Strip je širom svijeta prepoznat kao deveta umjetnost. Specifičan kao spoj slike i priče, mnogima je obilježio djetinjstvo i odrastanje, a veliki broj ljudi je i u kasnijim godinama nastavio da ih čita. Jedan od onih koji tu vrstu umjetnosti „nikad nije prerastao“ je Podgoričanin, Dražen Baletić.

Strastveni kolekcionar vlasnik je jedine stripoteke i najveće kolekcije stripova u Crnoj Gori.

Stripoteka Mr No postoji malo više od deceniju. Prema Baletićevim riječima, nastala je kao dječački san.

„Mnogi naslovi nisu dolazili od 90-tih u Crnu Goru, a onda se 2007. pojavila izdavačka kuća Veseli četvrtak iz Beograda. Oni su me znali kao kolekcionara i kontaktirali su me“, prisjeća se Baletić i dodaje da im je tada u Crnoj Gori prolazilo nekih 75% poslatih stripova, što im nije bilo jasno.

Kako im je u šali rekao naš sagovornik, mi Crnogorci imamo kulturu ležanja, a ne može se u toj pozi čitati neki klasik kao Dostojevski ili Tolstoj.

„Šalu na stranu, to je zbog toga što su ljudi u CG bili željni, jer su generacije odrastale na stripovima, a dugo ih nije bilo“, konstatuje Baletić.

Ta vrsta umjetnosti u bivšoj Jugoslaviji ima dugu istoriju: „Stripovi su izlazili još prije Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, ali 60-tih kreću značajni serijali poput časopisa Stripoteka, Alan Ford i čuvene dvije serije – Zlatna Serija i Lunov Magnus Strip koji izlaze sve do 90-tih godina. Stripoteka je najduža strip revija na ovim prostorima, ali nažalost više ne izlazi. Ipak, ima nagovještaja da bi mogla da se vrati“, objašnjava naš sagovornik.

Prema njegovom mišljenju, način života je nekad bio drugačiji, a stripovi su bili jedan od glavnih izvora razonode, pa su zbog toga pristizali sa svih strana.

„Strip revija sa tiražom od nekih 20-30 hiljada se gasila kao nerentabilna, a danas svi izdavači na prostoru bivše Jugoslavije nemaju zajedno toliki tiraž“, ističe Baletić.

Strastveni kolekcionar posjeduje oko 30.000 stripova

Naš sagovornik je „poznat“ i po najvećoj kolekciji stripova u Crnoj Gori. Kako kaže, ne stiže da je popiše, ali procjenjuje da sadrži oko 30.000 stripova, a sve je počelo je od nekih stripova koji su mu bili zanimljivi kao dječaku kao što su edicije Lunov magnus strip i Zlatna serija u kojima se prvi put susreo sa italijanskim strip junacima.

Ljubav prema ovoj umjetnosti kod njega je prisutna još od najranijeg djetinjstva.

„Bio sam đak generacije, ali sam više naučio iz stripova nego što sam morao. Sa tri godine sam čitao latinicu zbog stripa. Preko Mr No-a sam učio geografiju, jer glavni junak mnogo putuje i svugdje ima avanture. Rat za nezavisnost sam naučio kroz Bleka i Marka, a Američki građanski rat kroz Teks Vilera. Zatim su se pojavili junaci poput Marti Misterija koji su razotkrivali svjetske misterije. Možda su nekad davali jednostavna rješenja, ali su mi ta rješenja zagolicala maštu i natjerala da više istražujem“, prisjeća se Baletić.

Mnogo lakše je, kako kaže naš sagovornik, naučiti nešto kad je interesantno nego kad vas tjeraju.
„Najvažnije kod stripa je to što u stvarnom svijetu postoje ljudi koji su za nekog loši, a za druge dobri i obrnuto. Možemo reći da je sve sivo. U stripovima za najmlađu publiku je sve crno bijelo i onda djeca imaju priliku da se poistovijete sa tim junacima i prihvate te moralne osobine“, poručuje naš sagovornik.

Ipak, sem takvih strip junaka, postoje i oni koji su tzv. anti-heroji. Jedan od takvih je i Mr No po kome stripoteka nosi ime.

„On je prvi junak iz italijanske škole koji nije savršen, nego je anti-heroj.  Bježi od rata, odaje se alkoholu, dobije batine u tučama, uvijek ga prate ga problemi. Heroji prije njega su uvijek najjači – Zagor, Mark, Teks Viler, Kit Viler, ali je Mr No buntovnik. Njegov nadimak kaže da on svima može reći „Ne“, a to je, negdje, svima nama ideal“, ističe naš sagovornik.

Strip junaci se mogu poistovijetiti sa junacima iz epskih pjesama poput Marka Kraljevića jer oni uvijek pobijede zlo.

Baletić smatra da se ta paralela uvijek može povući i dodaje primjer Njegoševih djela koja su dobila svoju verziju u stripu, a koje je radio ilustrator Geza Šetet.

„Šetet je uradio fantastična tri djela – Gorski Vijenac, Luču mikrokozma i Lažnog cara Šćepana Malog. Ljudi koji već znaju priču imaju jedan osjećaj, ali se poseban efekat postiže kod ljudi koji ranije nisu čitali Njegoša“, smatra naš sagovornik.

Ističe da je to posebno kod Gorskog vijenca i Lažnog cara Šćepana Malog koji su drame i samo su kadrirani u stripu.

„Sa jedne strane, savršen je kao strip, ali i mnogo lakši za razumijevanje jer daje vizuelnu interpretaciju samog djela. Ono što daje pravu vrijednost je to što nije mijenjan ni jedan stih, nego je cijelo djelo onako kako je Njegoš napisao“, objašnjava Baletić.

Naš sagovornik smatra da ljudi u Crnoj Gori čitaju stripove, ali da bi to moglo biti i više. Ipak, kako ističe, iako je u inostranstvu prepoznat kao kao deveta umjetnost, strip je na marginama u našem društvu.

„Imamo primjere da dođu dva druga, a vidimo da jedan od njih koluta očima što njegov drug čita stripove jer je to za djecu. Ipak, kroz priču sa njim zaključimo da voli filmove koji su sedma umjetnost – slika u pokretu, dok je strip deveta – bez pokreta. Obično ljudi kažu da je mana stripova što nema muzike, ali to ne mora biti tako. Naprotiv, pojedinac može birati muziku, pa se na taj način stvara nov ugođaj“, smatra naš sagovornik.

Kroz osmjeh ističe da se dešava da ljudi dođu i pitaju „Imate li nešto što je nastalo po tom filmu“, a mi im kažemo da nemamo, ali kažemo da imamo nešto po čemu je nastao taj film.

Prema njegovom mišljenju, strip je produkt prošlog vremena, pogotovo strip u papirnom obliku.  Dodaje da je danas sve dostupno na internetu u elektronskoj formi.

 Ekranizacije doprinijele popularizaciji stripa kao vida umjetnosti

„Postoje stalna predviđanja da je stripu došao kraj. Ipak, četiri poznate škole stripa (italijanska, američka, japanska i francusko – belgijska) još uvijek odolijevaju. Najbolji primjer je japanska škola, tzv. mange. Oni rade smisleno – čim nastane strip oni ga ekranizuju, tako da djeca preko interneta gledaju anime i na taj način znaju šta su mange. Zbog toga se polako pretvarammo i u manga šop“, konstatuje naš sagovornik.

Pored japanske, poznata je i američka školu, DC i Marvel, koja se ekranizuje. Kako ističe naš sagovornik, danas su to holivudski blokbasteri, milioni dolara se ulažu u njih.

„Možda je zbog toga što su shvatili da imaju besplatne scenarije, a specijalni efekti omogućavaju da se prikaže ono što su crtači mogli nacrtati prije 100 godina“, ocjenjuje Baletić.

Prema njegovoj ocjeni, starija generacija je mnogo više čitala, ali sa pojavom manga stripova i superheroja (Marvel i DC) dolazi i do upliva mlađe populacije.

„Kako ih obično dovode roditelji, proture im nekog Zagora kog su oni čitali kao mlađi. Starija populacija se polako vraća stripovima koje su čitali u mladosti. Uvijek su to neki prvi izbori poput Zagora, Teksa, Alana Forda i sl“, objašnjava naš sagovornik.

Prema njegovom mišljenju, ekranizacije su te koje su doprinijele popularizaciji stripa kao vida umjetnosti.

„Konstatno se snimaju novi djelovi Asteriksa i Obeliksa iz francusko belgijske škole. Marvelove sage su toliko gledane da su i stripovi postali popularniji. Problem je što film ne može da dostigne strip, „gubi se u prevodu“ jer scenarista ima svoje viđenje“, ističe Baletić.

On napominje da su danas popularne mnoge ekranizacije stripova poput serija „Okružen mrtvima“, „Sandman“, „Propovjednik“, ali i filmova poput V for Vendetta.

„Italijanska škola, sa druge strane, nije toliko popularna, pa zato nije ni ekranizovana. Ona je, sem u matičnoj zemlji, jedino popularna kod nas, na prostoru bivše Jugoslavije. Pretpostavljam da je to zbog mediteranskog mentaliteta. U doba špageti vesterna bilo je pokušaja adaptacije Teksa Vilera, ali nije dao rezultate. Postoji i italijanska adaptacija Dilana Doga koja nije loša, ali američka adaptacija nije dobro odrađena. Dampir je, takođe, ekranizovan, ali zbog korone nije bilo bioskopske projekcije. Tako da – postoje pokušaji, ali za sada bez nekog većeg uspjeha“, objašnjava Baletić.

Prema njegovim riječima, nije rijetka pojava da neko pogleda film, pa inspirisan njime, dođe da kupi strip. Kako kaže, to se dešava kod mlađe publike koja gleda anime.

„Pogledaju kompletan anime i dođu da kupe strip, iako unaprijed znaju šta će se desiti. Onda pričaju sa drugom šta će se desiti u sljedećoj epizodi“, priča nam Baletić.

Kaže i da se često dešava da ljudi u razgovoru sa prijateljem ili na forumima pročitaju da postoji i strip,  a da kritika stripa često budu bolje od kritike filma, pa usljed toga što im se svidio film, dođu da kupe strip.

Iako su u svijetu stripa poznate četiri velike škole, Baletić dodaje da na svjetskom tržištu počinju pojavljivati i autori iz drugih država, ali da slabo dolaze do nas, pa nismo upoznati sa njima.

„Primjera radi, italijansku školu smatramo jednom od velikih, a ona nema značajnu popularnost van Italije i prostora bivše Jugoslavije“, konstatuje naš sagovornik.

Kada je posrijedi crnogorski strip, Baletić smatra da se pomjera sa mrtve tačke.

„Već imamo jak strip festival u Herceg Novom, koji se ove godine održava 17. put, a vjerovatno ćemo imati i festival u Podgorici ove godine. U Baru je početkom ljeta održan strip festival i osnovana je prva izdavačka kuća u Crnoj Gori koja će izdavati stripove domaćih autora“, optimističan je Baletić.

Crna Gora ima jedan strip festival, jednu stripoteku, striparnicu i jednog profesionalnog strip crtača

Prema njegovom mišljenju, strip je dostupan svima i daje neograničene mogućnosti jer, iako su efekti napredovali, ne mogu još uvijek dočarati sve što jedan dobar strip crtač može izvesti.

Jedna od manifestacija koja radi na popularizaciji ove vrste umjetnosti u Crnoj Gori je Hercegnovski strip festival (HSF), sa kojim podgorička stripoteka sarađuje.

„Sa HSF imamo savršenu saradnju, a i  podgorički festival stripa će biti u saradnji sa njima. To su ljudi koji su uradili veliku stvar za popularizaciju te umjetnosti u Crnoj Gori, ali za popularizaciju Crne Gore u svijetu“, ističe Baletić.

Kako kaže naš sagovornik, HSF ima zaokret u posljednih sedam- osam godina kada se festival uzdigao do neslućenih razmjera.

I Podgorica će dobiti serijal festivala nalik HSF

„Na evropskom prostoru je sigurno u prva tri, a na prostoru bivše Jugoslavije ubjedljivo najbolji. U doba korone u Evropi je to bio jedini strip festival koji je održan. Dolaze ljudi koji su toliko poznati u svijetu stripa i to se planira i po nekoliko godina unaprijed. Novac je uvijek problem, ali oni uspijevaju da to iznesu sa svojim entuzijazmom i nadamo se da ćemo u saradnji sa njima i Podgorica dobiti serijal festivala koji će ličiti na njihov“, objašnjava Baletić.

U Crnoj Gori postoji jedan festival, jedna stripoteka, jedan profesionalni strip crtač, Luka Cakić, a od skoro i striparnica u sklopu Narodne biblioteke „Radosav Ljumović“ u Podgorici. Ipak, naš sagovonik smatra da je i sa ovim kapacitetima postignuto mnogo.

„Svaki sabirak uvećava zbir – da je 0.01, on doprinosi. Veliki je značaj festivala, ali stripoteka ga savršeno dopunjava jer da nema ponude, oni bi bili osiromašeni, a sa druge strane, da nema festivala, stripoteka ne bi mogla da se promoviše. Luka Cakić je rastao uz festival i uz stripoteku, pa stoga možemo reći da je on naše dijete koje dostiže neslućene visine, a još uvijek nije ni na pola puta, već može još mnogo da napreduje. Odmakao je sa nule, ali ima još mjesta za napredak“, smatra Baletić.

Kako ističe, svjestan je da ima ozbiljnijih problema za koje treba izdvajati iz budžeta, ali da je, u oblasti kulture, strip neprepoznat.

Ljudima koji nikad nisu čitali stripove, a ne znaju odakle da počnu poručuje da strip ima sve žanrove – od akcije, preko komedije do filozofskih tema.

„Zbog toga, i ljudi koji se nisu nikad susreli sa stripom, ali i ljudi koji su odrasli sa njim uvijek mogu pronaći nešto novo u stripoteci. Prednost trenutne situacije u svijetu stripa je što izlazi sve što je izlazilo nekad, ali se štampaju i nova izdanja“, zaključuje Baletić.