Koliko god moderno doba pokušavalo da nametne trendove i degradira mnoge vrijednosti, Milo Belević, čiji rad i stvaralaštvo izdvajamo za danas, postavlja standarde ispod kojih ne želi da ide.

"Moj fokus u pripremi koncerta je da, pored onog interesantnog i dopadljivog za većinu publike, ubacim i kompozicije koje bi trebalo da budu klice za razvoj sofisticiranijeg muzičkog ukusa. To je jedan od načina. Treba da izađemo iz lokalnog, kako bi postali i stvaraoci svjetske kulture", kaže dirigent Vojnog orkestra Gardijske čete Vojske Crne Gore.

Belević je primjer da vojna disciplina nije nepoznata muzičarima. S ponosom nam kaže da mu je čast nositi uniformu, jer je ne mogu nositi svi. 

Govorio je i o patriotizmu i onome što bi trebalo da bude: lične interese staviti u drugi plan, a čega danas u crnogorskom društvu, nažalost, ima tako malo.

Intervju sa Milom Belevićem urađen je 4. septembra 2022. 

                                                 ***

Foto: Kotor Art/Duško Miljanić

“Vojna disciplina nije nepoznata muzičarima. Jer, bez samodiscipline nema ni napretka ni uspjeha u radu. Laici drugačije percipiraju muzičare, ali to je zaista tako”, kaže u razgovoru za Dnevno dirigent Vojnog orkestra Gardijske čete Vojske Crne Gore, poručnik Milo Belević.

Vojni orkestar građani mogu čuti u brojnim prilikama - za državne praznike, svečane dočeke visokih civilnih i vojnih inostranih zvaničnika, ali i na različitim vrstama koncerata. Sviraju od od klasične do popularne muzike XX i XXI vijeka, a pored toga i nezaobilazni vojni repertoar - marševe.

Dnevno.me: Poručniče Beleviću, otkad ste u muzici? Kako je tekao proces Vašeg muzičkog školovanja?

Belević: Potičem iz muzički obrazovane porodice, tako da je moje muzičko školovanje, slobodno mogu reći, počelo prije osnovne škole. U kući su se priređivali mali koncerti klasične muzike, jer su stric i tetka bili akademski muzičari i imali veliku kolekciju ploča, kao i muzičke literature. Znali smo porodično da sjednemo, u tišini, kao u pozorištu. Ploča se stavljala na gramofon i slušala su se velika muzička djela i veliki izvođači, što je djelovalo na unutrašnje biće svakog od nas.

Nažalost, radio i televizija, a sada i internet, radikalno su izmijenili stil života. Sredstva “masovnog informisanja“ danas prožimaju cio naš život. Nije potrebno da se ode da bi čovjek neđe bio. Cio svijet je neprestano ovđe, na dohvat ruke i, malo po malo, iz naše moderne kulture prosto je isčezlo elementarno iskustvo življenja u okvirima unutrašnjeg svijeta, u ljepoti unutrašnje usredsređenosti.

Muzika je prestala da se sluša, postala je zvučna ilustracija za razgovor, za čitanje, za pisanje… Riječ je o nesposobnosti modernog čovjeka da uživa u tišini, da je ne shvata kao nešto negativno, kao čistu prazninu, nego kao uslov za stvarnu punoću. Otuda i degradacija muzike jer, ono što se ne sluša, što se ne prati, već te prati, ne može imati kvalitet.

Sa duvačkom sekcijom upoznat sam još u vrtiću, kroz Orfov instrumentarij, kada sam izabrao frulu, osjećajući da će neki duvački instrument biti moj poziv. U toku osnovne škole upisujem nižu muzičku školu i sviram klavir. Po završetku osnovne škole, za mene je jedini logičan put bila srednja muzička škola.

Moja ljubav je oduvijek bio klarinet, instrument koji me je fascinirao svojom bojom i upotrebljivošću, kako solo, tako i kao orkestarskog instrumenta. Instrumentalni odsjek klarineta na Muzičkoj akademiji upisujem kod izuzetnog i zasigurno jednog od vodećih majstora-instrumentalista u plejadi jugoslovenskih klarinetista, slovenačkog porijekla, prof. Ernesta Ačkuna, koji je bio angažovan na našoj muzičkoj akademiji u Podgorici. Diplomirao sam u klasi prof. Anta Grgina, klarinetiste i kompozitora, na Cetinju, pošto se akademija u međuvremenu preselila.

Dnevno.me: Kada ste se pridružili Vojnom orkestru? Zašto ste donijeli takvu odluku?

Belević: Poziv da zasnujem radni odnos u Vojnom orkestru imao sam već na prvoj godini akademije. Međutim, tada sam imao druge prioritete. Od 1998. počinjem da radim u Simfonijskom orkestru RTCG. Paralelno, 2001, počinjem da radim u nižoj muzičkoj školi u Nikšiću, kao nastavnik klarineta i saksofona. Istovremeno sa napuštanjem orkestra RTCG, 2004, na nekim koncertima Vojnog orkestra učestvujem kao ispomoć. Rad sa Vojnim orkestrom mi kroz probe i koncerte postaje interesantan. Mi muzičari volimo da otkrivamo nova polja, tako i odlučujem da se oprobam kao vojni muzičar i 2009. zasnivam radni odnos, dok Muzičku školu napuštam u novembru sljedeće godine.

Dnevno.me: Kako se postaje član Vojnog orkestra?

Belević: Pripadnik Vojske mora biti patriota, što znači da se lični interesi moraju staviti u drugi plan. Oni koji su davali živote za ideju i slobodu, u bitkama ginuli u prvim borbenim redovima, nijesu mislili na sebe, već na dobro budućih generacija. Zato ih zovemo herojima. Heroj je pojedinac koji zarad interesa zajednice svoje lične interese, pa čak i svoj život, stavlja u drugi plan. To je suština rada u Vojsci.

Čast je nositi uniformu, jer je ne mogu nositi svi. Svaki pripadnik Vojske mora ispuniti određene kriterijume.

Za angažovanje u Vojnom orkestru, morate proći i audiciju. Poslije toga, prolazi se vojna osnovna obuka i, tek ako se ona prođe, postaje se pripadnik Vojnog orkestra. Ja sam iz civilstva došao da radim u Vojsci, pa mi ideja prolaska osnovne vojne obuke nije bila baš bliska. No, shvatio sam da moje gledište nije bilo do kraja ispravno i da je osnovnu vojnu obuku zaista nužno završiti. Štoviše, stava sam i da bi ostali građani trebalo da je prođu, jer se na njoj može naučiti mnogo toga korisnog, a ojačava i karakter pojedinca, što je veoma dobro.

Foto: gov.me

Dnevno.me: Koliko je trenutno članova Vojnog orkestra? Da li je to dovoljno ili imate u planu da se sastav proširi?

Belević: Orkestar broji do 20 članova, što nije dovoljno. Plan za proširenje postoji, jer imamo deficit muzičkog kadra na gotovo svim instrumentima.

Za pojedine instrumente, koji su nam potrebni, nemamo odsjeke u našim muzičkim školama. Pored duvača, u orkestru rade i ritmičari, odnosno istrumentalisti na udaraljkama, a koliko mi je poznato, u Crnoj Gori još uvijek nemamo muzičara koji je završio taj odsjek na akademiji.

Za potrebe države i vojske mora postojati plan obrazovanja muzičkog kadra, odnosno umrežavanje nekih interesnih sfera Ministarstva odbrane i Ministarstva prosvjete.

Dnevno.me: Kako izgleda jedan radni dan članova Vojnog orkestra? U čemu je posebnost ovog posla?

Belević: Što se tiče muzičkog dijela, on se bitnije ne razlikuje od rada u bilo kom civilnom orkestru. To su svakodnevne probe za iščitavanje i pripremanje nekog muzičkog djela. Ono što je drugačije u odnosu na civile je smotra pripadnika u uniformama 15 minuta po dolasku na posao i upoznavanje sa radom za taj ili naredne dane. Poslije toga, sve ide ustaljenom rutinom. Pripadnici orkestra imaju i redovna gađanja iz pješadijskog naoružanja, kao i redovne fizičke provjere.

Vojna disciplina nije nepoznata muzičarima. Jer, bez samodiscipline nema ni napretka ni uspjeha u radu. Laici drugačije percipiraju muzičare ali, to je zaista tako.

Dnevno.me: Što spada u djelokrug rada Vojnog orkestra? Na kojim državnim svečanostima Vas građani mogu čuti?

Belević: Orkestar pokriva sve ceremonije vezane za državne praznike, svečane dočeke visokih civilnih i vojnih inostranih zvaničnika... Građani su nas mogli čuti u mnogim prilikama. Takođe, nastupamo i sa vojnim orkestrima iz inostranstva, kao što je to bilo ovog ljeta na KotorArt-u, potom na Cetinju, u Tivtu i Podgorici, na zajedničkom muziciranju sa Austrijskim vojnim orkestrom.

Dnevno.me: Gdje još nastupate?

Belević: Pored nastupa na otvorenom, đe se dešava većina državnih ceremonija, nastupamo i u zatvorenim prostorima, na različitim vrstama koncerata. Pored toga, orkestar je sarađivao i sa civilnim institucijama, od kojih bih posebno izdvojio saradnju sa CNP, đe su muzičari individualno svirali u različitim predstavama. Naš cijeli sastav učestvuje u predstavi “Bure baruta” u režiji Dejana Projkovskog. To je za nas jedno novo iskustvo, jer smo gledali kako se stvara predstava, što režiser zahtijeva od glumaca i kompozitora, kako kompozitor to obrađuje i postavlja pred nas, a kako onda režiser to uklapa dalje u predstavu. Za nas je to bilo novo i vrijedno iskustvo.

Foto: gov.me

Dnevno.me: Vojni orkestar ne svira samo klasičnu muziku. Kakav je repertoar? Koje kompozicije najbolje “prolaze” kod publike?

Belević: Repertoar se kreće od klasične do popularne muzike XX i XXI vijeka. Pored toga, orkestar njeguje i nezaobilazni vojni repertoar, marševe. Trenutno, moje interesovanje je okrenuto prema kompozicijama koje su pisane za velike duvačke sastave, prema filmskoj i džez muzici. Kod publike prolazi najviše evergreen muzika tj. vanvremenski hitovi.

Dnevno.me: Od čega zavisi kakav će repertoar svirati orkestar?

Belević: Prije svega, od veličine sastava. Što brojniji sastav, veće su mogućnosti. Naravno i od toga što se konkretno zahtijeva od nas.

Dnevno.me: U jednom intervjuu ste rekli da je cilj da kroz koncertne aktivnosti budete most između Vojske i građana. Ovog ljeta imali ste više koncerata u crnogorskim gradovima. Da li ste zadovoljni reakcijom publike? Šta na Vas ostavlja najveći utisak?

Belević: Orkestar nije jedini most između Vojske i građana. Cijela Vojska je u mirnodopskim uslovima u službi građana i civilnih institucija, u slučaju svih vrsta prirodnih katastrofa ili elementarnih nepogoda. Vojska Crne Gore odradila je ogroman posao tokom pandemije kovida, cijelo ljeto angažovana je na gašenju požara, zimi probija sniježne nanose, kao tokom vanrednog stanja, 2012.

Učestvuje u saniranju poplava, dostavljanju lijekova na udaljena seoska područja kad su neprohodni putevi. Inžinjerijska jedinica angažovana je na poboljšanju saobraćajne infrastrukutre seoskih i prigradskih puteva. Naša helikopterska jedinica spasila je ovog ljeta troje stranih državljana.

Mi smo samo jedan od tih mostova, i to kroz kulturnu djelatnost. Vojska sa svojim orkestrom pokušava da podigne umjetničku svijest građana. Ovog ljeta sa jednim od devet vojnih orkestara iz Austrije imali smo pet koncerata u šest dana. Dva su bila u Kotoru u okviru KotorArt-a i po jedan na Cetinju, i u Podgorici i Tivtu.

Reakcije publike su bile više od očekivanog, što je potvrda našeg kvalitetnog rada. Moj fokus u pripremi koncerta je da, pored onog interesantnog i dopadljivog za većinu publike, ubacim i kompozicije koje bi trebalo da budu klice za razvoj sofisticiranijeg muzičkog ukusa. To je jedan od načina. Treba da izađemo iz lokalnog, kako bi postali i stvaraoci svjetske kulture.

Foto: Kotor Art

Dnevno.me: Kakva je saradnja sa regionalnim i evropskim orkestrima?

Belević: Za ovih deset godina koliko sam dirigent, rekao bih da je dobra. Pokrenuli smo se sa mrtve tačke zajedničkim nastupom sa orkestrom Grčke Ratne Mornarice prije osam godina. Godinu kasnije smo opet imali zajednički nastup, a dio našeg orkestra je nastupio i u Grčkoj. Poslije njih nam dolazi orkestar Slovenačke Vojske sa kojim smo imali u dvije godine dva nastupa.

Imali smo združene nastupe sa dijelom Kraljevskog pješadijskog orkestra Velike Britanije i Albanskim Vojnim orkestrom u Podgorici i Skadru. To je za mene bio, za sad, jedan od najljepših koncerata. Situacija sa kovidom-19 sve je zaustavila, tako da su ovih pet združenih koncerata sa Vojnim orkestrom Gornje Austrije naši prvi veći nastupi poslije pandemije.

Do kraja ove godine nas očekuje odlazak dijela orkestra na združeni nastup vojnih orkestara Sjeverne Makedonije i Albanije u Skoplju. Početkom decembra trebalo bi da idemo u Tiranu, na zajednički - združeni koncert sa albanskim Vojnim orkestrom. Za naš Vojni orkestar to je tek početak jedne velike saradnje između vojnih orkestara regiona i šire, jer muzičar bez scene i koncerata nije muzičar.