Arhitektura se može učiti iz knjiga, ali se najbolje uči iz realnih primjera, svakodnevnog okruženja i aktivnog zalaganja zajednica, a upravo je to ono što je nedostajalo u Crnoj Gori našoj sagovornici iz serijala “Najbolje iz Crne Gore” Žaklini Nježić, doktorandu na Univerzitetu tehnologije i ekonomije u Budimpešti ( BME)

Nježić je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, a postdiplomske studije nastavila je u inostranstvu. Odmah, nakon završetka prvog nivoa visokog obrazovanja u Crnoj Gori, uspjela je da dobije stipendiju i upiše master studije na fakultetu u Budimpešti, na kojem je sada na doktorskim studijama. U toku osnovnih studija bila je dobitnik nagrade za najboljeg studenta Univerziteta Crne Gore, kao i nagrade „19.decembar” od Opštine Podgorica. 

Foto: Privatna arhiva

“Od sredine treće godine studija sam tražila programe pogodne za master studije, te se kao nova opcija pojavila stipendija Stipendium Hungaricum, kao spoj saradnje ministarstava Crne Gore i Mađarske. Nakon izučavanja ponuđenih univerziteta i programa, BME je bio definitivan izbor, i nakon tri kruga evaluiranja, dobijala sam pismo da sam primljena”- sumira Nježić dosadašnji proces obrazovanja.

Foto: Privatna arhiva

U posljednje dvije godine profesionalni život Žakline Nježić bio je prilično ispunjen i bogat angažmanom na različitim arhitektonskih projektima i istraživanjima. 

„S obzirom na to da sam bila jako motivisana za sticanje iskustva i znanja u inostranstvu, svi izazovi na tom putu su vrlo brzo i uspješno prevazilaženi, jer sam imala jasan cilj. Prije pet godina je pronalaženje adekvatne stipendije, studijskog program i studentske razmjene bilo znatno teže nego danas, posebno u oblasti arhitekture.

Nakon dolaska u stranu državu, administrativne procedure, iako olakšane za studente, prilično su zahtjevne i oduzimaju mnogo vremena u početku. Od mnogih nagrada, najviše osvojenih na arhitektonskim konkursima, izdvojila bih nacionalnu nagradu 'Božidar Milić' u kategoriji studenskog rada za projekat  'Trg golootočkih žrtava u Podgorici ', za koji sam sa arhitektom Mirkom Popovićem osvojila i otkup na internacionalnom konkursu“.  

Podsjećanja radi, međunarodni Konkurs za idejno urbanističko – arhitektonsko rješenje Trga golootočkih žrtava u Podgorici izazvao je prije nekoliko godina rekordno interesovanje, od čak 102 arhitektonska tima iz cijelog svijeta, među kojima je petočlana komisija predvođena slovenačkim arhitektom Deanom Lahom izabrala najbolje radove i dodijelila nagrade.

Idejno rješenje  Žakline Nježić i Mirka Popovića 

Na odsjeku na kojem trenutno pohađa doktorske studije Nježić učestvuje u organizovanju i sprovođenju nastave: “Zadovoljna sam životom i radom u Evropskoj uniji zbog prilika koje su mi omogućile lični i profesionalni razvoj.

Iako Crna Gora trenutno nije opcija zbog studija, angažmana na fakultetu i pisanja doktorskog rada, otvorena sam za sve mogućnosti i nikada ne možemo sa sigurnošću predvidjeti budućnost. Moj fokus u bližoj budućnosti posvećen je predavanju na fakultetu i doprinosu praktičnoj sferi arhitekture. Ta kombinacija akademskog napredovanja i aktivnog učešća u arhitektonskim tokovima donosi mi ispunjenje i motivaciju za dalje napredovanje”, kaže Nježić. 

Foto: Privatna arhiva

Naša sagovornica smatra da danas možemo govoriti o degradaciji pozicije arhitekte u društvu, koja je praćena odsustvom vizije i sistemskog rješavanja problema. 

„Nijesam upoznata sa podatkom o tačnom broju arhitekata i urbanista u Crnoj Gori, ali sam svjedok hiperprodukcije te profesije i u ostalim zemljama, čime se degradira pozicija arhitekte, a i ostale stučne pozicije (saradnika, arhitektonskih tehničara) u projektantskim procesima.

Ukoliko povećanje stručnog kadra ne rezultira kvalitetnijim prostornih politikama, potrebno je preispitati sistem koji proizvodi i podržava te iste arhitekte i urbaniste“.

Foto: Privatna arhiva

Smatra i da je glavni razlog zbog kojeg mladi odlaze iz Crne Gore nemogućnost profesionalnog ostvarenja u matičnoj zemlji, što za sobom povlači ostala nezadovoljstva. 

„Rješenje za taj problem vidim u stvaranju zdravije atmosfere i boljeg ambijenta za realnu primjenu stečenog znanja mladog kadra“, kaže naša sagovornica koja vjeruje da će, upravo, mladi biti pokretačka snaga u Crnoj Gori:

„Mladima ne bih slala poruke, već smatram da su oni ti koji bi trebalo da šalju poruke i pokreću društvo”, zaključuje Nježić.