Uzroci “balkanizma” zaslužuju posebno naučno mjesto, poručuje u intervjuu za Dnevno.me Danijela Ostojić, klinički psiholog sa više od deceniju iskustva u radu sa djecom, adolescentima i odraslima.

"Naravno, jasno vam je da mi spadamo u siromašna društva kojima nije prioritet ovakva naučna perspektiva, stoga sva objašnjenja, dileme i pitanja, moramo tražiti individualno kod stručnjaka koji imaju lučni entuzijazam da se bave ovom temom", smatra sagovornica portala Dnevno.me.

Kaže i da smo trenutno “nesnađeni” između našeg "balkanizma" i savremenog svijeta.

“Većina ljudi koji dolaze na terapiju ne poznaju sebe, svoje granice, lična prava, otuda imaju problem sa samopoštovanjem i samopouzdanjem i slično. Stavljaju tuđe potrebe ispred svojih, ali to ne rade na način 'Majka Tereza sindrom', mi kažemo altruistički, nego tako se ponašaju, jer su naučeni da je to ispravno, a da je sramota drugome reći ne. U stvari, kada ih pitam zašto to rade, oni nemaju logičan odgovor. Naravno, takav život ima posljedice”, ističe Ostojić.

*****

Danijela Ostojić; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Novi pravac u psihologiji neka se zove: Balkanizam, nastao iz potrebe da se objasne pojave koje su, inače, neobjašnjive - to su Vaše riječi, ujedno i glavna tema našeg intervjua. Ova kratka „definicija“ ukazuje, opisuje težinu života, bivstovanja, lutanja u nepoznato, budući da su sami obrasci ponašanja neobjašnjivi, neshvatljivi, i posljedično opterećujući, nametnuti, i u konačnom ne ostavljajući previše prostora za rast, bilo kakve vrste. Svakako, posljedice tog „balkanizma“ živimo, no šta je sa uzrocima- jesu li dovoljno istraženi, kao nužni preduslov da shvatimo ovo prvo?

Ostojić: Uzroci “balkanizma” zaslužuju posebno naučno mjesto. To bi značilo da se sva akademska zajednica pokrene i kroz empiriju, odnosno naučna istraživanja, eksplicitno objasni kada smo počeli da se ponašamo autodestruktivno i što je još važnije koliko dugo traje takva vrsta ponašanja. 

Naravno, jasno vam je da mi spadamo u siromašna društva kojima nije prioritet ovakva naučna perspektiva, stoga sva objašnjenja, dileme i pitanja, moramo tražiti individualno kod stručnjaka koji imaju lučni entuzijazam da se bave ovom temom. 

Veliki broj ljudi mi je dao povjerenje i neku vrstu odgovornosti, prepoznavajući mene kao psihologa koji ima dovoljno snage, i hrabrosti da javno piše, priča i govori zašto su balkanska uvjerenja pogrešna i kakve su posljedice po mentalno zdravlje ovakvom sistema funkcionisanja. Uzroci su komplikovani i jako povezani sa transgeneracijskim obrascima i kulturološkim navikama, u kojima su zastupljeni tvrdi i rigidni misaoni procesi kao i veliki broj predrasuda i stereotipa.

Danijela Ostojić; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Šta se i dan danas ne „oprašta“ ženi sa Balkana?

Ostojić: Ništa joj se ne oprašta. Mada, prividno izgleda da to nije baš tako. Navodno, žene su slobodne da odlučuju sa kim će da žive, koliko djece će imati, kakav posao će da rade, sa kim da se druže, kako da se oblače i ponašaju, međutim, ispod tepiha se kriju posljedice takvih slobodnih odluka. 

Kako izgledaju posljedice: ta slobodna žena bude odbačena od društvene zajednice, nema podršku roditelja, prijatelja, partnera. Ona je ta koja se drznula reći NE i živjeti po svojim pravilima. Takva žena ne uživa poštovanje i status u društvu. Ona je nezaštićena i sama. To je jedan od razloga zbog koga se većina žena ne usudi podići glas, napustiti muža nasilnika, ponašati se u skladu sa svojom ličnošću, disati, živjeti, imati slobodno vrijeme.

Ovdje je važno spomenuti njenu finansijsku nezavisnost. Mi još spadamo u društva u kojima su prisutne generacije žena koje su zbog “žrtve majke i porodice” odustale od svojih karijera i na taj način u potpunosti onesposobile sebe za ličnu individualnost, dok je muškarac u tom smislu imao veću fleksibilnost i slobodu, a onaj pravi porodični put partnerstva je potpuno zanemaren ili neshvaćen, jer se zna šta je “ženski posao”. 

Dnevno: Koristite, preciznije uvodite termin “balkanske patologije” kojeg nema u stručnoj literatuti, šta on podrazumjeva?

Ostojić: Dobro ste primijetili. I ja ga nijesam pronašla u stručnoj literature, ni nakon toliko godina školovanja. Baš čudno, zar ne? Mislim da je razlog tome dugogodišnje potiskivanje pravih problema u našem balkanskom društvu i okretenja glave od tih autentičnih, samo na Balkanu poznatih obrazaca kao što su: zna se gdje je ženi mjesto, imovina se piše na njegovo ime, muškarci ne plaču, djeca se vaspitavaju kaišem i slično. Ja sam jednu grupaciju ovakvih uvjerenja nazvala balkanske patologije iz razloga što posljedično djeluju na mentalno zdravlje u različitim pravcima. Jedan od primjera je alkoholizam kao pojava na Balkanu koja je društveno prihvatljiva, s minimalnim procentom izliječih pacijenata.

Dnevno: Ako govorimo o modifikovanoj verziji, svojevrsnom balkanizmu naših dana, šta je tu crveni alarm?

Ostojić: To je isti taj balkanizam upakovan u roze mašnu, a to je uvijek gora varijanta. Mi smo trenutno “nesnađeni” između našeg balkanizma i savremenog svijeta, jer sve nam je dostupno. I nove knjige, i pristupi i edukatori i prozor u svijet, a još se nijesmo pomakli od prve stepenice, pa vam to dođe kao neki predmet za razvlačenje. I nikome nije lako. Ni roditeljima ni djeci ni partnerima. Toliko je izazova ispred nas, na koje nijesmo spremni. 

Sabotiramo sebe svaki dan. Teško mi je povjerovati da to radimo svjesno. Ipak, mislim da je većina ljudi na Balkanu nesvjesna sebe i svojih nedostataka. Možda kada bi došli na malo veći nivo, da razumijemo zašto se isplati biti razuman, svoj, samoizgrađen i zadovoljan čovjek bio bi trenutak promjene koja nam je neophodna. 
Vjerovatno je to moj glavni unutrašnji motiv, kada sam napravila jednu od najvećih odluka u životu, da napustim državni posao i krenem javno da edukujem narod o pojavama koje je teško objasniti, ali evo, vidite, pronašla sam način. 

Danijela Ostojić; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Analizirajući balkanizam, ističete važnost strukture porodice i zdravog odgoja koji podrazumjeva da moramo, između ostalog, učiti djecu da više govore o emocijama. Koliko su roditelji danas posvećeni tom „zadatku“ i jesu li svjesni važnosti tog pitanja?

Ostojić: Opet moram da se osvrnem na pitanje tog “prozora u svijet”. Mi, zaista, danas imamo dostupnu svu literaturu i informacije na temu značajnosti emocionalne intelegencije i generalno mentalnog zdravlja, u odnosu na neka ranija vremena. Sada je to i publikovano. Bilo bi logično očekivati neki pomak ili rezultate, ali praksa nas demantuje. Mi imamo porast vršnjačkog nasilja, i agresivnosti generalno. 

Razmišljajući o ovim pojavama dođem do zaključka da živimo u dva ekstrema konstantno. Prvi ekstrem se odnosi na generacije ljudi koji su zbog presije i zabrana potiskivali svoje emocije, što je rezultiralo nekom njihovom autodestrukcijom, a drugi ekstrem permisivnost ili potpuna nezainteresovanost za odgoj i vaspitanje što rezultira otvorenom agresijom, što za posljedicu ostavlja štetu po drugoga.

U posljednje vrijeme razmišljam na ovaj način pokušavajući objasniti to naše balkansko društvo. Kao da nam je umanjena  sposobnost da učimo iz greške i da jednu iskustvo zamjenimo sa drugim, boljim i zdravijim. Stalno apelujem na važnosti sistemskih promjena u školstvu i generalno društvenoj zajednici. 

Te promjene će se desiti kada se svi uključimo i zainteresujemo kako popraviti društvo na bolje, ne poredeći se sa “gorim od sebe”, nego valjda bi bilo logično tražiti i uzeti dobre primjere u svijetu što se tiče vaspitanja i odgoja djece.  

Dnevno: Da li je izazovnije u odnosu na ranije stvoriti zdravo područje za mentalno odrastanje djeteta?

Ostojić: Vjerovatno da jeste, iz jednog prostog razloga: izazovnija su vremena, a mi se nijesmo adaptirali. Da bi se čovjek prilagodio promjenama koje neminovno dolaze, jer to je evolucijski proces, on mora biti prvo dobro prilagođen sam sa sobom, inače će mu prilagođavanje teško ići i neće se baš dobro snaći. A mi na Balkanu imamo još jedan plus faktor: stav da smo najpametniji i da ove nove filozofije koje dolaze sa Zapada ništa ne valjaju, što implicira što bi se mijenjao i prilagođavao bilo čemu, meni je sasvim dobro ovako.

Danijela Ostojić; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Kažete i da je najteži posao psihologa na Balkanu što ne znaju odakle krenuti, odnosno da se klijenti jave kada postanu nefunkcionalni. Šta je danas u 21 vijeku, prema Vašem mišljenju, dominatno glavni krivac pa se stručna psihološka pomoć zaobilazi u širokom luku, sa konsatacijom „Ja nijesam lud“?

Ostojić: Predrasude i neobrazovanost!

Dnevno: Kada već govorimo o stručnoj psihološkoj pomoći, ne možemo da ne pomenemo koliko je danas „stručnjaka“ za tu oblast i svojevrsne igre sa zdravljem, mentalnim. Šta je rješenje?

Ostojić: Tako je. To je i logično, jer je mentalno zdravlje toliko ugroženo da je određena grupacija ljudi ovaj teren vidjela za odličan biznis i komercijalu. Ljudi će učiniti sve da dobiju instant sreću i blagostanje, to je aspekt koji daje nadu, a nada je neophodna da bi čovjem imao volju za životom.

Jedino što možemo učiniti jeste sistemski donijeti zakone koji će ko ovu oblast, i naravno raditi na podizanju svijesti da svako od nas nosi ličnu odgovornost za sve što kupi, konzumira ili posjeduje. Jer, kada već nemate sistem koji će vas štititi, morate sami. Kada dođemo do te tačke da priznamo sebi da smo mi odgovorni jer smo svojom voljom i odlukom nešto uradili, tu nastaje problem. Jer to je ujedno i naša najveća rak rana. Suočiti se sa vlastitom odgovornošću.

Dnevno: Živimo u instant vremenu, sa zbunjućim ili nepostojećim aršinima za vrijednost. Znamo li, zapravo danas za taj osnovi nivo ispravnosti?

Ostojić: Taj osnov za sistem vrijednosti svako mora da ponese iz kuće. To je najvažnije za razumjeti. Zato stalno ističem ulogu roditelja u vaspitanju i generalno zdrave porodice kao glavne voditelje jedne individue kroz život. Uticaj vršnjačke grupe i sredinskih faktora, takođe su važni, ali ukoliko imate izgrađen sistem podrške, ljubavi, i zdravih vrijednosti, nikakvi vanjski uticaji ne mogu toliko da vas oštete.

Danijela Ostojić; Foto: Privatna arhiva

Dnevno: Da li je (pre)česta pojava danas da nam je sopstveni „život na čekanju“? To pitanje dovodi nas i do jednog Vašeg: Ima li tebe u tvom životu?

Ostojić: Ja mogu da pričam iz svoje prakse, a radim evo već 15 godina u kliničkoj praksi. Većina ljudi koji dolaze na terapiju ne poznaju sebe, svoje granice, lična prava, otuda imaju problem sa samopoštovanjem i samopouzdanjem i slično. Stavljaju tuđe potrebe ispred svojih, ali to ne rade na način “majka tereza sindrom”, mi kažemo altruistički, nego tako se ponašaju, jer su naučeni da je to ispravno, a da je sramota drugome reći ne. U stvari, kada ih pitam zašto to rade, oni nemaju logičan odgovor. Naravno, takav život ima posljedice. Ovdje na Balkanu, one su na strani žena, mislim posljedice ovakvog ponašanja. I to je nešto od čega se moramo odučiti, ako želimo živjeti život vrijedan življenja.

Dnevno: Kako prepoznati simptome fenomena pravljena žrtve sopstvenog života?

Ostojić: Zavisi koji kontekst posmatramo. Mi imamo mnogo uloga koje živimo. Uloga majke, oca, kolege, rođaka, seste, brata, prijatelja; u svim ovim relacijama mi možemo “praviti žrtvu sopstvenog života”. Kao odgovor na vaše pitanje, a da bude razumljivo i jasno publici koja bude čitala ovaj tekst, mi to tumačimo kroz motiv.

Dakle, iz kog motiva neko ima potrebu stavljati se u ulogu “žrtve”, i oko motiva se uglavnom bavimo na psihoterapiji. Ta uloga “žrtve” je u većini slučajeva nesvjesan mehanizam pomoću koga se branimo ili iskazujemo neku unutrašnju povređenost.

Dnevno: Zapadamo li u eru usamljenosti?

Ostojić: Možda je ovo jedino pitanje u kome nijesmo tako loši. Mislim da je usamljenost više zastupljena u nekim drugim više kapitalističkim društvima, ali naravno vrlo je individualna. Vi možete živjete u braku, usamljeno. Možete raditi posao na kome se osjećate usamljeno, imati prijatelje pored kojih niste autentični i slično. Mi još njegujemo komšijske odnose, koncentrisani smo jedni na druge, nema nas mnogo i nijesmo velika zemlja. 

Dnevno: Znamo li danas da komuniciramo, da priznamo greške, najprije sebi, a onda i drugima?

Ostojić: Teško. Jedan od čestih problema na Balkanu jeste i nedostatak, odnosno neznanje da komuniciramo. To je tako jer nismo naučeni i opet se moramo osvrnuti na emocianlnu pismenost i sposobnost da upravljamo svojim emocijama.