Genske terapije koje liječe uzrok ozbiljnih neuroloških bolesti su prava mala revolucija rezultata neuroloških istraživanja na naučnoj sceni, kaže subspecijalista pedijatar – epileptolog Željka Rogač, koja želi da zajedno sa kolegama bude u Crnoj Gori jedan od nosilaca te revolucije.

„Smatram da je to iskreno služenje nauci i pacijentima. Ta borba za pacijente je i borba za pravdu, da imaju jednak tretman kao i negdje drugo u svijetu. Odgovornost da budem jedan od nosilaca revolucije je tim prije veća, budući da sam sa svega 33 godine stekla titulu 'doktor nauka' uporedo radeći kao specijalista pedijatrije. Sada imam dovoljno vremena da titulu opravdam i ' zarazim’ kolege željom i planovima vezanim za doprinos nauci i medicine”, poručuje Rogač u intervjuu za portal Dnevno.me

***

Dnevno: Šta Vas je zainteresovalo za neuronauku i koja je Vaša oblast istraživanja?

Rogač: Oblast mog istraživanja su epilepsije u pedijatrijskom uzrastu. Još tokom studiranja najviše su me privlačile oblasti kroz koje se prožimala neurologija. Moji prvi koraci naučno-istraživačkog rada pretočeni u publikaciju i naučne radove, bili su usmjereni ka pacijentima oboljelim od multiple skleroze.

S obzirom na to da sam od ranog stasavanja, od kliničkog ljekara pa do subspecijaliste pedijatra – epileptologa, imala priliku da se susretnem i sa oboljelima od uzrasno-zavisnih epileptičkih sindroma koji se prevaziđu u djetinjstvu i ne ostavljaju posljedice, ali i sa djecom koja imaju teške farmakorezistentne epilepsije i ozbiljne pridružene komorbiditete, oblast pedijatrijske epileptologije sam vidjela kao inspirativno polje.

Nije uvijek lako pomoći pacijentu, ali uz kreativnost istraživanja dostignuća u svijetu koja su dostupna, razmjene iskustava sa evropskim neuropedijatrijskim centrima, hrabrost, želju ali i ozbiljan rad - dobri rezultati ne izostaju. Upravo je to sloj nauke koji me interesuje – površinski, ali primjenljiv, gdje je u konačnom glavni cilj – pacijent i njegov kvalitet života.

Dnevno: Da li Vam Crna Gora kao doktoru nauka nudi dovoljno prostora za napredak, konkretno za oblast neuronauke? Ima li, zapravo, Crna Gora trenutno dovoljno resursa za razvoj nauke?

Rogač:  S obzirom na to da je u mom glavnom fokusu dijete – neurološki pacijent, a da je nauka u mom slučaju u službi osvjetljavanja i olakšavanja njegovih tegoba, nadam se da će mi prije svega biti dostupno dovoljno prostora i sredstava za pomoć takvom pacijentu. Prije svega mislim na raznovrsne dijagnostičke metode, antiepileptičke ljekove i nefarmakološke tretmane, čija je paleta ponude u EU mnogo šira od one kojom mi raspolažemo.

Genske terapije koje liječe uzrok ozbiljnih neuroloških bolesti su prava mala revolucija rezultata neuroloških istraživanja na naučnoj sceni. Voljela bih da moje kolege i ja budemo imali šansu da u Crnoj Gori budemo dio te revolucije. Smatram da je to iskreno služenje nauci i pacijentima.

Ta borba za pacijente je i borba za pravdu, da imaju jednak tretman kao i negdje drugo u svijetu. Entuzijastična sam po tom pitanju. Nadu vidim u kolegama koje sa mnom dijele namjeru da pratimo korak sa svojim kolegama iz ozbiljnih naučnih i kliničkih centara. Odgovornost da budem jedan od nosilaca revolucije je tim prije veća, budući da sam sa svega 33 godine stekla titulu 'doktor nauka' uporedo radeći kao specijalista pedijatrije. Sada imam dovoljno vremena da titulu opravdam i ,,zarazim’’ kolege željom i planovima vezanim za doprinos nauci i medicine.

Dnevno: Da li ste trenutno angažovani na istraživačkim projektima?

Rogač:  Budući da sam ujedno i saradnik u nastavi na Medicinskom fakultetu u Podgorici na predmetu Pedijatrija, ideje za naučno- istraživačke projekte dobijam od koleginica koje su dostigle vrhunac u svom poslu i od kojih učim, a koje imaju iskustva u radu i na tom polju, ali i od studenata. Prenoseći im praktično znanje uvijek razmišljam o potencijalnim naučno-istraživačkim projektima gdje bismo zajednički mogli da damo doprinos medicini, nauci i društvu, tako da vjerujem da će u budućnosti i taj segment istraživačkog rada obogatiti zajednički profesionalni put.

Dnevno: Koja su najnovija otkrića u neuronauci i kako utiču na naše razumijevanje mozga?

Rogač: Ono što me najviše oduševljava je neuroplastičnost, odnosno sposobnost mozga da se mijenja na željen način u skladu sa novim stimulusima. Tu leži revolucija i u razumijevanju funkcionisanja nervnog sistema, ali i u liječenju različitih neuropsihijatrijskih bolesti. Rado pratim i najnovija okrića mutacija gena koje leže u srži teških epileptičkih encefalopatija.

Dnevno: Kako će neuronauka uticati na budućnost medicine i tehnologije, ali i šta budućnost (najprije vještačka inteligencija) donosi neuronauci?

Rogač: Ono što je svakako revolucija i u oblasti epileptologije, ali i cijele neurologije jeste korist od razvoja vještačke inteligencije. Prilagođeno mom sadašnjem nivou rada, između ostalog, zaista bi bilo fantastično da imamo pristup telemedicini. Ali, osim toga, slijedi nam mnogo drugih izazova. Svakako, iako je složenija tehnologija u medicini u ovom trenutku možda daleko od nas, trudim se da  pratim najnovija istraživanja, jer to je ono što inspiriše i na ,,male'' stvari, a za nas krupne korake, a to i svoje studente savjetujem.

Dnevno: Šta je najzanimljivije što ste naučili o mozgu?

Rogač: Mozak je, zaista, fascinantan organ koji koordiniše funkcionisanje cijelog tijela, posredno ili neposredno. Operater. S obzirom na to da su u njemu sadržani i djelovi zaduženi za emocije i ponašanje, rekla bih da je on i mjesto gdje se, poetski rečeno nalazi i naša duša, iako kardiolozi i gastroenterolozi imaju drugačiju verziju i objašnjenje. Neuroni i neuronske mreže, cijeli centralni i periferni nervni sistem, fantastično uigrano funkcionišu.

A budući da je muzika na više načina moj hobi, fascinira me veza muzike, neurona i sinapsi. Kod oboljelih od epilepsije može da bude i provokator napada, ali i lijek; kod djece oboljelje od autizma djeluje kao stimulus pomenute plastičnosti, sredstvo učenja i izražavanja, a nalazi mjesto i u nefarmakološkom olakšavanju tegoba i kod brojnih drugih neuropsihijatrijskih bolesti. Nadam se da ću u daljoj budućnosti naći način i da istražim vezu između epilepsija i muzike.

Dnevno: Imajući u vidu prilično zatvoren crnogorski mentalitet, ima li pomaka kada govorimo o odnosu koji kao društvo imamo prema mentalnom zdravlju?

Rogač: Crna Gora, nekada učaureno društvo, danas ipak, iako skromno, prati zapadno-evropske trendove. Iako je put suzbijanja stigme spor, bitno je početi. Bavim se i podržavam naučna istraživanja gdje se odgovarajućim standardizovanim upitnicima mjeri nivo stigme u porodici i društvu oboljelih, kao i kvalitet života, a na osnovu rezultata kreiraju intervencije od koristi, i potom prati pomak.

Imam utisak da današnji mediji poklanjaju pažnju sistematičnom pristupu mentalnom zdravlju pružajuči prostor ljekarima koji se time bave. Rezultat je nešto što se vidi obično malo kasnije, ali vjerujem da neće izostati i da ćemo na taj način obogatiti naš mentalitet i proširiti vidike.

Dnevno: Govoreći o mentalnom zdravlju, ne možemo da ne pomenemo, čini se, prilično agresivan stav raznih „stručnjaka“ i njihovih pogleda na isključivo pozitvan stav prema životu, do te mjere da problemi nijesu problemi već izazovi. Kako ta “zašećerena“ stvarnost utiče na naš nervni sistem, psihu, koliko je to kontraproduktivno?

Rogač: Pojedini problemi, zaista, nekada mogu biti poželjni izazovi, ali u tim tvrdnjama neophodno je imati individualan pristup. Nijesu kapaciteti svih ljudi, različitih uzrasta, materijalnih i raznoraznih drugih  resursa kojim raspolažu – jednaki. Često takve tvrdnje mogu biti kontraproduktivne i činiti da se neko ko ih čuje u trenutku kada je ranjiv, osjeća dodatno inferiornim, jer na njega nametnuto pozitivno poimanje stvarnosti ne djeluje na dobar način. Zbog toga bih savjetovala da, ipak, profesionalci koji su edukuvani dijele savjete tog tipa i imaju pravo prvenstva u informisanju.

Dnevno: Koje su to vrijednosti, a koje ne bi trebalo „okupirale“ naš mentalni kapacitet?

Rogač: Svjedoci smo da je savremeno društvo donijelo sa sobom mnoge nove izazove za pojedinca, između ostalog vezane za prilagođavanje novom, nepoželjnom trendu sunovrata sistema vrijednosti. Taj trend je, međutim, bio prisutan i kada sam bila dijete.

Ipak, naučena sam da biram kulturu, nauku, i zdrave stilove života, kao i da u svemu tražim prostor da učim, dam doprinos društvu i uživam u lijepim stvarima. Teško je živjeti u takvom ,,ružičastom balonu'', ali nije nemoguće. To bih savjetovala i današnje roditelje, jer samo na taj način dijete kao odrasla osoba u budućnosti odbacuje loše stvari na koje neminovno ima priliku da nabasa, njeguje usvojene vrijednosti, i samim tim privlači slične osobe u svoj život, što mu daje šansu da u potpunosti ostvari svoj mentalni kapacitet.