Šezdesetdvogodišnjem Nikšićaninu u podgoričkom Višem sudu  izrečena je maksimalna  zatvorska kazna od 20 godina zbog silovanja devetogodišnje djevojčice 2018.  

Presudu je, navodi Pobjeda izrekao sudija Višeg suda Ivan Perović.

Obrazlažući odluku, sud je istakao da je iskaz oštećene, dat tokom sudskog postupka, prihvaćen kao jasan, detaljan i uvjerljiv, te da je potkrijepljen drugim dokazima.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, optuženi je u proljeće 2018. u mjestu gdje živi, upotrebom sile prinudio tada devetogodišnju djevojčicu na obljubu.

Djevojčica je u njegovu kuću došla po nalogu majke, kako bi preuzela zdjelu.

Sud je utvrdio da je optuženi, u prostoriji u prizemlju kuće gdje je držao stočnu hranu, djevojčicu uhvatio za ruku, oborio na vreće sa hranom, skinuo joj odjeću i izvršio obljubu, uprkos njenom opiranju.

Iskaz djevojčice potvrđen je svjedočenjem njene majke, koja je navela da je za zločin saznala tek nakon ljekarskog pregleda, kada joj je kćerka otkrila da ju je „njihov komšija“ silovao nekoliko godina ranije.

Majka je pred sudom kazala da su sa optuženim godinama bili u dobrim komšijskim odnosima i da su se međusobno pomagali, te da nije bilo neuobičajeno da djecu pošalju kod njega da pozajme neki predmet.

Međutim, vremenom je primijetila promjene u ponašanju kćerke koja je izbjegavala je da se pozdravi sa optuženim i nevoljno je prihvatala slatkiše koje bi joj slao.

Navela je i da je optuženi posljednjih godina znao da dolazi kada bi djevojčica ostajala sama kod kuće. Međutom, djevojčica se zaključavala i nije ga puštala u kuću.

Nakon što joj je kćerka ispričala šta se dogodilo, majka je stupila u komunikaciju sa optuženim putem poruka, pokušavajući da izvuče priznanje prije prijave policiji. Prema ocjeni suda, poruke pronađene pretresom njenog telefona potvrđuju njen iskaz i sadrže elemente indirektnog priznanja.

Iz prepiske proizlazi da majka traži objašnjenje i prijeti prijavom, dok optuženi ne negira navode, već insistira na ličnom susretu.

U jednoj poruci navodi: „Ja sam tvoj rob, sve ću da učinim, pomoću ti, pa neka košta“, na šta mu majka odgovara: „Može li se platiti život i budućnost djeteta?“

Optuženi potom poručuje da se život i budućnost ne mogu platiti, ali da može pomoći – „a otamo ne mogu“, što je sud protumačio kao aluziju na eventualni odlazak u zatvor.

Sud je zaključio da optuženi nijednom porukom nije osporio teške optužbe niti reagovao negiranjem ili ogorčenjem, već je izražavao spremnost da „pomogne“ i snosi posljedice.

Takvo držanje, prema obrazloženju presude, predstavlja indirektno priznanje krivičnog djela.