Đak generacije osnovne škole. Lučonoša barske Gimnazije. Trostruki prvak Crne Gore u klasičnoj gitari. Odbojkašica Luke Bar i juniorske reprezentacije Crne Gore. Magna Cum Laude koledža u Arizoni. Đak generacije osnovnih studija Biznis administracije u Honolulu-u, Havaji. Magistar MBA-a sa prosjekom 3.8/4 u Tenesiju. Stipendista crnogorske Vlade, kasnije i američke Vlade za potrebe obrazovanja i bavljenja sportom na tri različita svjetski priznata univerziteta - samo je dio iz biogafije Sunčice Bakić, sagovornice uz čije ime i prezime, bez dileme, savršeno „paše“ naziv našeg serijala „Najbolje iz Crne Gore“. 

Sunčica Bakić; Foto: Privatna ahiva

Proces obrazovanja naše sagovornice bio je drugačiji, ponekad, priznaje, i previše naporan, ali onda kada si, kako rezonuje Bakić, okružen ljudima koji su bolji od tebe, prirodno je i da ti daješ više od sebe.

„Od malih nogu sam stekla radne navike kroz vanškolske i školske aktivnosti, tako da je uspjeh u školama dolazio sam, kao rezultat duboko ukorenjenih radnih navika, od strane mojih, jako predanih, roditelja“, kaže Bakić u razgovoru za Dnevno.me.

No, uprkos impresivnoj biografiji, Sunčicu Bakić nakon povratka iz Amerike dočekala je, bolje rečeno zatekla nimalo prijatna situacija - u Crnoj Gori diploma sa prestižnog univerziteta nije joj priznata.

“Nakon povratka kući poslije sedam godina, shvatila sam da moj uspjeh nema nikakvu vrijednost, jer nijesam član ni jedne političke strukture. Poslije brojnih intervjua za poslove, većina osoblja je započinjala intervju s pitanjem – zašto sam se uopšte vraćala". Nakon nostrifikacije mojih diploma shvatila sam da sistem u Crnoj Gori ne priznaje strane diplome jer nema dovoljno fakulteta u Crnoj Gori sa kojim bi se one mogle izjednačiti, dakle Zakon o izjednačavanju diploma ne radi u korist stranih studenata”.

Sve je, kaže, slučajno saznala preko jednog javnog oglasa kada su joj vratili aplikaciju kao “nepotpunu”, uz obrazloženje da nijesu nikad do tada vidjeli diplomu MBA-a sa američkog univerziteta, stoga i ne znaju ni kako da je klasifikuju. 

“Ako su ove škole svjetski priznate, onda i Crna Gora treba da ih prizna direktno, bez ikakvih izjednačavanja. Idemo ka Evropskoj uniji, a držimo se zastarjelih načela u svim oblastima, a posebno u obrazovanju koje mora biti progresivno, a ne nazadno”. 

Poražavajuće je, poručuje Bakić, da jedan tako mali sistem kao što je Crna Gora dozvoljava sebi da stagnira i nazaduje “kako bi veće sile koristile situaciju i ostvarivale svoje lične interese”. Zato i pita: 

“Da li ljudi koji su na vlasti misle o mladima ili nam ostavljaju da popravljaju ono što su oni podržali i omogučili, opet kažem radi, na prvu ruku, zadovoljavajućeg prolaznog ličnog interesa kratkog daha?

Poražavajuće je za jednu državu da roditelj koji je duboko razočaran u sistem savjetuje svoje dijete da se bori za sebe time što se neće previše mučiti, već samo će se učlaniti u stranku, kupiti diplomu na nepriznatim fakultetima i uhljebiti se na nekom radnom mjestu misleći da je time postigao uspjeh”, smatra Bakić. 

Otud i utisak, kaže, kao da se takmičimo ko će bolje prevariti već oslabljen sistem, i uz to se još nadamo boljim vremenima. 

Sunčica Bakić; Foto: Privatna ahiva

Našoj sagovornici najveći izazov i podvig bila je odluka o povratku kući, gdje je, kaže, znala da je čekaju razočarenja. Ipak je, priznaje, ljubav prema porodici i domovini bila jača od sjaja dolara i materijalizma. 

„Nijesam željela da se dokazujem ni sebi ni drugima kroz danonoćno sticanje materijalnog i održavanje staleža u društvu – dva jedina pokazatelja uspjeha, kako kod nas u malim proporcijama, tako i na Zapadu u mnogo većim. Uspjeh vidim u balansu između posla, socijalnog života, porodice, duhovnosti i emocija“. 

Mišljenja je i da pravi Zapad vrednuje Balkance, a ako uz to ne izostane uspjeh, potencijal, mladim ambicioznim ljudima pružiće sve:

„Tako su dali i meni pune školarine, knjige, domove, zdravstvena osiguranja, savjetnike, psihologe, fizijatre, avionske karte, putovanja, obroke, život na Waikiki-u, brojna priznanja, i nijesu me ničim obavezali.

Dok jedan Amerikanac da bi imao isto što i ja, mora je da isplaćuje kredit deset godina poslije fakulteta, pa tek onda da počne da zarađuje, ja sam iskoristila sedam godina stipendija u Americi, i onda odlučila da se vratim kući, jer nijesam vidjela poentu u bezumnom jurcanju za materijalnim koji bi naslijedio poslije toga“. 

U Americi, jednostavno, kako kaže sagovornica portala Dnevno, nema emocija- stvari se završavaju odmah i ljudski odnosi su jako "plitki" kako jedni druge ne bi opterećivali ličnim problemima.

“Zato je veliki dio populacije na anti depresivima, iako rade, za naše pojmove, poslove iz snova, i žive imaginarni „američki san“. 

Kako kaže, ipak, nije uspjela da se izrobotizuje do te mjere.  Amerika, nesporno jeste velikodušna naročito prema Evropljanima, ali uzalud, kad je, ističe, tamo uvijek bila samo stranac. 

                                                                 Sunčica Bakić; Foto: Privatna ahiva

I upravo iz tih razloga, uporno odbija da ponovo napusti Crnu Goru, jer dobro zna da je razlika između jedne Crne Gore i Zapada ogromna. 

“Mi, lučonoše i radoholici, smo naučeni na rezultate, i onda kad naiđe prepreka kao što je ova – gdje nas sistem ne vredjuje, ne podržava, ne primjećuje i olako prepušta, lako se predajemo i idemo negdje gdje gradimo živote od nule. Od onih koji odlaze - neki duboko u sebi pokopaju nostalgiju i kažu da je ni ne osjećaju, dok neki žive za dvije sedmice godišnjeg odmora kad dođu kući. Postoje i oni koji više ne žele da čuju za Crnu Goru pa presele svoje porodice u inostranstvo jureći za komforom. Ne krivim ih, već ih potpuno razumijem”. 

Voljela bi, kaže i kada bi upravo njena generacija bila ta koja će pomoći da se neke stvari promjene na bolje. 

„Raspršujemo se po svijetu, umjesto da jednu Crnu Goru koja je toliko mala, učinimo velikom opet i zajedničkim snagama pronađemo model koji bi funkcionisao mnogo bolje od decenijskog, jedninog poznatog modela do sada – model političke pripadnosti i ličnog interesa uz što manje truda, rada i napora". 

Ne moramo, ističe, čekati da Evropska unija riješi naše probleme prinudnim putem, jer svaka promjena počinje u svojoj kući od svakog pojedinca, a to počesto zaboravljamo. 

“Ako država ne cijeni svoj najvredniji resurs – obrazovane, školovane, mlade ljude, šta je to onda bitnije što cijeni? Možda jedino u Crnoj Gori na starijima svijet ostaje. 

Nijesam optimista, jer nemam istomišljenike. Mnogi izvanredni, mladi ljudi odlaze ili se uopšte ne vraćaju, ne želeći da se bore, jer kako kažu – ovdje nema budućnosti.

Evropa i Zapada nas toliko cijene, pa je lakše i ljepše živjeti tamo gdje te vole i cijene, nego u svojoj kući gdje te ne primjećuju, čak i omaložavaju, zaziru“, kaže Bakić. 

Želja da vidi svijet, doživi nešto novo, stekne obrazovanje na prestižnim školama, nauči jezik, upozna nove ljude i kulture, bili su samo neki od razloga zbog kojih je odlučila da napusti  Crnu Goru, istovremeno, sve to je naučilo da još više cijeni svoje. Na naše pitanje da li dugoročno gledano, vidi svoj život u Crnoj Gori, odgovorila nam je potvrdno:

“Za sada vidim i voljela bih da to tako ostane”.

Mladim ambicioznim ljudima poručuje da se okruže  istomišljenicima i uspješnijim od sebe, a ako trenutno takvih nema u okruženju, onda- budite svoj najbolji prijatelji.

“I ne razmišljajte onako kako vam drugi nameću i prenose s koljena na koljeno, ne živite tuđe živote. Budite dovoljno hrabri da živite svoj život onako kako želite i da kroz svoje padove učite o sebi. Mnogo čitajte i učite da razmišljate. Materijalno je sredstvo, a ne cilj i pokazatelj uspjeha. Nemojte previše da planirate, jer živimo u jako čudnim vremenima. Prepustite se životu i uživajte u svakom danu. Uvijek radite na sebi i tolerišite kroz razumijevanje svoje i tuđe slabosti”, poruka je Sunčice Bakić. 

Sunčica Bakić; Foto: Privatna ahiva

Na kraju razgovora kaže nam i da u svim životnim fazama teži da njen duh prati ambicija i da nikad ne (iz)gubi iz vida prolaznost svake situacije, uspjeha, poraza, gubitka i dobitka.  

“Ne postoji univerzalna mjera za uspjeh, kod svakog od nas ona je drugačija. Mjera mog uspjeha je Sunčica Bakić koja postoji danas. Ponosna sam na osobu u koju sam izrasla.

Naime, ako svaki ambiciozan čovjek raste u svojim ambicijama i željama bez proporcionalnog rasta u dobroti i duhovnosti, postoje ohol, bahat, tup za tuđe potrebe i to je osnovni problem u našem društvu”, zaključuje Bakić.