Problemi u oblasti mentalnog zdravlja postaju sve vidljiviji, a pitanja koja su dugo bila zanemarivana burno su i strahotno isplivala na površinu nakon dva masovna zločina na Cetinju, uz sve češće svakodnevne slučajeve različitih oblika nasilja - porodičnog, maloljetničkog, vršnjačkog, pa čak i u saobraćaju. O toj slici društva i realnom stanju mentalnog zdravlja, kao i problemima koji se ne rješavaju, Pobjeda je razgovarala sa specijalistom psihijatrije, mr sc. bioetike dr Teom Dakić, načelnicom Odjeljenja dnevne bolnice Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Crne Gore.

Ona ističe da ova slika pokazuje da se kao društvo suočavamo sa dubokim izazovima i krizom u oblasti mentalnog zdravlja. 

- Ti izazovi nijesu izolovani, i ta kriza ne postoji u vakuumu, već je to dio jedne šire slike različitih isprepletenih društvenih problema. Problem nije samo u pojedincima, nego u društvenom i institucionalnom okviru koji nasilje i krizu mentalnog zdravlja ne sprečava, već često dodatno pogoršava. Pojave koje opisujete, masovni i pojedinačni zločini i porast različitih oblika nasilja, dakle, samo su najočigledniji simptomi bolesti i krize društva u kojem živimo – smatra dr Dakić.

Da li sistem institucija ima adekvatan odgovor na ovu krizu ili se sve svodi na pisanje strategija, planove i „birokratsku“ borbu?

DAKIĆ: Mentalno zdravlje možda jeste postalo važna tema, ali ono što zabrinjava jeste da država, iako često deklarativno ističe da je mentalno zdravlje „prioritet“, zapravo ne ulaže ni resurse ni kapacitete u njegovo unapređenje. 

Činjenica je da Crna Gora od prošle godine ima prvu modernu instituciju za mentalno zdravlje u vidu nove Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Crne Gore, i da su usluge građanima u tom smislu značajno unaprijeđene, ali mentalno zdravlje nije i ne može biti svedeno na zdravstveni sistem, ono se ne gradi u ordinacijama i klinikama, već u svakodnevnom životu, i proizvod je složene interakcije determinanti zdravlja – od ekonomskih, socijalnih i kulturnih faktora, preko obrazovanja i zaposlenja, pa sve do sigurnosti, pravde i jednakosti u društvu.

Ako ljudi žive u siromaštvu, nesigurnosti, diskriminaciji i bez povjerenja u institucije, teško je očekivati stabilno mentalno zdravlje, bez obzira na klinike, stručnjake ili terapije koje nudimo. To potvrđuje i Maslovljeva hijerarhija potreba – tek kada su osnovne potrebe poput sigurnosti, stabilnosti, pripadnosti i samopoštovanja zadovoljene, možemo govoriti o mentalnoj dobrobiti. Kada toga nema, iluzorno je misliti da će mentalno zdravlje pojedinaca ili zajednice ostati očuvano, bez obzira na sve psihijatare i psihologe.
 

Misliti da mentalno zdravlje postoji izolovano, van uticaja šireg socioekonomskog i političkog okruženja, ne samo da je pogrešno, nego i neozbiljno i neodgovorno, i da budem direktna - nepametno.

Usvojen je u maju Program za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u Crnoj Gori za period 2025–2026, sa Akcionim planom.  Što je dosad urađeno, koliko se zaista radi?

DAKIĆ: Program i Akcioni plan jesu važan iskorak, ali iako su formalno usvojeni, u praksi nijesmo odmakli dalje od toga, niti su planirane aktivnosti započete u predviđenim rokovima, a bližimo se već kraju 2025. godine.

Aktivno sam učestvovala u radnoj grupi za izradu, a potom naimenovana i u radnu grupu za praćenje sprovođenja ovog Programa za unapređenje mentalnog zdravlja u Crnoj Gori 2025–2026. godine, sa Akcionim planom 2025–2026. godine.

Uprkos višestrukim upitima ka Ministarstvu zdravlja, koje sam ispred radne grupe za praćenje sprovođenja programa upućivala do sada, kako bismo dobili podatke o eventualno obezbijeđenim sredstvima i realizaciji ovog plana i programa, do danas nam nije odgovoreno ni na jedan dopis.

To nije samo pitanje izostanka formalne pristojnosti ove institucije, već i pitanje neodgovornosti i ozbiljan problem – jer dok čekamo odgovore, prolaze rokovi iz Akcionog plana, a aktivnosti koje su bile planirane nijesu ni započete.

Čini mi se da to jasno govori da sredstva nijesu obezbijeđena ili da se aktivnosti koje se odnose na mentalno zdravlje ne smatraju dovoljno važnim da bi se naša država njima bavila. Ako znamo da bez mentalnog zdravlja nema ni opšteg zdravlja, ali ni produktivnog ni stabilnog društva – što to može biti važniji prioritet za državu, a da zaslužuje ulaganje, dok za mentalno zdravlje nema sredstava?

Ako zdravlje građana Crne Gore nije prioritet, a očigledno nije, zaista se moramo upitati – šta jeste? I svaki pokušaj da se nađe odgovor na to pitanje bio bi pogrešan, jer nijedna politika, projekat ili investicija ne može biti važnija od zdravlja i života ljudi.

Ako išta dobro misli svojim građanima, država mora da pokaže da je ovaj dokument više od formalnog papira i da su planirane aktivnosti zaista prioritet. Mentalno zdravlje ne može da čeka, niti se može unaprijediti samo dobrim namjerama – potrebni su resursi, koordinacija i akcija. 

Kada govorite o resursima, koordinaciji i akciji, da li je i u ovoj oblasti, kao i u drugim problem statistika, odnosno nepostojanje podataka na osnovu kojih se problem mjeri, i na kraju rješava?

DAKIĆ: Podsjetiću da u Crnoj Gori nemamo ni osnovne podatke – ne znamo prevalencu, incidencu niti ishode poremećaja mentalnog zdravlja. Nemamo ni jasnu strategiju prevencije suicida, iako smo po stopi samoubistava gotovo dvostruko iznad evropskog prosjeka. Dakle, Crna Gora ne zna ni gdje je trenutno, ni što zapravo želi da postigne u oblasti unapređenja mentalnog zdravlja, niti u deklarativno postavljene programe ulaže novac, što stvara osjećaj da se stvari rade stihijski, bez jasnih ciljeva i mjerljivih rezultata – a tako nema ozbiljnog napretka.

Nakon kriznih situacija, kao što su bila masovna ubistva ili požari, stručnjaci pokušavaju da pomognu i odgovore na potrebe zajednice i onih koji su aktivni učesnici?

DAKIĆ: Nažalost, u praksi se pokazuje da je sistem nespreman za odgovor na krizne situacije. Stručnjaci se mobilišu, ulažu napore i u okviru svojih mogućnosti odgovaraju na ove situacije na najbolje moguće načine, ali bez jasne organizacije i koordinisanog odgovora, ti napori ostaju parcijalni i imaju ograničen domet.

Upravo u skladu sa nedavnim krizama i katastrofama u Crnoj Gori, ali i u skladu sa temom ovogodišnjeg Svjetskog dana mentalnog zdravlja koja naglašava neophodnost bavljenja mentalnim zdravljem u krizama i drugim hitnim situacijama, u okviru pomenutog programa su planirane ciljane i aktivnosti kako bi se adekvatno odgovorilo na potrebe pogođenih zajednica i službi koje prve izlaze na teren i intervenišu u ovakvim situacijama.
 

Da je država zaista ozbiljno shvatila mentalno zdravlje, do sada bismo imali boji odgovor i realizovane aktivnosti poput formiranog tima za krizne situacije koji bi se bavio komunikacijom i pružanjem psihološke prve pomoći, programa za psihosocijalne intervencije u krizama i katastrofama i javne funkcionere obučene za komunikaciju ovim situacijama.

Sve je to već predviđeno Programom za unapređenje mentalnog zdravlja, i trebalo je da bude sprovedeno još od drugog kvartala ove godine. Ali ništa od toga nije realizovano.

Zbog toga, svaki put kad se desi tragedija, iznova ulazimo u krizu nespremni, improvizujemo i ostavljamo zajednice bez dugoročne podrške, što samo produbljuje nepovjerenje u sistem i kolektivnu traumu.

Upravo zato je važno da promijenimo pristup i pokažemo da kao društvo i država možemo da odgovorimo na izazove, da učimo iz tragedija, da gradimo otporniji sistem i da kao zajednica budemo snažniji, solidarniji i spremniji da zaštitimo svakog građanina.

U mišljenju Ombudsmana povodom zločina na Medovini navedeno je da policajci nijesu prošli obuke koje bi im omogućile da adekvatno postupe u kriznim situacijama, niti da se nose sa njima. Koliko je to važno?

DAKIĆ: To je od presudne važnosti. Prvi odgovor u kriznim situacijama često određuje tok događaja i razmjere posljedica. Ako policajci nijesu obučeni da postupaju u kriznim situacijama, rizikujemo ne samo da reakcija bude pogrešna i da dovede do tragičnih posljedica i žrtava koje su se mogle izbjeći, već i da sami policajci postanu žrtve sekundarne traumatizacije i sagorijevanja.

Dakle, odsustvo obuka nije samo profesionalni propust, već je to i ozbiljan rizik za sve one na kojima je najveći teret kriznih situacija, u kojima ne samo da reaguju, nego nose i poseban teret doživljenog.

Upravo policija, vojska, zdravstvo, vatrogasci i svi „first responderi“ moraju biti obučeni ne samo za tehničke intervencije, već i za kriznu komunikaciju i pružanje psihološke prve pomoći. Ako oni nemaju znanje i podršku, rizikujemo neadekvatne reakcije koje mogu dodatno ugroziti i žrtve i samu zajednicu.

U zemljama sa razvijenim sistemima javnog mentalnog zdravlja ovakve obuke su standard, jer se zna da se kriza i katastrofa ne završavaju kada se ugasi požar, završi policijska intervencija, ili inicijalno zbrinu povrijeđeni i ugroženi – tek tada počinje priča o posljedicama po mentalno zdravlje, koje su dokazano veće i dalekosežnije od posljedica po fizičko zdravlje zajednice u takvim situacijama.

Dodatno zabrinjava što reakcije institucija na krize često izostaju ili su posve neadekvatne – isuviše formalne, neempatične, i bez jasne brige za žrtve i zajednicu.

To smo imali prilike da vidimo i nakon dva masovna ubistva na Cetinju, kao i nedavno nakon požara, kada državni zvaničnici nijesu pokazali ni spremnost ni kompetentnost za kriznu komunikaciju – često su se davale kontradiktorne ili neprimjerene izjave, koje su samo povećavale nepovjerenje u institucije i produbljivale ranije traume. 

Crna Gora je i dalje u vrhu evropske tabele po broju samoubistava. Znamo li uzrok?

DAKIĆ: Suicid je, po definiciji, višeslojan fenomen – uzroci se nikada ne mogu svesti na jedan faktor, već na splet individualnih, psiholoških, porodičnih, ekonomskih i društvenih okolnosti. Ali ono što znamo jeste da se suicid može prevenirati. Podatak da smo gotovo dvostruko iznad evropskog prosjeka po stopi samoubistava nije samo medicinska činjenica, već i društveno-politička poruka.

Ona govori da kao država nemamo jasne ciljeve, planove ni mjere u oblasti prevencije suicida. Dok druge zemlje razvijaju nacionalne strategije, mi o suicidu ćutimo ili ga tretiramo samo kroz prizmu pojedinačnih tragedija.

Nažalost, Crna Gora nema strategiju za prevenciju suicida, nema sistematske podatke o prevalenci, načinima i ishodima pokušaja suicida, niti razvijene usluge podrške u zajednici. To jasno govori da se ovom problemu ne prilazi strateški, iako su posljedice po društvo ogromne.

To je neodgovorno i opasno, jer svako samoubistvo dalekosežno utiče na porodice i zajednice, ali i cjelokupno društvo. 

Tema obilježavanja Svjetskog dana prevencije suicida za period 2024–2026. je „Promijenimo narativ“. To znači da moramo iz kulture stigme i ćutanja preći u kulturu razgovora i podrške. Samoubistvo nije znak slabosti, već izraz velike patnje, a razgovor o suicidalnim mislima i suicidu kao problem ne povećava rizike, već naprotiv, otvara put ka podršci i oporavku.

Govorili smo o slabostima, nedostacima sistema. Koje su dobre stvari koje moramo istaći, ima li prostora za kulturu njege mentalnog zdravlja, nešto što nam uliva nadu da istrajemo u ovoj borbi?
 

DAKIĆ: Uprkos svim slabostima sistema, važno je istaći i da postoje inicijative koje pokazuju da se napredak može napraviti kada postoje vizija i volja. Već narednog mjeseca, imaćemo dva veoma važna događaja, koji su odlični primjeri toga da se može kad se hoće.

Klinički centar Crne Gore, u saradnji sa kompanijom CrossMedia, pokreće nacionalnu inicijativu „Hajde da pričamo“. Ova inicijativa predstavlja sveobuhvatan i inovativan pristup unapređenju mentalnog zdravlja u Crnoj Gori, na način što će građanima pružiti jedinstveni servis sa korisnim informacijama, savjetima, edukativnim sadržajima i kontaktima za psihološku pomoć, na jednom mjestu.

Suština inicijative je u poruci da mentalno zdravlje jeste prioritet i da je traženje pomoći znak snage i hrabrosti, a ne slabosti. „Hajde da pričamo“ predstavlja primjer kako se kroz partnerski rad i kreativne pristupe može mijenjati društvena kultura – od ćutanja i stigme ka otvorenosti, povjerenju, prihvatanju i zajedničkoj brizi za dobrobit svih.

Još jedan dobar primjer je Festival mentalnog zdravlja, koji okuplja građane, stručnjake i institucije širom Crne Gore, i obrađuje teme koje se tiču svih nas. Ovogodišnja tema je „Gradimo vrijednosti“, što pokazuje da mentalno zdravlje nije samo pitanje liječenja, već i izgradnje društva koje počiva na povjerenju, solidarnosti i nenasilju. Festival je prilika da se o mentalnom zdravlju govori otvoreno, kreativno i afirmativno – kao o resursu zajednice, a ne samo o individualnom problemu.

Ove inicijative šalju jasnu poruku da se u Crnoj Gori može graditi nova kultura mentalnog zdravlja – kultura razgovora umjesto ćutanja, kultura solidarnosti i razumijevanja umjesto stigme, prevencije umjesto improvizacije. One su dokaz da promjena jeste moguća, i da građani žele i očekuju bolje. U kojoj mjeri će država odgovoriti na potrebe građana i zaista prioritetizovati naše mentalno zdravlje, ostaje da čekamo i nadamo se najboljem.