Standard, integritet i ciljevi su sve - bez toga, nema naroda, samo zastave, kaže Rade Vukčević, mladić čija biografija, stav, rezoni, energija, jednostavno savršeno pašu, bez ikakve lažne skromnosti, uz “Najbolje iz Crne Gore“.

“Crnu Goru, kao i sva razorena društva Balkana, otkad smo se prodali za šaku neoliberalizma, gaze zakoni siromašnih društava - nasilje, obmana i neznanje su vrline, a ideje, pozitiva i snovi su ismijavani”, smatra sagovornik portala Dnevno.me.

No, kako kaže, i to se da promijeniti, tako što će se svako od nas zagledati u ogledalo i obećati da više nema izdaje sebe, a ni bližnjeg.

“Nema, JER ja sam potomak heroja, nema izdaje svojih želja, nema samoprodaje na izborima, nema ugrađivanja u tuđe projekte, smještanja preko veze, hvaljenja osrednjeg, divljenja plitkom i nema slijeganja ramenima na čari života, na izazove i na trud koji je potreban da se nešto i pokrene…A, ako se doda i doza strasti prema radu, stvaranju, ljudima, odnosima, tu već kreće ozbiljna priča“, mišljenja je Vukčević.

U razgovoru za naš portal sumirao je proces obrazovanja, koji je obilježila stipendija prestižnog Royal Institute of British Architects - RIBA International.

“Stipendiju za prvu godinu fakulteta na Kipru iskoristio sam da napravim portfolio i da transferom pređem u London, na UEL.

Kako Engleska, inače, nema klasične stipendije, po završetku druge godine prijavio sam se u Royal Institute of British Architects (RIBA), uz podršku jednog učinjenog profesora i uz seriju intervjua izvojevao to da mi se po zapošljavanju, dvije godine profesionalnog rada na kraju priznaju kao ekvivalent akademskog.

Htio sam da se zaposlim što prije, a uz to sam izvukao i da mi Royal Institute of British Architects bude sponzor tog procesa sa nekih tridesetak hiljada funti - čijoj sam komisiji onda dostavljao svoje kvartalne rezultate uz akademski pregled na UCL-ov Bartlett. Na kraju te odiseje sam dobio Part II, koji je ekvivalent magistrature u ostatku Evrope”, priča nam Vukčević.  

Foto: Privatna arhiva

Kaže i da mu je najveći izazov bio prihvatiti da studije više nemaju dodirnih tačaka sa profesijom.

"Zanimala me je istorija arhitekture, razvoj stilova, amalgamacija raznih uticaja, tehnologija, materijala i kako taj magičan spoj umjetnosti i nauke može dalje da služi napretku čovječanstva - sve od pojedinačnog klijenta, pa i do efekta arhitekture javnog prostora na kolektiv. Fakultet vas, ipak, sprema za to da budete poslušni, da dobro marketujete svoje projekte i da izvučete što bolji ugovor”.

Dobrih nekoliko godina trebalo mu je, kako kaže, da “svari” da je doba u kom arhitektura i javnost vode dijalog prošlo.

“Da je, zapravo, to danas mahom servis kojim tajkuni peru nehumane količine novca. To važi za sve od Majamija pa do Budve i Dubaija”, kaže naš sagovornik. 

Vukčević zajedno sa bratom( o kojem smo, takođe, pisali u serijalu Najbolje iz Crne Gore) razvija igricu koja je fascinirala gejming zajednicu - Bleak Faith, a gdje je angažovan kao dizajner, kompozitor, ko-scenarista, pomoćni režiser, glumac i još sijaset mikro-uloga koje se, kažu, rotiraju zavisno od zadatka.

Nema sumnje, nagrade i priznanja za talentovanog mladića tek će uslijediti, a što je najvažnije, u to je i više nego siguran Rade Vukčević:

“Nema još ništa formalno, ali u riječima Skepte u svom gostovanju kod ASAP Rocky-ja rečeno je: kad bude padala kiša, ima da lije"!

 
Foto: Privatna arhiva

Govoreći o šansama koje se (ne) pružaju mladima za ostanak u svojoj domovini, i činjenici, da najbolji kadar odlazi, i što je najgore, u većini slučajeva bez i najmanje želje da se vrati, Vukčević kaže da ne vjeruje da će se u našoj zemlji tako brzo dogoditi promjene kojima bi “preokrenuli” tu otužnu zbilju.

“Ne, jer to zahtijeva i kolektivnu dijagnozu krize u kojoj se svijet nalazi, a onda i svjesnu odluku da Crna Gora ne mora da imitira sve što stiže sa Zapada. To što je jedna Britanija, nakon viševjekovnog pljačkanja svijeta odlučila da i dalje zavrće ruke i gazi svoju radničku klasu ili što je jedna Italija izgradila imidž o sebi kao elitnoj zemlji koja definiše svjetski stil i trendove, a da im svi krugovi od fudbala do kulture vrve od korupcije i kriminala ne znači da i mi moramo tako”, smatra Vukčević.

I to što je, kako kaže, Crna Gora prošla sito i rešeto i goli minimum svih odnosa poslije toliko vjekova borbe za slobodu trebalo bi da znači samo jedno - da su nam prijeko potrebni saradnja, nada, poštenje, oslanjanje jednih na druge. I još jedno - apsolutni raskid sa sebičlukom:

“Mi prosto nemamo luksuz kao narod da svako gleda svoja posla, da se žive neki sebični njujorški životi u kom su samo bitni moj stan, moj pas, moja karijera, moj život, jer nas je premalo i svi živimo jedni uz druge i dijelimo istu sudbinu.Tako mala zemlja i tako siromašna sredina mora da radi zajedno da bi se uzdigla, na svemu”.

Rješenje je u harmoniji, zajedničkim ciljevima, pravdi, istini - tako rezonuje Vukčević.

A poštovanje rada i želja su, kako smatra, prvi koraci preporoda Crne Gore.

“No, i za te pozitivne ideje treba novca i dokaz da se i rad isplati. Dok god je rad samo rizik u kom se troše vrijeme i volja, a komšo obrne hiljadu sedmično, jer svi zovu čoveka, teško je probudit’ apetit kod omladine za većim ambicijama”, poručuje sagovornik portala Dnevno.me.

A planovi za budućnost, oni su precizno “nacrtani” u glavi našeg sagovornika - otvaranje i ostalih frontova koji ga kreativno zanimaju: albumi, novela, uloge, scenariji, slike, čak i kreiranje kuvara zajedno sa bratom za jednu novu generaciju crnogorskog kuvanja.

“Uz te lične planove, volio bi i da što pozitivniji primjer budem omladini kod nas i da ulijem nadu kome god mogu za što god treba! Podrška vazda”, poruka je Rada Vukčevića.

A koliko god volio svoju zemlju, ona je” pretijesna” za sve što hoće, a i može mladić iz podgoričkog Bloka V:

„Crna Gora mi treba đe god da sam, kao što vojniku uvijek nekako fale rovovi i rat… Ta surova i cinična sredina u Podgorici me i pretvorila u ovo što bih nazvao sposobnom mašinom - ali sam isto svjestan da mnoge ambicije koje imam ne uvažavaju na domaćim frekvencijama, i te se stvari mogu ganjati samo u većim centrima svijeta. U rotaciji nekoj sigurno, ali trajni boravak u Crnoj Gori - za sad, slabo”.

A, iako bi možda moglo da zazvuči kao fraza, kad dolazi od ambicioznih mladih ljudi kakav je Rade Vukčević, svaka riječ, poruka dobijaju na smislu:   

“Do ispunjenja cilja dovela me je hrabrost. Već sam nekoliko života odslužio, karijere i gradove ostavljao za sobom, pa sam uz to i dobio nekoliko puta po nosu od života koji zahtijeva maksimum.

Treba se opeć’ par nekada sa ambicijama, ljudima, šansama, pa se zalećet’ punim gasom opet. Pa opet. Pa opet. Znači i upornost uz hrabrost. I, da uvijek sanjati veliko”, samouvjereno će Vukčević.

A kada se postigne nešto dovoljno inspirativno da pokrene ono nešto kod drugih, to je ultimativni osjećaj za svakog umjetnika - širenje kreativne strasti i doživljaja, što je u konačnom uspjeh, kaže sagovornik portala Dnevno, koji šaljivo zaključuje razgovor, a koji će, sigurni smo biti inspiracija mladim ljudima sa velikim "apetitom" za znanjem i napretkom, ili će što je, najpoželjnije, probuditi još veću "glad" za ambicijama.

“Sve to, ali i neki kabriolet uh, neki Mustang iz kojeg se gleda na more nakon dobro obavljenog posla uz nekoliko pravih ljudi za provod…

Mada realno, i kad vidim da su mi roditelji zadovoljni sa nivoom nečega što radimo… Visoki su parametri za sve u familiji, tako da kad majka pohvali ili tata namigne, kvalitet je postignut".

Foto: Privatna arhiva