Da li ste primijetili da vam često iz čista mira naviru negativne misli? Razmišljate li o najgorim scenarijima i „vrtite“ isključivo negativne „filmove“ u glavi, iako za takvo nešto razloga baš i nema? Da li se osjećate kao u začaranom krugu, nespremni da se izborite sa ne baš lijepim slikama koje se smjenjuju i sputavaju vas da se u potpunosti posvetite svojim aktivnostima i uživate u trenutku? Onda je moguće da se borite sa jednim od manje poznatih, a ipak čestih okidača za depresiju i anksioznost, odnosno ruminacijom.

O tome šta je ruminacija, kako je prepoznati i na koji način se izboriti sa tim psihološkim problemom za portal Dnevno.me govori psihološkinja, porodična psihoterapeutkinja i profesorica psihologije Stela Burzanović.

Burzanović upozorava da je neprekidno proživljavanje negativnih misli prijetnja za naše psihičko i fizičko zdravlje, jer stalne negativne misli povećavaju intenzitet psiholoških i fizioloških reakcija na stres.

„Ako sebe uhvatimo kako konstantno razmišljamo o tome kako je nešto trebalo bolje reći, uraditi, drugačije sebe predstaviti i ako konstantno vrtimo iste scene - e takav način razmišljanja zove se ruminacija i povezan je sa depresijom i anksioznošću. Kad doživimo neko bolno iskustvo, najčešće ga duboko analiziramo nadajući se da će nam to olakšati muke ili dati bolji uvid u situaciju, ali često ostanemo u začaranom krugu i samo se osjećamo lošije iz dana u dan“, poručuje Burzanović.

Ruminacija nam, prema njenim riječima, ne pruža nikakvo novo rješenje, niti novo razumijevanje stvari, već samo iznova razdire nas i naše emocije, te podstiče bolne osjećaje i iskustva.

„Fokusira se na negativan sadržaj, generalno prošli i sadašnji, i rezultira emocionalnim stresom“, objašnjava Burzanović.

Naša sagovornica ne spori da je prirodno razmišljati o uznemirujućim iskustvima nakon što se dogode, međutim, sam intenzitet i učestalost tih misli trebalo bi vremenom da se smanjuju.

„Ukoliko primijetimo da je intenzitet isti ili čak veći, opterećujući, ometa naše svakodnevno bitisanje, osjećamo umor, strah, neizvjesnost, kako psihičku tako i fizičku malaksalost, tada se govori o ruminaciji. Konstantna okupacija i održavanje negativnih misli u našoj svijesti utiče i na održavanje depresije, a bitan korak u smanjenju depresivnog raspoloženja je zaustavljanje ruminacije“, pojašnjava psihološkinja za Dnevno.

Ističe da ruminacija uništava zadovoljstvo i sreću modernog čoveka pa ako tog problema nijesmo svjesni, vrlo lako nas može „baciti“ u tamnu stranu psihe.

„Možemo reći da je ruminacija povezana sa nizom psihijatrijskih sindroma i poremećaja. Najviše se dovodi u vezu  sa stresom i depresivnim sindromima. Ruminacija je, takođe, povezana sa zloupotrebom alkohola kao i sa anksioznim poremećajem, opsesivno-kompulzivnim poremećajem, posttraumatskim stresnim poremećajem. Samim tim možemo reći da je ruminacija psihološka karakteristika koja prolazi kroz niz različitih psihijatrijskih fenomena. Jako je važno da je što prije budemo svjesni, da preispitujemo sebe i ako osjetimo emocionalni alarm da reagujemo, da ne pređe u hronično stanje“, ističe Burzanović.

Ruminaciju ne izjednačavati sa depresijom

Naša sagovornica upozorava da danas pojam ruminacije mnogi najčešće izjednačavaju sa depresijom i anksioznošću, a to nikako nije isto.

„Koliko god slični bili simptomi moramo znati, ipak, da ih razlikujemo. Tu su svakako stručna lica koja to mogu predočiti klijentima, jer ne smiju sami definisati i sebi prepisivati razne 'tegobe'. A i samim tim govori da samo treba uporno da ljude upućujemo u razne psihološke pojmove, uvid u razna stanja prije nego ona pređu u hronična, jer depresiji i anksioznosti upravo prethodi ruminacija, a ako simptomi traju više od dvije, tri sedmice i duže, to je već alarm za razvoj nečeg većeg od samih početnih simptoma“, objašnjava Burzanović.

„Da bi radili na sebi moramo biti svjesni problema“

Poručuje da je u situacijama kada čovjek ne može sam da se izbori sa probemom pomoć stručnjaka dobrodošla, a jedna od metoda prevazilaženja ruminacije je prije svega svjesnost.

„Moramo uvijek biti realni i savjesni. Da imamo realne percepcije i da na taj način posmatramo kako svijet oko sebe, tako i same sebe. Da uvijek postavimo sebi pitanje šta je to što sad mogu da riješim ili promijenim, koji sad doprinos mogu dati razvoju svoje ličnosti. Znači, prvo moramo biti svjesni problema da bi mogli dalje raditi na sebi i realno sagledavati dalje korake u svom razvoju i radu ličnosti“, kaže Burzanović za Dnevno.

Poručuje da, kada osjetimo da nam naviru konstantne iste scene i filmovi, negativne emocije, tada ih moramo i zaustaviti.

„U našoj glavi i mislima moramo da zamislimo znak stop i da naglas kažemo 'stop'. Da verbalizujemo i da automatski naša razmišljanja skrenemo na neku veselu temu, neko veselo dešavanje, nešto pozitivno. Moramo znati kada se stalno nešto ponavlja kao pokvarena ploča, a nema rješenja i boljitka, i stalno se zadire u staru ranu, to za našu psihu ne može nikako biti dobro. Samo ostajemo u začaranom krugu ruminacije. To je samim tim trening naših misli i psihe. Nije jednostavno, ali ako prepoznajemo problem i želimo nešto da se mijenja, moramo biti uporni i stalno mentalno 'trenirati', jer ništa ne dolazi preko noći“, kaže naša sagovornica.

Boravak u prirodi i meditacija dva „neprijatelja“ ruminacije

Pojašnjava da su prema istraživanjima dva glavna „neprijatelja“ ruminaciji šetnja u prirodi i meditacija.

„Što više odmaramo, pravimo planove za sebe, za svoj lični rast i razvoj i što više boravimo u prirodi i šetamo (bavimo se i fizičkom aktivnošću), sve su to stavke koje pozitivno utiču na našu psihu i dobro se bore protiv ruminacije - začaranog kruga negativnih misli. Kao i razgovor sa dragim i pozitivnim ljudima za koje osjećamo da nas stalno podstiču.“, iskrena je Burzanović.

Bitno je, takođe, da uvijek otvoreno razgovaramo o svemu što nas tišti, posebno ako imamo osjećaj da to duže traje.

„Za sve ima rješenje, samo je jako važno da gledamo ka naprijed. Ono što je bilo u prošlosti, ostaje u prošlosti, sada gledamo šta možemo u ovom trenutku da uradimo da bi bili bolji. I ono što volim kao psiholog i psihoterapeut da propagiram jeste da – ako u životu iz neke greške nešto naučimo i ne ponovimo je, onda kažemo da ne postoje greške, samo lekcije“, zaključuje Burzanović za Dnevno.me.