Na današnji dan 1941. godine u Ozrinićima u Nikšiću rođen je proslavljeni crnogorski i jugoslovenski filmski reditelj Živko Nikolić.

Završio je Umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu.

Snimao je kako dokumentarne filmove tako i dugometražne filmove, televizijske filmove i TV serije.

U privatnom životu i filmskoj karijeri bio je izuzetno vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju.

Nikolićevi najpoznatiji filmovi su "Ljepota poroka", "Beštije", "Jovana Lukina", "Čudo neviđeno", "Smrt gospodina Goluže", "U ime naroda" i "Krvava svadba na brzavi".

Za film “Čudo neviđeno” dobio je “Srebrnog medvjeda” na festivalu u Moskvi 1984. godine i potukao mnoge rekorde gledanosti u ondašnjem Sovjetskom Savezu.

Tu je i kultna serija "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo" koja je stekla veliku popularnost na prostoru bivše Jugoslavije.

"Crna Gora je moj zavičaj, ni najveći idiot ne mrzi svoj zavičaj", izjavio je Nikolić gostujući u jednoj tv emisiji. 

Dobitnik je tridesetak nagrada na domaćim i međunarodnim festivalima.

Umro je 2001. godine u Beogradu.

Kao podsjećanje na velikana prenosimo dio njegovih sjećanja na djetinjstvo:

"Sve ima ovdje svoje ime i prezime. Svoju istoriju. Obraz. Po tome pamtim svoje djetinjstvo... Ima u mojim Ozrinićima, selu u kome sam odrastao, zaseoce koje se zove Drama. Zamislite! Kakva drama? Čija?... Ili, u tom istom kraju, u okolini Nikšića, postoji rijeka - Bogduša. Kako je to čudno: mala rijeka, gotovo potok, preskočiti ga možeš, a u sebi sadrži takve dvije riječi: Bog i Duša!

Zaborav, taj surovi sudija, izvlači iz sjećanja daljine i pokušava da prosvijetli zavičaj, taj vječiti početak, kome se stalno i uzalud vraćamo.

Moj otac Vidak je mnogo volio umjetnost. Naročito slikarstvo. Završio je višu umjetničku školu u Buenos Ajresu. Sa žirado šeširom, slikarskim blokom i kičicom u ruci, proputovao je cijelu Ameriku slikajući. Jednoga dana je dobio pismo od svoje majke, moje babe, u kome je pisalo:

"Ðevojke sam poudavala. U kući smo ostale mačka i ja. Same."

Otac se odmah spakovao i vratio nazad. Oženio se i dobio petoro djece. Postao je mehaničar, ali se uvijek trudio da kod nas razvije osjećaj za lijepo. Kod njega se čitavog života osjećala nekakva bolna ljubav prema sopstvenoj, nedovoljno iskazanoj umjetnosti.

Majka nas je podizala.

Školu nijesam puno volio. Čak ni crtanje. Otac je onda odlučio da sestru i svu moju braću školuje, a da mene zadrži na selu, da kopam i čuvam ovce. Tek kasnije je profesor crtanja, otkrivši kod mene izvjestan dar, predložio da idem u Herceg Novi i tamo upišem umjetničku školu.

Ne možete ni da zamislite kakav je za mene šok bio Herceg Novi. Od tog šoka se nijesam ni danas oporavio. Doći iz jedne poludivlje sredine u pitomi primorski kraj - bilo je zastrašujuće", govorio je Nikolić.