Ima li poštenog novinarstva u Crnoj Gori? Koja je uloga novinara, i još važnije koliko ima odgovornog novinarstva? Kome sve dajemo medijski prostor, a kome je uskraćen? Šta nam ostaje kada utihne populizam? Kako (o)čistiti medijski prostor u kojem, kao i većini sfera ne postoje ili su zbunjujući kriterijumi za vrijednost, za dobro, za pošteno, za dostojanstveno?

Porazni odgovori na gotovo sva pitanja, naročito na prvo, tjeraju nas da pokažemo, da može bolje i drugačije, makar i na kratko.

Priželjkujući zdravu konkurenciju, a svjesni odgovornosti i uticaja koji bi medij trebalo da ima, u narednom periodu, biramo da naša „udarna“ vijest svakog jutra iz (o)tužne crnogorske zbilje, bude, ipak, dobra vijest, dobra poruka, dobar primjer, podsticaj u građenju zdravih temelja društva.

Govorili smo i ponovićemo - jedina „strana“ koju Dnevno „drži“ jeste dobro za Crnu Goru.

Naš doprinos za danas: Intervju sa Kevinom Kalemperovićem, rađen 16.02.2023.

*

Bitno je da jedna država ima svoj stav i svoj identitet, i da naravno poštuje i druge identitete, jer jedino tako može da napreduje, i pruži bolju budućnost mladima, koji treba svojim znanjem da učestvuju u gradnji i prosperitetu Crne Gore, poručuje u intervjuu za Dnevno.me Kevin Kalamperović, doktorand na Univerzitetu Sorbona u Parizu.

“Roditelji su me odgajali tako da poštujem ljude svih nacionalnosti i religija, i govorili da je čovjek samo čovjek, a da može biti dobar ili loš. Zahvaljujući takvom vaspitanju, brat Lorin i ja, iako se nijesmo rodili u Crnoj Gori, nosimo je u srcu i uvijek smo ponosni na naše crnogorsko porijeklo. Taj ponos i jeste karakteristika Crnogoraca”, ističe Kalamperović, ekspert za modernu i savremenu umjetnost.

Kaže nam i da svako u porodici Kalamperović ima ulogu kako da zadrži i očuva impresivnu kolekciju koju već decenijama prikuplja njegov otac, a koja se nalazi u porodičnoj kući u Baru. Iako ne vidi, dugororočno, svoj život u Crnoj Gori, poručuje da ne želi da znanje koje posjeduje bude korisno samo za Francusku već i za domovinu Crnu Goru.

 ***

Dnevno.me: Rođeni ste u Parizu u multikulturalnoj i multivjerskoj porodici - otac Crnogorac iz Starog Bara, majka Zagrepčanka, po majci iz plemićke porodice, a po ocu, takođe, Crnogorka. Kažete i da ste ponosni na crnogorsko porijeklo, ali da se zahvaljujući kosmpolitskom duhu nikada nijeste pitali da li ste Francuz, Crnogorac ili Hrvat, niti ste imali potrebu da naglašavate nacionalnu pripadnost. Kada dolazite u Crnu Goru, osjećate li, i u kojom mjeri kod Crnogoraca kosmpolitski duh?

Kalamperović: Kao što ste naglasili, rođen sam u Parizu 1992. u kosmopolitskom gradu. Istovremeno, zemlja odakle mi je porijeklo zvala se tada Jugoslavija. Država koja je bila na početku rata, ali koja je još postojala. Za Francuze sam bio jugoslavenskog porijekla, moje obrazovanje je jugoslovensko, jer sam rođen u porodici koja je multinacionalna, multikulturalna i multivjerska, između sjevera i juga. A sve to predstavlja bogatstvo kako za mene, tako i mog brata Lorina, koji je pravnik na specijalizaciji - pravo nekretnina i upravljanje tercijarnim sektorom. Za mene je nacionalnost kao i religija nešto privatno. U životu se vodim: budi ono što jesi, a poštuj drugog sa onim što je on.

Moramo biti ponosni na svoje porijeklo, jer za svakog od nas je bogatstvo znati odakle dolazimo, ko su nam preci, kakva je naša istorija. Odgoj i obrazovanje koje smo dobili brat Lorin i ja omogućilo nam je da budemo temeljni i tolerantni, otvorenog pogleda na svijet, i da poštujemo sve ljude.

Da, moj otac dr Zaim Kalamperović je Crnogorac iz Starog Bara, porijeklom iz mjesta Dobra Voda. Baš prije mjesec dr Ana Kalamperović objavila je knjigu ”Rodoslov bratstva Kalamperovića”. Što se tiče majke Aide Kalamperović, ona je Zagrepčanka, po majci iz stare zagrebačke plemićke porodice ”Kušević”, a po ocu Mustafić, porodica o kojoj Njegoš piše u Gorskom vijencu-  o ”ženama Mustafić”  koje su snažne i jake, a čije porijeklo je iz Bajica.

Naravno da se nikada nijesam pitao dok sam bio mlađi, kao i sad da li sam Francuz, Crnogorac ili Hrvat, i koje sam vjere. Roditelji su me odgajali tako da poštujem ljude svih nacionalnosti i religija, i govorili da je čovjek samo čovjek, a da samo može biti dobar ili loš. Zahvaljujući našem vaspitanju, brat i ja, iako se nijesmo rodili u Crnoj Gori, nosimo je u srcu i uvijek smo ponosni na naše crnogorsko porijeklo. Taj ponos i jeste karakteristika Crnogoraca.

U našoj familiji nikada nije ni bilo pitanje kojim jezikom ko govori. Moj otac govori crnogorski, a majka hrvatski. Baka Jasna i đed Kasim čuvali su brata i mene dok su naši roditelji radili. Baka Zagrepčanka me je naučila da čitam i pišem ćirilicu. Jednom prilikom rekla mi je: ”Kak’ možeš biti Crnogorac, ak’ ne možeš pročitati Gorski vijenac”? To mi je poslije pomoglo na studijima u Beogradu, gdje su se svi čudili kako prilažem svoje radove na ćirilici.

Svi smo mi Crnogorci u Crnoj Gori. Crna Gora je kosmopolitska zemlja. Pogledajte samo građane koji žive na našoj lijepoj obali od Herceg-Novog do Ulcinja. Kulture, običaji, jezici, akcenti, i još mnogo toga čine naše blago. Mali po veličini, ali veliki po istoriji.

Dnevno: Rođeni ste i živite u Parizu, ali dolazite u Crnu Goru – koje (značajne) promjene uočavate u crnogorskom društvu u odnosu na neki raniji period?

Kalamperović: U odgovoru na ovo pitanja citiraću oca, koji je u intervjuu za jedan crnogorski medij ranije kazao: ”Moj Stari Bar nije nikada gledao na ni jednu vijeru, moji najbolji drugovi su pravoslavci, katolici, muslimani. Političari u ovoj zemlji pod jedan trebalo bi da budu pametni, sa rezonima. Svi ljudi, od svih vjera, moraju dobro da rezonuju da moramo da svi živimo u našoj Crnoj Gori, da moramo da se volimo, da ne gledamo ko šta ima, nego svi moramo, kao što sam se ja u Parizu namučio da naučim i francuski, da studiram tako i oni treba da nauče da zarade svoj novac, da ne stvaraju idile, nego da budemo ono što smo bili prije 30 ili 50 godina … da živimo u slozi, i sa Draganom, i Pekom, i sa Muhamedom, da se volimo kao nekada kad sam rođen ovdje”.

Istina, u svakoj državi oduvijek je bilo podjela, bilo identitetskih, vjerskih, političkih… Rođen sam i živim u sekularnoj državi sa jakim institucijama, od ministarstva kulture do parlamenta, gdje se o svakoj odluci raspravlja i donosi u interesu države i francuskih građanina. Nikakav spoljni uticaj ne može destabilizovati državu niti građanina, jer Francuska ima čvrste temelje.

Dnevno: Šta mislite, šta je uzrok podjela (konstantnih) u Crnoj Gori?

Kalamperović: Crna Gora do prije nekoliko godina bila je ujedinjena država, čak i u 90-tim kad su bila mračna vremena. Danas se postavlja pitanje šta su prioriteti svakog od nas. Imati jaku i samostalnu državu sa čvrstim institucijama kao što je npr. Ministarstvo kulture u Francuskoj. Da li želimo svi zajedno da gradimo pozitivnu budućnost ili da nastavimo na način koji nije u interesu bilo kome, a koji će dovesti da svi naši mladi ljudi odu da žive u inostranstvo i da na kraju njihovo znanje bude u korist drugim državama.

Bitno je da jedna država ima svoj stav i svoj identitet, a da naravno poštuje i druge identitete, jer jedino tako može da napreduje i pruži bolju budućnost mladima, koji treba svojim znanjem da učestvuju u gradnji i prosperitetu Crne Gore.

Dnevno: Budući da Francusku i Crnu Goru doživljavate kao svoju zemlju, šta je za Vas mjera patriotizma?

Kalamperović: Boravio sam 2019. u Beogradu kao francuski student, na prvoj godini magistrature kroz "Evropski program razmjene studenata" - ERASMUS. Na tamošnjem Filozofskom fakultetu imao sam predmet “Umjetnost i patriotizam u srpskoj istoriji XVIII vijeka”. Prvi dan kad sam stigao na predavanje profesora dr Vladimira Simića, njegovo prvo pitanje bilo je: “Kolega Kevine, šta znači za Vas patriotizam ?”

Moj odgovor je bio da se definicija patriotizma mijenja s vremenom i lokacijom, s tim da se u današnje, moderno vrijeme, patriotizam sastoji u plaćanju poreza svakog mjeseca, a da ti porezi učestvuju u kolektivnom državnom interesu.

Semestar prođe, posljednje predavanje te godine, profesor mi je postavio isto pitanje. Moj odgovor je bio:“Pogled i odgovor na to pitanje koje imam sad je isto kao prvog dana, ali dodaću još nešto kao Francuz i kao osoba koja je porijeklom sa Balkana i koja je ponosna na svoje porijeklo, jer svi mi sa teritorije bivše Jugoslovije smo velike patriote, a to se i ogleda i kroz književnost i slikarstvo. Mi volimo našu domovinu, za sve i svašta mašemo zastavama, ali Francuzi koji ne mašu za sve i svašta zastavom, veće su patriote nego što smo mi, jer ako sagledamo realnost, Francuzi su shvatili da je ulaganje npr. u kulturu kroz različite mogućnosti, u stvari najveći patriotizam.

Crna Gora je mala država, koja ima divnu baštinu, prirodu između mora i planina, multietnička, sve to zajedno daje Crnoj Gori ogroman potencijal i bogatstvo. Pametno bi bilo da neke sfere počnu realno da razmišljaju o tome, jer je to u interesu svih državljana Crne Gore, bilo koje nacionalnosti. Na svjetskoj sceni kultura je naš ambasador, kao što je i sport.

Dnevno: Ako bi stepen razvijenosti jedne zemlje mjerili (a morali bi) razvijenošću kulture, gdje bi se, prema Vašem mišljenju, Crna Gora mogla pozicionirati?

Kalamperović: Kultura je, zaista, od nemjerljivog značaja za očuvanje identiteta jedne zemlje. Prvo se sačuva istorija, sačuva se baština za buduće generacije. Kultura je, kao što sam rekao, glavni ambasador na međunarodnoj sceni i značajan potencijal za ekonomski i društveni razvoj. Ona uspostavlja vezu između drugih i sebe. Omogućava komunikaciju, ispunjava potrebu za ličnim ispunjenjem, potrebu za životom. Omogućava kontekstualizovanje obrazovanja, čini ga relevantnijim. Poboljšava obrazovne rezultate, vještine kritičkog mišljenja i motivaciju za učenje. To znači da Ministartvo kulture ima veliku ulogu da bi se sve to omogućilo i postiglo. Francuska je shvatila ulogu i značaj kulture, zato i postoji ministarstvo samo za kulturu. U Crnoj Gori, u jednom kratkom periodu to ministarstvo više nije postojalo samostalno, već je asimilirano sa drugim ministarstvima, što danas više nije slučaj, shvativši njegov značaj.

Napominjem i da Crna Gora ima veliku i dugu istoriju koja ne počinje 21. maja 2006. Kulturno nasljeđe ne može imati novčanu vrijednost, to ne bi imalo smisla. Nije pitanje da li znamo našu vrijednost u odnosu na drugu državu, već da li znamo kako i na koji način je zaštititi, a sve kako bi buduće generacije to prepoznale i bile zainteresovane za sopstvenu istoriju, što bi na kraju rezultiralo osjećajem ponosna i pripadnosti naciji. To je jedna od ključnih  uloge Ministarstva kulture.

Crna Gora nema bogatstvo prirodnih izvora (nafta, gas…) čak i ako se u Jadranskom moru između Bara i Ulcinja rade istraživačke ekspedicije. Ali, razna ministarstva (kulturna, privredna i turistička), kao i institucije moraju razmotrati pitanje kako to materijalno i nematerijalno kulturno blago promovisati u ekonomske svrhe.

Imamo sve što nam je potrebno za tako malu državu. Imamo arheološko nasljeđe sa istorijskim mjestima koja bi trebalo istaknuti, kao što je na primjer Stari Bar. Ta različita istorijska mjesta moraju da budu stavljena pod zaštitu UNESCO-a, ali zato je prije svega potrebno povezati i finansirati različite institucije poput istorijskih i arheoloških univerziteta, ne samo crnogorskih već i evropskih. Potom treba da se pozovu institucije za očuvanje baštine i prirode, budući da je Crna Gora ekološka država. To je, samo jedan od primjera koji omogućava državi kao što je Crna Gora da stvori ekonomski sistem, koji će povezati različite ekonomske sektore.

Svakako, mora se shvatiti i da ljudi koji dolaze iz inostranstva ne dolaze u Crnu Goru da vide ono što već imaju kod kuće, već da upoznaju i suoče se sa drugom kulturom i njenim blagom (manastiri, muzeji, arheološka mjesta).

Dnevno: Studirali ste na Sorboni, univerzitetu koji je svrstan među prva tri u svijetu. Koja sve “vrata” su Vam otvorena zahvaljujući diplomi tog prestižnog univerziteta ?

Kalamperović: Završio sam magistarske studije istorije umjetnosti 2020. na Sorboni. Tokom ove dvije godine magistarskog rada uradio sam dvije istraživačke disertacije. Prvi dio magistarskog rada  bio je posvećen umjetnicima ‘Zadarske grupe’, gdje se bavio sa više aspekata: pitanjem egzila, pitanjem kulturnog transfera 'transkulturalnosti' i akulturacijom. Moj drugi dio magistarskog rada bio je posvećen umjetniku Vladimiru Veličkoviću, gdje sam dao još jedan pogled na njegov rad, pogled istoričara umjetnosti koji dijeli i potiče od iste kulturne sredine između Francuske i bivše Jugoslavije. Tako sam kroz taj istraživački rad aktuelizovao žanr istorijskog slikarstva u naše vrijeme...

Danas sam i dalje na Sorboni, ali kao student treće godine doktorskih studija. Moja istraživačka tema je nastavak mog prethodnog istraživanja, ali na mnogo ambicioznijem nivou. Obrađujem čitavu istoriju XX vijeka ‘Jugoslovenski umjetnici Pariške škole u XX vijeku’ pod rukovodstvom profesora dr Philippe Geleza.  

Mogu reći i da nam je neka vrsta tradicije u familiji da studiramo na Sorboni, gdje je i moja majka završila i predavala komparativnu književnost.

Za moju profesiju diploma sa Sorbone je vrlo značajna. Baza je, prije svega, savladavanje metodologije koja jeste francuska specifičnost u toj oblasti. Potom, analiza i proučavanje djela, gdje nije akcenat stavljen samo na tehničku, nego istovremeno i teorijsku i filozofsku analizu djela i misli.

Dnevno: Tokom prve i druge godine doktorskih studija napravili ste spisak svih jugoslovenskih umjetnika koji su živjeli ili boravili u Parizu tokom XX vijeka. Ima ih, kažete, više od 700 umjetnika, a sve u želji da jugoslovenskim umjetnicima date mjesto koje zaslužuju u francuskoj javnosti. Koliko su jugoslovenski umjetnici, najprije prepoznati, a onda i cijenjeni, ne samo na prostoru bivše Jugoslavije, već i Francuske, kao jednoj od značajnih centara kulture u Evropi?

Kalamperović: Tema “Jugoslovenski umjetnici iz Pariške škole u XX vijeku” vrlo je kompleksna i potrebno su mnoga istraživanja i putovanja širom bivše Jugoslavije. Tokom prve i druge godine doktorata napravio sam spisak svih jugoslovenskih umjetnika koji su živijeli ili boravili u Parizu tokom XX vijeka, a samo neki od njih su: Nedeljko Gvozdenović, Petar Lubarda, Ilija Šobajić, Risto Stijović, Dado Đurić…Taj spisak objedinjuje sve važne informacije o svakom umjetniku. To su umjetnički stilovi, mjesto i godine studija, ko su im bili profesori, da li su bili stipendisti, mjesta i godine boravka u evropskim gradovima i u Parizu, izložbe u Parizu (samostalne ili kolektivne), osvojene nagrade, važni susreti (prijatelji, galeristi, ljubavne veze…), radovi ili istraživanja koja su sprovedena…Naravno neću govoriti o svima, jer za to mi jedan život ne bi bio dovoljan, zato sam izabrao njih stotinu koje ću predstaviti u svom radu.

Želim da dokažem koliko su bile značajne jugoslovenske likovne akademije, jugoslovenske umjetničke škole preko naših umjetnika, kao i poštovane na međunarodnoj umjetničkoj sceni. To je logičan kontinuitet nakon moja dva magistarska rada, ali i za ponos što našu umjetničku kulturu činimo poznatom na francuskoj umjetničkoj sceni. I doktorat mi na neki način omogućava da dodam tu granu umjetnosti koja nedostaje istoriji Francuske i međunarodnoj umjetnosti.

Zaim, Kevin i Lorin Kalamperović

Dnevno: U Crnoj Gori, u Starom Baru imate porodičnu kuću – mnogi bi rekli muzej kakav nemaju ni pojedine države u svom vlasništvu, a koji je stvorio Vaš otac dr Zaim Kalamperović pasionirani kolekcionar umjetnina i slika, a za koji bi Francuzi rekli château (dvorac). U Parizu, takođe, imate impresivnu kolekciju djela, pa je i očekivano da ste imali i privilegiju da razgovarate sa najznačanjim imenima iz svijeta umjetnosti, ne samo u Crnoj Gori, već i svijeta, a da sa nekima budete i prijatelji. Šta, pak, izdvajate iz tog dragocjenog iskustva?

Kalamperović: Uvijek sam bio u kontaktu sa našim umjetnicima koji borave u Parizu, kao i onima sa teritorije bivše Jugoslavije. Bilo preko mog oca, moje majke, pa čak i bake i đeda, umjetnost i sport su odigrali veliku ulogu u našem obrazovanju. Moja baka Jasna je pisala i crtala dječije priče. I prije nego što smo naučili da pišemo izražavali smo se kroz crtež. Moj brat Lorin je veoma dobar crtač, a ja više volim apstraktnost

Mislim da je za istoričara umjetnosti prednost znati i praktikovati slikarstvo. Te trenutke sam podijelio sa Petrom Omčikusom (srpski akademičar) u njegovom ateljeu u Gentilly-u. Brat i ja smo tu ljubav prema umjetnosti, književnosti i muzici naslijedili od naših najbližih. Svi ti umjetnici, prijatelji mojih roditelja sa kojima smo se družili, provodili dane od našeg ranog djetinstva, imali su veliki uticaj na naše odrastanje. I to: moj kum Srđan Vukčević sa kojim sam u stalnom kontaktu, a koji je na mene prenio ljubav prema izvjesnom romantizmu umjetnosti, ili Nikola Kovačević koji je prenio ljubav prema boji kroz apstrakciju; Vladimir Veličković (francuski, srpski i makedonski akademičar), Dado Đurić, Ljuba Popović, pogled na odraz istorije, postojanja; Petar Omčikus, Kosa Bokšan, Bata Mihailović i Ljubinka Jovanović-Mihailović, taj mir da analiziraju i odvoje vrijeme za kreativnost; ili čak sastanci sa Urošem Toškovićem na barskim plažama, koji mi je dao određenu slobodu misli..a, da ne sudim po izgledu i da budem svoj rekao mi je tuniški i francuski umjetnik Jaber.

A kad govorim o Baru, tu su i druženja sa slikarima Muharemom Muratovićem, Pekom Pekićem, Krstom Andrijaševićem, Naodom Zorićem (dok je imao svoj atelje u Starom gradu), Vojom Stanićem i njegovom suprugom vajarkom, kao i sa Vesnom Milunović- sjajnja koloristkinja koja na svojim slikama ne slika odijeću zbog estetike, već filozofskog pogleda. Ne mogu, a da ne pomenem Jožeta Ciuhu (ruski i bečki akademičar), koji me je uveo u filozofiju i meditaciju. 

Kalamperović sa Jagodom Buić

Dnevno: Sarađivali ste i sa istaknutom hrvatskom i jugosloveskom umjetnicom Jagodom Buić, dobitnicom brojnih svjetskih, ali i domaćih nagrada. Bila je i Vaš mentor?

Kalamperović: Velika Jagoda Buić (akademičar BiH) upoznala me je sa formama, lakoćom forme, arhitektonskom tapiserijom. Osim toga, upoznala me je sa svojim prijateljima umjetnicima kao što su: Joanna Staniszkis, ali i sa našim velikim glumcem, kakav je Rade Šerbedžija, zatim sa Madeleine Gobeil-Noel (bivša direktorica odsjeka za umjetnost i kulturni život u UNESCO-a) s kojom sam i danas u kontaktu, kao i sa fotografom Damilom Kalogjera. Tu je i istoričar umjetnosti Tonko Maroević, zatim generalni sekretar Evropa Nostre Sneško Quaedvlieg-Mihailović, koji sa saradnicima promoviše kulturno i prirodno nasljeđe u Evropi.

Kalamperović sa Jagodom Buić

U posljednje tri godine proveo sam, zaista, dosta vremena u domu Jagode Buić, kako u Parizu, tako i u Bonije (Provansa), Veneciji i Dubrovniku. Bio sam njen asistent, razgovarali smo o svim temama u vezi moje struke, ali i o njenom životu, stvaralaštvu, o njenoj budućoj monografiji u čijem stvaranju učestvujem i sarađujem sa našom velikom istoričarkom umjetnosti, profesoricom dr Irinom Subotić.

Jagoda Buić je bila moj mentor, vrhunski pedagog, zapravo, član porodice. Takva osoba, takva humana ličnost, takva dama, bolje rečeno svijetska zvijezda mnogo će faliti u našem intelektualnom druženju. Meni već mnogo nedostaje, naročito poslije posjete Dubrovniku gdje sam bio sa najbližim članovima familije. Među njenim prijateljima na posljednom oproštaju bio je Ibrica Jusić, Rade Šerbedžija, Lenka Udovički, kao i njen veliki i dugogodišni prijatelj Budimir Lončar sa suprugom.

Dnevno: Naučili ste mnogo od starije generacije, a od nove?

Kalamperović: Tako je, učio sam od starije generacije i nastavio u kontinuitetu sa novom.

Što se tiče nove generacije sa kojom sam stvorio nove afinitete i prijateljstvo to su, takođe, francuski, ali i umjetnici iz bivše Jugoslavije: Marko Veličković (Marko Velk), umjetnik koji čini da njegovi crteži odgovaraju na fizičke zakone remanencije, postojanost fenomena nakon nestanka njegovog uzroka. Zatim Brankica Žilović, profesor Đorđe Stanojević, profesor Stefan Živković, hrvatski slikar Marko Brajković…Svi oni su mi vremenom postali veoma bliski prijatelji. Jednostavno ne mogu nabrojati sve umjetnike, mnogo je njih koji su u prisutni u mom svakodnevnom životu, mi smo jedna velika familija.

Svi ti umjetnici su dolazili kod nas, družili se sa mojim ocem, koji je vrlo cijenjen među njima kao čovjek, ali i kao osoba koja je okrenuta umjetnosti sa mnogo ljubavi i znanjem. Ono što mi je otac prenio u svakodnevnom životu bila je strogost i hirurška preciznost, kako to njegov posao hirurga i zahtijeva. Za oca ću dodati još da je pun znanja i želje za usavršavanjem. Što bi rekao Vlado Lukšić “njegova cijela kolekcija slika ne samo što mu je u glavi, nego je i posložena kao hirurški blok, tačno se zna šta se gdje nalazi”- dajem, eto, i malo humora toj istini.

Otac je uvijek vjerovao i poštovao moje izbore. Što se majke tiče, ona je strastvena prema umjetnosti, koliko i moj otac. Ona, takođe, zastupa u Francuskoj Jagodu Buić, Jožu Ciuha, Petra Omčikusa i crnogorskog slikara Srđana Vukčevića sa kojima je sarađivala. Prenijela je na mene tu strast, ali i način promišljanja i analitičnost. Reći ću da su mi roditelji, svako na svoj način, prenijeli ključne stvari za profesionalni uspjeh i izbor zanimanja istoričar umjetnosti.

Kalamperović i Petar Omčikus

Dnevno: Kada govorimo o Vašoj porodičnoj kući u Baru, iako je riječ o privatnoj kolekciji, sama vrijednost umjetnina otvara i pitanje: da li je i koliko država spremna da pomogne u očuvanju tako značajnijeg kulturnog dobra?

Kalamperović: Kao istoričar umjetnosti, ekspert i art dealer imam pravi uvid u umjetnost. Moj brat je osoba iz pravnog svijeta, koji je prije sadašnje specializacije završio i specializaciju prava intelektualnog vlasništva. Dakle, i jedan i drugi se međusobno dopunjavamo kroz naše profesije i to omogućava da privatna kolekcija ostane u dobrim rukama u organizovanoj strukturi sa dobrom logistikom. U planu nam je da proširimo kolekciju sa novom generacijom umjetnika. Kolekcija je već zaštićena, zavedena na tržištu sa jasnom vlasničkom strukturom.

Dakle, svako u našoj porodici ima svoju ulogu da zadrži i očuva tu kolekciju koja je već decenijama u našem vlasništvu...To nije samo jedna privatna kolekcija, već kolekcija puna uspomena i emocija koju ćemo brat  i ja zaštiti i održati uz pomoć naše struke i našeg profesionalizma.

Dnevno: Da li, razmišljate o životu u Crnoj Gori, dugoročno?

Kalamperović: Volim Crnu Goru, ali ne bih mogao da živim u njoj dugoročno, zbog mog poziva koji dodiruje međunarodnu umjetničku scenu. Kao prvo, istoričar sam umjetnosti, ali i ekspert koji već nekoliko godina sarađuje sa aukcijskim kućama.

I drugo, kao što su došli naši umjetnici u “grad svijetlosti” tako i ja ostajem u gradu koji nudi sve uslove da imam sav materijal koji mi je potreban za moj rad. A, to samo Pariz može da mi pruži. Isto tako nijesam samo specijalizovan za bivše jugoslovenske umjetnike, već i za umjetnike iz Pariške škole i za germano-slavenski umjetnički svijet (centralna, istočna i orijentalna Evropa).

Dnevno: Kao poznavalac, učesnik globalnih umjetničkih tokova, i kao ekspert za modernu i savremenu umjetnost kako vidite savremena zbivanja u umjetnosti, ali i mjesto koje dajemo umjetnosti (kulturi)?

Kalamperović: Pogledi na umjetnost danas su raznoliki i složeni, odražavajući raznolikost stilova, pristupa i medija koje koriste savremeni umjetnici. Mnogi umjetnici nastavljaju da rade u tradicionalnim formama kao što su: slikarstvo, skulptura i crtež, ali mogu istraživati i avangardnije oblike umjetničkog izražavanja, kao što su nove tehnologije, performanse i instalacije. U isto vrijeme, mnogi savremeni umjetnici su, takođe, vrlo svjesni društvenih, političkih i ekoloških problema, i često koriste svoju umjetnost da istražuju te teme. Postoji i rastući trend saradnje između umjetnika, umjetničkih kolektiva i zajednica, što može dovesti do oblika kolektivne i participativne umjetnosti. Na kraju, pogled na umjetnost danas se stalno mijenja i pod uticajem je mnogih faktora, uključujući tehnološke trendove, društveni i politički razvoj, kao i umjetničke evolucije i aktuelni dijalog između umjetnika i javnosti.