Dok zaposleni u razvijenim zapadnoevropskim državama u prosjeku godišnje provedu oko 7,4 radna dana na bolovanju, zemlje regiona već godinama bilježe znatno više stope odsustva s posla. Hrvatska se, prema dostupnim podacima, približava prosjeku od 13 dana bolovanja po zaposlenom, dok se za Crnu Goru, zbog nedostatka zvaničnih i metodološki ujednačenih statistika, procjenjuje da ta brojka iznosi oko 15 dana, piše Pobjeda.

Upravo izostanak pouzdanih podataka predstavlja jedan od ključnih problema u razumijevanju i upravljanju apsentizmom u Crnoj Gori. Na to upozorava predsjednik zagrebačkog Instituta za upravljanje apsentizmom Damir Kovačević, ističući da bez jasno definisanog načina mjerenja država godinama vodi rasprave zasnovane na procjenama, a ne na činjenicama.

“Dok nemamo pouzdane podatke, svako licitiranje brojevima ostaje u domenu nagađanja. Ipak, ako se oslonimo na iskustva Srbije i Bosne i Hercegovine, procjena od oko 15 dana bolovanja po zaposlenom u Crnoj Gori djeluje realno”, kaže Kovačević.

On upozorava da se, usljed metodoloških nejasnoća, često stvara pogrešna slika o razmjerama problema, dok se odgovornost prebacuje na radnike, a u drugi plan stavljaju strukturni uzroci poput sporog i preopterećenog zdravstvenog sistema, krutog Zakona o radu i činjenice da Crna Gora ima najduži period plaćenog bolovanja o trošku poslodavca u regionu – čak 60 dana.

Prema njegovim riječima, kada se uz bolovanja saberu godišnji odmori, praznici, slobodni dani i svakodnevni mikroizostanci, poslodavci u Crnoj Gori praktično plaćaju dvanaest mjeseci rada, a dobijaju efekat koji odgovara deset mjeseci stvarne produktivnosti. Takvo opterećenje, upozorava, posebno je teško za malu ekonomiju.

Osim direktnih troškova, Kovačević ukazuje i na ozbiljne indirektne posljedice: povećano opterećenje kolega, pad kvaliteta rada, veći broj grešaka i lančani rast bolovanja. U uslovima malog i nefleksibilnog tržišta rada, svaki izostanak ima znatno veći efekat nego u većim ekonomijama.

Poseban rizik predstavlja i demografska struktura. Crna Gora, poput drugih zemalja regiona, suočava se sa starenjem radne snage i mogućim odlaskom mlađih radnika, naročito u kontekstu budućeg članstva u EU. Iskustvo Hrvatske, gdje je broj dana bolovanja u periodu od 2013. do 2022. porastao sa 13 na više od 21 milion, pokazuje kako demografske promjene mogu snažno uticati na rast apsentizma.

“Starija radna populacija prirodno ima više zdravstvenih tegoba i duže oporavke. Čak i bez drugih promjena, to vodi rastu broja dana bolovanja”, kaže Kovačević.

On dodatno naglašava da se u javnim raspravama previše pažnje posvećuje navodnim zloupotrebama bolovanja, dok se zanemaruje ključni problem – spor i preopterećen zdravstveni sistem. Duge liste čekanja, nedostatak specijalista i spor dijagnostički proces, kako tvrdi, proizvode najveći dio ukupnih dana bolovanja, a ne sami radnici ili porodični ljekari.

Ako se trendovi ne preokrenu, upozorava Kovačević, broj dana bolovanja u Crnoj Gori će rasti brže od broja zaposlenih, čineći sistem dugoročno neodrživim.

“Zato je važno da se problem apsentizma počne rješavati sada, dok još postoji prostor za djelovanje, a ne kada posljedice postanu mnogo teže i skuplje za cijelo društvo”, poručuje on.