Doktor Jovan Kavarić koji je bio gradonačelnik Podgorice osamdesetih godina, kaže da je Glavni grad prerastao u modernu metropolu. Pamti kako poslije rata u Podgorici gotovo da nije bilo ni jednog drveta. U  mandatu  doktora Kavarića, nakon  unapređenja  čistoće, grad  je  počeo i  da se  urbano  sređuje, usvojen  je  prvi  prostorni  plan  za  Podgoricu.

Podgorica se prvi put pominje 1326. u spisma koji se čuvaju u Kotorskom arhivu. Pominje se Alata, Berziminium, a prema riječima nekih hroničara u Dubrovačkim analima iz 1605. piše da je Dalmatinski kralj Tugemir u X. vijeku sagradio Podgoricu. Grad između Bećirovog, Čemovskog i Lješkopolja od polovine 15. vijeka pa do 27. januara 1879. bio je pod otomanskom vlašću. Oslobođenje od te imperije došlo je gotovo nakon četiri vijeka, a odlukom Berlinskog kongresa Podgorica i Zeta ponovo postaju dio crnogorske države.

Tada i počinje organizacija gradske uprave. Prvi rukovodilac grada postavljen od centralne vlasti Knjaževine Crne Gore bio je Vojvoda Ilija Plamenac sa zvanjem Guvernera.

Potom gradom upravlja Marko Miljanov, zatim kapetan Krsto Lajinović i tako redom. Prije Drugog svjetskog rata gradom je rukovodio čuveni Nešo Šćepović.

Podgorica će decenijama kasnije svečano obilježavati Dan oslobođenja, 8. februar. Poslije Drugog svjetskog rata komunisti su odlučili da Podgorica slavi 19. decembar kao Dan oslobođenja. Toga dana 1944. godine Njemci su napustili Podgoricu u okviru akcije povlačenja na koju su bili prinuđeni uspjesima antifašističke koalicije na svim frontovima.

Od 1879. do danas, minulih 145 godina bilo je na desetine čelnika ovog grada.

Jedan od njih bio je doktor Jovan Kavarić, univerzitetski profesor koji je nekada bio poslanik u Republičkoj Skupštini u dva saziva. Poslanik u Saveznoj Skupštini u Beogradu, predsjednik konferencije gradova kao i predsjedavajući konferencije gradova Evrope.

“Ja sam kao gimnazijalac prvi put došao u Podgoricu 1945. godine, kada je sve bilo sravnjeno sa zemljom. Prosto nevjerovatno šta je ovaj grad oživio, kakav je to napredak i kako se izgradio. Ja ne vjerujem da ima takvog grada u Evropi koji je, zahvaljujući Jugoslaviji, dobio toliko sredstava za obnovu da treba biti vječno zahvalan svim republikama stare Jugoslavije”, kaže Kavarić.

Današnja Podgorica, kako ocjenjuje, liči na evropsku metropolu.

“Ko bi mogao vjerovati da će Podgorica danas imati više stanovnika od Ljubljane kad je za nas Ljubljana bila velegrad, kad su za nas Osijek, Kraljevac i tako dalje bili velegradovi, a mi i na mali provincijski grad”, kaže on.

Vrijeme kada je bio na čelu Podgorice pamti po nekoliko događaja. Prvo, kaže da je sasvim slučajno izabran za gradonačelnika.

“Jednog dana su došli kod mene, do mog kabineta u bolnici, Vujica Lazović, predsjednik omladine Crne Gore i još dva njegova prijatelja da me pitaju, pristajem li da budem kandidat, da budem predsjednik Podgorice.

Prvo pitanje je bilo, otkud vam ta ideja, jer nisam bio član nikakvih komiteta i nikakvih rukovodstava. Mi smo prijatelji sa vašom porodicom i mislimo da to možda možete i tako dalje. Tako sam ja i izabran da budem predsjednik Podgorice na referendumu koji je prvi put održan u Podgorici. I bilo mi je velika čast da sam tada dobio 93 posto glasova u Podgorici”, kazao je Kavarić.

Koliko se sjeća, grad je tada imao nešto više od 120.000 stanovnika.

“Dakle, od grada koji je 1945. godine imao 4, 5 ili 6 hiljada, to je izuzetno veliki napredak. Grad je postao multietnički, ljudi sa svih strana dolazili su zbog klime, ugodnog načina života u Podgorici i hvala Bogu da je danas postao veliki grad sa kojim se možemo ponositi”, kaže Kavarić.

Pamti kako poslije rata u Podgorici gotovo da nije bilo ni jednog drveta.

“Sve je posječeno za vrijeme rata. Radi grijanja ljudi, da bi se spasili. Žao mi je uvijek što jedno drvo preko puta hotela Crne Gore, koje je jedino preživjelo rat što ga nijesmo zaštitili do današnjih dana. To je bio nekakav čempres, nabavljen navodno iz Makedonije”, prisjeća se Kavarić.

Kaže da je vladala velika besparica, te da su finansije bile skromne.  

“Probili smo neke magistralne puteve kroz Podgoricu, recimo probili smo tada put za Blok V, napravili novo pozorište i čitav niz sitnih, malih infrastrukturnih projekata, uključujući i vanđenje mosta iz Morače. To smo tada zajedno sa vojskom minirali, dovodili neke specijalne mašine iz Skoplja, to izvadili”, prisjeća se Kavarić.

Za vrijeme njegovog mandata usvojen je prvi prostorni plan.

“Sjećam se jednog detalja. Ljudi su krenuli da prave prostorni plan Gorica, a zaboravili da je pokojni Tupo Vukotić, arhitekta, dobio prvu nagradu, mislim Borbinu i ne znam koju, za projekat Gorica. Ja kažem ljudi, kako možete praviti ponovo plan? To nijesmo znali, kako nijeste znali?  Dakle, nevjerovatno. Mi za sve što je prethodno brzo zaboravilmo”, kaže on.  

Krajem 80-ih u Skupštini Podgorice nije bilo političke opozicije.

"Potpuno garantujem da je bila potpuno slobodna rasprava. O bilo kom problemu koji se tiče grada, ljudi su slobodno pričali i diskutovali. Sećam se divnog profesora Jovana Čađenovića, koji je bio narator prve klase. I moram kazati da su ljudi bez ikakvog straha iznosili svoje mišljenje i to se veoma uvažavalo. Što se god radilo i odlučivalo, prvi uslov je bio da pravnici koji su sjedili u Skupštini grada kažu da li je to zakonito ili nije zakonito. Svaka odluka je morala biti zakonita”, kaže on. 

Interesantni su mu bili mladi ljudi koji su radili u Skupštini grada, radi određene funkcije.

"Njihov osnovni cilj je bio kako da idu negdje gore na bolju funkciju. Nijesam se tome mogao načuditi. I nažalost, mnogi od tih ljudi su došli do visokih funkcija bez ikakvih profesionalnih radnih navika. Ja nikad nijesam imao poverenje u takve ljude. Čovjek koji nije imao porodicu, čovjek koji nije radio svoju profesiju, da rukovodi državom i ljudima, to je besmislica”, kaže Kavarić.  

Žao mu je što današnja politička situacija dijeli i braću i sestre i rođake.

“Grad je kao velika porodica. Grad je kao veliko imanje. Ljudi koji vole grad, oni ga doživljavaju emotivno. Čuvaju ga. Za njih je Morača svetinja. Parkovi, najljepši mogući kutak”, kaže on.

Biljku, kako kaže, treba doživljavati kao nešto što je najljepše u gradu, kao cvijet grada.

Smatra da je  Podgorica izrasla u moderan grad.

“Grad treba da se širi na prostorima kao što su Dajbabsko brdo, kao što je Lješkopoljsko brdo. Nevjerovatno je to da grade zgrade između zgrada i da uzimaju sunce stanovima. Ne mogu da shvatim kome to pada na pamet i kakav je to rezon. Zaista, to nema smisla”, ocjenjuje Kavarić.