Za većinu mlađe generacije danas bilo bi teško, ili pak neprihvatljivo da "peče" zanat od svoje 12 godine, kako je to učinio Slavko Šuković, a čija priča samo opravda našu ideju da svakodnevno ukazujemo i ističemo ono što je vrijedno poštovanja.

Među sugrađanima poznatiji kao "časovničar kod Maše", naš sagovornik daje primjer o tome kako se istinski voli posao, uz početničku strast koja ne jenjava, već prkosi vremenu skoro pet decenija. Njegovim riječima, i dan danas postoji ista doza ‘neizvjesnosti i inspiracije’ kao onda kada je prvi put uzeo sat u ruke.

Uči nas i da nije sve u materijalnom. Iako svjestan da bi bilo bolje da radnju premjesti na neku popularniju lokaciju, to nikada nije uradio. Odgovor je jednostavan: tu je stvorio svoj mir.

Ova priča, koja je urađena 16. aprila 2023. nosi i još jednu poruku: da smo pre(malo) uradili da (sa)čuvamo od razvoja industrije i modernih tehnologija dobro poznato: a to je da je „zanat zlata vrijedan“.

 

 

                                               ***

Foto: Dnevno.me

Slavko Šuković jedan je od posljednih časovničara u Podgorici. Među otkucajima zidnih, ručnih i stonih satova, Podgoričanin živi skoro pola vijeka. U svojoj maloj radnji, svakog dana čuva od zaborava stari sajdžijski zanat.

U razgovoru za naš portal prisjeća se početaka, kada je kao dječak sa tek navršenih 12 godina odlučio da uči taj zanat.

“Sticajem okolnosti, tim poslom počeo sam, zapavo, da se bavim od malih nogu, kao osnovac. Podgorica je bila mali grad, pa se sva zabava u gradu tada svodila ako pođete na utakmicu ili u tek otvoreni bioskop. Niste imali mnogo izbora. Igrom slučaja, namjestilo se da se dio moje parodice bavio tim zanatom, i onda sam ja sam zbog slobodnog vremena dolazio, prvo neobavezno, kod mog zeta u radnju, pa me je to sve malo zagolicalo i zaintrigiralo i odlučio sam da počnem da učim posao”, počinje priču naš sagovornik.

A kako tada, tako i danas - i poslije toliko godina, kaže, osjeća istu dozu ‘neizvjesnosti i inspiracije’ kao onda kada je prvi put uzeo sat u ruke.

“To je nešto što je čovjeku inspirativno, intrigantno, jednostavno neka želja da vidiš šta se tu dešava. Tako čovjek dođe u situaciju da se ne može odvojiti od ovog posla. Jednostavno zaraziš se i uvijek, čak i nesvjesno, tražiš neku novu situaciju samo da pokreneš mašinicu… Mogu reći da sam se kroz tu neku igru zarazio ovim”, objašnjava on.

Nekada je Podgorica imala preko deset časovničarskih radnji, dok se danas na prste jedne ruke mogu nabrojati. Vremena su se drastično promijenila, zanat poput ovog više niko ne uči, a ni satovi, kaže naš sagovornik, više nijesu kao što su bili.

“Satova poput onih na kojima sam ja učio sve je manje… Ima ih, ali mnogo manje.. i sada nema tih mehanika, sve se svelo na elektroniku. Ljudi kažu da ovaj zanat izumire, ja kažem da je umro već.. U čitavoj Crnoj Gori jedva da možete nabrojati pet časovničarskih radnji. Onda, ljudi treba da razdvoje - stari zanat je ovo što ja radim, a ovo što se sad pojavljuju neki ljudi koji vam promijene bateriju ili kaiš, to nisu sajdžije, to nije zapravo zanat. Satima bih mogao da pričam o ovom zanatu, ali to više nikom ne znači, više nikom nije interesantno. Jednostavno, starom dobrom zanatu je već kraj”, navodi on.

Foto: Dnevno.me

“Nije sat sve što mjeri vrijeme”

Kao da je juče bilo kada je, kaže, davne 1981. i zvanično ušao u posao. Ove godine ‘proslavlja’ 42. godine radnog staža. I pored brojnih predloga okoline da radnju premjesti na neku popularniju lokaciju, naš sagovornik ističe da to nikada nije planirao da uradi. Tu je, dodaje, stvorio svoj mir.

Ponavlja da je od postanka do danas, ovaj posao (pre)trpio brojne promjene.

“Opet se vraćam na to, ljudi griješe kad misle da ovaj zanat postoji – toga više nema. Često se našalim pa kažem da je ovaj posao danas kao medicina – doktori vam daju vam tabletu i vi mislite to je to, dobro je... e tako i ovo... Ljudi misle ako su promijenili bateriju da su ‘izliječili sat’”.

Industrijalizacija je, dodaje, donijela i brojne promjene. Mehanički satovi zamijenjeni su jednostavnijim – ‘pametnim’. Zbog toga stalno ponavlja da “nije sat sve ono što mjeri vrijeme”.

“Vi to imate i na mobilnom telefonu. Današnji ‘pametni sat’ otvorim iz radoznalosti, a to je zapravo telefon koji pokazuje tačno vrijeme. Više nemate ni draži da ni otvorite takve ‘satove’. Te jeftine tehnologije najčešće dolaze iz Kine, Indonezije, i mnogo su lošijeg kvaliteta. A najgore od svega je što nemate više neke standarde, sve su to naopačke okrenuli, sve su to stvari koje se više ne rade po standardima.. ‘Prave’ fabrike su, globalno – svuda po svijetu, potpuno iščezle.. Ostalo je još samo nekoliko starih proizvođača u životu. Za razliku od satova koji su bili kvalitetniji i dostupni cijelom svijetu, sad se rade satovi istog modela, ali koštaju po 10-15 hiljada. Toliko je to komplikovano urađeno, jednostavno i prosto, a opet toliko skupo da ljudi ne znaju šta kupuju”, navodi.

Foto: Dnevno.me

Posao učio čitavu deceniju, mladi danas nezainteresovani za to

Za sve vrijeme koliko radi ovaj posao, nikad niko od mladih, kako tvrdi, nije ušao u radnju sa željom da nauči ovaj posao. Ipak, dodaje da ga nije jednostavno ni naučiti.

“Kad upišete fakultet, ako ste dobar student, završićete ga za četiri godine. A ovo, ne znam kako da ste dobri i inteligenti, ne znam kako da ste vrijedni, morate dobro da “zasučete rukave”. Vi možete da naučite, ali da biste bili samostalni, da ne traže pomoć sjutra, treba vam da se usavršite. Ja sam deset godina bio učenik. Na kraju krajeva, čitav život se usavršavate. Inovacije uvijek morate da pratite”.

Za svoj posao voli da kaže da je “pandan umjetnosti”, iako smatra da je svuda u svijetu više cijenjen nego kod nas.

Foto: Dnevno.me

“Nisam dolazio u situaciju da razmišljam da odustanem, jer i sad mislim da nema toga što se ne može riješiti. Može da se desi da ne možete da nabavite dio, jer su mnoge fabrike ugašene, ali nije učestalo da je nešto nerješivo. Sjećam se, na diplomskom kad sam završavao zanat, donesu mi sat koji ima mašinicu od 50-ak i više zupčanika i ja ga rastavljam i sastavljam i moram da ga dam profesoru, da vidi da sam ga osposobio da radi. Uživali smo u tome.”

Razumije, pak, i mlade što hitaju da završe fakultet, prije nego neki zanat. I sam je, kaže, svoje sinove uputio u tom smjeru.

"Od ovoga posla svi lijepo žive oko vas, a vi ste taj koji ‘ispašta’. Sve prolazi mimo vas. Možete sebi sve da priuštite, ali na uštrb posla. Nepisano pravilo koje prati generaciju prije mene, moju generaciju, buduće za ovaj zanat već neće ni biti, a to je da vam je radno vrijeme po cijeli dan. Ovo je jednostavno specifičan zanat. Novac koji zaradim, nemam gdje da potrošim. Iz radnje idem pravo kući, nikakvih poroka nemam”, šaljivo priča naš sagovornik.

Foto: Dnevno.me

Satovi godinama čekaju vlasnika

Svaki put kad mušterija dođe i ostavi sat, on odmah počne da ga radi, iako ne zna da li će se ikada vratiti po njega.

“Džabe napišete na ceduljicu da ne odgovarate za sat nakon tri mjeseca. Ljudi dođu poslije četiri, pet godina i traže da im se vrati.Vrlo teško ih možete sačuvati, ali eto ja se trudim. Imam tu neke satove ostavljene prije pet, šest godina, i nadam se samo da će se jednog dana neko pojaviti, jer ako ga ne nađe neće reći nisam ga našao jer pet godina nisam došao po njega, nego objavi narodu da mu je sat nestao, ili što je najgore ukraden.”

Dešavalo se da na jednom satu radi i po pet dana.

“Stavite lupu na oko i držite po dva tri sata, ne mrdate, ne smijete maltene da dišete, i na kraju, efekat svega kad oćete nekome da naplatite bude reakcija ‘je li moguće’. Jednostavno, u narodu vaga fama, da mi tu samo nešto samo “dunemo, i malo dohvatimo”. A još je gore kad oni kući uzmu to da poprave sami i onda dođu kod mene da popravljam. Kad pitam pa zašto ste to otvarali, najčešće kažu da su mislili da je to jednostavno i da mogu sami da poprave”.

Foto: Dnevno.me

“Dobar majstor je onaj kod koga se ne vratite”

Potvrdu svemu što je pričao, dala je jedna od mušterija, koju smo zatekli u časovničarskoj radnji.

“Uvijek dolazim kod njega, i ne bih pošla nigdje drugo. I moj pokojni otac je dolazio u ovu radnju, to mi je od njega ostalo. Evo na primjer, imala sam časovničara u svojoj ulici, a nikad nisam otišla kod njega. Kad me neko pita koji je časovničar najbolji ja uvijek kažem “kod Maše”. Nevjerovatno, kad god dođem uvijek čujem neku novu priču, anegdotu. Moj đed je volio da kaže – pravi majstor je onaj kod koga se više ne vratite. Kad vam nešto napravi to je to”, priča jedna od mušterija.

Ponosan zbog lijepih riječi upućenih na njegov rad, naš sagovornik je zaključio razgovor za Dnevno.me rečenicom: “Ovaj posao treba voljeti da bi mogao uspješno da ga radiš”.