Ašik, pirun, ljencun, kaćiperka, kušin, ibretnica, ešek, poček, bestregati, izbirikati, šenjati, veljati se, ložica, uba, temerutan, tutuš, zakapijati, u kam zatucati, begenisati, bajbok - vjerovatno mnogi nijesu ni čuli za ove riječi i izraze, a kamoli ih koriste u svakodnevnoj komunikaciji.

Iako su rijetki mladi koji su upoznati sa njima, te su uglavnom te riječi “izašle iz upotrebe” i dalje postoje njihovi “čuvari”, koji ne pristaju na to da budu otrgnute od zaborava.

Odgovore na pitanja koliko je važno očuvanje starih riječi i izraza, da li su mladi čuli za njih, te da li bi tome trebalo posvetiti pažnju kroz sistem obrazovanja potražili smo kod novinara i publiciste Danila Burzana, Staropodgoričanke Bisere Mustafić i profesora Draška Došljaka sa studijskog programa za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti Filozofskog fakulteta u Nikšiću.

Naši sagovornici saglasni su da je jezik živa materija, ali da je potrebno o njemu brinuti, te da su porodica, škole, institucije kulture i mediji cjelina koja mora njegovati stare riječi, izraze i tradiciju.

Burzan: O jeziku se mora voditi “višeslojna” briga

Naš sagovornik Danilo Burzan kaže da stari izrazi i riječi i u Podgorici, kao i u svim drugim sredinama, ubrzano nestaju, ali ih “nadomještaju” mnogi novi. Ističe da je više razloga za to.

“Prvo, to “zahtijeva” obrazovni sistem, jer se jezičko “osavremenjavanje” predviđa planom i programom (učenja) maternjega jezika. Drugo, smatra se da su to (arhaične) tuđice (što uglavnom i jesu) koje su naslijeđene (turcizmi i sl.), iako se danas koristi mnogo više tuđica, ali su one “savremene”, uglavnom preuzete iz engleskoga govornoga područja”, kaže Burzan. 

Stare riječi i izrazi danas se, navodi, mogu čuti samo od najstarijih Staropodgoričana (Starovarošana) i eventualno od nekoga od njihovih potomaka. 

Zajedno sa tim tiječima, dodaje Burzan, „ubijeni“ su i mnogi nekadašnji podgorički toponimi.

“Prestankom upotrebe tih izraza i riječi u svakodnevnome govoru sve je manje mogućnosti da se to prenosi na mlade, koji, s druge strane, nijesu baš ni zainteresovani da ih koriste, jer to od njih ne zahtijeva ni škola, niti svakodnevna konverzacija sa okoilinom. Uostalom, možda bi, koristeći te riječi, mogli da “zarade” nepovoljno mišljenje pojedinca iz svoje okoline, zbog jezičke “staromodnosti” ili sl. Uostalom, zar nijesmo śedoci da se čak i korišćenje jotovane varijante (zvaničnoga) crnogorskoga jezika nerijetko smatra – arhaičnim. Mladi Podgoričani danas o tome znaju samo ponešto - ako povremeno, možda, mogu to da čuju od svojih roditelja, ili đedova i baka”, navodi Burzan. 

Prema njegovim riječima, kao i u vezi svake tradicije, tako i kad su u pitanju stare riječi i izrazi, pretežno se “skladište” u pamćenju onih najvremešnijih ljudi. 

“Od njih se prenose na potomke, a vremenom to biva sve siromašnije, sve oskudnije, pa se sve manje upotrebljava. Bilo je nekoliko pokušaja od ovdašnjih stvaralaca da saberu stare podgoričke riječi i izraze, a to je najbolje uradio Milan Mišo Brajević, koji je prije godinu štampao izuzetno vrijednu zbirku. Svima koji se zanimaju za tu tematiku toplo preporučujem tu knjigu, jer je autor obuhvatio sve te stare riječi i izraze koje je (danas – tokom dugih istraživanja) bilo moguće prikupiti”, ukazuje Burzan.

Foto: Printscreen MINA

Na pitanje koliko je važno očuvanje starih riječi i izraza, Burzan odgovara:

“Govor je jedna od najbitnijih karakteristika čovjeka. O tradiciji se mnogo govori, često naglašava, ali se i selektivno (nerijetko i neznaveno) tumači. Tako je i kad je u pitanju i odnos prema tradicionalnome govoru, odnosno prema starim riječima i izrazima. Nijesu sve te stare riječi arhaizmi, niti je nužno da budu odbačene. Naprotiv. Posebno ako se ima na umu da je bogatstvo jezika jedna od značajki bogatstva svakoga čovjeka i društva u kojeme živi”, ističe Burzan. 

Naglašava da nema dileme da je jezik bogatstvo svakoga naroda, a da je bogatstvo jezika jedna od osnova unapređivanja i širenja znanja i intelektualnog razvoja ličnosti. 

“To znači da se kroz razvoj sistema obrazovanja mora voditi računa i o bogatstvu (i bogaćenju!) jezika, a ne dozvoljavati njegovo nepotrebno “sušenje”. Uostalom, jezik jeste živa materija, ali se svjesno mora njegovati i o njemu voditi kontinuirana i “višeslojna” briga”, kaže Burzan. 

Burzan kaže da u svakodnevnoj komunikaciji, u društvu u kojem se kreće, povremeno koristi ili dodaje neku od starih riječi. 

“Ponekad to činim “s umišljajem”, da podśetim na nju i njeno značenje, a neka od tih riječi mi je dio svakodnevnoga govora. Ipak, kao medijski poslenik malo sam zvanično (u tekstovima) koristio te riječi, jer su tzv. službeni (književni) jezik i gramatika (pa i urednici u redakcijama) upućivali na “čistunstvo””, navodi Burzan. 

Mustafić: Tradicija Podgorice je neiscprna

Bisera Mustafić kaže da često koristi stare izraze jer su joj, ističe, prirasli za srce. Najviše voli one koje imaju značenje radosti - ašik, dome, veselice.

“Na taj način proživljavam vrijednosti naših Podgoričana koje su ranije bile prioritetne - druženje, bliskost, poštovanje, humanost, jednostavnost življenja”, priča Mustafić.

Podsjeća da je govor u staroj Podgorici bio “prošaran” turskim, albanskim, italijanskim riječima koje su dobijale karakterističan podgorički akcenat. Ipak, danas se upotrebljavaju sve manje, iako imaju “posebnu toplinu i draž Podgorice”. 

“Mladi veoma rijetko upotrebljavaju stare izraze jer se u samoj porodici i okolini ne izgovaraju često. Sve počinje od porodice, društva u kojem se kreću mladi, njihove želje i interesovanja da sačuvaju tradiciju… Ipak je to kultura jednog naroda i moramo se potruditi da, ako ne u svakodnevici, ono bar u knjigama, posebnim susretima, medijima - otrgnemo od zaborava ne samo govor, vec i običaje Podgorice”, ističe Mustafić, koja smatra da bi bilo divno da se u školama uvede čas – tradicija Podgorice.

Foto: Printscreen TV 7

A tradicija Podgorice je, ističe, neiscrpna.

“Možemo otkrivati i sačuvati blago našeg govora koji je prepun riječi koje izgovorene daju smisao cijeloj rečenici, jer je poznato da su se Podgoričani sporazumijevali pogledima i kratko izgovorenim riječima kao npr. dome, vilo, kastiguljo, sa čime su mnogo rekli. Moramo sačuvati stare izraze, ustaliti ih kod mladih da bi ne samo dio kulture živio, već i kultura našeg naroda izgovorena starim izrazima”, ukazuje Mustafić.

Kaže i da pri svakom pomenu stare Podgorice i njene kulture, osjeća posebno poštovanje prema istoričarima, književnicima, umjetnicima, “koji pišući knjige ostavljaju bogato nasljeđe koje se ne smije zaboraviti”.

“Milina mi je bila sve do smrti mog dragog kuma, čuvenog podgoričkog humoriste Gojka Martinovića, poći u u posjetu kod njega i slušati ga kako priča, koristeći čisto podgoričke izraze. Njegov poslednji pozdrav pred kraj života bio je "pozdravi mi butum Podgoricu", odnosno “pozdravi mi cijelu Podgoricu”, prisjeća se Mustafić.

Došljak: Najbolji i trajni čuvari su rječnici i naučna i književna djela iz različitih epoha

Profesor Draško Došljak kaže da su riječi kao i živa bića: rađaju se, žive i nestaju. Navodi da je mnogo elemenata koji utiču na sve to. 

“Ekonomski razvoj društva, način života, prostorni ambijent, obrazovanost stanovništva, migracije, nivo kulturnog razvoja, istorijske prilike presudno utiču na leksiku jednoga jezika. Tokom vjekova postojanja crnogorskog jezika, rječnički fond se kontinuirano bogatio. Razvoj crnogorskog društva je praćen i kroz leksiku. Pojedini leksički slojevi su postajali „stari“, a tehnološki razvoj je donosio nove pojmove i riječi. Stare riječi se iz određenih sfera (kuća i pokućstvo, poljoprivreda, stočarstvo, ratarstvo, lov i ribolov, i dr.) sele u rječnike i sve rjeđe su u upotrebi, ustupaju mjesto novim riječima. Na našu sreću crnogorski narodni govori su dobro i pravovremeno opisani, dobili smo monografije i i dijalektološke rječnike koji su prava riznica starih izraza i riječi”, objašnjava Došljak. 

Ističe da moderni način života, sve što ga prati, ubrzan razvoj informatike i tehnologije, naučna dostignuća i sl. sa sobom donose i nove pojmove i leksiku. 

“U zavisnosti od nivoa obrazovanja, mjesta življenja, poslova kojima se bave, mladi su u manjoj ili većoj mjeri upoznati sa starim riječima i njihovim značenjima. Zato su dragocjeni rječnici kao dobri konsultanti. Siguran sam da ogroman broj mladih niti koristi niti poznaje značenje riječi tipa: vrljika, balandža, štruglja, ostože, ljuka, lučac, ćuvik, lenga, šužbina, striza, oputa, mandal, kumbulj, kačara, goružda, šuškor, i sl. 

Mnogo je ovakvih riječi koje su pohranjene u rječnicima i nijesu česte, odnosno, rijetko su u živoj upotrebi. To je i prirodan proces i rezultat je civilizacijskih dostignuća. Prije desetak godina po Oksfordu je riječ selfi bila riječ godine, a nedavno je Kolinov rječnik za riječ godine proglasio riječ lockdown (karantin). Riječi iz jezika u jezik prelaze „bez carina“. I ove riječi će, sigurno, nekada postati stare”, kaže Došljak.

Foto: UCG

Navodi da se riječi čuvaju u porodici, obrazovnim institucijama, medijima, institucijama nauke i kulture. 

“Najbolji i trajni čuvari su rječnici i naučna i književna djela iz različitih epoha. Leksički fond svakog pojedinca (a on je čuvar riječi) se bogati čitanjem odabranih književnih djela. Pogledajmo koliko je samo tih starih riječi u djelima Njegoša, Marka Miljanova, Mihaila Lalića, Radovana Zogovića, Čeda Vukovića, Dušana Kostića, Ćamila Sijarića, Ljubiše, Zuvdije Hodžića, i mnogih drugih. Ovakva književna djela su „sigurni domovi“ starih riječi”, kaže Došljak.

Prema njegovim riječima, njegovanje tradicije u jednom društvu je nemoguće ako taj proces ne prati odgovarajuća leksika. 

“Vjekovi se naslanjaju jedan na drugi. Tako je i sa leksičkim slojevima. U posljednje vrijeme svjedočimo da se otvara značajan broj etno sela sa svim sadržajima iz naše prošlosti. Svakako da će, npr. i to, uticati da objekti, predmeti, jela, pića, ukupni sadržaj povrate i stare riječi kojima se sve to imenuje. Povratak starih zanata, kao dobre tradicije, pratiće izrazi i leksika bez kojih nema niti starine niti tradicije”, navodi Došljak.

Kaže da se obrazovni sistem kroz određene nastavne predmete bavi ovim pitanjima. 

“U svakom slučaju to može biti i u većem obimu, ali sve to mora pratiti razvoj ukupnog društva. Možda neki izborni predmet posvećen ovim pitanjima može biti od koristi, ali čuvanje starih riječi po svaku cijenu ne treba da bude cilj, nego da sadržaji ukupnog ambijenta prate sve to. Porodica, škole, institucije kulture i mediji su cjelina koja mora biti posvećena ovim pitanjima njegovanja starih riječi, izraza i tradicije”, zaključuje Došljak za Dnevno.me.