. To je jedan od načina. Treba da izađemo iz lokalnog, kako bi postali i stvaraoci svjetske kulture.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/vojni%20orkestaar%20foto%20kotor%20art.jpg" alt="" width="385" height="256" />
Foto: Kotor Art
Dnevno.me: Kakva je saradnja sa regionalnim i evropskim orkestrima?
Belević:&nbsp;Za ovih deset godina koliko sam dirigent, rekao bih da je dobra. Pokrenuli smo se sa mrtve tačke zajedničkim nastupom sa orkestrom Grčke Ratne Mornarice prije osam godina. Godinu kasnije smo opet imali zajednički nastup, a dio na&scaron;eg orkestra je nastupio i u Grčkoj. Poslije njih nam dolazi orkestar Slovenačke Vojske sa kojim smo imali u dvije godine dva nastupa.
Imali smo združene nastupe sa dijelom Kraljevskog pje&scaron;adijskog orkestra Velike Britanije i Albanskim Vojnim orkestrom u Podgorici i Skadru. To je za mene bio, za sad, jedan od najljep&scaron;ih koncerata. Situacija sa kovidom-19 sve je zaustavila, tako da su ovih pet združenih koncerata sa Vojnim orkestrom Gornje Austrije na&scaron;i prvi veći nastupi poslije pandemije.
Do kraja ove godine nas očekuje odlazak dijela orkestra na združeni nastup vojnih orkestara Sjeverne Makedonije i Albanije u Skoplju. Početkom decembra trebalo bi da idemo u Tiranu, na zajednički - združeni koncert sa albanskim Vojnim orkestrom. Za na&scaron; Vojni orkestar to je tek početak jedne velike saradnje između vojnih orkestara regiona i &scaron;ire, jer muzičar bez scene i koncerata nije muzičar.

GLAVNA VIJEST SVAKOG DANA NA NAŠEM PORTALU JE DOBRA VIJEST, DOBRA PORUKA, PODSTICAJ

Koliko god željeli da nas ubijede da moramo biti grubi, nečovječni i gramzivi kako bi danas imali dovoljno i bili uspe&scaron;ni u poslu ne smijemo dozvoliti i povjerovati u takvu normalnost - mi&scaron;ljenja je Dragana Vujović Đermanović, koja je doktorirala u realnom biznisu, a čija je priča potkovana bogatim profesionalalnim iskustvom, i kao takva ne može biti "prazna" kao &scaron;to je slučaj, nažalost, kod većine dana&scaron;njih "stručnjaka".
Njen imperativ, a koji danas izdvajamo kao podsticaj, posve je drugačiji: Radite bolje, znajte bolje da živite bolje. Bolje nije uvijek lako. Ako želite lako, manite se biznisa.
Tokom intervjua sa Vujović - Đermanović, koji je urađen uoči predavanja koje je imala u Podgorici, 16. 11. 2022, na&scaron;a sagovonica postavila je i pitanje o kojem bi valjalo (po)razmisliti: 
"Svaka industrijska revolucija ubila je nepotrebne biznise i penzionisala rigidne menadžere, i ova će. Na kojoj strani spektra ćete vi biti? 
&nbsp;
***
&nbsp;
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/djermanovic- privatna arhiva.jpg" alt="" width="567" height="374" />
Dragana Đermanović; Foto: Privatna arhiva
&ldquo;Koliko da&scaron;, toliko dobije&scaron;&rdquo;, čini se, samo naizgled poznata i jednostavna "računica". Jer, svako od nas bio je u prilici da se dobro zamisli u tom &ldquo;proračunu&rdquo;, i možda &ldquo;zapetlja&rdquo; kao u jednačini sa vi&scaron;e nepoznatih: &scaron;ta je prava mjera, koliko dodati, a koliko oduzeti, da bi na kraju dobili pravi rezultat.
O ba&scaron; takvim &ldquo;jednačinama&rdquo;, zadacima u važnoj sferi - poslovnoj, o uspje&scaron;noj komunikaciji i neizbježnoj digitalnoj transformaciji kojoj svjedočimo, govorimo sa nekim ko je doktorirao u realnom biznisu -&nbsp;Draganom Vujović Đermanović. &nbsp;
Sva priznanja, zvanja, funkcije na&scaron;e sagovornice namjerno ćemo izostaviti na početku ovog intervjua, čitaćete ih na kraju kao (dodatnu) potvrdu da ovo nije bio razgovor bez &ldquo;pokrića&rdquo;. Naprotiv. Za predavanja Đermanović, mnogi kažu da su ispred vremena i da se o njima dugo priča.
&nbsp;
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/djermanovic%202-%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="623" height="422" />
Dragana Đermanović; Foto: Privatna arhiva
***
Dnevno.me: Va&scaron;i korijeni vuku iz crnogorske Prijestonice, &scaron;to s ponosom ističite kao i vrijednosti kojima su Vas učili u slobodarskom Cetinju - da jedino obrazovani ljudi sa čistim obrazom mogu da naprave promjene u svijetu. Koliko je te&scaron;ko držati se te sentence danas u biznisu, a da pritom profit ne izostane?
Đermanović:&nbsp;Da je obrazovan onaj koji ima obraza je bila omiljena krilatica mog pokojnog oca, dr Slobodana Vujovića, rođenog na Čevu, obrazovanog u Nik&scaron;iću, Beogradu i Zagrebu, koji je čuvao svoj obraz kao najsvetiji gral. Zbog toga sam važne poslovne i lične odluke propu&scaron;tala kroz dva filtera: sa koliko bih ponosa mogla da ih predstavim svojim ćerkama i &scaron;ta bih mogla o svom ličnom integritetu da mislim za pet, 10 ili 20 godina, ako tu odluku (ne)donesem. Želim da vjerujem da je većina poslovnih ljudi časna, a da većina onih koji to nisu - nisu iz nehata.
Nije li te&scaron;ko povjerovati da neko sa predumi&scaron;ljajem&nbsp;zloupotrebljava biznis i demonstrira bezobraznu praksu? Neko nas je ubijedio da moramo biti grubi, nečovječni i gramzivi da bismo imali dovoljno, a niko nas ne potpituje koliko nam zapravo treba. Možete biti časni, dostojanstveni, čistog obraza i veoma uspje&scaron;ni. Ukoliko ne&scaron;to od toga jesmo, a drugo nismo - sami smo to izabrali. Svakoga dana niču kompanije koje "mire" sopstveno dobro i dobro svijeta i biće ih sve vi&scaron;e! Nađimo način da radimo dobro, jer trži&scaron;te čine ljudi, a ljudima je dobro potrebno i spremni su da ga plate.
Dnevno.me: Ljudima treba, kako ste kazali donirati znanje i iskustvo, da ne bi udarali glavom o zid, kad ne moraju - Va&scaron;e su riječi, kao i konstatacija da kompanije ne investiraju dovoljno vremena u dijeljenju savjeta, podr&scaron;ke, u stipendije, u mentorstvo ... Za&scaron;to je to tako ili za&scaron;to &scaron;tedimo znanje?
Đermanović:&nbsp;Na mladima i početnicima je da sanjaju i poku&scaron;avaju, na nama koji smo ostvareni da ih učimo i ulažemo u njihove snove.&nbsp;Kada u na&scaron;em regionu pričamo o dru&scaron;tvenoj odgovornosti, uglavnom se misli na neke plitke donacije zarad jeftinih poena. Istinski odgovorne kompanije su one čiji menadžment dijeli svoje znanje o usponima i padovima sa mlađima (i konkurencijom), čiji menadžeri dijele svoje iskustvo o razočaranjima i očaravajućim aspektima biznisa, te one koje povezuju mlade kompanije i investitore/dobavljače/partnere otvarajući im, tako, konkretne poslovne prilike. Tako se stvaraju razvojni ekosistemi! Tako se stvaraju nove silicijumske doline, singapuri i estonije.&nbsp;Kada dajemo ono od čega drugi napreduju ekonomija i dru&scaron;tvo napreduje.
Opremljena&nbsp;IT učionica i novi teren za basket su zgodna stvar, ali hajde da ulažemo u mlade biznise, pa da ekonomiju podignemo tako da su tereni za basket i moderno opremljene sale za IT standard na&scaron;ih jakih država, a ne oportuni rezultat pojedinačnih donacija.
Na kraju, uspje&scaron;ne kompanije, te menadžeri tih kompanija lično (imenom i prezimenom) treba da ulažu u mlade kompanije i dio svog kapitala. Kapital treba da struji i kruži i jača ekonomiju kapilarno.&nbsp;Neće države ojačati kapilarnu ekonomiju, ekonomska cirkulacija u rukama je uspje&scaron;nih firmi koje su žila kucavica ekonomije svake nacije. Lično sam investirala i znanje i vrijeme i novac u preko deset mladih kompanija. Moje najveće bogatstvo je vjera u ljude i sila kojom guram napredak u svim smjerovima najbolje &scaron;to umijem. Pitanje je &scaron;ta je svakome od nas bogatstvo?
Dnevno.me: Živimo tehnolo&scaron;ku revoluciju u kojoj se, očekivano iz dana u dan mijenja trži&scaron;te. &Scaron;ta je donijela tehnolo&scaron;ka revolucija, a &scaron;ta oduzela ekonomiji?
Đermanović:&nbsp;Vrijeme u kojem živimo nije samo vrijeme tehnolo&scaron;ke revolucije, već nastavak dru&scaron;tvene evolucije. Oslobađamo vrijeme od rada na besmislenim ponavljajućim poslovima koje ne samo robot već i &scaron;impanza može da radi jednako dobro, ponekad i bolje, od nas.&nbsp;Danas svaki biznis može da radi i da nam zarađuje svakog sata, svakog dana cijele godine.
Sve informacije mogu biti pažljivo čuvane, uniformisane i dostupne; planiranje i praćenje može (i jeste) jednostavno kao dječija slagalica, a dosadne radnje ne smiju da okupiraju ni na&scaron;e ni vrijeme i umove na&scaron;ih zaposlenih. Ukoliko na pravi način iskoristimo tehnolo&scaron;ke alate poput vje&scaron;tačke inteligencije, računarstva u oblaku, 3D &scaron;tampe ili robotike kreiraćemo proizvode i usluge koji će nam zarađivati vi&scaron;e novca, a ljudima (potro&scaron;ačima, klijentima, zaposlenima) davati vi&scaron;e vrijednosti za manje para. Pa tako vi&scaron;e profita, a da ne (iz)gubimo obraz, zar ne? I to je sve super! &Scaron;ta je problem? Nije problem ono &scaron;to većini pada na um - ostaćemo bez posla, "ma&scaron;ine" će vladati svijetom; problem je &scaron;to ne razumijemo da je kao direktan rezultat ove tehnolo&scaron;ke revolucije i dru&scaron;tvene evolucije potreba za zdravim i emocionalno inteligentnim čovjekom imperativ!
Emocionalna inteligencija je ono &scaron;to nas čini konkurentnim ne samo u odnosu na poslovnu konkurenciju, već i u odnosu na vje&scaron;tačku inteligenciju&nbsp;i to koliko se razvijamo, razumijemo i koliko smo kreativni činiće nas prevaziđenim ili potrebnim u godinama koje dolaze. Na tome ne radimo dovoljno, o tome ne znamo dovoljno i zbog toga obilato hranimo strah od tehnolo&scaron;kog progresa.&nbsp;Svaka industrijska revolucija dovela je do rapidnog dru&scaron;tvenog napretka, i ova će. Svaka industrijska revolucija je ubila nepotrebne biznise i penzionisala rigidne menadžere, i ova će.&nbsp;Na kojoj strani spektra ćete vi biti?
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/djermanovic%20naslovna-%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="801" height="477" />
Dragana Đermanović; Foto: Privatna arhiva
Dnevno.me: Koliko smo danas spremni na konstantne promjene, i da sebe priupitamo: &scaron;ta ako nijesam u pravu?
Đermanović:&nbsp;Rekla bih da smo nedovoljno otvoreni za kritiku, debatu i da ne razmi&scaron;ljamo dovoljno kritički i kreativno. Da je drugačije BDP na&scaron;ih zemalja bi vjerovatno bio malo veći. Na&scaron; ekonomski napredak tapka u mjestu, jer ne izgovaramo &scaron;ta mislimo, ne radimo &scaron;ta je potrebno i ne preduzimamo gotovo ni&scaron;ta povodom onoga &scaron;to bismo mijenjali i unaprjeđivali u svojoj kući, kancelariji, gradu i zemlji.
Nedavno sam intervjuisala Pola Sloana, jednog od lidera na polju lateralnog mi&scaron;ljenja od kojeg učim već godinama i kada sam ga pitala &scaron;ta bi nam poručio rekao je: "Ono &scaron;to bih poručio tvojim klijentima je da&nbsp;kreativnost i inovacije nisu stvari koje će vas učiniti konkurentnijim na trži&scaron;tu; to su stvari koje će vam omogućiti da preživite.&nbsp;Ukoliko niste spremni da razmotrite nove mogućnosti i da stalno probavate nove stvari, nećete preživjeti."
Kada se nečega grčevito držite zapitajte se - &scaron;ta ako nisam u pravu, ili jo&scaron; bolje &scaron;ta ako sam dibidus omanuo?
Zapitajte se za&scaron;to nemate vi&scaron;e kupaca, za&scaron;to ne uspijevate da im prodate vi&scaron;e, da li biste i za&scaron;to (ne) kupili sopstveni proizvod. Zapitajte se kako bi vas počistio sa trži&scaron;ta konkurent sa neograničenim resursima, a kako onaj bez resursa - jer može vas uni&scaron;iti i jedan i drugi a negdje duboko, zatrpano ispod vela negiranja, vi znate odgovore na sva ova pitanja i nisu vam potrebni ni savjetnici ni neke duboke analize da do njih dođete. Pitajte se, slu&scaron;ajte i zamolite, lijepo zamolite druge da vas propituju.&nbsp;Znate odgovore na sva važna poslovna pitanja,&nbsp;samo nijeste dozvolili sebi i drugima da artikuli&scaron;u pitanja za te dobro znane odgovore.&nbsp;
Dnevno.me: Koliko su kompanije svjesne bezuspje&scaron;ne &ldquo;jurnjave&rdquo; za izgledom biznisa, umjesto za kvalitetom? &Scaron;ta prepoznajete kao nužnu promjenu (uslov) za opstanak na trži&scaron;tu danas?
Đermanović:&nbsp;Na Ženskom ekonomskom forumu u Nju Delhiju i Los Anđelesu sam predstavila poslovni pristup koji danas primjenjuju na stotine kompanija u svijetu. Nazvala sam ga "Bee Business Approach" odnosno BBA. Taj pristup sagledava biznis iz &scaron;est uglova (poput heksagona saći u ekstremno produktivnoj zajednici pčela) tako &scaron;to polazi od čovjeka i razumjevanja ljudske prirode (bilo zaposlenih bilo kupaca/potro&scaron;ača). Potom se bavi organizacionom strukturom koja mora biti prilagođena potrebama i očekivanjima čovjeka dana&scaron;njice u sistemu takozvane "mreže timova.
&nbsp;
&nbsp;
.<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/djermanovic%2010-pribatna%20arhiva.jpg" alt="" width="467" height="232" />&nbsp;
Onda dolazimo i do proizvoda&nbsp;kao esencijalnog aspekta biznisa koji kada danas pravimo/osmi&scaron;ljavamo moramo ga kreirati za sjutra jer dana&scaron;nja je sjutra&scaron;njica mnogo brža negoli je bila juče; sljedeći bitan dio BBA modela su&nbsp;inovacije kao način razmi&scaron;ljanja gdje u svakoj situaciju vidimo prilike i razmi&scaron;ljamo "van kutije" u suprotnom radimo kao i svi, a svega ionako ima previ&scaron;e da bismo uspjeli i ostali uspje&scaron;ni.
Na kraju su tu jo&scaron; i bogatstvo/profit koji se mora redefinisati - uz pomoć tehnologije se može zarađivati vi&scaron;e za manje, a vi&scaron;e dijeliti sa zaposlenima i zajednicom upravo zbog&nbsp;impakta&nbsp;tj. uticaja koji je i jo&scaron; jedan dio moje matrice i podrazumjeva da svaki biznis treba da razmi&scaron;lja i svojim poslovanjem ostvaruje pozitivan uticaj kako na zaposlene i potro&scaron;ače, tako i na lokalnu zajednicu, akcionare, cijelu industriju i sveokupnu životnu sredinu.
Na ovaj način sam pojednostavila neke od najznačajnijih aspekata ekonomije novog doba - cirkularne ekonomije bazirane na ekonomiji dijeljenja i ekonomije dobra (ne dobara). Kada prilagodite biznis i organizacionu strukturu ljudima, proizvode sjutra&scaron;njici, uz inoviranje i brigu o blagostanju svih - a ne samo akcionara, vr&scaron;ite uticaj koji vas čini modernim biznisom koji će ostati i izvjesno opstati. Smijemo li to, da li smo dovoljno smjeli da probamo?
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/djermanovic%203-privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="513" height="353" />
Dragana Đermanović; Foto: Privatna arhiva
Dnevno.me: Imali ste priliku da sarađujete sa &ldquo;najvećima&rdquo;. &Scaron;ta je bio, a i ostao najveći izazov za Vas? I &scaron;ta je, najvrednije, &scaron;to ste uspjeli da naučite od najuticajnih ljudi dana&scaron;njice, koji je to &ldquo;extra&rdquo; savjet?
Đermanović:&nbsp;Istinski veliki su istinski jednostavni. Godinama sam savjetovala Novaka Đokovića, poznajem oca modernog menadžmenta Majkla Portera, učila sam lično od oca lateralnog mi&scaron;ljenja Edvarda de Bona, u savjetodavnom sam odboru Tesla naučnog centra u SAD sa Elonom Maskom i Vinom Čerfom, jednim od očeva interneta, a moj dru&scaron;tveni krug čine i sjajni ljudi za koje možda niste čuli poput Dragana, Goce, Milice, Sandre, Kristine, Strahinje. Svi ti izuzetni ljudi su beskrajno jednostavni, veoma strastveni do onoga &scaron;to rade, radoznali, disciplinovani i neumorni.&nbsp;Ekstra je savjet&nbsp;ili njihova tajna, kao uostalom i moja,&nbsp;pametan rad.&nbsp;Radite bolje, znajte bolje da živite bolje. Bolje nije uvijek lako, ali je lijepo. Ako želite lako manite se biznisa. Ne mogu vam reći ono &scaron;to želite da čujete, moram vam reći ono &scaron;to je dobro da čujete. Sada barem znate da vam sigurno želim dobro.
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/Arhiva/djermanovic%204-%20privatna%20arhiva.jpg" alt="" width="338" height="531" />
Dragana Đermanović; Foto: Privatna arhiva
Dnevno.me: Va&scaron;a energija, mnogi bi bili saglasni, nemjerljiva je i kao takva ne ba&scaron; laka za opisati, a kojom inspiri&scaron;ete mnoge, pronalazeći uvijek neki novi način, a &scaron;ta Vas inspiri&scaron;e i drži od opasnog stanja - (pre)zasićenja?
Đermanović:&nbsp;Dajem drugima najbolje od sebe, onda oni daju svijetu najbolje od sebe i tako ja - dajući svakome od vas, dajem svima i svijetu sve &scaron;to imam i znam. Ja imam jer dajem, ne jer &scaron;tedim i zgrćem. Taj osjećaj da čovjek dobija davanjem i da sve oko njega pod njegovim prstima raste me inspiri&scaron;e da imam jo&scaron; vi&scaron;e da bih vi&scaron;e dala (i imala i tako u krug). Divota moje djece, ljepota prirode, čitanje, strast prema osmi&scaron;ljavanju (davanju smisla) običnim stvarima u dru&scaron;tvu sjajnih ljudi me, takođe, inspiri&scaron;u do (bes)krajnjih granica. Toliko sam srećna onim &scaron;to jesam! Želim vam to, od srca vam želim ovakva osjećanja jer znam da ih zaslužujete.
&ldquo;Dug&rdquo; sa početka intervjua:
Dr Dragana Đermanović progla&scaron;ena je za jednu od TOP 100 preduzetnica Evrope u Berlinu, a listu na kojoj se na&scaron;la potvrdio je najčuveniji američki poslovni magazin Forbes.
Uz neka od najvećih imena svjetske poslovne scene poput Elona Maska, jednog od &bdquo;Očeva interneta&ldquo; Vinta Čerfa, Đermanović je i članica savjetodavnog odbora Tesla naučnog centra u Vardenklifu (SAD).
Na Svjetskom ženskom ekonomskom forumu u Indiji [WEF17], &nbsp;progla&scaron;ena je za &bdquo;Ženu decenije u oblasti dru&scaron;tvenih mreža i liderstva&ldquo; i tako ponijela najprestižnije svjetsko priznanje u toj oblasti.
Svjetski ženski ekonomski forum (Women Economic Forum) naimenovao je Đermanović za članicu savjetodvnog odbora, naimenujući je i Ambasadorkom dobre volje (Goodwill Ambassador) nakon uspe&scaron;nog uvezivanja vi&scaron;e hiljada žena u globalne prodajne i savjetodavne mreže.
Članica je žirija za dodjelu ICT nagrada za Evropu u Luksemburgu, članica žirija &ldquo;Morfeus kupa&rdquo;, jednog od najznačajnijih studenstkih takmičenja Evrope, kao i počasna ambasadorka WebIT savjeta internet praktičara Jugoistočne Evrope.
Pripalo joj je, između ostalog, i najznačajnije priznanje za žensko preduzetni&scaron;tvo u Srbiji &ndash; &bdquo;Cvijet uspjeha za ženu zmaja&Prime;, koje dodjeljuje Udruženje poslovnih žena Srbije.
U dosada&scaron;njem radu, Đermanović je održala na stotine predavanja kako na javnim skupovima, događajima, panelima, simpozijumima i konferencijama, tako i za kompanije i startape na internim događajima. Nastupala je na konferencijama u Kanadi, Njemačkoj, Indiji, Luksemburgu, Kini, Francuskoj, Americi...

Priča Gorana Macanovića ohrabruje nas, da i kada je najteže u životu ne treba odustati. Njegove riječi, borba od početka do kraja jesu ponajbolji primjer koliko su riječi neću i ne mogu nemoćne pred snagom volje.
Macanović je sa 17 godina saznao da će izgubiti vid. Za sebe kaže da nije nikakav heroj, već najobičniji čovjek koji je prihvatio okolnosti koje su mi se dogodile u životu.
&bdquo;Najlak&scaron;e je od sebe napraviti žrtvu i prepustiti svoj život da vam neko drugi kreira. Stav dru&scaron;tva - imati invaliditet i živjeti uobičajenim načinom života, naročito kvalitetnim, je čin herojstva. To je ne&scaron;to &scaron;to se trudim da razbijem."
Intervju sa Goranom Macanovićem urađen je 8. januara 2023.&nbsp;
&nbsp;
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;&nbsp;***
<img style="display: block; margin-left: auto; margin-right: auto;" src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/macanović savez slijepih foto dnevno.jpg" alt="" width="404" height="268" />
Gledajući kvalitet života mnogih ljudi, izgradio sam stav da &ndash; preduslov za kvalitetan život nije nužno da li imate vid. Preduslov je kakav pristup imate prema životu, poručuje u razgovoru za portal Dnevno izvr&scaron;ni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović.
Aktivista je u nevladinom sektoru u pokretu osoba sa invaliditetom vi&scaron;e od 20 godina, a svoj aktivizam je počeo jo&scaron; kao student, pa je i priča o Udruženju mladih sa hendikepom upravo potekla iz njegove studentske sobe, jer je Macanović jedan od osnivača tada&scaron;njeg udruženja.
Po zanimanju je diplomirani pravnik i oko devet godina je radio u nik&scaron;ićkom Centru za socijalni rad, ali je, kako kaže, ubrzo shvatio da javni sektor nije za njega i da tu ne može da ispuni sve svoje potencijale.
Ipak, za sebe kaže da mu je jedna od najvažnijih uloga da je suprug i otac kćerke i sina.
Macanović je i član golbal reprezentacije Crne Gore, kao i predsjednik Skup&scaron;tine Paraolimpijskog komiteta.
Sa 17 godina saznao da će ostati bez vida
U razgovoru za portal Dnevno ispričao je da od rođenja ima o&scaron;tećenje vida, a da je sa 17 godina saznao da će izgubiti vid.
&bdquo;U vrijeme kada sam ja odrastao, tada&scaron;nji ljekari roditeljima nijesu ukazivali na veliki problem koji imam i nijesu zahtijevali da dolazim na redovne kontrole i kontroli&scaron;em očni pritisak. Godinama nisam imao velike probleme, jer nijesam imao ni tegobe od očnog pritiska. Već u pubertetu se taj očni pritisak pojavio, a sa 17 godina moji roditelji su tragali za mogućnostima da se vid pobolj&scaron;a i odlazim na jednu kliniku u Novom Sadu, gdje i saznajem da imam očni pritisak koji &scaron;teti i očni nerv&ldquo;, priča Macanović.
Ističe da se zbog tada&scaron;njeg neadekvatnog odnosa ljekara prema njemu odlučio da ne ide kod ljekara i da ne koristi terapiju.
&bdquo;Očekivanja ljekara su bila da ću za mjesec, eventualno dva, da izgubim vid. Ipak, naredne četiri godine sam imao ostatke vida dovoljne da se krećem bez bijelog &scaron;tapa, tako da sam sa 22 godine do&scaron;ao u situaciju da imam potpuno o&scaron;tećenje vida i da moram da počnem da koristim bijeli &scaron;tap&ldquo;, kazao je Macanović.
Saznanje da će ostati bez vida, kako kaže, bilo je stresno, naročito &scaron;to je to saznanje do&scaron;lo sa 17 godina, ali i u godinama kada je svijest dru&scaron;tva bila na znatno nižem nivou.
&bdquo;Odlaskom u Rusiju dobio sam informaciju da se očni pritisak stabilizovao, ali kad sam se vratio kod na&scaron;ih ljekara rekli su mi da to nije tačno. Zbog svega toga sam odlučio da ne koristim terapiju i da ne idem kod ljekara. Naredne četiri godine uop&scaron;te nisam razmi&scaron;ljao o tome, naročito kada se njihove najave nijesu obistinile. Nastavio sam život bez razmi&scaron;ljanja da ću jednog dana izgubiti vid. Vremenom se moj vid zamagljivao i polako sam gubio vid. To je ne&scaron;to &scaron;to moj mozak pamti kao ne&scaron;to &scaron;to je posljednje od fizičkog vida, a to je zamagljeni pogled i slike kroz maglu. Ne živim u onom stereotipu koji postoji za osobe za potpunim o&scaron;tećenjem vida, da žive u mraku. To je apsolutno stereotip i nije tačno, jer ja vidim&nbsp; kroz maglu i imam jako razvijenu vizuelizaciju i konstantno stvaram slike i često zapravo kažem i da vidim&ldquo;, priča Macanović.
Brzo prihvatio veliku promjenu u životu
Ističe da je imao kratak period privikavanja na potpuno novi način funkcionisanja.
&bdquo;To je bila velika promjena, ali mi je u svemu pomoglo moje najbliže okruženje. Nakon nekog veoma kratkog perioda adaptacije i prihvatanja da sam ostao bez vida, nastavio sam da funkcioni&scaron;em uobičajeno. Vjerovatno da je to mnogo teže u Crnoj Gori, gdje svakodnevno nailazimo na brojne prepreke i barijere, od nepristupačnog okruženja i informacija&ldquo;, kazao je Macanović.
Zbog brojnih prepreka i barijera za osobe za o&scaron;tećenjem vida, neophodno je, kako kaže, imati i određenu dozu samouvjerenosti, samopouzdanja i odlučnosti da se nastavi život i način da se prevaziđu sve barijere.
&bdquo;Zbog svega toga sam se i odlučio da se bavim i aktivizmom koji će imati za cilj ukazivanje na te prepreke i barijere i zahtijevanje od dru&scaron;tva da te prepreke i barijere smanjuje i uklanja kako bi OSI mogle da budu ravnopravne&ldquo;, istakao je Macanović.
&bdquo;O&scaron;tećenje vida kao izazov u životu&ldquo;
Na sve ovo, kako kaže, gleda kao na jedan od izazova na koji nailazi u životu.
&bdquo;Ako tako gledate na probleme onda stvari lak&scaron;e i prihvatate. Trudite se i organizujete život na taj način da vam taj izazov ne naru&scaron;ava kvalitet života. Najiskrenije kažem, gledajući kvalitet života mnogih ljudi u mom okruženju, počev od &scaron;ire porodice, kom&scaron;iluka ili poznanika, ne bih se mijenjao za kvalitet života desetina ljudi koji nemaju o&scaron;tećenje vida. Gledajući kvalitet života mnogih ljudi, izgradio sam stav da &ndash; preduslov za kvalitetan život nije nužno da li imate vid.
Preduslov je kakav pristup imate prema životu. To &scaron;to vi vidite, a sjedite kući i ni&scaron;ta ne radite onda to sigurno nije kvalitetan život i ne&scaron;to &scaron;to bih ja želio. Smatram da imam kvalitetan život, a o&scaron;tećenje vida je samo jedna od mojih karakteristika i dio mog identiteta i ne čini me ni&scaron;ta boljim ili lo&scaron;ijim u odnosu na druge. Stav dru&scaron;tva - imati invaliditet i živjeti uobičajenim načinom života, naročito kvalitetnim, je čin herojstva. To je ne&scaron;to &scaron;to se trudim da razbijem. Ja nijesam heroj, već najobičniji čovjek koji je prihvatio okolnosti koje su mi se dogodile u životu. Sve to doživljavam kao izazove i tragam za načinima kako da ih prevaziđem&ldquo;, poručuje Macanović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/macanovi%C4%87%202%20savez%20slijepih%20foto%20dnevno.jpg" alt="" width="448" height="592" />
Prema njegovim riječima, da lak&scaron;e prebrodi veliku promjenu u životu, pomoglo je i to &scaron;to se već kretao u sličnom dru&scaron;tvu i &scaron;to je na neki način imao uzore koji su odlično funkcionisali sa bijelim &scaron;tapom.
Poručuje da je sve pristup životu, a da je samo razlika kako ko doživljava promjene u životu.
&bdquo;Najlak&scaron;e je od sebe napraviti žrtvu i prepustiti svoj život da vam neko drugi kreira. Neke osobe nijesu spremne da preuzmu odgovornost. Od sebe nikad nijesam pravio žrtvu i već sa 25 godina sam se osamostalio i počeo sam da živim, &scaron;to mi je vjerovatno jedna od najvećih odluka u životu. Mnogi sa istim problemom to teže prihvataju i imamo situaciju da se mnogi povuku u sebe iz raznoraznih razloga&ldquo;, kazao je Macanović.
&bdquo;Dru&scaron;tvo mora da se mijenja&ldquo;
Ističe da se mnogo toga promijenilo u posljednjih nekoliko godina ili decenija, perioda kada se smatralo da su osobe sa invaliditetom nesposobne&nbsp;-&nbsp;&nbsp;da nijesu sposobne da samostalno žive i da umjesto njih treba neko drugi da odlučuje.
&bdquo;OSI nijesu imali gotovo nikakva prava. Djeca su i&scaron;la u specijalne &scaron;kole, pa sam i ja zakačio jedan takav period. Kada sam počeo da se bavim ovim aktivizmom, 2006. Crna Gora je dobila Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom, koja potpuno mijenja pogled na OSI. Njemu je prethodio tzv. Socijalni model koji kaže da nije problem u osobi sa invaliditetom, već da je problem u dru&scaron;tvu, odnosno da nije problem to &scaron;to imam o&scaron;tećenje vida, već nepristupačno okruženje. Od 2006. dolazimo do tog pristupa koji je trenutno jedini prihvatljiv &ndash; pristup zasnovan na ljudskim pravima koji kaže da OSI imaju pravo da budu jednaki i ravnopravni sa drugim građanima&ldquo;, kazao je Macanović.
Obja&scaron;njava da se mnogo toga promijenilo i u terminologiji.
&bdquo;Od osobe koja je sebe nazivala slijepom osobom i toga da sam u svom rečniku bio invalid, jer je to nekada bila uobičajena terminologija, do danas kada insistiram na terminologiji, jer smatram da je to odraz nečijeg odnosa prema onome koga tako nazivate&ldquo;, naveo je Macanović.
&bdquo;Stvarati uslove za normalno funkcionisanje svih građana&ldquo;
Poručuje da posljednje dvije decenije prenosi poruku da OSI nijesu nesposobne, odnosno da su isti kao ostali, te da i među njima ima &bdquo;i dobrih i lo&scaron;ih, i vrijednih i lijenih, i sposobnih i manje sposobnih&ldquo;.
&bdquo;OSI nailaze na more prepreka i barijera, jer je ovo dru&scaron;tvo građeno po mjeri ljudi bez invaliditeta, a mi se trudimo da te prepreke i barijere na neki način smanjimo&ldquo;, kazao je Macanović.
Navodi da se sa o&scaron;tećenjem vida, ali i za ostale OSI, vrlo izazovno kretati crnogorskim gradovima, obja&scaron;njavajući kroz primjer svakodnevnog funkcionisanja.
&bdquo;Dru&scaron;tvo je tako kreiralo stvari da imamo semafor koji pje&scaron;aku daje informaciju putem svjetlosnog signala, a meni kao osobi sa o&scaron;tećenim vidom to ni&scaron;ta ne znači. Nije problem u tome &scaron;to ja ne vidim to zeleno svjetlo, već &scaron;to taj semafor ne daje informaciju u meni pristupačnom formatu. Zbog toga se mi zalažemo da se na svakom semaforu pored svjetlosne nalazi i zvučna signalizacija. Ako na semaforu postoji i zvučna signalizacija onda ja nijesam osoba sa invaliditetom, jer ne postoji prepreka i barijera koja će me u interakciji sa mojim o&scaron;tećenjem vida učiniti nejednakim sa ostalim učesnicima u saobraćaju&ldquo;, kaže Macanović.
Prema njegovim riječima, situacija se popravlja, ali je i dalje nizak nivo svijesti građana koji automobile ostavljaju na pje&scaron;ačkim prelazima, trotoarima...
&bdquo;Nije nemoguće, ali je dosta izazovno kretati se Podgoricom ili Nik&scaron;ićem gdje ja živim. Brojne su prepreke i na tome radimo i apelujemo godinama&ldquo;, kazao je Macanović.
Mnogo je problema koje imaju OSI, a Macanović navodi da je i dalje ključni problem &ndash; neadekvatan pristup prema osobama sa invaliditetom.
&bdquo;I dalje se osobe sa invaliditetom ne posmatraju kao osobe koje su iste kao i osobe bez invaliditeta, te da im samo dru&scaron;tvo treba da ukloni barijere i prepreke. OSI se i dalje nerijetko tretiraju kao nesposobne za samostalni život i rad, &scaron;to iziskuje i lo&scaron;a rje&scaron;enja u zakonodavnom okviru, pa se i pojedina rje&scaron;enja u zakonu kreiraju da budu diskriminatorna. Moramo kao dru&scaron;tvo i država da radimo na prepoznavanju lo&scaron;ih zakonskih rje&scaron;enja, kako bi stvorili zakonske okvire koji će unaprijediti život OSI. Ključna prepreka je i nepristupačno okruženje, odnosno niska svijest o OSI, a drugo i nepristupačnost, kako fizičkog okruženja, tako i nepristupačnost informacija u oblasti obrazovanja&ldquo;, istakao je Macanović.
Prepreke koje se najvi&scaron;e vide i koje se najteže mijenjaju su, kako kaže, prepreke u stavovima ljudi.
&bdquo;Crna Gora ima jedan od najboljih zakona kada je u pitanju zapo&scaron;ljavanja OSI, koji poslodavcima daje velike i značajne beneficije. Oni, međutim, radije plaćaju penale nego &scaron;to će da daju &scaron;ansu osobi sa invaliditetom zbog stava da su OSI radno nesposobne, a ako ih zaposlite onda im vi kao pomažete&ldquo;, zaključuje Macanović.

Nik&scaron;ićanka Aneta Božović pravi&nbsp; je primjer borca - od osobe koja je zbog invaliditeta te&scaron;ko mogla da dođe do posla, do&scaron;la je do uspje&scaron;ne biznis priče kakva je fabrika čokolade u Nik&scaron;iću.
Njena priča, koju izdavajamo danas, pokazatelj je da svaka kriza nosi i potencijalne mogućnosti koje treba iskoristiti.
Božović je primjer svima, naročito onima koji uvijek mogu pronaći izgovor i odustati, kako bi trebalo raditi posao: &bdquo;Čovjek treba da se bori. Ne treba da očekuje pomoć, već svojim srcem da ide svuda i nema &scaron;ta ne može osvojiti. Samo svoja snaga i um i ne može biti problema. Uvijek svaki posao treba raditi du&scaron;om i srcem&ldquo;.
A o tome koliko Božović radi srcem govori to &scaron;to, iako je, samo nakon godinu rada imala ponudu da proda kompletan biznis, tu opciju nije ni razmatrala. Nije željela industrijsku, već isključivo domaću proizvodnju, a sve vodeći se "računicom": novac nije sve u životu.
Intervju sa Anetom Božović urađen je 12. juna 2022.&nbsp;
&nbsp;
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; ***
<div>
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/arhiva_aneta 99.jpg" alt="" width="468" height="268" />
Pandemija Covid- 19 prouzrokovala je brojne posljedice u svijetu. Mnogi biznisi su bili ugroženi, preduzeća pred kolapsom, pa čak i uga&scaron;ena. Nik&scaron;ićanka Aneta Božović primjer je da svaka kriza nosi i potencijalne mogućnosti i &scaron;anse.
Tokom trajanja strogih epidemijskih mjera Nik&scaron;ićanka je započela proizvodnju čokolade.
&bdquo;Praktično sam slučajno krenula u ovu priču. Moj đever mi je rekao da ima ma&scaron;inu za temperiranje čokolade, a u to vrijeme je i počela korona, bile su rigorozne mjere, pa sam odlučila da probam da proizvedem čokoladu. Možda ne bi ozbiljnije krenula u ovu priču da nije bilo korone&ldquo;, priča za portal Dnevno.me Božović.
Ističe da je početak bio izuzetno težak i izazovan, te da bi bez pomoći države te&scaron;ko mogla sama ući u biznis.
&bdquo;Invalid sam 80 odsto i u tom periodu sam bila na Birou rada. Tokom odlaska na rehabilitaciju predložili su mi da osnujem svoju firmu, jer sam sa invaliditetom te&scaron;ko mogla da dođem do posla. Odlučila sam da otvorim firmu, jer je država dotirala 75 odsto bruto ličnog dohotka. To mi je bio podstrek da krenem u &nbsp;biznis&ldquo;, kazala je Božović.
&bdquo;Ukusna i zdrava čokolada&ldquo;
Obja&scaron;njava da je na trži&scaron;tu previ&scaron;e čokolade, te da praktično građani ne znaju &scaron;ta vi&scaron;e da kupe i probaju. Navodi da su ti proizvodi puni &scaron;ećera, &scaron;to je bio motiv da dođe do recepta, koji bi dao rezultat ukusne i zdrave čokolade.
&bdquo;Rije&scaron;ila sam da dođem do recepta čokolade sa minimum &scaron;ećera, a da stavljam domaće voće, koje smo ranije poklanjali ili je propadalo. Poku&scaron;ala sam da sklopim dobro i korisno. Bilo nam je važno da proizvodi budu zdravi i zbog toga je jedna od prvih stvari bila da proizvode testiramo. U Institutu za javno zdravlje su odradili analizu i ocijenili na&scaron; proizvod sa najvi&scaron;om ocjenom. Čokolada je vrhunskog kvaliteta, kao i punjenje čokolade. To je bila odskočna daska za dalje poslovanje&ldquo;, istakla je Božović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/aneta 3.jpg" alt="" width="443" height="665" />
Do prije nekoliko mjeseci Aneta je imala i troje zaposlenih, ali je u međuvremenu jedna radnica dala otkaz zbog sve većeg obima posla, jer je u pitanju takođe osoba sa invaliditetom, kao i svi radnici u fabrici.
&bdquo;Primila sam tri radnice, koje su osobe sa invaliditetom, kako bi na neki način doprinjela da se ovakve osobe &scaron;to vi&scaron;e uključe u dru&scaron;tveni život. Početak je bio veoma težak i kada ste novi na trži&scaron;tu te&scaron;ko je da se probijete. Tokom prve godine je to bio veliki izazov i borba. Nije bilo zarade, već smo poku&scaron;ali polako da se probijemo na trži&scaron;te. Čak sam do&scaron;la i do državnog dnevnika, gdje sam u prilogu bila prije američkog predsjednika (Džozefa) Bajdena&ldquo;, priča u &scaron;ali Božović, navodeći da su sve to sitni koraci, koji mnogo znače za uspje&scaron;no pokretanje biznisa.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/aneta 5.jpg" alt="" width="453" height="453" />
Proizvode najče&scaron;će prodaje putem dru&scaron;tvenih mreža, kao i u saradnji sa određenim kompanijama i marketima, gdje je predstavila svoje proizvode.
Specifičan ukus
Ističe da čokoladu najvi&scaron;e kupuju Podgoričani i Nik&scaron;ićani, ali da se kupuje iz cijele Crne Gore. Iznenađena je ne&scaron;to slabijom potražnjom sa primorja, imajući u vidu, kako kaže, da &bdquo;oni imaju para&ldquo;, ali i da se &bdquo;te&scaron;ko odvajaju od njih&ldquo;.
&bdquo;Najvi&scaron;e kupuju firme, koje uzimaju i na veliko. Svi su zadovoljni i svi se rado vraćaju, &scaron;to je i najvažnije da su kupci zadovoljni, odnosno da postaju stalne mu&scaron;terije. Probala sam sve moguće čokolade, ali radim sa italijanskom čokoladom Vanini, koja ima minimalni procenat &scaron;ećera, &scaron;to nikad ne bi rekli kada probate. &nbsp;Ukus se osjeća i po nekoliko sati, a mogu da je jedu svi - i djeca i dijabetičari. Za moju unučad ovo je bila prva čokolada koju su probali. Djeca obično jedu kinder čokolade, ali nakon &scaron;to su u njima prona&scaron;li opasne materije, za mene je to bio samo jo&scaron; jedan motiv da nastavim s ovim poslom&ldquo;, kazala je Božović.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/aneta 6.jpg" alt="" width="447" height="528" />
Prema njenim riječima, čokolada ima specifičan ukus, potpuno drugačiji od ostalih čokolada dostupnih na trži&scaron;tu.
&bdquo;Dovoljno je da pojedete samo jednu kockicu ove čokolade i ljep&scaron;e ćete se osjećati nego da ste pojeli pola neke druge čokolade. Koju god čokoladu da jedete organizam vam traži jo&scaron;, a na&scaron;e čokolade je dovoljno da pojedete samo jedan red za cijeli dan. Potpuno je uživanje i drugačiji osjećaj jesti ovu čokoladu&ldquo;, istakla je Božović.
Građani cijene domaće proizvode
Ističe da &bdquo;posebni&ldquo; kupci uzimaju čokoladu.
&bdquo;Ima ljudi koji kažu: 'Uhh, čokolada 2,5 eura, to je mnogo', a ima i onih koji uop&scaron;te i ne gledaju koja je cijena. Oni su odu&scaron;evljeni &scaron;to je to domaći proizvod i &scaron;to domaća čokolada može da se kupi kod nas. Potrudili smo da napravimo i lijepu ambalažu, pa su i građani zadovoljni i ukusom i izgledom čokolada. Napravili smo lijepa pakovanja, sa crnogorskom zastavom, &scaron;to vidimo da je već postalo popularno i da se već iznosi iz Crne Gore kao poklon&ldquo;, kazala je Božović i dodaje:
&bdquo;Trudim se da svakoj čokoladi dam neku du&scaron;u, jer osoba kojoj je srce slomljeno želi da pruži samo ljubav. To mogu da osjete i shvate samo oni ljudi koji su imali neki problem&ldquo;.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/aneta 4.jpg" alt="" width="490" height="492" />
Božović navodi da je imala težak život, ali da se raduje svakom novom danu.
U planu otvaranje i prodajnog objekta
Prodaja varira od sedmice do sedmice, većinom se odvija putem dru&scaron;tvenih mreža ili kompanije otkupljuju proizvode, koje su postale stalne mu&scaron;terije.
U planu je i otvaranje prodajnog objekta, &scaron;to je, kako kaže, veliki izazov, ali i preduslov za ozbiljnije bavljenje ovim poslom.
&bdquo;Svaki dan je sve bolji i nadam se da će tako biti i u narednom periodu. Kad se počnu vraćati stare mu&scaron;terije onda ste sigurni da radite dobar posao. Zbog toga i planiramo otvaranje prodajnog objekta i to je moj naredni cilj. Znam da je to tro&scaron;ak, ali vjerovatno bi se i taj uloženi novac vratio&ldquo;, kazala je Božović.
Odbila da proda biznis
Ističe da je samo nakon godinu rada imala ponudu da proda kompletan biznis, ali da o tome nije ni razmi&scaron;ljala, jer ne želi industrijsku, već isključivo domaću proizvodnju.
&bdquo;Jedan uspje&scaron;an biznismen mi je ponudio da otkupi ovaj posao i da to bude 'linijska proizvodnja', ali sam mu već u startu rekla da nijesam zainteresovana, pa mu čak nijesam dozvolila da kaže koju je cijenu spreman da plati. U startu sam mu rekla da mu ne bi prodala da i milion ponudi. Rekla sam da će ova firma, dok sam ja živa, biti zanatska i privatna. Želimo da uvijek imamo pravi domaći proizvod, a linijska proizvodnja bi uni&scaron;tila tu čar, &scaron;to nijesam željela da dozvolim&ldquo;, kazala je Božović, navodeći da &bdquo;novac nije sve u životu&ldquo;.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/aneta 2.jpg" alt="" width="500" height="751" />
Poručuje mladima da svaki posao rade du&scaron;om i srcem.
&bdquo;Čovjek treba da se bori. Ne treba da očekuje pomoć, već svojim srcem da ide svuda i nema &scaron;ta ne može osvojiti. Samo svoja snaga i um i ne može biti problema. Uvijek svaki posao treba raditi du&scaron;om i srcem&ldquo;, poruka je Božović.
Kinezi &bdquo;krivi&ldquo; &scaron;to se ne bavi strukom
Po struci je &scaron;najderka, ali u &scaron;ali obja&scaron;njava da su Kinezi krivci &scaron;to nije u tom poslu, pa se većinom bavila trgovinom.
&bdquo;Ovdje su u jednom periodu do&scaron;li kineski proizvodi i od &scaron;najderaja nije moglo da se živi. To se sada možda i promijenilo, ali je za mene kasno. Možda sam, da su neka srećnija vremena bila, mogla da budem i kreatorka, jer sam imala dara za kreaciju, kao &scaron;to sada imam kada radim na čokoladama&ldquo;, kazala je Božović.
</div>

Za većinu mlađe generacije danas bilo bi te&scaron;ko, ili pak neprihvatljivo da "peče" zanat od svoje 12 godine, kako je to učinio Slavko &Scaron;uković, a čija priča samo opravda na&scaron;u ideju da svakodnevno ukazujemo i ističemo ono &scaron;to je vrijedno po&scaron;tovanja.
Među sugrađanima poznatiji kao "časovničar kod Ma&scaron;e", na&scaron; sagovornik daje primjer o tome kako se istinski voli posao, uz početničku strast koja ne jenjava, već prkosi vremenu skoro pet decenija. Njegovim riječima, i dan danas postoji ista doza &lsquo;neizvjesnosti i inspiracije&rsquo; kao onda kada je prvi put uzeo sat u ruke.
Uči nas i da nije sve u materijalnom. Iako svjestan da bi bilo bolje da radnju premjesti na neku popularniju lokaciju, to nikada nije uradio. Odgovor je jednostavan: tu je stvorio svoj mir.
Ova priča, koja je urađena 16. aprila 2023. nosi i jo&scaron; jednu poruku: da smo pre(malo) uradili da (sa)čuvamo od razvoja industrije i modernih tehnologija dobro poznato: a to je da je &bdquo;zanat zlata vrijedan&ldquo;.
&nbsp;
&nbsp;
&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;***
<img src="https://d239aqhc1m39lr.cloudfront.net/Arhiva/časovničar, dnevno.me.jpg" alt="" width="1519" height="1139" />Foto: Dnevno.me
Slavko &Scaron;uković jedan je od posljednih časovničara u Podgorici. Među otkucajima zidnih, ručnih i stonih satova, Podgoričanin živi skoro pola vijeka. U svojoj maloj radnji, svakog dana čuva od zaborava stari sajdžijski zanat.
U razgovoru za na&scaron; portal prisjeća se početaka, kada je kao dječak sa tek navr&scaron;enih 12 godina odlučio da uči taj zanat.
&ldquo;Sticajem okolnosti, tim poslom počeo sam, zapavo, da se bavim od malih nogu, kao osnovac. Podgorica je bila mali grad, pa se sva zabava u gradu tada svodila ako pođete na utakmicu ili u tek otvoreni bioskop. Niste imali mnogo izbora. Igrom slučaja, namjestilo se da se dio moje parodice bavio tim zanatom, i onda sam ja sam zbog slobodnog vremena dolazio, prvo neobavezno, kod mog zeta u radnju, pa me je to sve malo zagolicalo i zaintrigiralo i odlučio sam da počnem da učim posao&rdquo;, počinje priču na&scaron; sagovornik.
A kako tada, tako i danas - i poslije toliko godina, kaže, osjeća istu dozu &lsquo;neizvjesnosti i inspiracije&rsquo; kao onda kada je prvi put uzeo sat u ruke.
&ldquo;To je ne&scaron;to &scaron;to je čovjeku inspirativno, intrigantno, jednostavno neka želja da vidi&scaron; &scaron;ta se tu de&scaron;ava. Tako čovjek dođe u situaciju da se ne može odvojiti od ovog posla. Jednostavno zarazi&scaron; se i uvijek, čak i nesvjesno, traži&scaron; neku novu situaciju samo da pokrene&scaron; ma&scaron;inicu&hellip; Mogu reći da sam se kroz tu neku igru zarazio ovim&rdquo;, obja&scaron;njava on.
Nekada je Podgorica imala preko deset časovničarskih radnji, dok se danas na prste jedne ruke mogu nabrojati. Vremena su se drastično promijenila, zanat poput ovog vi&scaron;e niko ne uči, a ni satovi, kaže na&scaron; sagovornik, vi&scaron;e nijesu kao &scaron;to su bili.
&ldquo;Satova poput onih na kojima sam ja učio sve je manje&hellip; Ima ih, ali mnogo manje.. i sada nema tih mehanika, sve se svelo na elektroniku. Ljudi kažu da ovaj zanat izumire, ja kažem da je umro već.. U čitavoj Crnoj Gori jedva da možete nabrojati pet časovničarskih radnji. Onda, ljudi treba da razdvoje - stari zanat je ovo &scaron;to ja radim, a ovo &scaron;to se sad pojavljuju neki ljudi koji vam promijene bateriju ili kai&scaron;, to nisu sajdžije, to nije zapravo zanat. Satima bih mogao da pričam o ovom zanatu, ali to vi&scaron;e nikom ne znači, vi&scaron;e nikom nije interesantno. Jednostavno, starom dobrom zanatu je već kraj&rdquo;, navodi on.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/casovnicar%201f.jpg" alt="" width="373" height="278" />Foto: Dnevno.me
&ldquo;Nije sat sve &scaron;to mjeri vrijeme&rdquo;
Kao da je juče bilo kada je, kaže, davne 1981. i zvanično u&scaron;ao u posao. Ove godine &lsquo;proslavlja&rsquo; 42. godine radnog staža. I pored brojnih predloga okoline da radnju premjesti na neku popularniju lokaciju, na&scaron; sagovornik ističe da to nikada nije planirao da uradi. Tu je, dodaje, stvorio svoj mir.
Ponavlja da je od postanka do danas, ovaj posao (pre)trpio brojne promjene.
&ldquo;Opet se vraćam na to, ljudi grije&scaron;e kad misle da ovaj zanat postoji &ndash; toga vi&scaron;e nema. Često se na&scaron;alim pa kažem da je ovaj posao danas kao medicina &ndash; doktori vam daju vam tabletu i vi mislite to je to, dobro je... e tako i ovo... Ljudi misle ako su promijenili bateriju da su &lsquo;izliječili sat&rsquo;&rdquo;.
Industrijalizacija je, dodaje, donijela i brojne promjene. Mehanički satovi zamijenjeni su jednostavnijim &ndash; &lsquo;pametnim&rsquo;. Zbog toga stalno ponavlja da &ldquo;nije sat sve ono &scaron;to mjeri vrijeme&rdquo;.
&ldquo;Vi to imate i na mobilnom telefonu. Dana&scaron;nji &lsquo;pametni sat&rsquo; otvorim iz radoznalosti, a to je zapravo telefon koji pokazuje tačno vrijeme. Vi&scaron;e nemate ni draži da ni otvorite takve &lsquo;satove&rsquo;. Te jeftine tehnologije najče&scaron;će dolaze iz Kine, Indonezije, i mnogo su lo&scaron;ijeg kvaliteta. A najgore od svega je &scaron;to nemate vi&scaron;e neke standarde, sve su to naopačke okrenuli, sve su to stvari koje se vi&scaron;e ne rade po standardima.. &lsquo;Prave&rsquo; fabrike su, globalno &ndash; svuda po svijetu, potpuno i&scaron;čezle.. Ostalo je jo&scaron; samo nekoliko starih proizvođača u životu. Za razliku od satova koji su bili kvalitetniji i dostupni cijelom svijetu, sad se rade satovi istog modela, ali ko&scaron;taju po 10-15 hiljada. Toliko je to komplikovano urađeno, jednostavno i prosto, a opet toliko skupo da ljudi ne znaju &scaron;ta kupuju&rdquo;, navodi.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/c33.jpg" alt="" width="373" height="387" />Foto: Dnevno.me
Posao učio čitavu deceniju, mladi danas nezainteresovani za to
Za sve vrijeme koliko radi ovaj posao, nikad niko od mladih, kako tvrdi, nije u&scaron;ao u radnju sa željom da nauči ovaj posao. Ipak, dodaje da ga nije jednostavno ni naučiti.
&ldquo;Kad upi&scaron;ete fakultet, ako ste dobar student, zavr&scaron;ićete ga za četiri godine. A ovo, ne znam kako da ste dobri i inteligenti, ne znam kako da ste vrijedni, morate dobro da &ldquo;zasučete rukave&rdquo;. Vi možete da naučite, ali da biste bili samostalni, da ne traže pomoć sjutra, treba vam da se usavr&scaron;ite. Ja sam deset godina bio učenik. Na kraju krajeva, čitav život se usavr&scaron;avate. Inovacije uvijek morate da pratite&rdquo;.
Za svoj posao voli da kaže da je &ldquo;pandan umjetnosti&rdquo;, iako smatra da je svuda u svijetu vi&scaron;e cijenjen nego kod nas.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/c7.jpg" alt="" width="372" height="279" />Foto: Dnevno.me
&ldquo;Nisam dolazio u situaciju da razmi&scaron;ljam da odustanem, jer i sad mislim da nema toga &scaron;to se ne može rije&scaron;iti. Može da se desi da ne možete da nabavite dio, jer su mnoge fabrike uga&scaron;ene, ali nije učestalo da je ne&scaron;to nerje&scaron;ivo. Sjećam se, na diplomskom kad sam zavr&scaron;avao zanat, donesu mi sat koji ima ma&scaron;inicu od 50-ak i vi&scaron;e zupčanika i ja ga rastavljam i sastavljam i moram da ga dam profesoru, da vidi da sam ga osposobio da radi. Uživali smo u tome.&rdquo;
Razumije, pak, i mlade &scaron;to hitaju da zavr&scaron;e fakultet, prije nego neki zanat. I sam je, kaže, svoje sinove uputio u tom smjeru.
"Od ovoga posla svi lijepo žive oko vas, a vi ste taj koji &lsquo;ispa&scaron;ta&rsquo;. Sve prolazi mimo vas. Možete sebi sve da priu&scaron;tite, ali na u&scaron;trb posla. Nepisano pravilo koje prati generaciju prije mene, moju generaciju, buduće za ovaj zanat već neće ni biti, a to je da vam je radno vrijeme po cijeli dan. Ovo je jednostavno specifičan zanat. Novac koji zaradim, nemam gdje da potro&scaron;im. Iz radnje idem pravo kući, nikakvih poroka nemam&rdquo;, &scaron;aljivo priča na&scaron; sagovornik.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/c4.jpg" alt="" width="367" height="275" />Foto: Dnevno.me
Satovi godinama čekaju vlasnika
Svaki put kad mu&scaron;terija dođe i ostavi sat, on odmah počne da ga radi, iako ne zna da li će se ikada vratiti po njega.
&ldquo;Džabe napi&scaron;ete na ceduljicu da ne odgovarate za sat nakon tri mjeseca. Ljudi dođu poslije četiri, pet godina i traže da im se vrati.Vrlo te&scaron;ko ih možete sačuvati, ali eto ja se trudim. Imam tu neke satove ostavljene prije pet, &scaron;est godina, i nadam se samo da će se jednog dana neko pojaviti, jer ako ga ne nađe neće reći nisam ga na&scaron;ao jer pet godina nisam do&scaron;ao po njega, nego objavi narodu da mu je sat nestao, ili &scaron;to je najgore ukraden.&rdquo;
De&scaron;avalo se da na jednom satu radi i po pet dana.
&ldquo;Stavite lupu na oko i držite po dva tri sata, ne mrdate, ne smijete maltene da di&scaron;ete, i na kraju, efekat svega kad oćete nekome da naplatite bude reakcija &lsquo;je li moguće&rsquo;. Jednostavno, u narodu vaga fama, da mi tu samo ne&scaron;to samo &ldquo;dunemo, i malo dohvatimo&rdquo;. A jo&scaron; je gore kad oni kući uzmu to da poprave sami i onda dođu kod mene da popravljam. Kad pitam pa za&scaron;to ste to otvarali, najče&scaron;će kažu da su mislili da je to jednostavno i da mogu sami da poprave&rdquo;.
<img src="https://dnevne.s3.eu-central-1.amazonaws.com/satovi,%20dnevno.jpg" alt="" width="372" height="354" />Foto: Dnevno.me
&ldquo;Dobar majstor je onaj kod koga se ne vratite&rdquo;
Potvrdu svemu &scaron;to je pričao, dala je jedna od mu&scaron;terija, koju smo zatekli u časovničarskoj radnji.
&ldquo;Uvijek dolazim kod njega, i ne bih po&scaron;la nigdje drugo. I moj pokojni otac je dolazio u ovu radnju, to mi je od njega ostalo. Evo na primjer, imala sam časovničara u svojoj ulici, a nikad nisam oti&scaron;la kod njega. Kad me neko pita koji je časovničar najbolji ja uvijek kažem &ldquo;kod Ma&scaron;e&rdquo;. Nevjerovatno, kad god dođem uvijek čujem neku novu priču, anegdotu. Moj đed je volio da kaže &ndash; pravi majstor je onaj kod koga se vi&scaron;e ne vratite. Kad vam ne&scaron;to napravi to je to&rdquo;, priča jedna od mu&scaron;terija.
Ponosan zbog lijepih riječi upućenih na njegov rad, na&scaron; sagovornik je zaključio razgovor za Dnevno.me rečenicom: &ldquo;Ovaj posao treba voljeti da bi mogao uspje&scaron;no da ga radi&scaron;&rdquo;.