Mnogi roditelji se često zapitaju da li griješe u vaspitanju, jesu li previše blagi ili strogi, posvećuju li djetetu dovoljno pažnje, te šta bi trebalo da unaprijede.

Ipak, naš sagovornik, psiholog Miloš Bulatović kao primarnu stvar navodi da bi roditelje trebalo razumjeti.

“Prihvatanje, bez osude i kritike prvi su korak uspostavljanju povjerenja i stvaranju prostora da shvate koji su to obrasci koje koriste u vaspitavanju svoje djece".

Ima i važan savjet za roditelje.

"Ako ste u parku sa djecom ili u dnevnoj sobi, odložite svoje mobilne telefone i usmjerite pažnju na svoje dijete, pa makar i na pet minuta.  Vidjećete kako će vas djeca višestruko nagraditi"

O tome gdje je granica između "modernog" i "tradicionalnog" roditeljstva sa psihologom Bulatovićem razgovarali smo 3. oktobra 2022.

                                                               ****

Foto: Pixabay

Roditeljstvo sa sobom nosi brojne izazove i jedna je od najodgovornijih uloga u životu, pa ne čudi što roditelji često razmišljaju o tome da li postupaju na pravi način, gdje griješe i kako mogu ispraviti greške u vaspitavanju djece.

Psiholog Miloš Bulatović smatra da roditelje na prvom mjestu treba razumjeti. 

“Prihvatanje, bez osude i kritike prvi su korak uspostavljanju povjerenja i stvaranju prostora da shvate koji su to obrasci koje koriste u vaspitavanju svoje djece”, kaže Bulatović u razgovoru za Dnevno.

Bulatović za naš portal priča o razlici modernog i tradicionalnog roditeljstva, koliko se vremenom mijenjala uloga oca i majke, te šta u današnje vrijeme nedostaje djeci, a šta roditeljima.

Na početku, kaže, treba pokušati definisati termin roditeljstvo.

“Roditeljstvo može predstavljati kako biološku vezu i emocionalni odnos roditelja sa djetetom, tako i specifične stavove i vaspitne stilove utkane u lične i društvene uloge roditelja”, kaže Bulatović.

“Tradicionalno i moderno”

Takođe, potrebno je razgraničiti šta znači ‘’moderno’’, a šta ‘’tradicionalno’’ u kontekstu roditeljstva.

“Ako bi ova podjela bila bazirana na vremenskoj perspektivi tj. šta je to dominantno u roditeljstvu onda i sada, možemo uočiti određene razlike, ali i sličnosti. Razlike se očitavaju u odnosu na vaspitne stilove - ranije je bio dominantan hladno-ograničavajući vaspitni stil. On se odlikuje izraženom kontrolom i visokim zahtjevima, uz nedovoljno pružanje topline i podrške”, pojašnjava Bulatović.

Danas, kako kaže, postoji određena fuzija stilova koja uključuje toplo-popustljivi i toplo ograničavajući sa elementima stoicizma.

“Šta to znači? To znači da su aktuelni stilovi koji kombinuju čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu, kao i slabu roditeljsku kontrolu sa emocionalnom toplinom, uz sve to praćeno da i dalje brani djeci da izraze svoja osjećanja i da se na neki ta osjećanja poništavaju”, navodi Bulatović.

Smatra da se u novije vrijeme nedovoljno često govori o terminima majčinstva, a još manje očinstva.

“Očinstvo je nekada podrazumijevalo ulogu oca koja zadovoljava potrebe vezano za obezbjeđenjem egzistencijalnih potreba - potrebe za hranom, skloništem i zaštitom.  Nekada ste mogli čuti izjavu da je “otac biološka neophodnost, ali socijalna nevolja”, dok danas otac jeste “biološka i socijalna neophodnost”. Savremeno očinstvo razumije da je djetetu potreban otac kao jedna od dvije centralne figure (simbolički i suštinski) koja je neophodna u kreiranju unutrašnjeg svijeta djeteta. Savremeno očinstvo ne stavlja naglasak samo na preuzimanje „majčinske prakse“ nego i na drugačiji odnos očeva prema djetetu: ono naglašava važnost izražavanja topline i emocija, iskazivanje zaštite, brige i zanimanja za djetetovo zdravlje, napredak i uspješnost u školskoj i socijalnoj kompetenciji”, objašnjava Bulatović.

Foto: PR Centar

Kako dodaje, materinstvo predstavlja temelj ličnog ispunjenja, razvoja i sreće, ali ono je i izvor najvećeg straha i tjeskobe. 

“Nekada, ali i sada, majčinstvo je posmatrano kao uloga majke koja je imala ekskluzivno pravo, ali i obavezu, da vodi računa i brigu o djetetu. Ta ekskluzivnost je i danas prisutna, što je u kontekstu prvih godina života djeteta i u tipičnim porodicama, razumljiva. Majčinska praksa kao srž majčinstva, obuhvata ne samo vještine i znanja nego i uspostavljanje dubokog emocionalnog odnosa koji je neophodan za razvoj djetetovog osjećaja sigurnosti i buduće socijalne i kognitivne kompetencije. Današnje majčinstvo odlikuje pored ove eksluzivnosti tj. predanosti potrebama djeteta, i prostor za zadovoljenje svojih potreba za autonomijom i profesionalnim ili ličnim razvojem”, kaže Bulatović.

Stručna javnost da pruži podršku roditeljima

Na pitanje šta u današnje vrijeme nedostaje djeci, a šta roditeljima, Bulatović odgovara da djeci nedostaje prostor da razumiju i ispolje sopstvena osjećanja, kao i dosljednost u ponašanju roditelja.

“Roditeljima, sa druge strane, najviše nedostaje kapacitet da budu strpljiviji u odnosu sa svojim djetetom, kao i da im je potrebna podrška u pružanju drugačijih uvida u roditeljsku praksu. Ono što je, takođe, važno, jeste i podrška roditeljima u redukciji roditeljskog stresa”, ocjenjuje Bulatović.

Upitan koliko je važno da u porodici postoje pravila, Bulatović kaže da je više pristalica toga da je unutar porodičnog sistema potrebno da među roditeljima postoji definisani dogovor o tome kakav će njihov odnos biti prema djetetu. 

“Šta to znači? To znači da treba da postoji obostrani odnos roditelja sličnih očekivanja prema djetetu, kao da su principi postavljenja granica i sistemi nagrađivanje prema djeteta među roditeljima usaglašeni”, navodi Bulatović.

Pitali smo ga i da li su roditelji danas previše „zatrpani“ informacijama o tome kako treba da se ponašaju prema djeci.

“Čini mi se da je više priča usmjerena u pravcu toga da se danas, pa i u kontekstu roditeljstva, neselektivno pristupa ogromnoj količini informacija, koje su nerijetko neprovjerene i nijesu zasnovane na stručnom znanju i mišljenju. Veoma je važno da se za mišljenje i savjet konsultuju stručna lica koja imaju formalno obrazovanje i iskustvo u radu, kako roditelji ne bi bili dodatno zbunjeni i pogrešno usmjereni”, ocjenjuje psiholog, dodajući da je obaveza stručne javnosti da kontinuirano pruža podršku roditeljima.

Ne upirati prstom

Mnogi roditelji se preispituju koje greške u vaspitavanju djece prave, te kako ih mogu ispraviti. Ipak, Bulatović smatra da ne treba upirati prstom.

“Imam običaj da kažem da ne tražimo krivca i da ne treba upirati prstom. Iz iskustva znam da nema tog roditelja, kada govorim o tipičnom roditeljstvu, koji želi nešto nažao svome djetetu. Roditelje na prvom mjestu treba razumjeti. Prihvatanje, bez osude i kritike prvi su korak uspostavljanju povjerenja i stvaranju prostora da shvate koji su to obrasci koje koriste u vaspitavanju svoje djece”, smatra Bulatović.

Kaže da je roditeljima potrebno stvoriti uvid da je djetetu, pored fizičke prisutnosti neophodno da roditelji budu uključeni u sam odnos i iskreno zainteresovani za svoje dijete. 

“Jedan savjet za roditelje - ako ste u parku sa djecom ili u dnevnoj sobi, odložite svoje mobilne telefone i usmjerite pažnju na svoje dijete, pa makar i na pet minuta.  Vidjećete kako će vas djeca višestruko nagraditi. Još jedan savjet - kada se obraćate svom djetetu i nešto zahtijevate od njega, trudite se da govorite šta je to što očekujete od njega da uradi. Izbjegavajte da govorite šta je to što ne smije da radi”, savjetuje Bulatović.