Postoje naznake što se može očekivati od drugog mandata Donaldna Trampa kao predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, kako od njegovog štaba, tako i od onih koji slave njegovu pobjedu. Oni koji slave Trampov dolazak očekuju da će imati veći manevarski prostor da u svojim državama organizuju sistem shodno svojim očekivanjima, a ne shodno demokratizaciji društva, kazao je profesor na Univerzitetu Džons Hopkin Siniša Vuković, za 24 sata Televizije E.

U tranzicionim društvima, kakva su na Zapadnom Balkanu, najviše vjetra u leđa dobiće autoritativne i antiliberalne snage, koje su zadovoljne činjenicom da se međunarodni i regionalni odnosi baziraju isključivo na ekonomiji i kojima nije bitno da li će društva biti demokratska, bazirana na vladavini prava, poštovanju manjina, različitosti, prihvatanju opozicionog djelovanja, medijskih sloboda, ističe Vuković. 

Smatra da je Tramp vjerovatno mnogo spremniji i odlučniji za neke radikalnije poteze u SAD, jer je to čest slučaj kada je riječ o drugom mandatu. Predsjednici su, kaže, nerijetko pragmatični i praktični, sami sebe ograničavaju sa eksperimentalnim politikama, a u drugom mandatu budu mnogo hrabriji, odlučniji da se rvaju sa politikama koje su nerijetko i nepopularne.

“U Sjedinjenim Američkim Državama već se priča o tome da će Trampov drugi mandat biti mnogo ekstremniji. Ako je vjerovati onome što je govorio, Tramp će biti mnogo odlučniji kada je riječ o ilegalnoj imigraciji. Planovi o masovnim deportacijama već postoje. To je u koliziji sa pravnim normama u SAD, ali je Tramp spreman to da uradi preko izvršne odluke, koje je spreman odmah da potpiše” – kaže Vuković.

Na što je Tramp spreman

Tramp je, objašnjava Vuković, spreman i da uvede carinske stope, što može imati dalekosežne posljedice na standard američkog društva, dovesti do ozbiljnog inflatornog skoka. Dodaje da Tramp nikada do kraja nije definisao vanjsko političke stavove, odnosno, što je to što bi uradio drugačije od Džozefa Bajdena, ili u odnosu na svoj prvi predsjednički mandat.

“Puno je nepoznanica, jer je Tramp često bio kontradiktoran, a prema određenim temama svjesno ambivalentan. Naravno, nikad njie krio nedvosmislenu podršku Izraelu i premjeru Benjaminu Netanjahuu u njegovoj ofanzivi u pojasu Gaze, i sada Libanu. Kada je riječ o Ukrajini, uvijek je govorio da rat treba zaustaviti “u ovom trenutku”. To može imati dalekosežne posljedice po međunarodni pravni poredak, mir i bezbjednost na globalnom nivou. Jer, zaustaviti konflikt “u ovom trenutku” zapravo znači da se predsjedniku Rusije Vladimiru Putinu ne samo legitimiše, nego i legalizuje okupacija, što je nečuveno. Takav potez ne postoji od kraja Drugog svjetskog rata”, objašnjava Vuković.

Legitimisanje i legalizovanje okupacije ne postoji od uspostavljanja sistema Ujedninjenih nacija, kaže profesor Vuković, i dodaje da to može probuditi bezbroj revizionističkih tendencija širom svijeta, prekrajanja granica, mijenjanja međunarodnih odnosa, normi.

“To može probuditi Kinu da napravi odlučniji korak prema Tajvanu, što bi bila tačka pucanja međunarodnog mira i bezbjednosti, jer bi takav potez na globalnom planu u potpunosti redefinisao bezbjednosne i ekonomske prioritete”, ističe Vuković.

Ukoliko se Rusiji dozvoli legalizacija okupacije, objašnjava profesor Univerziteta Džons Hopkins, Evropa neće biti mirna, jer bi to značilo da ne postoji granica, međunarodna norma koja bi ograničila agresiju i aneksiju. Napominje da bi se isti scenario mogao očekivati u Moldaviji, Gruziji, ali u baltičkim zemljama, jer je Tramp signalizirao da za njega NATO nije prioritet, odnosno član pet (član pet podrazumijeva kolektivni odgovor vojnog saveza, uključujući i vojni, ako je neka članica NATO napadnuta).

“Da li je Tramp to govorio samo da bi bio bombastičan, na neki način aktuelan, ili zaista nosi te ideološke matrice kojima bi se projektovao tektosnki preokret u međunarodnim odnosima, ostaje da vidimo. Sve će zavisiti od toga ko će biti članovi Trampovog najužeg kabineta i njegovi najbliži savjetnici za nacionalnu bezbjednost. Od tih ljudi zavisiće prioriteti i politike kojima će se ti prioriteti tretirati”,  smatra Vuković.

Ko slavi Trampovu pobjedu

Vjeruje da će svijet uskoro vidjeti da li će Tramp biti odlučni izolacionista, kao što to vjeruju oni koji slave njegovu pobjedu. Njihova očekivanja su, dodaje Vuković, da će Amerika biti drugačija u odnosu na to kakva je, sa svim svojim manama, bila decenijama - okosnica liberalno demokratskog međunarodnog poretka.

“Odnose sa drugim državama, prvenstveno regiona jugositočne Evrope, Zapadnog Balkana, Amerika je bazirala na politici kondicionalnosti, u nadi da će se zemlje u tranziciji, jačanjem odnosa sa SAD, dodatno demokratizovati. Dakle, postojala je određena vrsta uslovljavanja, da poboljšanje odnosa sa SAD proizvodi demokratizaciju društava. Oni koji sad slave, slave upravo činjenicu da je Tramp bio veoma oštar prema liberalno demokratskom pogledu na svijet, jer je govorio da Amerika ne treba više da se bavi ljudskim pravima, vladavinom prava, medijskim slobodama, manjinskim slobodama, da to sve treba ostaviti državama da same odlučuju, unutar svojih granica. Za Zapadni Balkan, koji teži ka Zapadu i liberalno demokratskim vrijednostima, to znači gubitak podrške i smjernica koje dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država”, kaže Vuković.

Takve okolnosti najviše idu na ruku, objašnjava profesor Vuković, onima koji ne žele da budu pod pritiskom da se njihova društva dalje demokratizuju, već da samoinicijativno odlučuju što je mjera demokratije. U tranzicionim društvima, kakva su na Zapadnom Balkanu, najviše vjetra u leđa, smatra Vuković, dobiće autoritativne i antiliberalne snage koje su zadovoljne činjenicom da se međunarodni i regionalni odnosi baziraju isključivo na ekonomiji, a kojima nije bitno da li će društva biti demokratska, bazirana na vladavini prava, poštovanju manjina, različitosti, prihvatanju opozicionog djelovanja, medijskih sloboda.

“To vidimo u Mađarskoj, to smo u jednom trenutku vidjeli i u Poljskoj. To su antiliberalna, ili antidemokratska prestrojavanja. Oni koji slave Trampa očekuju da će njegov dolazak upravo njima dozvoliti veći manevarski prostor, kako bi u svojoj državi organizovali sistem shodno svojim očekivanjima, a ne shodno procesima dalje demokratizacije. Da li će to probuditi određene revizionističke snage na Balkanu, da li će to dati vjetar u leđa određenim recidivima prošlosti da se redefinišu granice, da se redefinišu odnosi, da se teži etnonacionalnom ključu mijenjanja granica i teritorija na Zapadnom Balkanu zavisiće, ponavljam, od toga ko će biti u Trampovom timu i od načina na koji će gledati prioritete na Zapadnom Balkanu”,  istakao je Vuković.

Tramp, NATO i Crna Gora

Crna Gora, kao i cijeli evropski kontinent, smatra Vuković, ulazi u period neizvjesnosti, jer je većina bezbjednosnih aranžmana bila bazirana na dubinskom odnosu sa Sjedinjenim Američkim Državama. NATO je koalicija koja je mnogo kompleksnija od hirovitog ponašanja bilo kojeg lidera u ovom trenutku, ali je pitanje, dodaje Vuković, koliko je NATO koherentan bez jake uloge Sjedinjenih Država.

“Ostaje da se vidi do koje mjere je Tramp spreman da zadrži odnose na postojećem nivou, ili će nastaviti tamo gdje je stao tokom prvog mandata, da ih dovodi u pitanje i ide konkretnim koracima koji bi demontirali bezbjednosne strukture u okviru NATO. Nisam sklon spekulacijama”, kaže Vuković.

Smatra da je Crnoj Gori veći problem pitanje unutrašnje bezbjednost.

“Član pet, sam po sebi, ne znači da će se NATO miješati u unutrašnja pitanja države članice. Države članice su suverene i očekuje se od njih da se same nose sa unutrašnjim bezbjednosnim izazovima, a NATO je tu da pomogne. Crnoj Gori je ključno da razumije da u ovom preslojavanju, koliko god izgledalo oportuno da se slavi jedna nova paradigma, isčekuje možda popustljivost u demokratskim standardima, na dugom štapu to za Crnu Goru nije dobro. Jer, ako se Crna Gora dodatno ne demokratizuje, čitavo društvo će, pa čak i oni koji slave (Trampovu pobjedu), na koncu izgubiti. Ovim želim da kažem da oni koji trenutno slave Trampovu pobjedu su isti oni koji veličaju ulogu Vladimira Putina. Za njih je mjera vladanja i društvenih odnosa ona koja postoji u Rusiji. Dakle, to je tvrdo autoritarno vladanje, đe ne postoji nijedna međunarodna norma, nijedan standard koji je po automatizmu primjenljiv na unutrašnjem planu, već svaka država postane samostalni feud, u okviru kojeg oni koji su na vlasti imaju pravo da odlučuju kako će se društveni odnosi oblikovati”, poručio je Vuković.

Dodaje da u društvima koja su prepuštena snagama unutar države, bez potrebe da se regionalno ili međunarodno sinhronizuju potezi, jačaju autoritarne tendencije. Takava društva postaju zatovrenija, isključivija.

“Ne želim da vjerujem da je to put koji bi bilo ko u Crnoj Gori izabrao, pa čak ni oni najdesno konzervativni. Ne želim da vjerujem da bi to prihvatili kao mjeru organizacije društva, jer je makar na retoričkom planu - da žele da budu dio Evropske unije, ipak, nešto internalizovano. Možda je ovo primjer kada Crna Gora i ostatak evropskog kontitnenta treba da pokažu – evo, na koji način smo u stanju da nastavimo evropsku priču, iako se kontekst mijenja “, zaključio je Vuković.