Krenuo je koracima pradjeda i djeda, a danas kada se okrene iza sebe Andrija Radoman iz Podgorice može se pohvaliti sa skoro tri decenije uspješnog bavljenja pčelarstvom. Od početnih 15 pa do trenutnih 150 košnica stigao je isključivo učenjem, marljivošću i posvećenošću... Za odabrani put ni u jednom trenutku nije požalio, jer je „računica“ jasna:

„Bavim se onim što volim i što mi se, naravno, isplati“, kaže sagovornik portala Dnevno.me.

O počecima, širenju broja pčelarskih društava, proizvodima prepoznatim ne samo u Crnoj Gori već i u svijetu, podršci porodice, ali i države – Radoman govori za portal Dnevno.me.

„Kad sam došao s broda to para što mi je ostalo uložio sam u pčele. Tako je krenulo i evo skoro 30 godina traje“, kaže Radoman.

Foto: Privatna arhiva

Ne krije da je put bio zaista izazovan, s obzirom na to da je iz pomorstva „zaplovio“ u jedan sasvim novi, nepoznati svijet o kome je trebalo dosta da istražuje i uči.

„U tom prvom momentu ne znate ništa. Dotad nijesam pročitao nijednu knjigu o pčelama, već tek kasnije kada sam počeo da se zanimam tim poslom. Mislio sam da je sve mnogo jednostavnija priča. Nije, međutim, tako. Ima kod pčela dosta posla. Morate joj posvetiti punu pažnju i dosta ljubavi ako želite da imate uspjeha“, dodaje naš sagovornik.

Zato od rada, ali i sticanja znanja nije bježao. Zarad edukacije stizao je i van granica naše zemlje.

„Nijesu mi bili daleko ni Srbija, ni Bosna i Hercegovina, ni Hrvatska. Slušao sam ista predavanja i pohađao iste seminare više puta jer se uvijek nešto novo čuje... Počeo sam tek tad da čitam tu stručnu literaturu, da ulazim u priču svijeta pčela i da shvatam da je pčela, zaista, nešto posebno“, iskren je Radoman koji je nakon što je „ispekao“ zanat, uspio i da proširi posao. Tako je od samo 15 košnica došao do deset puta većeg broja.

Foto: Privatna arhiva

„Najveći broj koji sam imao 200 društava. Prije dvije godine, međutim, morao sam da smanjim jer sam operisao rame. Te godine su mi bukvalno drugari pomogli da održim pčelinjak. Smanjio sam onda broj na 100, a nedavno sam opet povećao na 150 društava. Računam da ću se dogodine ponovo vratiti na tih 200“, optimista je naš sagovornik.

Pojašnjava nam da su njegove košnice smještene na četiri područja u okolini Podgorice, jer je teško čekati med na samo jednoj lokaciji.

„Prvo zato što nema dovoljno stoke koja zakida travu. Kad sam ja počeo da pčelarim u selu je bilo 29 krava. Svaka kuća je imala pet - šest ovaca, koza, magaradi. Narod je obrađivao zemljište i to je bila sasvim drugačija priča u odnosu na današnje vrijeme kada stoke praktično nema i onda je izuzetno teško ostvariti prinos. Iz tog razloga smo prinuđeni da selimo pčele. Jedan dio se nalazi u Dušićima, jedan u Matagužima, treći u Ponarima i četvrti u Tuzima. Trenutno okolina Podgorice, a kasnije će ići prema Durmitoru, Donjoj Bukovici.. Ne smijemo da budemo samo na jednoj poziciji, jer se može desiti da ona izda. Pokušavamo nešto da osmislimo, jer je u posljednje vrijeme sve teže doći do meda“, priča Radoman za Dnevno.

Foto: Privatna arhiva

Ovaj vrijedni pčelar osim godinama iskustva, može se pohvaliti i brojnim kvalitetnim i prije svega zdravim proizvodima. Osim meda, u ponudi ima i polen, propolis, matičnu mliječ, vosak. Sa druge strane, kaže nam da ne proizvodi pčelinji otrov jer ga niko ne otkupljuje.

„Pravim i jednu mješavinu polena i propolisa koja je izuzetno dobra, poslije matične mliječi. Matična mliječ je proizvod broj jedan kako kod nas tako i u svijetu i koristi se za ljude koji su bolesni od kancera, za podizanje imuniteta, za trudnice... I kombinacija polen-propolis-med je, takođe, izuzetno dobra za liječenje upalnih procesa, prehlade“, pojašnjava Radoman.

Upitan da li se trud i rad isplate, te da li u cijelom procesu ima pomoć porodice kaže:

„Da se ne može zaraditi, sigurno ne bih držao ovaj broj košnica. Držao bih 20 – 30 za svoj merak, a ne 150. To je, ipak, nešto što čovjek ne bi držao da mu se ne isplati. Pomoć od porodice imam kad su veliki poslovi – kad je skidanje meda, selidba pčela... Ostalo radim sam, pokušavam da ih ne 'maltretiram'. Moj sin nije zainteresovan za tu priču, ali kad god dođe kaže: 'Tata došao sam tebi da pomognem pošto pčele ne volim'. Da ste i mene pitali prije 30 ili 35 godina i ja bih rekao da neću, međutim, kad uđete jednom u taj posao, ne možete da izađete.“

Foto: Privatna arhiva

Kaže da u cijelom procesu ni pomoć države pčelarima nije izostala.

„I država je naš veliki partner, tj. Ministarstvo poljoprivrede. Da li su sredstva koja izvajaju za nas dovoljna, reći ću da nisu jer bi mogla da budu mogo veća. A da li je Ministarstvo tu uz nas jeste. Pomaže nam. Bilo je raznih programa, kredita, pomoći Evropske unije gdje smo uglavnom svi pčelari uspjeli da zamijenimo opremu koju smo kupili davno, da se malo osavremenimo. Bilo je povoljnosti gdje su se vraćali ti krediti čak i 50 odsto od opreme koju kupite. Koristio sam dvaput taj kredit, došao do savremenije, bolje opreme...“, priča Radoman.

Podsjeća da mladi pčelari kao stimulans na raspolaganju imaju i korišćenje određenih regresa.

„Nije bitno je li pčelar mlad godinama, već da je početnik, gdje im se se poklanjaju po tri društva. Država je uvijek tu uz nas“, dodaje on.

Poručuje da su crnogorski pčelari stvorili jedan zaista prepoznatljiv brend.

„Gdje god se pojavio crnogorski med uvijek je osvojio neku nagradu ili pohvalu kao najbolji med. 1991. godine osvojio je nagradu u Briselu za najbolji u svijetu. Ja sam 2002. i 2003. osvojio velike zlatne medalje na Novosadskom sajmu. Nije bitno je li to moj med ili nečiji drugi, je li to primorska, centralna ili planinska regija... Med iz Crne Gore je izuzetnog kvaliteta. Imamo mnogo medonosnog bilja bez obzira što smo mala država. I naš med se razlikuje u odnosu na region. Nemamo te bagremove paše, nemamo suncokretove paše, repicu, ali imamo izuzetno kvalitetan med“, ocjenjuje Radoman.

Foto: Privatna arhiva

Naš sagovornik, takođe, smatra da je i cijena meda na tržištu opravdana.

„Cijena meda je 15 eura i mislim da je ona sasvim opravdana na ovu inflaciju. Na četiri lokacije su nam pčele, to povećava i cijenu našeg transporta... I gorivo je velika stavka, svaki pčelinjak je udaljen na 30 do 40 kilometara. Pa kad krenemo prema Durmitoru to je izuzetno velika kilometraža. Po 300 kilometara u oba pravca priođete i veliki je trošak. Gorivo sigurno 60 odsto utiče na cijenu meda“, navodi za Dnevno.me Radoman.

Taj marljivi pčelar svoje proizvode predstavljao je kako u regionu, tako i u svijetu. Posebno izdvaja sajam u Torinu gdje je „pobrao“ sve pohvale za durmitorski med.

„Organizatori su poželjeli da naš med bude na našim trpezama i ponudili su nam saradnju – da otkupe sav med koji mi imamo. Međutim, mi nemamo te količine meda još uvijek. Sad je dvije i po hijade pčelara, pa se nadam da će doći vrijeme da mi prvo popunimo naše tržište crnogorsko, pa onda da razmišljamo i o izvozu“, zaključuje Radoman za Dnevno.me.