Sinhronizovano kucanje mehaničkih satova, starih oko stotinjak godina, prvo je što vas dočeka u časovničarskoj radnji Dušana Pejovića. Glomazni, izrezbareni, starinski, sa klatnima... svjedoče o jednom minulom vremenu, ali i vještim rukama našeg zanatlije koji duže od pola vijeka nastoji da očuva šmek stare Podgorice.

Tačan, baš kao i časovnici koje je popravio u ovoj malenoj radnji u Pejtonu, posljednji sajdžija Sahat kule ekipu portala Dnevno.me dočekao je u dogovoreno vrijeme i sa osmijehom, željan da nam svojom pričom priredi „šetnju“ kroz staru Podgoricu i svijet zanata, ali i stazama van granica Crne Gore koje pohodi kad god ima slobodnog vremena.

Baš kao i prije pola vijeka kada je ušao u ovaj posao, Pejović i dalje sa istim žarom pristupa radu. Strpljivo daje dušu svakom časovniku, ali i svakoj izgovorenoj riječi. Zanat je, kaže, učio od tetka Boška Mijovića shvatajući da to nije samo privremena razonoda, već poziv kojem će se iskreno posvetiti.

Foto: Dnevno.me

„Tetak mi je bio časovničar kod Sahat kule, pa je taj posao i mene privukao. Otišao sam kod njega i počeo da radim. Tada sam samo popravljao mehaničke satove. Radio sam dosta i oko budilnika. A danas su, evo, primat preuzeli telefoni“, prisjeća se Pejović za Dnevno.me.

Nakon što je „ispekao“ zanat, odlučio je da se osamostali. Tako je prije 40 godina otvorio sopstvenu radnju u Pejtonu, koja je i danas simbol našeg grada. Autentična, jednostavna, starinskog duha, odolijeva vremenu i trendovima. Iako mala, na samo 15 kvadrata površine, ipak je dovoljna za njegov svijet zanatstva koji odiše skromnošću, ali i nostalgijom.

Foto: Dnevno.me

Jedan od rijetkih časovničara ne krije da stari zanati polako padaju u zaborav, pa kaže da smo došli do toga da uskoro „neće imati ko da popravi ni časovnik, ni cipelu...“

„Danas je sve preuzela elektronika i satovi koji nisu preskupi, pa ih ljudi rijetko popravljaju. Što se tiče mehaničkih časovnika, vidim da ljudi donose da poprave one koji su im ostali od đeda i babe. Vuče ih nešto da ih sačuvaju. Inače, mislim da mehanika nikada neće izumrijeti. To su vrhunski satovi koji koštaju po pet, šest hiljada eura za razliku od elektronike koja je jeftina“, navodi naš sagovornik dodajući da je nekada na tržištu moglo da se i opstane i zaradi.

Foto: Dnevno.me

Danas je, priznaje, situacija drugačija.

„Ja sam u penziji i prepisao sam radnju na sina. On radi i opstaje zahvaljujući prostoru koji je naš. Nije imao drugog izbora. Završio je fakultet, nije mogao da nađe drugi posao, pa mu ostaje zanat“, priča Pejović za Dnevno.me.

Upitan kako u eri digitalizacije odolijeva trendovima i traje - ovaj sajdžija ima jednostavan odgovor.

Foto: Dnevno.me

„Svako može biti zanatlija, ali mora pošteno da radi. Pošteno da se odnosi prema zanatu, ljudima, prema svemu... Ja sam donekle uspio da održim duh starog grada - da ima šmek starosti, šmek stare Podgorice.“

Posljednji sajdžija Sahat kule

Pored svakodnevnog posla koji je obavljao u svojoj radnji, naš vremešni sagovornik se može pohvaliti još jednim angažmanom – bio je posljednji sajdžija Sahat kule.

Nakon majstora Marka Đonovića i Baja Stanića naslijedio je ovu dužnost, pa je dugo brinuo o simbolu stare Podgorice.

„Trebalo je svake sedmice da se drvenim stepenicama popnem gore i navijem sat. Imaju tu dva tega, napravljena nakon rata, od đuleta. Treba ih povući, kako bi sat tačno radio sedam dana. Međutim, ja sam nakon određenog vremena inicirao kod tadašnjeg gradonačelnika da se to prebaci na elektroniku, te se danas satelitski podešava. Zanimljivo je što ponekad, iako časovnik radi idealno i otkucava tačno na pola sata i sat, kazaljke nisu tačno raspoređene. Problem nastaje kada na njih stane ptica, te ih obori dolje“, iznosi nam Pejović zanimljivosti.

Foto: Dnevno.me

Interesantna je, kaže, i činjenica da sat nije vidljiv sa strane prometnih Ulica Oktobarske revolucije i Kralja Nikole, već je okrenut prema džamiji i nekadašnjoj starovaroškoj školi.

Koliko je našem sagovorniku značio ovaj posao možda i ponajbolje govori podatak da tu uslugu nije naplaćivao. Održavanje sata na Sahat kuli smatrao je svojim skromnim doprinosom rodnom gradu.

„Imam osjećaj prema svom gradu. To je časovnik koji je koristio građanima jer, u vrijeme kada nije bilo mnogo satova, znali su tačno vrijeme zahvaljujući Sahat kuli. Nije bilo automobila i buke pa su se i otkucaji čuli, za razliku od danas kada je ovaj sat donekle i zanemaren“, dodao je Pejović za Dnevno.me.

Foto: Dnevno.me

Ne zaboravlja da iznese i određene istorijske činjenice o pomenutoj građevini. Tako nas podsjeća da je Sahat kula nastala u vrijeme osmanske vladavine, te da je izgradio Mehmet paša Osmanagić 1667. godine. Navodi da je sat izrađen u Austriji, dok je zvono poklon jedne italijanske porodice tadašnjoj školi u Staroj Varoši.

Strastveni ljubitelj kolekcionarstva

Osim što popravlja satove, Pejović je i strastveni ljubitelj kolekcionarstva.

Baš otuda i svi oni časovnici, koje smo pomenuli na početku priče, a koji usklađeno otkucavaju na zidu malene radnje u Pejtonu.

„Stari su i po 100 – 150 godina. Volim te stare satove, kupovao sam ih, pa se pomalo bavim i kolekcionrstvom“, navodi naš sagovornik.

Planinarenje kao stil života

Iako ne voli previše da priča o kolekcionarstvu, na pomen planinarenja ne skriva osmijeh. Raznovrsnim aktivnostima dokazuje da su godine samo broj, pa svojih 70 ljeta dostojanstveno nosi uživajući u osvajanju nekih od najljepših vrhova.

Ponosni je član planinarskog društva „Komovi“ i svaki slobodni trenutak koristi da uživa u ovoj aktivnosti.

Foto: Privatna arhiva

„Planinarim oko 35 - 40 godina. Sad pristižu sve mlađe generacije pa nas petoro, šestoro istog godišta sami pravimo ture“, kaže Pejović.

Pohodio je kako naše i regionalne, tako i brojne svjetske vrhove poput onih u Turskoj, Maroku, Iranu... Posebno je, naglašava, ponosan na ture na Prokletijama i one na italijanskim Alpima.

„Prelijep je osjećaj kada stignete do vrha. Tada ne pobjeđujete planinu već sami sebe. Ispunjeni ste. Teško da umijem da opišem to“, iskren je.

Foto: Privatna arhiva

Znamo da planinari uglavnom pamte one trijumfalne momente kada svijet imaju pod nogama. Ali, Pejović se prisjeća i onih manje lijepih, tvrdeći da ga to nikada nije pokolebalo da odustane od proputovanja.

„Bilo je karakteristično na planinarenju u Slovačkoj. Kamen se obrušio i iznad glave mi je prošao, to je bilo rizično. Ipak, nisam razmišljao o odustajanju jer, ako i odustanem opet ću se vratiti“, naveo je Pejović za Dnevno.me.

Iako je zagazio u osmu deceniju, ne dozvoljava da upadne u rutinu. Dobra organizacija i ljubav prema svemu što radi, omogućili su mu da se ničega ne odriče.

„Usklađivao sam sve. A sad mi je lakše kad i sin radi, jer imam više slobodnog vremena“, dodaje Pejović.

Foto: Privatna arhiva

Za kraj razgovora koristi priliku da posavjetuje mlade da od zanata ne bježe. Vjeruje da se istinskim zalaganjem sve može postići, pa tako i uspjeh u ovom poslu.

Iako situacija nije idealna kada su u pitanju zanati, trudi se da bude optimističan po pitanju njihovog opstanka.

„Moraće mladi da se vrate zanatima, jer zanat narodu treba“, zaključio je Pejović za Dnevno.me.