Priča o velikanu koji je jači od vremena i društva - o Živku Nikoliću i njegovom stvaralaštvu kao dragocjeno svjedočanastvo o hrabrosti i orginalnosti, vrijednostima kojih danas ima tako (pre)malo. 

O mjestu u kojem je rođen najveći "Ozrinić" uradili smo seriju tekstova u aprilu 2022.

***

 

Priču o ozrinićkim čudima (ne)viđenim počinjemo ispred kuće u kojoj je rođen najveći „Ozrinić“ - Živko Nikolić! Drugačije i ne bi bilo pošteno, baš kao što za života, a ni dan danas nije pošten odnos društva prema velikanu koji nas je hirurški precizno opisao i koji nas i danas tjera da preispitamo sve ono što je decenijama unazad prikazao na svom (našem) „platnu“.

Foto: Dnevno.me; Rodna kuća Živka Nikolića

I tu smo, ispred kuće gdje je crnogorski filmski mag proveo svoje posljednje dane - u zavičaju, koji ga je inspirisao surovim kamenim predjelima i čiju zbilju nikada nije ni pokušao da uljepša. I gdje samo na 100 metara od rodne kuće Nikolića, možete da osjetite "sudar" vremena. 

Foto: Dnevno.me; Obrušena kuća u Ozrinićima u kojoj je sniman jedan od Živkovih filmova 

Foto: Dnevno.me

Foto: Dnevno.me

Tamo gdje je počeo, i zatvoren krug stvaralaštva, u ulici u kojoj je rodna kuća Živka Nikolića vrijeme kao da je stalo. 

Foto: Dnevno.me

No, vezivati vrijeme za Živka Nikolića i nema baš smisla, budući da nije ni pripadao vremenu u kojem je stvarao, već mu prkosio i rušio konvencije i tabue, dostojanstveno i tiho. 

A, iako se o stvaralaštvu nenametljivog stvaraoca, dojaena crnogorske kinematografije govori nerijetko tako glasno, Živko Nikolić ni poslije više od dvije decenije od svoje smrti, u rodnim Ozrinićima nema obilježje.  A nije da nije bilo pokušaja.

Živkov bliži rođak, glumac i pjesnik Miro Nikolić u razgovoru za naš portal kaže da želi da vjeruje da će mlađe generacije biti upornije i pametnije od starijih, te da se nada da će se Živko, makar kroz spomen obilježje, vratiti svojim Ozrinićima.    

Foto: Privatna arhiva; Miro Nikolić

Priznaje i da ga ne čudi to što Živku Nikoliću nijesmo kao društvo vratili  “dug” za sve što nam je podario kroz umjetnost, makar obilježjem.

“Zašto me ne čudi? Pa zato jer smo mnogo toga u prošlosti dozvoljavali i pravili mnogo grešaka, a nijesmo smjeli.

I, što je još gore, bojim se da smo sami krivi, da se radi o našoj “tradicionalnoj” neorganizovanosti i, veoma često, neslozi, ne samo oko ovog pitanja, već oko mnogo čega drugog”, kaže Nikolić i podsjeća da je bilo pokušaja da Živko Nikolić dobije obilježje, ali bez uspjeha.

Kako kaže naš sagovornik - džaba entuzijazam sa praznim novčanikom. Neophodna je podrška šire društvene zajednice, jer Živko, ipak, nije samo ozrinski, i to se ne smije zaboraviti, ističe Nikolić.

”Dakle, moram kazati da je od ranije postojala inicijativa da se uradi nešto što bi moglo da se nazove obilježjem: ili spomen dom ili neka umjetnička manifestacija koja bi imala tradicionalan karakter, ili nešto slično. Međutim, iako ona izreka kaže da je 'od ideje do realizacije samo jedan korak', u ovom slučaju je to, izgleda, korak od sedam milja, upravo zbog ovih problema koje navodim”.

S druge strane, nije beznačajan ni finansijski momenat, napominje Nikolić.

“Može postojati kolektivno raspoloženje da se povodom toga nešto uradi, ako nema finansijskih sredstava, sve pada u vodu. I, naravno, treba biti uporan u realizaciji ove ili ma koje drugo ideje, ne treba odustajati čim se naiđe na neki problem, treba uložiti napor da se problem prevaziđe“, poručuje Miro Nikolić.

Za života, mnogo toga nam je mogao zamjeriti Živko Nikolić, a danas, čini se još više. Sa tom konstatacijom saglasan je i sagovornik portala Dnevno.me:

“Pa, kad ozbiljnije sagledam kompletnu društvenu situaciju, bojim se da bi imao zamjeriti mnogo toga. Neću sada nabrajati naše mane, nedostatke i sve ono što bi za Živka moglo biti inspiracija, jer imamo mi i kvaliteta i dobrih osobina, ne zaboravite. Mi smo veoma svjesni svojih kvaliteta, to je sigurno, i to umijemo i javno da istaknemo, ali mana, nažalost, nijesmo ili nećemo da budemo svjesni".

Živko bi nam, zapravo, zamjerio isto ono što nam je zamjerao kroz svoje filmove, ili možda još gore i drastičnije nego u filmovima, smatra njegov zemljak. 

"Kad ovo kažem ne šalim se, nego sam veoma ozbiljan, jer mi se čini da smo danas gori i sa više mana nego što smo bili u ono vrijeme o kome govore njegovi filmovi”, mišljenja je Nikolić i navodi da bi tek danas Živko sa bratom Draganom imao šta i o čemu da piše i snima filmove.

“Šta je to što nas je u ovolikoj mjeri deformisalo po svim parametrima društvenog života, ne znam (mada mogu da pretpostavljam), neka se time bave sociolozi, psiholozi i drugi meritorni stručnjaci, znam samo da ovo ovako kako je sada ne valja ništa. Ovakav način života i ovakva organizacija života, ne samo u Ozrinićima, ne valja ništa, a da ne govorimo o tome da za budućnost mladim naraštajima ne obezbjeđuje i ne garantuje ništa. Nažalost! Naravno, čast izuzecima, jer, moram priznati da ih ima”, kaže Nikolić.

Istaknuti umjetnik iz Ozrinića u razgovoru za naš portal prisjetio se i drugih velikih imena čiji su korijeni upravo iz Ozrinića:

“Ne bih volio da budem toliko grešan da nekoga zaboravim. Kad bismo zašli u dalju istoriju Ozrinića i Crne Gore (jer jedno bez drugoga naravno ne može) ovaj spisak bi bio mnogo dugačak, jer je zaista značajan broj znamenitih Ozrinića kroz istoriju dao svoj doprinos, ne samo u borbi za slobodu, već u mnogo čemu.

Prisjetimo se: i korijeni Vuka Karadžića su djelimično iz Ozrinića – majka mu je rodom od Nikolića.

No, da olakšam i sebi i Vama, osvrnuću se samo na novije vrijeme, i to na umjetnike (kad već razgovaramo na umjetničke teme). Pored Živka o kome smo govorili, tu je i njegov brat Dragan, novinar i književnik koji je napisao scenarije za mnoge Živkove filmove; zatim u jugoslovenskim okvirima poznati pjesnik Gojko Janjušević koji je rođen u Ozrinićima iako je živio u Novom Sadu; pa Vito Nikolić čiji je otac rodom Ozrinić; zatim Dragoljub Varajić, poznati beogradski vajar i keramičar koji je rođen u Ozrinićima; Ratko Vulanović, poznati vajar čije se skulpture koncipirane kao kamengrad nalaze u Beogradu na Adi Ciganliji i Tašmajdanskom parku, u Stokholmu u Švedskoj (Nobelova fondacija); zatim prof. dr Božidar Nikolić, rektor univerziteta Crne Gore i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, kasnije i njegov sin Danilo koji je bio je rektor UCG. Moram kazati da su Ozrinići dali i značajan broj univerzitetskih profesora koji su radili u Crnoj Gori, Srbiji pa i u Hrvatskoj.

Ne smijemo zaboraviti i značajan broj mlađih književnih i drugih umjetničkih stvaralaca kao što je, recimo, Vladan Čiki Čizmović, kojega lično poznajem pa ga zato i pominjem, neka mi ne zamjere ovi drugi mladi stvaraoci, jer ja sam Ozriniće napuštio podavno tako da ne poznajem stvaraoce mlađe generacije i moram priznati da mi je zbog toga mnogo žao, a siguran sam da ih ima poprilično”.

Ima, kaže, iz Ozrinića još onih koji su poznati u svojim oblastima djelovanja i stvaranja, a koji su dali svoj značajan doprinos u tim oblastima, ali se umjetnik Miro Nikolić orijentisao na njemu najbliže, iz oblasti kulturno-umjetničkog stvaralaštva i nauke.

“Ovom prilikom, naravno, i moje izvinjenje što nijesam pomenuo sve koji su zaslužni da se pomenu”, kaže Nikolić.

A mi moramo pomenuti još neka imena čiji su korijeni iz Ozrinića: velikana evropske i ex-YU košarke Žarka Varajića, zatim planinara Boška Vulanovića koji je bio tri puta na krovu Evrope, zatim iz svijeta politike, nekadašnjeg predsjednika crnogorske Vlade Željka Šturanovića, generalnog sekretara Vlade Žarka Šturanovića, ali i predstavnicu sedme sile, cijenjenu novinarku Anu Šturanović, kao i Zoranu Pavić, estradnu umjetnicu…

Na početku naše priče pomenuli smo čuda, ozrinićka koja smo i posjetili, a od jednog su svi digli ruke - riječ je o hidroelekrani kroz koju ni poslije skoro sedam decenija nije potekla ni kap vode.

Foto: Dnevno.me

Foto: Dnevno.me

Foto: Čedo Čizmović; Dovodni tunel koji je bio u potpunosti završen

Foto: Čedo Čizmović

Jedna od većih propalih investicija u Crnoj Gori, hidroelektrana izgrađena je sredinom prošlog vijeka u Ozrinićima.

Hidroelektrana “Ozrinići” bila je u to doba najveća investicija u gradu pod Trebjesom. Istovremeno, to je bila i prva visoka lučna brana u Crnoj Gori.

Tokom 1952. na rijeci Gračanica započeta je izgradnja brane "Liverovići", koja je završena 1957, a paralelno sa njom u toku 1956. izgrađena je i mašinska zgrada hidroelektrane "Ozrinići", kao i čitav kompeks tunela za dovodne i odvodne vode.

Posao je završen - podignuta je zgrada hidrocentrale, u njoj postavljena vrijedna oprema, izgrađen odvodni kanal sve do Slivlja, desetak kilometara dalje, kojim je voda iz te HE trebalo da nastavi put kanalom do hidroelektrane "Perućica”. I, onda se desilo nešto neočekivano - nijesu postojale potrebne količine vode za hidrolektranu koja je projektovana na osam megavata.

Za sedam decenija, iz HE “Ozrinići” odnijeti su vrata i prozori, nestali su kablovi, dio turbina, djelovi razmontirani...

Foto: Dnevno.me

Foto: Dnevno.me

Ozrinićko "čudo neviđeno" i dalje stoji u podnožju brda Žirovnica kao podsjećanje na nepromišljene investicije.

O hidrolektrani u Ozrinićima snimljen je i dokumentarac - "Biljeg" Živka Nikolića. Glavni junak filma je čuvar hidroelektrane u kršu, predstavljene kao simbol nečije gluposti i obijesti.

A nakon što smo posjetili, kako je mještani nazivaju strojaru, nastavili smo "putešestvije" ljepšom stranom Ozrinića, što potvrđuje i snimak: 

Prema pojedinim dostupnim izvorima, Ozrinići su najveće selo u Crnoj Gori po površini

Katarstarska površina Ozrinića je 2282 ha, 96 a i 77 m² ( Milutin. M. Šturanović, Ozrinići kraj Nikšića)

Foto: Dnevno.me

Foto: Dnevno.me

Foto: Dnevno.me

Foto: Dnevno.me

Foto: Dnevno.me

Šetajući Ozrinićima ne možete, a da se ne zapitate, koliko su ljudi koji žive ovdje svjesni ljepote koja im je, narodski rečeno ispred nosa? 

“Malo, bojim se, vrlo malo. Mi nijesmo svjesni da su Ozrinići geografski jedno od najvećih (ako ne i najveće) i najljepših crnogorskih sela. E, sad, pogledajte, recimo, Suvo polje, prostor koji je Bogom dan kao površina za rekreativnu upotrebu i korišćenje (kao igrališta za mnoge sportove), ako bi se kvalitetno i na odgovarajući način uredilo i koristilo, pretvoreno je u smetlište”, navodi naš sagovornik Miro Nikolić.

Foto: Čedo Čizmović

I umjesto da, kako kaže, Suvo polje bude ponos Ozrinića pretvoreno je u ruglo, sprdnju.

“Onoga bi se, kad vidi, postidio i onaj koji nije iz Ozrinića i koji sa Ozrinićima nema nikakve veze. Moram ovu zamjerku da potkrijepim i istinitom pričom: U vrijeme dok sam bio momak u Suvom polju su igrani na daleko čuveni fudbalski turniri, ne samo za Ozriniće, nego su u ta takmičenja periodično bili uključivani i Kličevo, Straševina i druge Mjesne zajednice nikšićke opštine”, prisjeća se Nikolić.  

Foto: Čedo Čizmović

S druge strane, Suvo polje je površina kao izmišljena za šetnju.

“Vidite, mi danas živimo tako surovo, tako brzo da je došlo vrijeme da se međusobno ne poznajemo, iako smo jednoplemenici, možda komšije, pa čak i rođaci i svojte na neki način, što je veoma tragično. E, tu je lijek, opet Suvo polje, kao prostor za šetnju, kao potencijalno šetalište gdje će se ljudi i žene sa djecom sretati, upoznavati (jer su, Bože moj komšije, rođaci, prijatelji, a ne poznaju se), popričati o svemu i svačemu što bi bilo korisno za organizaciju kolektivnog života stanovnika Ozrinića, popričati o problemima i kako ih riješiti, što bi oplemenilo životni standard mještana.

Pa, kad ne znamo da koristimo ono što nam je priroda dala i što nam je na dohvat ruke, kako da govorimo o nečemu što nam je mnogo dalje. Mi, prosto, ne umijemo da vidimo, da primijetimo tu ljepotu koja je oko nas, i logično, budući je nijesmo svjesni, ne umijemo ni da je koristimo. I nije Suvo polje jedino u ovoj priči, ima toga još, nažalost!”, konstatuje Nikolić.

Koliko su se Ozrinići “razvili”, a šta im danas najviše nedostaje?

Iako više ne živi u Ozrinićima, Miro Nikolić smatra da su uslovi života mještana Ozrinića umnogome unaprijeđeni.

“E, ovdje ne mogu biti strog i kritičan kao dosad. Meni je žao što više ne živim u Ozrinićima, jer bih tako bio mnogo detaljnije upoznat sa njihovim potrebama. Međutim, moram priznati da je rukovodstvo Mjesne zajednice zaista mnogo toga uradilo kako bi unaprijedilo uslove života stanovnika Ozrinića. Moram priznati i to da su i država Crna Gora i grad Nikšić veoma ozbiljno shvatali i prihvatali aktuelne probleme Ozrinića i da su dali veliku podršku naporima rukovodstva Mjesne zajednice na njihovom prevazilaženju i rješavanju.

Pa, zar objekat nove škole ne svjedoči o tome, zar Dječiji vrtić ne svjedoči o tome, zar vodovodna i telefonska infrastruktura ne svjedoče o tome, brojni kultivisani mini sportski tereni kroz selo, itd. Ima, naravno, i dosta toga što nedostaje”, ističe Nikolić.

A nedostaje apoteka, pošta, dom zdravlja, sve ono što i mnogo manje mjesne zajednice od Ozrinića imaju.

I ne samo to, bilo bi, dodaje Nikolić, potpuno prirodno i logično da Ozrinići, kao mjesna zajednica sa preko 2000 stanovnika, imaju i svoje kulturno-umjetničko duštvo, kao i sportska,  jer u Ozrinićima ima izuzetno talentovanih mladih sportista u mnogim sportovima.

“Kad je riječ o kulturno-umjetnčkom aspektu društvenog djelovanja, moram vas podsjetiti da je svojevremeno, ne tako davno, (unazad četrdesetak godina možda), u Ozrinićima veoma aktivno djelovalo kulturno-umjetničko društvo koje je sa svojim izuzetno kvalitetnim kulturno-umjetničkim programom gostovalo u skoro svim mjesnim centrima Opštine Nikšić i, gdje je god gostovalo, bilo veoma dobro prihvaćeno i bilo rado viđen gost u toj sredini.

Mislim da bi jedno takvo društvo, koje je adekvatno organizovano, u značajnoj mjeri doprinijelo kvalitetnijem i civilizovanijem životu stanovnika Ozrinića, pogotovo kada je u pitanju mlađa populacija. Zatim, kao velika mjesna zajednica Ozrinići bi trebalo da imaju i ambulantu koja bi znatno doprinijela odgovarajućoj zdravstvenoj zašti stanovnika sela. Trebalo bi da imaju češće veze sa gradom kad je u pitanju gradski prevoz, jer su Ozrinići takoreći na pragu grada Nikšića”, smatra Nikolić.

Foto: Čedo Čizmović

Po čemu su Ozrinići posebni?

“Ne bih volio da moj odgovor na ovo pitanje zazvuči previše lično, previše subjektivno ili pristrasno, budući da sam ja Ozrinić. Ali, znate, svaka sredina ima neke svoje posebnosti, nešto po čemu se, možda, razlikuje od dugih sredina. Moram priznati da o ovome nijesam mnogo razmišljao. Ali ipak, Ozrinići su, recimo, posebni po svom geografskom položaju i izgledu, jer sam već kazao da su jedno od najljepših i najvećih crnogorskih sela”.

Mještani Ozrinići su, dodaje Nikolić, izuzetno širokogrudi i gostoprimni, dobri su kao komšije, vole pomoći svakome kad se ukaže potreba za to. 

“Izuzetno su radni i hrabri i vole da se vrlo odvažno uhvate u koštac sa eventualnim problemima, što opet nije isključivo njihova karakteristika. E, možda može da bude njihova osobenost činjenica da su Ozrinići, kad je u pitanju javno djelovanje i angažovanje njegovih žitelja, osobito izraženi u kulturno-umjetničkim djelatnostima, jer su u ovim oblastima dali zaista mnogo poznatih ljudi. E, sad, šta je to što doprinosi ovoj izraženosti, to je i za mene zagonetka".

Da li je to, kako kaže,  širina ozrinskog polja, neka savršena mirnoća i inspirativna tišina kad šetate ovim poljem, makar i u vijeme najvećih radova, da li je to sami izgled sela smještenog ispod Žirovnice i drugih brda koja ga okružuju, njegov geografski položaj, preciznog odgovora nema. 

"Ali sam spreman da ustvrdim da, imajući sve ovo u vidu, možda i nije čudo što su Ozrinići osobito dokazani na polju kulture i umjetnosti i što su u ovim oblastima dali zaista puno znamenitih ljudi”, zaključuje Nikolić. 

Nakon što smo ispili "čašu" razgovora sa umjetničkom dušom kakva je Mira Nikolića, zaputili smo se na kraj Ozrinića, gdje se nalazi grandiozna građevina brana kružnog oblika, najveća te vrste u Evropi. 

Takođe, oživjeli smo uspomene na Ozriniće sa Jelenom Janjušević koja je jedan od najljepših "parčeta" života provela u tom kraju, a koja je sada profesorica, doktor nauka na prestižnom britanskom Heriot Watt univerzitetu….

Željeli smo da čujemo i kako razmišljaju mlađe generacije iz Ozrinića, pa smo razgovarali sa Čedom Čizmovićem, bez čijih fotografija teško da bi mogli da dočaramo Oz, kako ga mnogi mještani nazivaju.

DRUGI DIO

Priču o čudima ozrinićkim (ne)viđenim nastavljamo sa mjesta gdje se nalazi grandiozna građevina - brana kružnog oblika, najveća te vrste u Evropi, smještena u Slivlju, na kraju Ozrinića. 

Ozrinićka čuda (ne)viđena - prvi dio

Najprije, nekoliko intresantnih podataka: ponor Slivlje nalazi se na jugoistočnom dijelu nikšićkog polja, krajnjem toku rijeke Zete ili samo kilometar od Carevog mosta, još jedne veličanstvene građevine podignute krajem 19. vijeka.

Slivski ponor trebalo je da služi kao brana za novo vještačko jezero, ali se širom polja pojavilo dosta jama u zemlji koje su odvodile vodu iz jezera i onemogućavale završetak radova. 

Prema raspoloživim podacima, prva istraživanja počela su 1939, ipak, nema podataka o tom poduhvatu. 

Ono što je, međutim, poznato jeste da je kroz ponor Slivlje sve do izgradnje HE "Perućica" slobodno oticalo više od 50 odsto ukupnog protoka vode u nikšićkom polju. 

Ekipa speleologa (Egon Pretner i Franc Habe iz Postojne, Jovan Petrović iz Beograda i Miro Rutešić, inženjer geolog iz Nikšića) 1955. spustila se u dužini od 173 i dubini po vertikali 150 metara.  

Novo istraživanje započeli su speleolozi iz Slovenije, sa Bleda i iz Kranja, 2005, ali je zbog vremenskih uslova prekinuto.

Dvije godine kasnije, pravi podvig napravili su nikšićki speleolozi koji su se spustili na dubinu od 132 metra, prešli 250 metara i otkrili više od 20 jezera.

Preko jednog jezera morali su čamcem, jer je vodena površina samo na jednom mjestu bila duža od 25 metara. (Izvor: Čamcem kroz utrobu zemlje, 2007- Rade Vukićević). 

Ozbiljnijeg istraživanja o ponoru u Slivlju, ali ni pisanih zvaničnih tragova o dosadašnjim nema, uprkos činjenci da se na području nikšićkog polja - na 66,5 kvadratnih kilometara nalazi više od 300 vrela i 886 ponora.

Prema tvrdnjama speleologa, slivski ponor je veoma težak i opasan za kretanje, a zanimljivo je da voda iz jezera ne otiče u očekivanom smjeru, nego se pravac kretanja vode mijenja i ona odlazi ka sjeveroistoku, do  HE "Perućica", svojim putem, za speleologe nepoznatim. 

Voda iz Slivskog ponora izgradnjom hidroelektrane usmjerena je u turbine najstarijeg crnogorskog proizvođača struje, a o ljudskom poduhvatu u to vrijeme najbolje svjedoče fotografije: 

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska vidoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska vidoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Cijevi koje transportuju vodu do HE "Peručica" dugačke su preko tri kilometra:

Foto: Screenshot You tube

Foto: Screenshot You tube

"Ima jedno mjesto"

Nakon što smo obišli Slivlje, o Ozrinićima smo razgovarali na "daljinu". 

Kao što smo juče najavili naša sagovornica u serijalu o Ozrinićima  je Jelena Janjušević, koja se doselila sa porodicom u taj kraj, kada je imala 15 godina. Sada je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

A, ako svi imamo to jedno mjesto, koje budi posebne emocije i gdje sama pomisao na njih "hrani" dušu, onda su to za našu sagovornicu zasigurno Ozrinići, od kojih je miljama daleko.

Jelena Janjušević; Foto: Privatna arhiva

Doktor nauka Jelena Janjušević, profesorica je na prestižnom britanskom Heriot Watt univerzitetu, a predaje na njihovom kampusu u Dubaiju, odakle je i odgovarala na pitanja našeg portala. 

“S obzirom na to da je moja ujčevina (Nikolići) iz Ozrinića, kao i ujčevina mog oca (Lalatovići), često sam boravila u Ozrinićima i ranije, mogu slobodno reći od rođenja. Za Ozriniće me vežu najljepše uspomene, najljepša druženja, vrijeme provedeno sa porodicom, izgradnja jednog novog života.

U Ozrinićima sam još prije 25 godina stekla i ljubav za cijeli život. Iako danas živim miljama daleko, najradnosnije trenuke za mene, supruga i djecu predstavlja odlazak u Ozriniće”, kaže naša sagovornica. 

Foto: Čedo Čizmović

A koliko su Ozrinići posebni za Janjuševiće najbolje govori sljedeće: 

“I dan danas u dalekom Dubaiju, kada pitate mog supruga (rođenog Ozrinića) odakle je, on kao iz topa kaže iz Ozrinića. Kao da je riječ o nekom velikom gradu, on stavlja Ozriniće ispred Nikšića i podrazumijeva da su Ozrinići svima poznato mjesto(smijeh).

To je prenio i na mene i našu djecu. Djeca radije provode ljetni raspust u Ozrinićima, nego da borave na crnogrskom primorju, planini ili da upoznaju neku novu zemlju. Ozrinići su uvijek na prvom mjestu”, iskrena je naša sagovornica: 

“Ozrinići imaju neku posebnu toplinu za nas, kakvu samo toplina zavičaja i roditeljske kuće može imati. Ta posebna čarolija boja, mirisa i uspomena sa svakom novom posjetom rodnom kraju, nas dodatno jača i obogaćuje, daje neku posebnu snagu i ljepotu”. 

Imali smo i “zadatak” za našu sagovornicu: da nekome ko nikada nije posjetio Ozriniće opiše Oz, kako pojedini mještani zovu to mjesto, u nekoliko rečenice. Vrlo rado je prihvatila “zadatak”:

“Selo nadomak Nikšića, na svega pet minuta vožnje od centra grada, gdje se i danas djeca igraju na livadi, gdje se od komšije pozajmljuje brašno ili šećer kad prifali za kolač, a Mijo zatvorio prodavnicu, gdje se ide na kafu kod komšija ili prijatelja kući, a ne u kafanu; gdje se djeca dozivaju da dođu na ručak, kao što su nekada naše majke dozivale i prekidale nam igru… 

Mjesto gdje možeš da stvoriš svoj dom, imaš mir i udaljen si od gradske buke, a opet sve ono što ti pruža jedan grad je na “dohvat ruke”. U razvijenom svijetu, mjesto koje je na takvoj udaljenosti se ne karakteriše kao selo, već jedno gradsko naselje”, kaže u jednom dahu Janjušević. 

S obzirom na geografsku poziciju i udaljenost od grada Ozrinići mogu da se svrstaju u urbani dio grada.  

“Međutim, nedostaju mu sadržaji i neke osnovne službe kao što su: apoteka, ambulanta, pošta, knjižara, škole sporta, frizerski i kozmetički saloni, igralište za malu djecu… Broj stanovnika je dovoljno veliki da opravda potrebu za svim ovim službama i servisima.

Uz to, postojanje svega navedenog bi podstaklo i mlade ljude da ostanu u Ozirinićima, umjesto da se sele u grad”, mišljenja je naša sagovornica. 

Foto: Čedo Čizmović

Govoreći o prirodnim ljepotama Ozrinića, Janjušević kaže da je valjda u ljudskoj prirodi da ono što nam je Bogom dato, uzimamo zdravo za gotovo. 

“Nije to samo svojstveno ljudima koji žive u Ozrinićima, već je to neko generalno pravilo. Uvijek nam se čini da je negdje drugo ljepše, bolje i prosperitetnije. Mada, moram priznati da jesam zagovornik stava da treba pokušati, pogotovo dok smo mladi, da upoznamo što više svijeta što je moguće, i iskusimo život i na nekim drugim lokacijama”, kaže Janjušević koja je prije nekoliko godina donijela hrabru odluku da napusti siguran posao kakav je imala u Crnoj Gori i preseli se u Ujedinjene Arapske Emirate. 

“Takav stav nam širi vidike, kreira nove ideje i stvara mogućnost da te ideje jednog dana primjenimo i u svojoj zemlji. Meni i mojoj porodici je mnogo značio odlazak i život u inostranstvu. 
 
Dubai, koji na primjer nema kiše, nema rijeka, jezera, nas je podsjetio kakvom je prirodom Crna Gora obdarena".

Nažalost, kaže da je podsjetio i kako u Crnoj Gori tu prirodu devastiramo (deponija nadomak sela, zatrpani bunari) i ne koristimo ono što nam pruženo.

"U Dubaiju se svaka kap vode iskoristi, iznalaze se rješenja da se ozelene suve i pjeskovite površine. Nama je sve to dato, valjalo bi da umijemo više da prepoznajemo snagu prirode i blagodet koju u tom pogledu imamo ne samo u Ozrinićima već i u cijeloj Crnoj Gori”, poruka je Jelene Janjušević. 

Iako su Ozrinići Bogom dani za bavljenje poljoprivredom,sve je manje ljudi koji se bave tom grane privrede, pretežno su to stariji ljudi i domaćinstva, mladi ne. 

Naša sagovornica kaže da mogućnost da se hranite povrćem i voćem iz svoje bašte, da jedete meso koje ste sami uzgajali u razvijenom svijetu je privilegija.

A ta privilegija, ističe, mnogo košta.

"Ozrinići, sa svojom blizinom gradu, pružaju mogućnost mladim ljudima da žive u zdravom okruženju, bez buke i zagađenja, a da su opet blizu grada.

Od poljoprivrede može da se živi, i ja sa sjećam da su moji roditelji, kao i mnoge druge porodice u Ozrinićima, obrađivali zemlju i tako izdržavali svoje porodice. Jasno je da je tržište danas drugačije, ali stanovnici Ozrinića treba da podnesu inicijativu, da se udruže, i da traže od onih koji upravljaju gradom i državom, i kojima je osnovni posao da budu u službi građana, da im pomognu da oživi poljoprivreda”. 

Ovo ne važi samo za Ozriniće već i za širu Crnu Goru, mišljenja je Janjušević.  

“Povezivanje poljoprivredne proizvodnje sa turističkim sektorom, ali sa velikim hipermarketima, restoranima, i slično jedno je od rješenja. Naravno, cijeli sistem treba da se uspostavi - subvencije, edukacija stanovništva, program podrške. Bilo je i ranije, a i sada određenih programa podrške, ali većina stanovništa ih ne razumije, potrebno je da nadležni organi bolje informišu i edukuju stanovništvo, da organizuju posjete selima i priblize im svoje programe i planove”. 

Janjušević vidi još jednu šansu za razvoj Ozirinića, a to je okrenuti se onome što je, nažalost, danas zamrlo - zanatima. 

“U Ozrinićima živi mnogo odličnih zanatlija (stolari, auto-mehaničari, zanati iz oblasti obrade metala, varioci, tapetari…). To je potencijal koji može i treba da se razvija na većem nivou i da se proširi i na mlađe generacije”, smatra Janjušević.  

Čedo Čizmović;  Foto: Privatna arhiva

A kako razmišljaju mlađe generacije koje stasavaju u Ozrinićima provjerili smo u razgovoru sa Čedom Čizmovićem, zaljubljenikom u prirodu, što potvrđuju fotografije i snimci koje nam je ustupio i bez kojih, teško da bi mogli dočarati ljepotu i specifičnosti ozrinićkog kraja. 

Tunel iznad ponora u Slivlju; Foto: Čedo Čizmović

Tunel iznad ponora u Slivlju; Foto: Čedo Čizmović

Čizmović je našu zemlju obišao i uzduž i poprijeko ili kako bi on rekao “Crnom Gorom uzbrdo – nizbrdo”, zato smo ga odmah na početku razgovarala pitali šta je to što Ozriniće kraj Nikšića odvaja od drugih mjesta?

“Vjerovatno je to neiskorišteni potencijal koji Ozrinići imaju kao i cijeli Nikšić. Planine su blizu, more je blizu, glavni grad je na manje od sat vožnje, tako da i Ozrinići i Nikšić imaju potencijal koji treba iskoristiti pametno.

Ozrinići konkretno su izuzetno pogodni za poljoprivredu, pogotvo Slivlje, međutim, malo ko ima želje i volje da radi oko toga”, kaže Čizmović koji priznaje da ga je Slivlje oduvijek fasciniralo i kao takvo, prema njegovom mišljenju, predstavlja pravi monumentalni spomenik prošlih vremena. 

Foto: Čedo Čizmović

A kad bi se "luksuz" mjerio prirodnom ljepotom, mirom i tišinom, Ozrinići bi ga imali na pretek, saglasan je i naš sagovornik: 

“Ozrinići zaista imaju mnogo toga da ponude da se obiđe, ne bih ništa pretjerano izdvajao osim što bih pozvao ljude da dođu i sami istraže ne samo Ozriniće već cijelu Crnu Goru”, poručuje Čizmović koji nevoljno konstatuje i da oni koji žive u Oz-u, ne vide ljepotu. 

“Pa vjerovatno kada im je sve to ispred nosa i nijesu toliko svjesni. To se najviše ogleda po tome što na dosta mjesta se može naići na divlje deponije usred prirode (Slivlje i u šumama iznad Ozrinića). To nije samo moglo doći tu, tj. niko ga nije mogao donijeti iz Budve, Kotora ili Podgorice, no smo vjerovatno svi po malo krivi za to. To je loša navika od koje se ljudi moraju odvići”, poručuje Čizmović. 

A da li je kao mlad čovjek, osim nesporne ljepote, zadovoljan šta Ozrinići nude za život?

Kao i od naših prethodnih, nešto starijih sagovornika, i od Čeda smo dobili sličan odgovor: 

“Na svega nekoliko kilometara, koliko su Ozrinići udaljeni od centra grada, ne postoji apoteka, ambulanta, pošta…To je problem od kada znam za sebe i za Ozriniće i stalno se o tome priča i non stop se slušaju obećanja o tome.

Ljudi koji su upravljali i oni koji sada upravljaju Opštinom Nikšić ne obraćaju mnogo pažnje na stanovništvo Ozrinića. U Ozrinićima se niko ne buni, ako su oni zadovoljni šta ja imam dalje da komentarišem”, kaže naš sagovornik.

No, kada se kockice poslože Čizmović planira da Ozrinići budu, kako navodi, njegova trajna baza.  A kako zadržati mlade ljude?

“Mladi nemaju želju da se bave poljoprivredom kada vide svoje najbliže koliko novca, energije i vremena ulažu u to i na kraju bude zarada jako mala tj. da se teško može živjeti od poljoprivrede. To je generalno problem Crne Gore, ne samo Ozrinića i to treba rješavati kako lokalno tako i na državnom nivou”, smatra Čizmović.

Bilo je lijepo čuti i da mladi ljudi poput Čeda, nijesu zaboravili ono o čemu je bilo vrijedno pisati svakog slova:

“Uvijek krećem od toga da su Ozrinići iznjedrili jednog Živka Nikolića, koji je definitivno jedan od najvećih, ako ne i najveći “Ozrinić“. Vjerovatno treba razmišljati da se možda njegov dom pretvori u neki muzej posvećen njemu i njegovim filmovima. To je minimalno kako mu se možemo odužuti”, zaključuje naš sagovornik. 

Rodna kuća Živka Nikolića; Foto: Dnevno.me

Priču o ozrinićkim čudima (ne) viđenim završavamo odakle smo i krenuli. Tamo gdje istinski možete da osjetite koliko je “dug” prema stvaralaštvu Živka Nikolića veliki, ispred rodne kuće velikana, gdje se miješaju osjećaji ponosa, ali i onog što dobra većina danas i ne osjeća – stida za nepriznavanje zasluga koje prevazilaze vrijeme, a koje je, ipak, u priči o najvećem Ozriniću, kao što rekosmo na početku naše priče, najmanje važno. 
 
Jer ni vrijeme, ni društvo, kako nekada, tako ni sada, ne mogu biti jači od Živka Nikolića. Zato ćemo i zaključiti riječima crnogorskog filmskog maga, koji je duboko u sebi uvijek i svuda nosio pečat rodnih Ozrinića:

“Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”, govorio je Nikolić koji je za filmske junake birao, upravo, obične ljude:

“Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi… Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba malih”.