U želji da, makar riječju odamo zasluge pronalazaču „crvenog blaga"- pioniru u crnogorskom rudarstvu pisali smo o Nikšićaninu Nikoli Čopiću, koji je, prema kazivanju porodice, život posvetio razvoju grada, ali i ostvarenju sna - da pokaže da u Crnoj Gori postoje vrijedna skrivena bogatstva.

O nevjerovatnoj biografiji Nikšićanina za Dnevno.me govorili su unuci i pranuka 9.8.2022.

***

Nikola Čopić - Nikšićanin za čije će ime i prezime, nažalost, mnogi saznati tek danas, čitajući tekst napisan uz znak ogromnog poštovanja i želji da se, bar na ovaj način, otrgnu od zaborava zasluge pronalazaču boksitne rude u Župi Nikšićkoj i uglednom trgovcu iz grada pod Trebjesom.

Iako je prvi uočio ekonomski značaj eksploatacije boksita u našoj zemlji, i toj ideji, sa ogromnom strašću, posvetio cijeli život, ime začetnika boksitnog rudarstva u poslijeratnom društvu ostalo je potpuno nepoznato u Crnoj Gori. 

Za života živa rana Čopića, a danas njegovoj porodici je to što se rukovodstvo Rudnika boksita nije udostojilo da bar u jednoj publikaciji spomene njegovo ime kao pionira nastanka i razvoja boksitnog rudarstva u Crnoj Gori. Ironično, a za Čopića suviše bolno, je to da uprkos zaslugama, čak nije pozivan da prisustvuje svečanostima povodom godišnjica i jubileja Rudnika. 

Nije poznato ni da li postoji dokumentacija u arhivima Crne Gore, ili u nekim evropskim centrima vezane za tadašnje istraživanje boksita, jer se dosada niko nije ozbiljno bavio tim. Nasljednici porodice Čopić, kako su nam kazali, posjeduju određenu dokumentaciju koja bi mogla biti interesantna onima koji krenu da proučavaju biogafiju Nikšićanina, koji je sve učinio da ostvari san i pokaže (dokaže) da u Crnoj Gori postoje vrijedna skrivena bogatstva - "crveno blago".

O nevjerovatnoj životnoj biografiji Nikole Čopića, o kojoj se malo (nimalo) zna za portal Dnevno.me govorili su praunuka i unuci Popović i Kovačević.

Portal Dnevno: Očekujete li da će se država, ipak, sjetiti i odužiti makar spomen - obilježjem pronalazaču „crvenog blaga“- pioniru boksitnog rudarstva u Crnoj Gori? Da li je uopšte bilo takvih pokušaja, od bilo koga?

- Istina je da je Nikola Čopić prvi uočio ekonomski značaj eksploatacije boksita, i toj ideji posvetio život ulažući sve svoje duhovne i materijalne resurse u njeno ostvarenje. Za Rudnik boksita iz Župe Nikšićke vezane su generacije rudara, posljedično i radnika Kombinata aluminijuma iz Podgorice, a prerada boksita je jedna od najvažnijih privrednih grana poslijeratne i današnje Crne Gore.

Ime Nikole Čopića, međutim, kao pionira rudarstva boksita u poslijeratnom društvu ostalo je potpuno nepoznato, a danas se tek ponegdje, jako rijetko, spomene (npr. Maksim Vučinić, predsjednik Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije Skupštine Crne Gore u osvrtu na privatizaciju rudnika boksita). Značaj prilog sjećanju na Nikolu Čopića i njegovu porodicu pružio je i Maksim Vujačić, poznati novinar i značajni hroničar Nikšića, kao autor i izdavač knjige ,,Čopići” (Nikšić, 2012.), zahvaljujući kome je, donekle, od zaborava sačuvana porodična istorija utkana u život razvoj grada Nikšića od 1878. godine, kada se Mato Čopić, otac Nikolin, nastanio u području današnjeg Nikšića, a od kada počinje njihov doprinos razvoju grada.

Bilo bi dobro da se za Nikolino ime čuje, i da bude povezivano sa Nikšićaninom koji je život posvetio razvoju grada, svojoj porodici, ali i ostvarenju sna - da pokaže da u Crnoj Gori postoje vrijedna skrivena bogatstva.

Portal Dnevno: Koliko je sačuvano dokumentacije o istraživanjima boksita, koncesijama i ugovorima koje je sačinio Nikola Čopić?

- Da li postoji dio dokumentacije u arhivima Crne Gore, i nekih evropskih centara vezane za istraživanje boksita ne znamo, jer se dosada niko nije ozbiljno bavio istraživanjem te interesantne teme. 

Ono što možemo da istakemo jeste da nasljednici porodice Čopić posjeduju određenu dokumentaciju, koja bi mogla biti interesantna zainteresovanim proučavaocima te teme.

Portal Dnevno.me: Za Nikolu Čopiću, nažalost, čak ni većina Nikšićana ne zna. Ovaj tekst je, skromni doprinos portala Dnevno u priznanju zasluga Nikšićaninu, stoga i molba da izdvojite najznačajnije segmente iz života i rada Čopića...

- Nikolin otac Mato je bio veoma cijenjena i ugledna ličnost Nikšića. Pored sopstvene trgovine bio je osnivač i akcionar prve „Nikšićke štedionice“, preteče današnje „Prve banke Crne Gore“, zatim akcionar u pivari „Onogošt“, koja se tada nalazila ispod Bedema, a kasnije i značajan akcionar nove pivare „Trebjesa“ čiji su većinski vlasnici do Drugog svjetskog rata bili braća Đurići.

Društvo nikšićke čitaonice, Nikšićko pjevačko društvo ,,Zahumlje”, kao i Odbor za prikupljanje priloga za izgradnju psihijatrijske bolnice, imali su među svojim prvim članovima i dobrotvorima braću Mata i Arsa Čopića. Majka Nikolina, Kosa (rođena u Boanu u kući uglednog i poštenog gazde Milana Cerovića), bila je uvažena kao humanitarna radnica, članica upravnog odbora Društva za pomaganje sirotinje, i predsjednica društva „Kosovka djevojka“ sa narodnom kuhinjom za siromašne đake iz Nikšića.

Nikola Čopić je rođen 1892. u Nikšiću, gdje je 1904. završio osnovnu školu sa odličnijem uspjehom. Školovanje iz oblasti trgovine je nastavio u Italiji. Kao zanimljiv detalj Nikola je prepričavao da je gotovo čitav novac za mjesečni životni trošak dao za kartu da bi prisustvovao koncertu čuvenooperskog pjevača Enrika Karuza. Pričao je kako je galerije sa divljenje posmatrao scenu na kojoj je, za potrebe koncerta, bilo postavljeno pravo malo jezero sa brodićem. Školovanje je pomoću državne stipendije nastavio u Čehoslovačkoj gdje je proučavao mljekarstvo. 

Tokom 1909. rukovodi Prvom državnom mljekarskom radionicom koja je istovremeno proizvodila mliječne proizvode i obučavala mlađe sugrađane, kao i Stočarskim zavodom (pod Čađalicom) gdje su se gajila rasna goveda, ovce, arapski konji, kiparski magarci i jorkširske svinje.

Učestvuje u Drugom balkanskom ratu (1913. god.) gdje je jedva preživio koleru pomoću jednog kilograma limuna i obloga od vrućeg pepela koje je dobio u zamjenu za dva zlatna napoleona. U Prvom svjetskom ratu bio je pri komandi Nikšićke brigade do januara 1916. kada je zbog lošeg zdravstvenog stanja demobilisan.

Portal Dnevno: Kada započinje potraga Nikole Čopića za tragovima ruda u crnogorskim brdima?

-Najprije da istaknemo da Nikola, u međuvremenu, nasljeđuje trgovačku radnju za prodaju manufakturne robe, metraže i lake konfekcije. Ubrzo, međutim, ostavlja dućan braći u ortakluk, a on sa rudarskim pijukom i torbom na leđima počinje da krstari crnogorskim brdima u potrazi za tragovima različitih ruda.

Ideja za istraživanje ruda se javila u djetinjstvu kada je sa majkom i braćom išao kod ujčevine u Boan. Tamo su se često kupali i lovili ribu u rijeci Tušini, koja bi ljeti često presušivala. Iz razgovora sa vršnjacima saznao je da su u koritu rijeke stanovnici ponekad nalazili po koje zrno nečega što je ličilo na zlato. Nakon što je i sam, uz malo sreće pronašao par svjetlucavih zrna odlučio je da kada stasa potraži u našim planinama ako ne zlato, a ono vrijedne rude.

Portal Dnevno.me: Ko mu je pomagao tokom ozbiljnijih istraživanja rude?

- Poslije ženidbe Nikola počinje ozbiljnije da se bavi istraživanjem ruda. Vikendom bi obilazio okolne planine i po povratku iz ruksaka vadio pred „oduševljenom” porodicom kamene komade obojene različitim bojama. 

U godinama prije Drugog svjetskog rata zainteresovao se za Nikšićku Župu i vidne naslage crvene zemlje u kojima je prepoznao kvalitetan boksit. Iako je znao za ranija, iz doba kralja Nikole bezuspješna ispitivanja, uz pomoć Župljanina Miguda Bečanovića, dobrog poznavaoca župskih brda, locirao je nekoliko najperspektivnijih zona (Zagrad, Kuta, Seoca-Vasiljevići-Bjeloševina), za koje je kasnije dobio koncesije za istraživanja i eksploataciju. 

Prikupljene uzorke je slao laboratorijama u Skoplju, Zagrebu i drugima, sve je sam finansirao, i zbog velikih troškova dao porodičnu kuću pod hipoteku. Analize su dale ohrabrujuće rezultate, pa se pred Nikolom otvorio ogroman posao oko daljih ispitivanja i organizacije iskopavanja, zbog čega se uortačio sa dva prijatelja iz Beograda: Ludvigom Šistekom (akcionarom Borskih rudnika) i Kostom Memedovićem (računopolagačem u Vajfertovoj pivari). Ravnomjerno su rasporedili posao i dijelili troškove i dobit. Nove koncesije pribavljaju 1940. za polja: Kutsko  brdo, Štitovo, Biočki stan, Liverovići, Skori vrh, Jaroši za još nekoliko terena.

Poslije nekoliko neuspješnih pregovora, uspijevaju da prodaju pravo korišćenja rude poznatoj čehoslovačkoj firmi „Zbrojovka“ iz Praga na deset godina. Česi odmah počinju pripremu platoa i pristupnih puteva ali njihovu, a ubrzo i našu državu okupira Njemačka.

Poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije i ulaska italijanske vojske u Nikšić(17. april 1941.) počelo je hapšenje, zatvaranje i uzimanje talaca. 

Portal Dnevno: U grupi od 30 zatvorenika određenih za strijeljanje iz odmazde našao se i Nikola Čopić... 

- Tako je. Italijanski ministar D’Anđelis ga je izvukao iz zatvora i zatražio da Italiji proda Rudnike boksita po cijeni koju sam odredi, uz prelazak i obezbjeđenje čitave porodice Čopića u Italiju ili Švajcarsku. Nikola je ljubazno odgovorio da su rudnici kao i čitava država sada njihovi, da ih mogu eksploatisati, ali sa žaljenjem dodao da on ne želi da potpisuje nikakav kupoprodajni ugovor dok rat traje. Nikola je vraćen u zatvor gdje je boravio više mjeseci.

Nakon oslobođenja Nikšića (18.09.1944.) Nikola i njegov brat Branko bivaju zatvoreni (pritvor u kući Žutkića gdje boravi oko deset mjeseci čekajući suđenje, u groznim uslovima zbog kojih se većina zatvorenika razboljela i dobila opasnu dizenteriju. Žena jednog zatvorenika, krijući od stražara, ubacila je kroz zatvorski prozor flašu sa skuvanom procijeđenom liksijom (voda od pepela). Uzimajući po kašiku, dvije zatvorenici, među kojima je bio i Nikola, bili su spašeni. Tako je pobjegao i od same smrti.

Portal Dnevno.me: Ipak, od suda nije mogao pobjeći, pa se tako našao  pred Narodnim sudom 1945. Za šta je bio optužen?

- Kao narodni neprijatelj bio je optužen zbog navodne saradnje sa okupatorom i četnicima, neprijateljima oslobodilačke borbe, i zaprijećeno mu je najstrožom kaznom.

Suđenje se obavlja u društvenoj sali, gde su na sceni bili smješteni narodni sudija, zapisničar i optuženi. Publiku su sačinjavali građani Nikšića, kao i najglasniji mladi skojevci (SKOJ - Savez Komunističke Omladine Jugoslavije) koji su instruirani, uz bučne aplauze horski uzvikivali ,,Hoćemo smrt, hoćemo smrt, hoćemo smrt!” Poslije tih frenetičnih uzvikivanja i pljeska narodni sudija umiruje publiku i poziva optuženog da kaže što ima.

Nikola, intimno ne osjećajući nikakav grijeh prema narodu, ustaje i obraća se prisutnima riječima: ,,Ja se ne osjećam krivim po tačkama optužnice, zato tražim od vas u sali, ako ima neko kakav dokaz, da sam u toku ovoga rata učinio ili nanio nekome zlo, da se sada javi.” 

U sali je bio muk. Poslije Nikolinih riječi narodni sudija izriče presudu zatvora od pet godina sa gubitkom građanskih prava i dijela imovine koja mu pripada. Njegova kćer Radmila, čuvši presudu, trči kući da javi da njen tata nije dobio najgoru kaznu. Nikola je tada odveden u Podgoricu u zatvor ,,Jusovača”, gdje je nakon tri godine pomilovan i pušten na slobodu, a imovina i građanska prava su mu vraćeni.

Portal Dnevno: Ugledni Nikšićanin nije uspio da izbjegne da bude i treći put zatvoren. Šta je bio razlog tog puta?

- Nakon agrarne  reforme, porodica Čopić ostaje bez rudnika boksita, imanja od 16 rala zemlje, sa zasađenim voćem i šumom, nazvanim Džardin Čopića u Rudom Polju, a na kraju biva oduzet i poslovni prostor od 90 kvadrata, koji je dio porodične kuće na trgu.

Krajem 1948. vlasti zapošljavaju Nikolu, i to da bi paradoks bio veći, u Rudniku boksita, na samom gradilištu Zagrad, kao nadzornika pripremnih radova za omogućavanje eksploatacije boksita.

Ubrzo po zaposlenju ruši se potporni zid u izgradnji, zbog čega Nikola biva optužen za navodnu sabotažu. Ponovo ga, treći put, zatvaraju. Sreski sud u Nikšiću maja 1949. na osnovu tužbe rukovodstva Rudnika boksita osuđuje Nikolu na četiri godine strogog zatvora za izvršenu privrednu sabotažu.

Na žalbu Nikolinu, Okružni sud u Titogradu poništio je tu odluku kao neosnovanu, zbog manjkavosti u postupku dokazivanja krivice. Nakon devet mjeseci nevino provedenih u zatvoru Nikola biva vraćen na posao u Rudnik boksita, sada na radno mjesto špeditera, gdje je ostao sve do prinudnog penzionisanja 1958.

Ipak, Nikola je i četvrti put bio zatvoren. Ponovno hapšenje je bilo vezano za posjetu Maršala Tita Americi 1958. i neuspjeli atentat na njega. Tokom porodičnog ručka porodica Čopić je ovu vijest čula putem radija, poslije čega je uslijedio kratak komentar i ništa više. 

Nakon nekoliko dana Nikola biva uhapšen pod optužbom da se u kući Čopića na vijest o atentatu pirovalo i veselilo, a posebno Nikola, i da je tu vijest prepričavao i van kuće.

Kao svjedoka doveli su njegovog zeta, Radovana Kovačevića, člana Komunističke partije koji je bio prisutan na tom ručku. Radovan je negirao optužbu kao lažnu i zlonamjernu i iznerviran rekao da je njegov tast pošteni čovjek i veći patriota od mnogih koji imaju crvenu knjižicu.

Nikola, ipak, biva osuđen na dva mjeseca strogog zatvora zbog širenja lažnih vijesti o atentatu. Odležao je ta dva mjeseca u zatvoru ispod Bedema u vrlo lošim uslovima, gdje je zbog prehlade i neizliječene upale pluća zaradio tešku astmu koja ga je mučila do kraja života.

Nikola Čopić; Foto: Privatna arhiva

Portal Dnevno: U bogatoj profesionalnoj biografiji, vrlo zanimljiva crtica iz privatnog života Nikole Čopića je i način na koji je upoznao i izborio se za ljubav svog života...

- U hotelu,,Onogošt” gostovao putujući gudački sastav češke porodice Weis, u kom je violinu svirala mlada Helena, rođena 1907. u Nevesinju. Nikola, tada tridesetpetogodišnjak, zagledao se u lijepu muzičarku i, krijući od njenih roditelja, preko sestara poručuje da bi oženio Helenu, ako bi ona pristala.

Porodica Weis odlazi u Kraljevo, a Nikola uz izmišljeno opravdanje da je u pitanju trgovina ide za njima. Helenine sestre prenose joj poruku da je Nikola došao da je vodi u Nikšić.

Helena je prihvatila ponudu braka, ali je istakla neslaganje roditelja sa udajom jer je maloljetna. Uporni Nikola je organizovao ,,otmicu” mlade i kočijom je dovezao do željezničke stanice, ali su ogorčeni roditelji, prateći ih, vratili kćerku u Kraljevo. Objasnili su Nikoli da je njihova šćer premlada, ali i da ih je strah da Nikola još nosi u sebi tragove kolere, jer je izgledao jako mršavo sa pomalo žutom bojom lica. 

Rastuženi Nikola je poštovao odluku Heleninih roditelja, ali nije odustao. Preko brata od strica hvata vezu kod svog zemljaka, višeg činovnika koji je živio u Kraljevu, koji mu daje potvrdu da je Helena punoljetna. Drugi pokušaj bijega uspijeva, pa Nikola i Helena zajedno dolaze u Sarajevo gdje u pravoslavnoj crkvi organizuju vjenčanje. Helena po crkvenom zakonu prelazi u pravoslavlje i prevodi ime u Jelena. U Nikšiću 1927. rađa kćerku Radmila, a godinu kasnije i Nataliju. Tek tada Jelenini roditelji se mire sa odbjeglima, i dolaze u Nikšić sa poklonima za unuke.

Portal Dnevno.me: Kako je proveo penzionerske dane?

- Proveo ih je mirno. Uvijek je sebi nalazio zabavu, čitao je dosta (obožavao je Politikin zabavnik), izlazio u društvu penzionera, igrao šaha i karata i kupovao srećke. Najviše je volio da oko sebe okupi unuke i da sa njima provodi vrijeme. Posebno je volio da ih vodi u duge šetnje, a onda bi zastali da odmore na nekoj klupi, gdje bi nastavljao da im priča pustolovne priče bez kraja koje je sam izmišljao.Scena je najčešće bila Afrika, akcija su bila istraživanja, lov i borba sa divljim životinjama. Đed Nikola je uvijek, pored sebe, među glavne likove priča uvrštavao i svoje unuke koji su ga pratili i pomagali mu u avanturama.

Unuci su u pričama obožavali da pucaju iz pušaka dvocijevke i repetirke, kojima su lovili velike životinje i od njihove kože (najčešće od krokodila, koje nadmudre zaglavljivajući palicu u njihove čeljusti) pravili bi njihovoj baki i majkama torbe. Provlačili su se kroz prašume, visili sa lijana, pa su unuci živeći u tim pričama prvi put učili o hrabrosti, požrtvovanju i doživljavali daleke, egzotične zemlje.

Zbog zdravstvenog stanja trošio je velike količine meda, koje je dobavljao od svog brata iz Zagreba. Med je dolazio vozom u velikim metalnim cilindričnim posudama i često je bio pomalo ušećeren što mu je davalo još interesantniji ukus. Koristio ga je kao lijek, ujutru je uzimao po jednu kašiku ,,našte srca” (na prazan stomak), a unucima je bila interesantna kako metalna posuda sa zanimljivim poklopcem u kojoj je dolazio, tako i med koji su krišom ponekad i sami uzimali, i zbog koga su dedu i prozvali deda Meda. 

Nikola je uvijek u džepu nosio bombone za svoju unučad, i bio im je jedna od najdražih, najvoljenijih, osoba na svijetu.

Po prirodi aktivan, radoznao, uporan i istrajan stvarao je sebi i porodici interesantan život. Ono što je zamislio da ostvari svojom upornošću i istrajnošću je uglavnom i realizovao.

Bio je odgovoran prema poslu i porodici kojoj je poslije očeve smrti on bio glava. Starao se o braći, iako su oni bili odrasli i imali svoje prihode, Nikola je birao da svojim radom izdržava čitavu zajednicu porodice Čopić.

Portal Dnevno: Bez sumnje, kada se rezimira Čopićev aktivni dio života do penzionisanja može se reći da je bio buran i inspirativan za kasnija istraživanja, ali i priznanja koja, nažalost, nijesu stigla do dana današnjeg. Šta je, iz razgovora bila najveća "rana" stasitom Nikšićaninu?

-Nikoli nije bilo žao što je prinudno penzionisan sa radnog mjesta, za koje je smatrao da je ponižavajuće za njega, koji je samoinicijativno dokazao da Nikšićka Župa ima ogromne rezerve kvalitetnog boksita. Ostala mu je, međutim, velika žal, kao i čitavoj porodici Čopić, prema rukovodstvu Rudnika boksita što ni u jednoj publikaciji nijesu pomenuli njegovo ime kao pionira nastanka i razvoja boksitnog rudarstva u Crnoj Gori. Zamjerao je, takođe, što nije pozivan na svečanosti povodom godišnjica i jubileja rudnika, i što je za njih i javnost po tom osnovu ostao potpuno nepoznat.

Nikola je u penzionerskim danima često pisao državi i pokušavao da vrati barem poslovni prostor koji mu je oduzet, kako bi za svoga života ponovo objedinio porodičnu kuću.

Redovno je slao žalbe generalnom sekretarijatu Tita, pokušavajući da povrati dio nacionalizovane imovine i da dokaže da je red da bude vrijednovano to što je uspio da doprinese Nikšiću ostvarenjem svog sna - pronalaskom rude.

Natrag je, međutim, dobijao ljubazne odgovore koji nijesu mnogo govorili.

Nikola je bio izuzetno dobar i nježan otac, suprug i brat, majku svoju Kosu je obožavao. Bio je avanturista, a osim dobrote i požrtvovanosti krasila ga je i jedna od najljepših osobina - skromnost. Bio je optimista do kraja života, što mu je pomagalo da prebrodi sve teškoće i svoj i život porodice učini ljepšim.

Umro je aprila 1971. u 79. godini života. Sahranjen je na gradskom groblju u Nikšiću, pored crkve Svetih apostola Petra i Pavla.