Priču o čudima ozrinićkim (ne)viđenim nastavljamo sa mjesta gdje se nalazi grandiozna građevina - brana kružnog oblika, najveća te vrste u Evropi, smještena u Slivlju, na kraju Ozrinića. 

Ozrinićka čuda (ne)viđena - prvi dio

Najprije, nekoliko intresantnih podataka: ponor Slivlje nalazi se na jugoistočnom dijelu nikšićkog polja, krajnjem toku rijeke Zete ili samo kilometar od Carevog mosta, još jedne veličanstvene građevine podignute krajem 19. vijeka.

Slivski ponor trebalo je da služi kao brana za novo vještačko jezero, ali se širom polja pojavilo dosta jama u zemlji koje su odvodile vodu iz jezera i onemogućavale završetak radova. 

Prema raspoloživim podacima, prva istraživanja počela su 1939, ipak, nema podataka o tom poduhvatu. 

Ono što je, međutim, poznato jeste da je kroz ponor Slivlje sve do izgradnje HE "Perućica" slobodno oticalo više od 50 odsto ukupnog protoka vode u nikšićkom polju. 

Ekipa speleologa (Egon Pretner i Franc Habe iz Postojne, Jovan Petrović iz Beograda i Miro Rutešić, inženjer geolog iz Nikšića) 1955. spustila se u dužini od 173 i dubini po vertikali 150 metara.  

Novo istraživanje započeli su speleolozi iz Slovenije, sa Bleda i iz Kranja, 2005, ali je zbog vremenskih uslova prekinuto.

Dvije godine kasnije, pravi podvig napravili su nikšićki speleolozi koji su se spustili na dubinu od 132 metra, prešli 250 metara i otkrili više od 20 jezera.

Preko jednog jezera morali su čamcem, jer je vodena površina samo na jednom mjestu bila duža od 25 metara. (Izvor: Čamcem kroz utrobu zemlje, 2007- Rade Vukićević). 

Ozbiljnijeg istraživanja o ponoru u Slivlju, ali ni pisanih zvaničnih tragova o dosadašnjim nema, uprkos činjenci da se na području nikšićkog polja - na 66,5 kvadratnih kilometara nalazi više od 300 vrela i 886 ponora.

Prema tvrdnjama speleologa, slivski ponor je veoma težak i opasan za kretanje, a zanimljivo je da voda iz jezera ne otiče u očekivanom smjeru, nego se pravac kretanja vode mijenja i ona odlazi ka sjeveroistoku, do  HE "Perućica", svojim putem, za speleologe nepoznatim. 

Voda iz Slivskog ponora izgradnjom hidroelektrane usmjerena je u turbine najstarijeg crnogorskog proizvođača struje, a o ljudskom poduhvatu u to vrijeme najbolje svjedoče fotografije: 

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska vidoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska vidoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Foto: Screenshoot Crnogorska kinoteka; Lovćen filim (Ukroćene vode 1958.)

Cijevi koje transportuju vodu do HE "Peručica" dugačke su preko tri kilometra:

Foto: Screenshot You tube

Foto: Screenshot You tube

"Ima jedno mjesto"

Nakon što smo obišli Slivlje, o Ozrinićima smo razgovarali na "daljinu". 

Kao što smo juče najavili naša sagovornica u serijalu o Ozrinićima  je Jelena Janjušević, koja se doselila sa porodicom u taj kraj, kada je imala 15 godina. Sada je u Ujedinjenim Arapskim Emiratima.

A, ako svi imamo to jedno mjesto, koje budi posebne emocije i gdje sama pomisao na njih "hrani" dušu, onda su to za našu sagovornicu zasigurno Ozrinići, od kojih je miljama daleko.

Jelena Janjušević; Foto: Privatna arhiva

Doktor nauka Jelena Janjušević, profesorica je na prestižnom britanskom Heriot Watt univerzitetu, a predaje na njihovom kampusu u Dubaiju, odakle je i odgovarala na pitanja našeg portala. 

“S obzirom na to da je moja ujčevina (Nikolići) iz Ozrinića, kao i ujčevina mog oca (Lalatovići), često sam boravila u Ozrinićima i ranije, mogu slobodno reći od rođenja. Za Ozriniće me vežu najljepše uspomene, najljepša druženja, vrijeme provedeno sa porodicom, izgradnja jednog novog života.

U Ozrinićima sam još prije 25 godina stekla i ljubav za cijeli život. Iako danas živim miljama daleko, najradnosnije trenuke za mene, supruga i djecu predstavlja odlazak u Ozriniće”, kaže naša sagovornica. 

Foto: Čedo Čizmović

A koliko su Ozrinići posebni za Janjuševiće najbolje govori sljedeće: 

“I dan danas u dalekom Dubaiju, kada pitate mog supruga (rođenog Ozrinića) odakle je, on kao iz topa kaže iz Ozrinića. Kao da je riječ o nekom velikom gradu, on stavlja Ozriniće ispred Nikšića i podrazumijeva da su Ozrinići svima poznato mjesto(smijeh).

To je prenio i na mene i našu djecu. Djeca radije provode ljetni raspust u Ozrinićima, nego da borave na crnogrskom primorju, planini ili da upoznaju neku novu zemlju. Ozrinići su uvijek na prvom mjestu”, iskrena je naša sagovornica: 

“Ozrinići imaju neku posebnu toplinu za nas, kakvu samo toplina zavičaja i roditeljske kuće može imati. Ta posebna čarolija boja, mirisa i uspomena sa svakom novom posjetom rodnom kraju, nas dodatno jača i obogaćuje, daje neku posebnu snagu i ljepotu”. 

Imali smo i “zadatak” za našu sagovornicu: da nekome ko nikada nije posjetio Ozriniće opiše Oz, kako pojedini mještani zovu to mjesto, u nekoliko rečenice. Vrlo rado je prihvatila “zadatak”:

“Selo nadomak Nikšića, na svega pet minuta vožnje od centra grada, gdje se i danas djeca igraju na livadi, gdje se od komšije pozajmljuje brašno ili šećer kad prifali za kolač, a Mijo zatvorio prodavnicu, gdje se ide na kafu kod komšija ili prijatelja kući, a ne u kafanu; gdje se djeca dozivaju da dođu na ručak, kao što su nekada naše majke dozivale i prekidale nam igru… 

Mjesto gdje možeš da stvoriš svoj dom, imaš mir i udaljen si od gradske buke, a opet sve ono što ti pruža jedan grad je na “dohvat ruke”. U razvijenom svijetu, mjesto koje je na takvoj udaljenosti se ne karakteriše kao selo, već jedno gradsko naselje”, kaže u jednom dahu Janjušević. 

S obzirom na geografsku poziciju i udaljenost od grada Ozrinići mogu da se svrstaju u urbani dio grada.  

“Međutim, nedostaju mu sadržaji i neke osnovne službe kao što su: apoteka, ambulanta, pošta, knjižara, škole sporta, frizerski i kozmetički saloni, igralište za malu djecu… Broj stanovnika je dovoljno veliki da opravda potrebu za svim ovim službama i servisima.

Uz to, postojanje svega navedenog bi podstaklo i mlade ljude da ostanu u Ozirinićima, umjesto da se sele u grad”, mišljenja je naša sagovornica. 

Foto: Čedo Čizmović

Govoreći o prirodnim ljepotama Ozrinića, Janjušević kaže da je valjda u ljudskoj prirodi da ono što nam je Bogom dato, uzimamo zdravo za gotovo. 

“Nije to samo svojstveno ljudima koji žive u Ozrinićima, već je to neko generalno pravilo. Uvijek nam se čini da je negdje drugo ljepše, bolje i prosperitetnije. Mada, moram priznati da jesam zagovornik stava da treba pokušati, pogotovo dok smo mladi, da upoznamo što više svijeta što je moguće, i iskusimo život i na nekim drugim lokacijama”, kaže Janjušević koja je prije nekoliko godina donijela hrabru odluku da napusti siguran posao kakav je imala u Crnoj Gori i preseli se u Ujedinjene Arapske Emirate. 

“Takav stav nam širi vidike, kreira nove ideje i stvara mogućnost da te ideje jednog dana primjenimo i u svojoj zemlji. Meni i mojoj porodici je mnogo značio odlazak i život u inostranstvu. 
 
Dubai, koji na primjer nema kiše, nema rijeka, jezera, nas je podsjetio kakvom je prirodom Crna Gora obdarena".

Nažalost, kaže da je podsjetio i kako u Crnoj Gori tu prirodu devastiramo (deponija nadomak sela, zatrpani bunari) i ne koristimo ono što nam pruženo.

"U Dubaiju se svaka kap vode iskoristi, iznalaze se rješenja da se ozelene suve i pjeskovite površine. Nama je sve to dato, valjalo bi da umijemo više da prepoznajemo snagu prirode i blagodet koju u tom pogledu imamo ne samo u Ozrinićima već i u cijeloj Crnoj Gori”, poruka je Jelene Janjušević. 

Iako su Ozrinići Bogom dani za bavljenje poljoprivredom,sve je manje ljudi koji se bave tom grane privrede, pretežno su to stariji ljudi i domaćinstva, mladi ne. 

Naša sagovornica kaže da mogućnost da se hranite povrćem i voćem iz svoje bašte, da jedete meso koje ste sami uzgajali u razvijenom svijetu je privilegija.

A ta privilegija, ističe, mnogo košta.

"Ozrinići, sa svojom blizinom gradu, pružaju mogućnost mladim ljudima da žive u zdravom okruženju, bez buke i zagađenja, a da su opet blizu grada.

Od poljoprivrede može da se živi, i ja sa sjećam da su moji roditelji, kao i mnoge druge porodice u Ozrinićima, obrađivali zemlju i tako izdržavali svoje porodice. Jasno je da je tržište danas drugačije, ali stanovnici Ozrinića treba da podnesu inicijativu, da se udruže, i da traže od onih koji upravljaju gradom i državom, i kojima je osnovni posao da budu u službi građana, da im pomognu da oživi poljoprivreda”. 

Ovo ne važi samo za Ozriniće već i za širu Crnu Goru, mišljenja je Janjušević.  

“Povezivanje poljoprivredne proizvodnje sa turističkim sektorom, ali sa velikim hipermarketima, restoranima, i slično jedno je od rješenja. Naravno, cijeli sistem treba da se uspostavi - subvencije, edukacija stanovništva, program podrške. Bilo je i ranije, a i sada određenih programa podrške, ali većina stanovništa ih ne razumije, potrebno je da nadležni organi bolje informišu i edukuju stanovništvo, da organizuju posjete selima i priblize im svoje programe i planove”. 

Janjušević vidi još jednu šansu za razvoj Ozirinića, a to je okrenuti se onome što je, nažalost, danas zamrlo - zanatima. 

“U Ozrinićima živi mnogo odličnih zanatlija (stolari, auto-mehaničari, zanati iz oblasti obrade metala, varioci, tapetari…). To je potencijal koji može i treba da se razvija na većem nivou i da se proširi i na mlađe generacije”, smatra Janjušević.  

Čedo Čizmović;  Foto: Privatna arhiva

A kako razmišljaju mlađe generacije koje stasavaju u Ozrinićima provjerili smo u razgovoru sa Čedom Čizmovićem, zaljubljenikom u prirodu, što potvrđuju fotografije i snimci koje nam je ustupio i bez kojih, teško da bi mogli dočarati ljepotu i specifičnosti ozrinićkog kraja. 

Tunel iznad ponora u Slivlju; Foto: Čedo Čizmović

Tunel iznad ponora u Slivlju; Foto: Čedo Čizmović

Čizmović je našu zemlju obišao i uzduž i poprijeko ili kako bi on rekao “Crnom Gorom uzbrdo – nizbrdo”, zato smo ga odmah na početku razgovarala pitali šta je to što Ozriniće kraj Nikšića odvaja od drugih mjesta?

“Vjerovatno je to neiskorišteni potencijal koji Ozrinići imaju kao i cijeli Nikšić. Planine su blizu, more je blizu, glavni grad je na manje od sat vožnje, tako da i Ozrinići i Nikšić imaju potencijal koji treba iskoristiti pametno.

Ozrinići konkretno su izuzetno pogodni za poljoprivredu, pogotvo Slivlje, međutim, malo ko ima želje i volje da radi oko toga”, kaže Čizmović koji priznaje da ga je Slivlje oduvijek fasciniralo i kao takvo, prema njegovom mišljenju, predstavlja pravi monumentalni spomenik prošlih vremena. 

Foto: Čedo Čizmović

A kad bi se "luksuz" mjerio prirodnom ljepotom, mirom i tišinom, Ozrinići bi ga imali na pretek, saglasan je i naš sagovornik: 

“Ozrinići zaista imaju mnogo toga da ponude da se obiđe, ne bih ništa pretjerano izdvajao osim što bih pozvao ljude da dođu i sami istraže ne samo Ozriniće već cijelu Crnu Goru”, poručuje Čizmović koji nevoljno konstatuje i da oni koji žive u Oz-u, ne vide ljepotu. 

“Pa vjerovatno kada im je sve to ispred nosa i nijesu toliko svjesni. To se najviše ogleda po tome što na dosta mjesta se može naići na divlje deponije usred prirode (Slivlje i u šumama iznad Ozrinića). To nije samo moglo doći tu, tj. niko ga nije mogao donijeti iz Budve, Kotora ili Podgorice, no smo vjerovatno svi po malo krivi za to. To je loša navika od koje se ljudi moraju odvići”, poručuje Čizmović. 

A da li je kao mlad čovjek, osim nesporne ljepote, zadovoljan šta Ozrinići nude za život?

Kao i od naših prethodnih, nešto starijih sagovornika, i od Čeda smo dobili sličan odgovor: 

“Na svega nekoliko kilometara, koliko su Ozrinići udaljeni od centra grada, ne postoji apoteka, ambulanta, pošta…To je problem od kada znam za sebe i za Ozriniće i stalno se o tome priča i non stop se slušaju obećanja o tome.

Ljudi koji su upravljali i oni koji sada upravljaju Opštinom Nikšić ne obraćaju mnogo pažnje na stanovništvo Ozrinića. U Ozrinićima se niko ne buni, ako su oni zadovoljni šta ja imam dalje da komentarišem”, kaže naš sagovornik.

No, kada se kockice poslože Čizmović planira da Ozrinići budu, kako navodi, njegova trajna baza.  A kako zadržati mlade ljude?

“Mladi nemaju želju da se bave poljoprivredom kada vide svoje najbliže koliko novca, energije i vremena ulažu u to i na kraju bude zarada jako mala tj. da se teško može živjeti od poljoprivrede. To je generalno problem Crne Gore, ne samo Ozrinića i to treba rješavati kako lokalno tako i na državnom nivou”, smatra Čizmović.

Bilo je lijepo čuti i da mladi ljudi poput Čeda, nijesu zaboravili ono o čemu je bilo vrijedno pisati svakog slova:

“Uvijek krećem od toga da su Ozrinići iznjedrili jednog Živka Nikolića, koji je definitivno jedan od najvećih, ako ne i najveći “Ozrinić“. Vjerovatno treba razmišljati da se možda njegov dom pretvori u neki muzej posvećen njemu i njegovim filmovima. To je minimalno kako mu se možemo odužuti”, zaključuje naš sagovornik. 

Rodna kuća Živka Nikolića; Foto: Dnevno.me

Priču o ozrinićkim čudima (ne) viđenim završavamo odakle smo i krenuli. Tamo gdje istinski možete da osjetite koliko je “dug” prema stvaralaštvu Živka Nikolića veliki, ispred rodne kuće velikana, gdje se miješaju osjećaji ponosa, ali i onog što dobra većina danas i ne osjeća – stida za nepriznavanje zasluga koje prevazilaze vrijeme, a koje je, ipak, u priči o najvećem Ozriniću, kao što rekosmo na početku naše priče, najmanje važno. 
 
Jer ni vrijeme, ni društvo, kako nekada, tako ni sada, ne mogu biti jači od Živka Nikolića. Zato ćemo i zaključiti riječima crnogorskog filmskog maga, koji je duboko u sebi uvijek i svuda nosio pečat rodnih Ozrinića:

“Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je osjeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao”, govorio je Nikolić koji je za filmske junake birao, upravo, obične ljude:

“Vjerujem da su te tamne slike malih ljudi bliže istini o čovjeku. Mali čovjek nudi neposredniju sudbinu. Ako uopšte ima velikih ljudi… Veliki ljudi su kao fikcija. Oni su izmišljeni i pojavljuju se kao potreba malih”.