Dok Srbija razmatra skraćenje trajanja školskog časa, u Crnoj Gori ističu da je ključ u modernizaciji nastave

Nedavno je ministar prosvjete Srbije Dejan Vuk Stanković saopštio da u toj državi razmišljaju da se trajanje školskog časa sa 45 minuta smanji na 30. Kako je obrazložio, taj predlog razmatraju jer problem predstavlja pad koncentracije učenika na časovima. Iz crnogorskog Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija MPNI za CdM kažu da je činjenica da se generacije djece i mladih suočavaju se smanjenom pažnjom i koncentracijom, ali da se to pitanje ne treba rješavati skraćivanjem časova već reformom kurikuluma. I u Centru za građansko obrazovanje CGO smatraju da rješenje ovog izazova ne može biti smanjivanje prostora i vremena za učenje u školi.

“Slušamo različite argumente za i protiv. Nakon toga ide praktični dio koji podrazumeva institucionalnu reorganizaciju rasporeda časova, alokacije nastavnog kadra i možda prijem novih ljudi, jer će biti više časova. Ima tu dosta međukoraka dok ne zaživi, ali u svakom slučaju možda ćemo krenuti sa pilot-programom, jer promjene u obrazovanju moraju da budu racionalne”, kazao je nedavno za srpske medije Stanković.

Efekti promjena bi se, prema njegovim riječima, mjerili na više načina.

“Prije svega prema onome šta su postignuća djece u različitim oblicima znanja i u odnosu na neke vještine koje treba da steknu u obrazovno – vaspitnom procesu. To je jedino suštinski bitno merilo – da li oni bolje uče, da li su motivisaniji da uče i da li je ishod tog učenja jednostavniji i efikasniji”, rekao je Stanković.

Da je koncentracija i pažnja mladih generacija smanjena naglašavaju i u MPNI Crne Gore. Prema njihovim riječima sva relevantna istraživanja pokazuju da se generacije djece i mladih suočavaju se smanjenom pažnjom i koncentracijom i to je jedan od najvećih izazova savremenog doba, što se posebno odražava na obrazovanje.

“Stav Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija je da ovo pitanje ne treba rješavati skraćenjem časova, jer bi se na taj način nastava svela na puko prenošenje gradiva, bez dovoljno prostora za dodatna objašnjenja, provjeru razumijevanja, aktivno učešće učenika, kao i prepoznavanje i razvoj potencijala učenika. Mišljenja smo da je najbolji način za savladavanje ovog izazova upravo reforma kurikuluma, uz poseban fokus na metode koje podstiču interaktivnost, kritičko razmišljanje, kreativnost, učenje kroz rješavanje problema, kao i unapredjenje socio-emocionalnih vještina učenika”, istakli su iz MPNI za CdM.

Kako bi prilagodili obrazovni proces savremenim potrebama učenika, kreirali su Strategiju reforme obrazovanja 2025-2035, a aktivnosti planirane akcionim planom podrazumijevaju i reviziju nastavnog plana i predmetnih programa, modernizaciju nastavnih metoda, podršku nastavnom kadru koji je ključan za realizaciju nastavnog procesa.

“U vođenju obrazovne politike, Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija će nastaviti da obrazovanje u Crnoj Gori usklađuje sa najsavremenijim obrazovnim praksama, nastojeći da izgradi kvalitetan obrazovni sistem po mjeri savremenog djeteta i nastavnika”, zaključili su u izjavi  iz resora Anđele Jakšić Stojanović.

Viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje CGO Snežana Kaluđerović za CdM kaže da iako istraživanja zaista potvrđuju da nove generacije imaju poteškoće sa fokusom učenja, rješenje ne može biti smanjivanje prostora i vremena za učenje u školi. Time, napominje ona, obrazovni sistem adresira posljedicu a ne problem, koji mora da se rješava sistemski.

Dakle, kako napominje Kaluđerović, obrazovanje ne smije ići linijom najmanjeg otpora. Prema njenim riječima smanjena pažnja kod učenika je izazov koji zahtijeva ozbiljne i dugoročne reformske odgovore za cijeli svijet, uz rješenja koja su nekad i specifična za određene obrazovne sisteme.

“Vjerujem da Ministarstvo ne teži takvoj zamisli skraćenja časa, jer nije prirodno u odnosu na naše kapacitete, model i obrazovne servise i mehanizme koje nudimo. Nije ni najjasnije čemu bi tačno doprinijelo ovakvo rešenje. Eventualna ideja da školski čas traje kraće, zbog smanjene pažnje i koncentracije djece, pogrešan je odgovor na stvaran problem ili bježanje od rješavanja vrlo važnog pitanja unaprijeđenja ishoda nastave”, rekla je Kaluđerović.

Naime, poručuje da, ako djeca ne mogu da zadrže pažnju, to je signal da je potrebno unaprijediti metode nastave.

“Nijesu naša djeca drugačija nego što su druga djeca u svjetu. Ali, u odnosu na razvijene države mi imamo zastarjele metode učenja i to mora da se mijenja. Upravo kroz nastavu treba osavremeniti sadržaje i raditi na razvoju kognitivnih i socio-emocionalnih vještina, a ne dodatno skraćivati ionako ograničeno vrijeme za zahtjevan obrazovni proces. Skraćen čas nosi rizik sticanja samo površnog znanja, uz prezenraciju oskudnog gradiva, a sve je to i dodatni pritisak na nastavnike, roditelje i obezbjeđivanje finansija za i onako previše učestalu privatnu nastavu, koja je nametnuta lošom organizacijom i gubitkom integriteta nastavnika”, pojasnila je Kaluđerović.

Konačno, zaključuje Kaluđerović, takav model bi predstavljao poruku da se obrazovanje i nastava doživljavaju kao kazna od koje se što prije treba osloboditi, umjesto da razvijamo modele zadovoljstva i pohađanja nastave uz radost u odnosu na sve njene učesnike.