Različite tragedije sa kojima se crnogorsko društvo nažalost nerijetko suočava i preplavljenost vijestima iz crne hronike stvaraju veliki pritisak na mentalno zdravlje stanovništva Crne Gore.

O posljedicama prevelike izloženosti takvim negativnim informacijama i načinima da ublažimo pritisak na naš mentalni sistem novinari medijske agencije Media Biro razgovarali su sa psihološkinjom Adrianom Pejaković.

„Kada smo preplavljeni vijestima iz crne hronike, bilo da su u pitanju nasilje, ubistva, samoubistva, to stvarno zna da bude previše za naš mentalni sistem. Kada gledamo te vijesti možemo da osjetimo različita osjećanja, bilo da je u pitanju anksioznost, depresivnost  ili depresija. Čini mi se da su u najvećem riziku djeca i mladi, zato što oni nemaju neke mehanizme kojima bi mogli da se suočavaju sa takvim vijestima. Ljudi mogu da dođu u stanje ne samo da imaju neke intenzivne emocije koje nazivamo negativnima, već da dođu do nekog osjećaja apatije – da će uvijek biti tako, da ništa ne može da se mijenja, da nema nikakvog izlaza. Tu psiholozi često naglašavaju pojam sekundarne viktimizacije – da gledate da neko pati ili da se dešava neki tragičan događaj i da vi prosto iskušavate slične emocije na vašem mentalnom planu jer gledate takve događaje,“ navodi Pejaković.

Pejaković ukazuje na veliku ulogu koju način medijskog izvještavanja može imati u tragičnim okolnostima.

„Jako je važno kako mediji izvještavaju o tome, kakav je njihov okvir, da li je njihov okvir senzacionalistički. Nekada mediji posežu za senzacionalizmom zato što na takav način dobijaju više klikova i više pažnje, jer ljudi će nekako po svojoj prirodi da više obrate pažnju na one senzacije koje su ugrožavajuće, koje će da aktiviraju njihove regije u mozgu za oprez i opasnost, a mediji često to znaju. Imamo i neetička i jako teška izvještavanja o nekim stvarima koje su tragične umjesto da ponudimo neki informativni i edukativni okvir, kako da se pomogne ljudima, kako da mi potražimo pomoć ako imamo nekih problema sa mentalnim zdravljem, ako smo u nekoj opasnosti... Bez obzira što mi želimo da posegnemo za nekim senzacionalističkim sadržajem da bismo mogli da ispratimo šta se dešava, dugoročno to na nas ostavlja posljedice,“ ispričala psihološkinja.

Savjetuje da u trenucima kada osjetimo da smo preplavljeni takvim sadržajima treba da ograničimo vrijeme koje provodimo ispred televizora i na mobilnom telefonu.

„Znam da je to lako reći, ali teško uraditi, međutim, to je ono što je potrebno da bismo mogli da sačuvamo svoje mentalno zdravlje. Treba da, koliko možemo, izbalansiramo tu svu crnu hroniku sa nekim drugim pozitivnim stvarima koje pratimo bilo u životu ili u medijima, da razgovaramo sa porodicom, prijateljima. Za one koji imaju mogućnost, preporučujem društveni aktivizam – hajde da svi zajedno utičemo na to kako mediji izvještavaju, kako sistem reaguje kada se nešto desi, da ne budemo samo pasivni primaoci vijesti, nego da znamo da kao građani, društvo i lokalne zajednice da na nešto možemo da utičemo. Treba da slušamo, ali ne onako kao što smo navikli iz neke pozicije naučene bespomoćnosti – nešto se dešava, mi tu ne možemo ništa, nego iz aktivne pozicije – da vidimo da li se nešto može, jer mora da nešto može da bi nam bilo bolje,“ istakla je Pejaković.

Skrenula je pažnju na opasne posljedice prevelike izloženosti vijestima iz crne hronike.

„Kada smo preplavljeni negativnim vijestima naš organizam će početi da se „gasi“ i to je normalna stvar. Normalno da ako ima previše takvih vijesti da ćemo da pokažemo manje osjetljivosti i manje empatije, a to je dugoročno opasno za društvo jer ako vidimo da se ništa ne mijenja mi ćemo početi da se povlačimo iz tih sadržaja, da smatramo da to nije naš problem, da se sve više povlačimo u svoj mikrosvijet i to je nešto što ne bi trebalo. Zato je jako potrebno za ljude da se povezuju na lokalnom nivou, u nevladinim organizacijama, bilo kakvim građanskim inicijativama, da utiču na sistem.

Mi imamo više prava nego što mislimo da imamo, s tim je važno da se upoznamo. Sam taj osjećaj da možemo nešto od svog ulaza, od svog naselja, od svog grada, da započenemo, uradimo, pomognemo može za nas na mentalnom nivou da bude blagorodan. Istraživanja pokazuju da ukoliko patite od ozbiljne depresije, ukoliko volontirate u nekoj humanitarnoj organizaciji to na vaš organizam ima učinak kao da pijete značajne antidepresive. Dobrota, altruizam i aktivizam jako utiču na nas da nas izvuku iz naučene bespomoćnosti,“ poručuje psihološkinja.

U teškim trenucima u kojima se osjećamo preplavljeno negativnim emocijama, Pejaković savjetuje da razgovaramo sa bliskim ljudima, a po potrebi i sa psihologom.

„Treba da vidimo možemo li da dobijemo pomoć i podršku u našoj sredini. Međutim, sa druge strane ukoliko ti simptomi traju više od mjesec ili dva mjeseca i više mjeseci se osjećamo anksiozno, potišteno, mislimo da nema izlaza, onda je u redu da popričamo sa stručnjakom za mentalno zdravlje, da vidimo dijagnostiku i šta se tu dešava. Kod nas postoji vjerovanje da moramo da budemo jaki i da moramo svoje probleme da nosimo sami, a to nas kada imamo neki problem vodi u dalju izolaciju i stid. Mi ćutimo i trpimo, te u sebi stvaramo atmosferu ekspres lonca dok ne puknemo u jednom trenutku. Ako napravimo korak ka tome da potražimo pomoć, da napravimo nešto u trenutku i budemo aktivni to može jako da nam pomogne", navodi ona.

Pejaković kaže da joj se čini da je stigma oko odlaska kod psihologa danas manja nego što je bila ranije.

„Dosta mladih ljudi želi da dođe na terapiju, da pričaju o svojim problemima... Ipak, veliki broj ljudi smatra da kad idete kod stručnog lica nešto sa vama nije u redu, da je to nešto što je neprihvatljivo i da će se na kraju cijelog tog procesa otkriti nešto veliko što nije u redu sa vama. U stvari, kada odete po stručnu pomoć vi možete da vidite ljude koji će vam pomoći da svoje resurse oslobodite, da svoja ograničenja smanjite ili skinete u potpunosti, da se bolje povežete sa ljudima i sa sobom, da bolje prihvatite svoju ranjivost iz koje može  da iznikne jako velika snaga.

Problemi sa mentalnim zdravljem su zarazni – ukoliko u porodici imate nekoga ko ima veliki problem vi možete da dobijete post traumatski poremećaj. jer se dugo nosite sa tim. Ti problemi su zarazni i ne bi trebalo čekati da se oni šire, već bi prosto trebalo da reagujemo na vrijeme i onda stvarno možemo da pomognemo sebi,“ zaključila je Pejaković.