Presuda Vrhovnog suda Crne Gore, kojom se država obavezuje da će isplatiti preko 25. 000 eura tužilji O. A, zbog propusta nadležnih organa da joj obezbijede djelotvornu zaštitu od nasilja u porodici ohrabrujuća je, ali ništa ne znači bez pokretanja individualne odgovornosti svih odgovornih lica u ovom i svakom takvom drugom slučaju, kaže za Portal RTCG advokat Nebojša Asanović. Neda Radović iz NVO "Sistem" kaže da presuda otvara prostor i drugim žrtvama da pokrenu postupke protiv države u situacijama gdje je izostalo blagovremeno djelovanje uprkos jasnom riziku.

Uprkos izrečenim mjerama zabrane prilaska i uznemiravanja, suprug O.A.- V.DŽ. je 15. novembra 2015. godine, u porodičnoj kući njenih roditelja u Čanju, u prisustvu dvoje maloljetne djece ubio njenog oca, a nju i majku ranio. Osuđen je na 20 godina zatvora.

„Treba jasno odrediti, po imenu i prezimenu, koji su državni službenici policije i tužilaštva, a možda i drugi, direktno odgovorni zbog nepreduzimanja odgovarajućih mjera protiv izvršilaca krivičnih djela ili prekršaja zbog nasilja u porodici, a što je u ovom slučaju rezultiralo i ubistvom jedne osobe i teškim tjelesnim povredama druge“, ocjenjuje Asanović.

Vrhovni sud je ocijenio da nadležni organi nijesu postupili po ranije izrečenim zaštitnim mjerama zabrane približavanja i uznemiravanja supruga tužilje.

„Sud je utvrdio da nadležni organi nijesu sproveli niti izvršili ranije izrečene zaštitne mjere zabrane približavanja i uznemiravanja supruga tužilje, V. DŽ., iako je postojao visok i očigledan rizik od ponavljanja nasilja. V. DŽ. je već kršio sudske mjere zabrane približavanja tužilji i njihovoj djeci, kao i mjeru zabrane uznemiravanja i uhođenja, koje su mu bile izrečene u trajanju od tri mjeseca. Uprkos brojnim prijavama i obavještenjima policije da je tužilja primala uznemirujuće telefonske poruke i da su mjere prekršene, izostale su hitne i djelotvorne radnje države radi njene zaštite“, saopštio je Vrhovni sud.

Vrhovni sud je zaključio da postoji direktna veza između teških posljedica i nepostupanja državnih organa, odnosno neizvršavanja izrečenih zaštitnih mjera.

„Upravo zbog propusta sluzbenika policije i tužilaštva i možda i drugih državnih službenika koji su zakazali u svom poslu, sada država, a zapravo poreski obveznici, u ovom slučaju moraju žrtvi nasilja u porodici da plate na desetine hiljada eura naknade štete i troškove postupka. Sada Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, po mom mišljenju, mora da pokrene postupke protiv konkretnih državnih službenika koji su zbog svojih propusta u radu direktno odgovorni zbog navedenog nasilja u porodici i s tim u vezi pretrpljene štete koju sada država mora zbog njih da plati i to i radi refundacije tj., povraćaja državi te štete, ali i da podnese krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv takvih zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili nesavjesnog rada u službi u vezi njihovih propusta i nezakonitosti u radu zbog nepreduzimanja odgovarajućih mjera iz svojih nadležnosti, a u vezi konkretnog nasilja u porodici, što je rezultiralo u krajnjem ubistvom jedne osobe i ranjavanje druge“, kaže Asanović.

Ocjenjuje da samo uz individualnu odgovornost svih odgovornih državnih službenika zbog nepreduzimanja radnji iz svoje nadležnosti mogu ovakve presude sudova imati konkretnog učinka i smisla, a bez toga skoro pa da nikakvog smisla nemaju.

„Kada svi odgovorni u ovoj državi počnu i da odgovaraju zbog svojih grešaka u radu,posebno ovako teških i sa teškim posledicama, onda ti državni službenici više neće biti u budućnosti u prilici da takve greške ponovo učine jer će biti uklonjeni iz službe, a druge njihove kolege dobiće tako jasno iskazanu volju i namjeru države da država to neće tolerisati, pa će dobro i tako pojačano paziti što i kako rade i da svoj posao, koji je težak i odgovoran, obavljaju maksimalno odgovorno, zakonito i profesionalno i onda će se i nasilje u porodici, makar zbog propusta u postupanju državnih službenika daleko manje dešavati nego sada“, zaključuje Asanović.

Radović: Poruka jasna – propusti u zaštiti žrtava nijesu prihvatljivi

Za Nedu Radović iz NVO „Sistem“ ova presuda je važan korak, ali dubinska institucionalna promjena mora biti svakodnevna praksa, a ne reakcija tek nakon tragedije.

„Presuda Vrhovnog suda predstavlja prelomni trenutak u sudskoj praksi, jer po prvi put eksplicitno utvrđuje da država ne samo da mora donijeti zaštitne mjere, već ima obavezu da ih sprovede hitno, dosljedno i djelotvorno. Samo formalno postojanje mjera nije dovoljno: kada institucije ne postupaju, država snosi odgovornost. Ovakav pristup uvodi viši standard institucionalnog djelovanja, ali i odgovornosti“, kazala je Radović.

Kako ocjenjuje, presuda jasno šalje poruku – propusti u zaštiti žrtava nijesu prihvatljivi.

„Zbog toga ona nesumnjivo otvara prostor i drugim žrtvama da pokrenu postupke protiv države u situacijama gdje je izostalo blagovremeno djelovanje uprkos jasnom riziku. Istovremeno, vjerujemo i očekujemo da presuda djeluje preventivno: da podstakne institucije da unaprijede svoje postupanje, kako bi se tragedije spriječile prije nego što dođe do mogućnosti naknadne odgovornosti. Kao organizacija koja se bavi zaštitom žrtava nasilja, pozdravljamo ovakvu odluku i već uočavamo određene pomake u praksi. Nadamo se da će praksa blagih kazni i tolerisanja kršenja mjera zaštite ostati u prošlosti“, kazala je Radović.

Prema njenim riječima, u slučajevima porodičnog nasilja, propusti su bili višeslojni i nastali su u koordinaciji policije, tužilaštva, sudova i sistema nadzora nad sprovođenjem zaštitnih mjera.

„Uprkos brojnim prijavama i jasnim indikatorima visokog rizika, policija nije blagovremeno reagovala. Sudovi su izricali mjere, ali su one ostajale bez stvarnog nadzora, pa je sistem kontrole njihovog poštovanja praktično bio neefikasan. Upravo u tim pukotinama institucionalne koordinacije dogodio se najteži ishod“, kazala je Radović.

Da bi se izbjegle ovakve situacije, po njenoj ocjeni, potrebno je: dosljedno i bez izuzetka sankcionisati svako kršenje zaštitnih mjera, od prvog trenutka; ojačati kadrovske i operativne kapacitete policije, kako bi mogla da reaguje hitno; obezbijediti kontinuiranu edukaciju policije, tužilaštva i sudova u procjeni rizika i postupanju sa žrtvama; uspostaviti funkcionalne mehanizme nadzora, koji ne zavise od pojedinaca već od sistema i ojačati ulogu skloništa i prihvatilišta i obezbijediti njihovu stabilnu finansijsku podršku.

Žrtve nasilja, naročito one koje prežive femicid ili teške oblike nasilja, prema njenim riječima, moraju imati dugoročnu psihološku, socijalnu i pravnu podršku države.

„To ne može biti privremena, već sistemska obaveza. Sve dok svaka žena ne osjeti da je stvarno sigurna i zaštićena, ne možemo govoriti o stvarnom napretku. Ova presuda je važan korak, ali dubinska institucionalna promjena mora biti svakodnevna praksa, a ne reakcija tek nakon tragedije“, zaključila je Radović.