Na današnji dan prije 22 godine preminuo je najveći crnogorski reditelj Živko Nikolić.

Na godišnjicu njegove smrti, danas je zvanično objavljeno da će u okviru programa na hercegnovskom Filmskom festivalu svečano biti prikazan dokumentarno-igrani film “Živko Nikolić – nedosanjani san”. Projekcija je zakazana za 26. avgust, u Dvorani Park, sa početkom u 18 sati.

Nikolić je velikan koji nas je hirurški precizno opisao i koji nas i danas tjera da preispitamo sve ono što je decenijama unazad prikazao na svom (našem) „platnu“.

Nije ni pripadao vremenu u kojem je stvarao, već mu je prkosio i rušio konvencije i tabue, dostojanstveno i tiho. 

Završio je Umjetničku školu u Herceg Novom i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu.

Snimao je kako dokumentarne filmove tako i dugometražne filmove, televizijske filmove i TV serije.

U privatnom životu i filmskoj karijeri bio je izuzetno vezan za Crnu Goru, njene ljude, običaje i tradiciju.

Nikolićevi najpoznatiji filmovi su "Ljepota poroka", "Beštije", "Jovana Lukina", "Čudo neviđeno", "Smrt gospodina Goluže", "U ime naroda" i "Krvava svadba na brzavi".

Za film “Čudo neviđeno” dobio je “Srebrnog medvjeda” na festivalu u Moskvi 1984. godine i potukao mnoge rekorde gledanosti u ondašnjem Sovjetskom Savezu.

Tu je i kultna serija "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo" koja je stekla veliku popularnost na prostoru bivše Jugoslavije.

"Crna Gora je moj zavičaj, ni najveći idiot ne mrzi svoj zavičaj", izjavio je Nikolić gostujući u jednoj tv emisiji. 

Dobitnik je tridesetak nagrada na domaćim i međunarodnim festivalima.

Preminuo je 2001. godine u Beogradu.

Kao podsjećanje na velikana prenosimo dio njegovih sjećanja na djetinjstvo:

"Sve ima ovdje svoje ime i prezime. Svoju istoriju. Obraz. Po tome pamtim svoje djetinjstvo... Ima u mojim Ozrinićima, selu u kome sam odrastao, zaseoce koje se zove Drama. Zamislite! Kakva drama? Čija?... Ili, u tom istom kraju, u okolini Nikšića, postoji rijeka - Bogduša. Kako je to čudno: mala rijeka, gotovo potok, preskočiti ga možeš, a u sebi sadrži takve dvije riječi: Bog i Duša!

Zaborav, taj surovi sudija, izvlači iz sjećanja daljine i pokušava da prosvijetli zavičaj, taj vječiti početak, kome se stalno i uzalud vraćamo.

Školu nijesam puno volio. Čak ni crtanje. Otac je onda odlučio da sestru i svu moju braću školuje, a da mene zadrži na selu, da kopam i čuvam ovce. Tek kasnije je profesor crtanja, otkrivši kod mene izvjestan dar, predložio da idem u Herceg Novi i tamo upišem umjetničku školu.

Ne možete ni da zamislite kakav je za mene šok bio Herceg Novi. Od tog šoka se nijesam ni danas oporavio. Doći iz jedne poludivlje sredine u pitomi primorski kraj - bilo je zastrašujuće", govorio je Nikolić.

Ozrinićka čuda (ne)viđena - prvi dio