Nije rijetkost da smo svjedoci situacija da pojedinci „zaborave“ da su došli u pozorište i da bi trebalo da poštuju određena pravila ponašanja. Tako se dešava da čujemo zvono telefona, glasno komentarisanje predstava, neki kasne, drugi pak fotografišu ili snimaju. Sve to, sa pravom, može da pokvari ugođaj i zasmeta publici, ali i glumcima na sceni.

Na temu koliko se poštuje pozorišni bonton u Crnoj Gori razgovarali smo sa rediteljkom Dušankom Beladom, iskustva nam je prenijela i glumica Žana Gardašević Bulatović, a koja pravila bi trebalo poštovati ukazali su i iz Crnogorskog narodnog pozorišta (CNP).

Naši sagovornici saglasni su da je u priči o pozorišnom bontonu naročito važna edukacija najmlađih.

Pozorišni bonton je skup, uglavnom, nepisanih pravila pristojnog ponašanja, kojima se omogućava nesmetano izvođenje predstave, ali i potpuno uživanje svih prisutnih u umjetničkom događaju.

Korišćenje telefona

U CNP-u navode da se neprikladnom odjećom u pozorištu smatraju previše kratke haljine ili suknje, šortsevi, trenerke, papuče…

Prvo i važno pravilo jeste dolazak na vrijeme.

“Na žalost, jedan dio posjetilaca, koji ne pripada stalnoj pozorišnoj publici, dolazi u poslednji trenutak, pa se tako stvaraju nepotrebne gužve na biletarnici i ulazu, a neprihvatljivo je i remećenje publike koja se smjestila na vrijeme, kako bi oni koji kasne došli do svojih sjedišta. Tišina tokom trajanja predstave se podrazumijeva”, ukazuju u CNP-u.

Iako prije početka gledaoci bivaju upozoreni da ne koriste telefone, čini se, da nema predstave da ne čujemo, makar ton pristigle poruke.

“Korišćenje telefona je nešto što je u današnjem vremenu najprisutniji problem, ne samo u pozorištu. Iako se prije početka svakog programa, publika zamoli da ugasi ili utiša svoje uređaje, i da ih ne koristi, dešava se da pojedinci provjeravaju poruke, fotografišu dešavanja na sceni... U tim slučajevima, hostese ih diskretno opominju, što u najvećem broju slučajeva ima efekta. Crnogorsko narodno pozorište je uvelo sistem ometača mobilnog signala prije desetak godina, međutim, pojava novijih generacija uređaja zahtijeva da se sistem stalno nadograđuje”, kažu iz CNP-a.

“Pravu pozorišnu publiku ne treba posebno edukovati”

Važno je, napominju u CNP-u, da se prilikom dolaska u pozorište informišete o predstavi koju ćete gledati, naročito ukoliko želite da povedete mlađu osobu ili dijete.

“Iz svih informacija i objava koje postoje o predstavi (u medijima, na našem sajtu, društvenim mrežama, u katalogu), možete steći vrlo jasnu sliku o tome da li je predstava primjerena određenim generacijama, te da li je u pitanju klasična postavka ili alternativno, nekonvencionalno pozorište”, navode iz CNP-a.

Neobične situacije, kao što su glasno komentarisanje predstave ili javljanje na telefon se dešavaju, ali su, kažu u CNP-u, na nivou izuzetaka.

“Na kraju, ipak, možemo reći da je najveći broj posjetilaca upoznat sa pravilima ponašanja, te da pravu pozorišnu publiku ne treba posebno edukovati. Zadatak svih nas u teatru, ali i u prosvjetnom sistemu, je da se bavimo mladim generacijama, još u predškolskom uzrastu, i kasnije, kako bi se sa pozorištem upoznali i zavoljeli ga, naučili osnovna pravila ponašanja, i što je veoma važno, kako bi sticali sposobnost kritičkog promišljanja”, zaključuju u CNP-u.

Lekcija o ponašanju u pozorištu

Iskustva glumaca pokazuju da često pozorišni bonton nije na zavidnom nivou.

“Dešava se da zazvone telefoni, da stižu poruke, pa čak i da odgovore na poziv. U zavisnosti koja je vrsta predstave to glumcima na sceni više ili manje zasmeta”, kaže nam glumica Žana Gardašević - Bulatović.

Gardašević-Bulatović radi dječje predstave koje pripadaju primijenjenom pozorištu, odnosno kroz metod drame obrađuje važne lekcije iz nastavnog plana i programa, ali i života. 

"Igrajući predstave, kada bih uočila da djeca jedu, piju, koriste telefone ili gledaju predstavu okom kamere događalo se da zaustavim radnju i održim kratko predavanje na temu ponašanja u pozorištu. Interaktivnost predstava koje radim svakako dozvoljava da se sve to desi nenametljivo, ali se ipak nekad desi da se djeca postide. Zato smatram da je pred odlazak u pozorište važno da roditelji ili učitelji popričaju sa djecom i predoče im pravila ponašanja u pozorištu”, zaključuje Gardašević-Bulatović.

Foto: Printscreen RTCG

“Publika mora najprije da razumije značaj pozorišta”

Na važnost edukacije naših najmlađih ukazuje i rediteljka Dušanka Belada.

“Treba da se trudimo da naše najmlađe učimo da budu publika, da ih kroz iskustva bivanja u pozorištu naučimo kako se osjeća, kako se razumije i voli umjetnost”, ističe Belada.

A kada je riječ o bontonu, naša sagovornica kaže da joj je teško da ne pomisli na nivo kulture i odnosa prema kulturi kada je Crna Gora u pitanju.

“Čini mi se da je bonton u pozorištu srazmjeran odnosu vlasti prema kulturi i obrazovanju. Bonton se uči i postaje sastavni dio ljudi, a u pozorištu to podrazumijeva i svijest o procesu rasta, saznanja i buđenja koji se odvija između gledalaca i glumaca. Zato je čest, ali možda i najplastičniji primjer nedostatka bontona u pozorištu upotreba mobilnih telefona tokom igranja predstava”, kaže Belada.

Foto: Printscreen TVCG/Teatrovizija

Svjesni smo, dodaje, da su u posljednjoj deceniji mobilni telefoni dramatično uticali na ljudsku pažnju.

“Zato za mlade predstavlja izazov da više od sat ne koriste telefon, što nikako ne treba uzimati kao normalnu novonastalu pojavu, već kao razlog za zabrinutost. Upotreba mobilnih telefona pojedinaca tokom trajanja predstave utiče jednako na glumce, kao i na ostale posjetioce i to na način što narušava doživljaj stvarnosti, koja se u jedinstvenom pozorišnom trenutku gradi između gledališta i scene”, ukazuje Belada.

Pozorišna publika se, pojašnjava, okuplja sa individualnim očekivanjima, različitim nivoima znanja o temi predstave i različitim ličnim ukusima.

“Međutim, tokom trajanja predstave formira se kolektivni identitet, samim tim i kolektivna energija koju glumci vrlo dobro osjete. Zato smatram da publika mora najprije da razumije značaj pozorišta, da je sastavni dio pozorišne predstave, te da se iskustvo u pozorištu ne zasniva na posmatranju, već na razmjeni”, ističe Belada.