Ljudi su čudo - znaju i "savjetuju" kako treba da živiš život, da se ponašaš, da rješavaš probleme, a često sami podbace u  sopstvenom životu na istim zadacima, kaže Elma Bučan koja je nakon uspostavljene dijagnoze multipla skleroze uspjela da (iz)gradi život po svojoj mjeri, a u kojem nema mjesta za "šaptače".

Nema, ni najmanje mjesta za sažaljenje, a to potvrđuje i intervju koji smo uradili sa Bučan, rođenom Bjelopoljkom koja godinama živi u Belgiji.

"Život je igra, koju sam do dijagnoze igrala, ne po sopstvenim pravilima, već sam imala šaptače. Njihov šapat iz sjenke mi je diktirao kako da igram igru života". 

***

Dnevno: Na surovi dio crnogorskog mentaliteta gdje se polazi od toga da je bolest, najprije sramota koju kao takvu treba (sa)kriti, Elma Bučan iz Bijelog Polja odgovorila je, prije dvije decenije, drugačije, prkosno i hrabro.

No, ipak, nakon uspostavljene dijagoze multipla skleroze(MS) “pobjegla” je od drugih, ali i od sebe. Koliko je trajao proces prihvatanja, oslobađanja?

Bučan: Proces oslobađanja je počeo mnogo prije bolesti. Opet – zahvaljujući knjigama i samoanalizi, ali i želji za transformacijom.

Pomenuću samo nekoliko imena: Antoni De Melo, Džozef Marfi, Skot Pek, Florens Skovel Sin…Trebalo je da se oslobodim pogrešnog straha, nametnutog straha. Straha da ću nekoga povrijediti ako ne postupim onako kako se od mene očekuje.

Dnevno: Kažete da Vas je bolest oslobodila - kada i kako?

Bučan: Već u maju mjesecu 2005. kada mi je doktor neurolog rekao da stavlja akcenat na MS kao uzrok stopostotnog gubitka vida na desnom oku. Sjeme oslobađanja je počelo da klija i probija zemlju ne bi li ugledalo Sunce.

Dva mjeseca kasnije iste te godine opet gubim 100% vid na desnom oku i provodim tri sedmice na očnom i neurološkom odjeljenju KC Podgorica. Taj period od tri sedmice hospitalizacije me oslobodio.

Oslobođena, srušila sam kompletno izgrađenu šemu po kojoj sam funkcionisala, a koja mi je izgrađena i programirana u djetinjstvu i ranoj mladosti. Predah! Tada sam počela da gradim novu mrežu, novi sistem misli, uvjerenja, etike, ponašanja, karaktera. Samo ja sa sobom. I da biste izgradili sebe po svojem nahođenju potrebna je hrabrost i osama. Tišina.

Srušila sam staru sebe, ili kako ste Vi u uvodu rekli "pobjegla"od sebe i udaljila se od ljudi i povukla u osamu i tišinu (u uvodu rečeno "pobjegla" od drugih) da bih napravila predah (pauzu, odmor) i počela da gradim novu sebe. Jer, ljudi su čudo. Znaju i "savjetuju" kako trebaš da živiš život, da se ponašaš, da rješavaš probleme, a često sami podbace u sopstvenom životu na istim ovim zadacima.

Da bih izbjegla da budem drska i upitam: "A jesam li te pitala za savjet? Zašto zalaziš u moj život nepozvan(a)", odlučila sam da se odaljim od ljudi ili njih udaljim od sebe. Tek tad u toj tišini, u tom bivstvovanju samih sa sobom, počinje samospoznaja, počinje samoostvarivanje.

Dnevno: Jeste li imali želju da se “zainatite” u životnoj trci?

Bučan: Život ne doživljavam (i nikad nijesam) kao trku. A inat je "loš zanat".

Život je igra, koju sam do dijagnoze igrala, ne po sopstvenim pravilima, već sam imala šaptače. Njihov šapat iz sjenke mi je diktirao kako da igram igru života.

Dijagnoza me ohrabrila da kažem: Sada je dosta! Ovo je moja igra. I na način za koji mislim da je za mene najpravilniji.

Dnevno: Iz Vašeg ugla, šta je važnije za dosezanje cilja- motivacija ili disciplina?

Bučan: Odgovoriću šta je najvažnije: karakter! Kada donesem odluku, onda je u tom dosezanju cilja uključena, ne samo motivacija i disciplina, već i istrajnost, upornost, stav koji kaže nema nazad, koji i kada se sruše izgledi za dostizanje cilja – počinje da traži nove.

Elma Bučan; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Sa vremenske distance, koja je “radila” u Vašu korist imate li, uopšte, objašnjenja za obrazac ponašanja kakav je neprihvatanje, u konkretnom slučaju bolesti, a koji se želio nametnuti u Crnoj Gori?  U kojoj mjeri se, u odnosu na ranije takvo poimanje promijenilo?

Bučan: Za prvi dio pitanja odgovor je: još uvijek degradirani socijalni nivo stanovništva koji živi na prostoru Crne Gore, a i šire. Da se razumijemo, sve vrijeme govorim o prototipu, ili o većinskoj masi, koji prema socijalnom mjerenju čini nekih 65% jednog stanovništva, jedne nacije, jedne kulture. Uvijek i svuda ima izuzetaka, i sreća što je tako.

Za drugi dio pitanja, nijesam kompetentna da dam odgovor. Mogu samo da dam skromno mišljenje formirano na nekoliko primjera osoba koje lično poznajem ili su mi lično pričale situaciju. Mislim da ima pomaka. Javile su mi se osobe, tačnije žene, koje su se i sa dijagnozom udale, naišle na razumijevanje i podršku partnera, rodile djecu…i to je divno ! S’druge strane znam i osobe, i opet žene, gdje je i dalje ona stara priča: partner ili partnerka po saznanju da imate dijagnozu "odustaju" od tebe.

Dnevno: Danas kada dođete u Crnu Goru, gdje najviše osjetite “tjeskobu”, nerazumjevanje, i potvrdu ispravne odluke da živite negdje drugo?

Bučan: Nemam više "tjeskobu". Sada sam ja – ja, bilo da sam u Belgiji, Crnoj Gori, Americi ili Japanu.

Istina, u biti je našeg čovjeka (prototipa) ne da razumije ili barem pokuša da razumije, već da sudi. Onda su tu kompleksi, predrasude, bahatost (prototip, jako je važno da ovo napominjem) i opet da se ponovim: uvijek i svuda ima izuzetaka. Srećna sam što ne zavisim od zdravstvenog sistema u Crnoj Gori.

Dnevno: Godinama živite u Belgiji. Jasno je od čega ste željeli pobjeći iz Crne Gore, a šta je ili koja je to vrijednost koju ste željeli prigrliti gdje god bili, a svojstvena je, pak našem mentalitetu?

Bučan: Radost pri susretu sa ljudima koje volimo. I način na koji se veselimo (kao narod).

Dnevno: Udruženje multiple skleroze u Belgiji tražilo je ambasadore koji su imali zadatak da otvoreno govore i svjedoče o bolesti i životu sa njom. Postali ste ambasador, ali ubrzo i razriješeni zbog očigledno različitog poimanja kako treba ljude (o)hrabriti. Možete li podijeliti sa našim čitaocima i to iskustvo?

Bučan: Da. Izašla su dva filma na temu multiple skleroze (MS) snimljena po istinitim događajima. Naziv španskog filma je ‘100 metara’, a francuskog  ‘Rosy’.

Udruženje MS Belgije, ali i udruženja država u okruženju, posljednje dvije godine imaju praksu da angažuju tzv. ambasadore, ili osobe koje imaju bolest minimum deset godina i koji o bolesti i životu sa njom govore otvoreno – ili kako ovde kažu ‘svjedoče", dijele sopstveno iskustvo. To je dobrovoljan rad.

U filmu ‘100 metara’ glavni junak koji ima MS, trci triatlon maraton i uspijeva da dosegne cilj. U debati nakon filma dva svjedoka pričaju svoju priču koja meni lično ne prija za slušanje, jer ima previše samosažaljevanja, ili čak uživanja što neko drugi treba da se brine o njima. Ali, tu sam da podijelim svoj pristup i način zivota, i poštujem tuđi. Međutim, gospođa- treći ambasador ‘izjavljuje’ da je u filmu priča pretjerana, jer uzalud vam sva volja ako su vam na mozgu oštećeni centri odakle potiče komanda za datu radnju, u filmu konkretno trčanje.

U publici jedan mladi čovjek se javlja za riječ i predstavlja se kao suprug žene kojoj je prije šest mjeseci uspostavljena MS i da on sada, nakon odgledanog filma i svjedočenja ambasadora ima strah. To je za mene bila kap u punoj časi. Nijesam ni tražila riječ, a počela sam glasno da govorim osvrnuvši se, najprije na dva prva svjedoka i uputila im komentare potonulih pesimista koji uživaju u samosažaljenju, a gospođi koja je dala ‘izjavu uzaludnosti volje’ sam se obratila riječima: "A ko ste Vi da tvrdite tako nešto"?! 

Niko nema pravo da nam oduzme ličnu vjeru. Niko. Ni medicinski (ne)stručnjaci, ni religijske vođe, ni roditelji… Gospodinu iz publike sam se obratila sa molbom da se oslobodi straha, jer strah je čovjekov najveći neprijatelj bio on zdrav ili bolestan. Poručila sam i da je moguće da sa MS živimo lijep i ispunjen zivot.

Dnevno: Nakon toga, više nijeste član Udruženja?

Bučan: Kada sam završila izlaganje direktor Udruženja MS  objavio je  prijevremeni kraj debate. Odmah sa podnijela zahtjev za ostavku i za manje od 24 sata bila razriješena uloge svjedoka tzv. ambasadora. 

Pokušala sam da zakažem sastanak sa direktorom, sa ostalim članovima - "svjedocima", sa rukovodstvom... Za odgovor sam imala samo ćutanje, ignorisanje. Ali, tu se nije završila moja priča i (ne)saradnja sa Udruženjem. Napravila sam pauzu. Ostavila da se sve slegne, a onda sam imala svojih pet minuta. No, to nije tema ovog intervjua.

Dnevno: Ako ne kao ambasador, onda ste prošli drugi način da motivište druge, istina opet riječima, objavili ste knjigu:"U tom mjesecu maju", i to baš onog maja kada Vam je prije 18 godina uspostavljena dijagnoza. Knjiga je objavljena u Belgiji, da li pronašla “put” i do crnogorskog tržišta?

Bučan: Četiri mjeseca nakon događaja koji sam opisala u bioskopskoj sali, a kojem sa prisustvovala kao ambasador, izdala sam knjigu na francuskom jeziku, ovdje u Belgiji. U knjizi sam ogolila dušu, ne samo kao svjedok koji živi sa MS, već kao svjedok koji živi život uopšteno.

Knjiga je zatim prevedena i objavljena na holandskom jeziku, jer polovina stanovnika Belgije govori holandskim jezikom koji im je i maternji jezik. U decembru 2023. jedna francuska izdavačka kuća objavila knjigu u Francuskoj, ali i u Quebeku i u francuskom govornom podrucju Švajcarske. Knjiga na francuskom jeziku je dostupna za kupovinu i na Amazonu.

U oktobru 2023. knjiga je izdata i na mom maternjem jeziku preko beogradske izdavačke kuće Nova poetika. A u februaru ove godine knjiga se našla na literarnom trzištu i u Crnoj Gori.

Dnevno: U Belgiji ste izabrali život na selu, šta je najviše uticalo na tu odluku?

Bučan: Urođena ljubav prema prirodi. Kovid. Moj status trajne invalidnosti i penzionisanje moga supruga.

Dnevno: Osmislite ste, kažete, život baš po svojoj mjeri- uživate u najmanjim sitnicima, što, reklo bi se, dobra većina danas zaboravlja ili ne zna.

Bučan: Kada nam je misao i pažnja u prošlosti ili u brizi o budućnosti, spriječeni smo da živimo sada i ovdje i propuštamo da uživamo. Jednostavno, pažnja i misao usmjereni su nam na ono što nemamo, a ne na ono što imamo, umjesto da uživamo i divimo se tome što imamo, pa i u najmanjoj sitnici. Problem je i još uvijek ili nedovoljno razvijena logička, duhovna, emocionalna svijest o prolaznosti nas, života.

Dnevno: Koliko smo danas empatični, i kada jesmo znamo li da dostojanstveno sačuvamo granicu iza koje je sažaljenje?

Bučan: Tanka je linija između empatije i sažaljenja. Prototip zapadnog čovjeka tačno zna granicu i neće je preći. Prototip balkanskog čovjeka ne zna gdje se završava on, a gdje počinjem ja, ili ti. To nam nije dato ni kulturom, ni mentalitetom. Pomenula sam već da će ljudi ući u tuđi život ili da će ‘podučavati’ kako i šta da radite, a da ih niste ni pozvali, ni pitali za to.

Obično kada odbijete da vas sažaljevaju, u biti našeg čovjeka je da počne da zavidi, možda i mrzi, kleveta…

Dnevno: Osim nerijetko nas samih, šta je danas naš najveći neprijatelj?

Bučan: Sve, zapravo, spada u izjavi "nas samih". To su naši strahovi, to su naši izbori, nedostatak samopouzdanja, nedostatak ljubavi prema samima sebi (što ne smijemo poistovjećivati sa egoizmom, jer egoizam je nešto drugo), tjelesne i duhovne brige o sebi…