Sagovornik serijala „Najbolje iz Crne Gore“ je Vladimir Bojković, mladić iz grada pod Trebjesom čija inteligencija, interesovanja, obrazovanje, talenti, stavovi, ali i skromnost teško da mogu ostaviti sagovornika ravnodušnim.

Bojković je prvi Nikšićanin koji je doktorirao na temu iz istorije nikšićkog urbanizma i arhitekture. Prvobitno njegov izbor je bila medicina, koju je nakon dvije godine studija na Medicinskom fakultetu u Beogradu, ipak, napustio. 

Nakon te odluke biva i stipendista Politehničkog univerziteta italijanske regije Marke i završava doktorske studije u Ankoni.

Strpljivo, marljivo i  uz podsjećanje da se svaki trud isplati- uspio je da ostvari svoj cilj.

Arhitektura kao konstanta bila je uvijek bila prisutna u životu Bojkovića, bilo kroz igru ili maštanje o prostorima, neobičnim zgradama i kućama koje je negdje vidio. 

Svestrani mladić iz Nikšića svoj profesionalni poziv obogatio je kroz književnost i slikarstvo, i tako nadomjestio, kako kaže, izvjesnu ograničenost arhitekture kao umjetnosti.

Radovi Vladimira Bojkovića; Foto: Privatna arhiva

Naš sagovornik trenutno je angažovan kao profesor docent na Arhitektonskom fakultetu u Podgorici gdje ima priliku da kroz različite grupe predmeta upoznaje mlade ljude sa fenomenima prostora, arhitekture i urbanizma.

„U mom slučaju bilo je važno stvoriti radne navike, disciplinu i marljivost kao mehanizam kojim se može doći do određenog cilja. Radoznalost je uvijek bila prisutna i bez nje sve ostalo ne bi imalo smisla. Podrška porodice, takođe, je od velike važnosti.

Dobro bi bilo da put obrazovanja bude propraćen i procesom sazrijevanja, individuacijom, usavršavanjem sopstvene ličnosti, kroz sferu umjetnosti, književnosti, muzike, pomaganjem i odgovornog odnosa prema drugim ljudima“, kaže Bojković u razgovoru za portal Dnevno.me. 

Govoreći o izazovima tokom cjelokupnog procesa studiranja, najprije ističe da mu je trebalo vremena da prihvati da ishod brojnih situacija ne zavisi isključivo od njega.

„Svako od nas ima različita iskustva, mogu biti slična ali nikako istovjetna. Vremenom sam naučio da dajem makismum od sebe u segmentima situacija koji od mene zavise. Na taj način sam se trudio da uvijek budem spreman, ako konkretno govorimo o ispitima i to mi je pomoglo da bolje razumijem odgovornost i prema sebi i prema drugima“. 

Naravno da nije uvijek sve idealno, velika disciplina ponekad odvede u monotonost, zamor, kaže naš sagovornik.

„U redu je ako smo nekada umorni, loše volje...ali to su trenutna stanja i dobro došla su, jer nam pomažu da razmislimo kuda idemo i šta želimo. Tako je bilo i u mom slučaju kada sam nakon dvije godine studiranja Medicinskog fakulteta upisao Arhitektonski fakultet u Podgorici“, priča nam Bojković.

Kao najdragocenije iskustvo u profesionalnom i u ličnom smislu naš sagovornik izdvaja vrijeme provedeno na doktorskim studijama u Ankoni u Italiji. 

„Boravak u toj zemlji naučio me je da može i drugačije da pristupa životnim i profesionalnim izazovima u odnosu na način kako je to kod nas".

Predavanja Nikšićanina izazavala su veliku pažnju profesora istorije moderne arhitekture i urbanizma u zemljama bogatim graditeljskom istorijom i tradicijom.

"Lično, drago mi je da sam neka značajna imena iz oblasti istorije arhitekture zainteresovao za arhitekturu grada Nikšića, tokom pozivnih predavanja na Jesus College na Kembridžu i Westminster Univerzitetu u Londonu“, kaže Bojković. 

Brojne nagrade na konkursima i izložbama, magistarske studije sa prosjekom 10, doktorat - nesporno veliki rezultati, disciplina i ambicija koje prati još veća skromnost, pa nije ni čudno što Bojković o svim priznanjima ne govori.

Svakako, od projekata vrijednih pažnje na kojima je bio angažovan pomenućemo idejni projekat muzeja fado muzike u Lisabonu, koji je dobio pohvalu među 120 prispjelih radova iz cijelog svijeta.

A nakon desetak godina truda, Bojković je objavilo i monografiju "Arhitektura i urbanizam Nikšića nakon Drugog svjetskog rata", koja obuhvata period od 1945. do sredine osamdesetih godina, a cilj je, između ostalog, da pomogne stručnoj, ali i široj javnosti da pomogne da razumiju nekadašnje urbanističke trendove i aspekte.

Jedna od najpoznatijih razglednica Nikšića iz 60-tih: Dom sindikata, stambeni toranj i bista Save Kovačevića na istoimenom trgu

Hotel „Onogošt“ na razglednici iz 80-tih godina

Dom zdravlja Nikšić

Motel Trebjesa, pogled sa južne strane

Maketa idejnog, pobjedničkog rješenja za Trg Maršala Tita, Feđa Košir, 1971; Današnji Trg slobode

Novi urbani blok izgrađen prema Sajselom planu iz 1958;  Razglednica iz 60-tih

Monografija sadrži prikaz više od 40 ostvarenja, koja su oblikovala Nikšić, a većina planova i objekata predstavljena je prvi put. Stoga smo pitali Bojkovića da li je zadovoljan koliko je, u prvom redu stručna javnost pokazala interesovanje da iskoristi korisne podatke do kojih je došao:

„Iskren da budem, čini mi se da je šira javnost pokazala više interesovanja za monografiju. Podsjetio sam Nikšićane na neke vrijedne objekte u našem gradu, pokazao zbog čega su vrijedni i zašto treba da ih čuvamo.

Nadam se da sam makar malo uspio da afirmišem nekoga da uoči i razumije specifičnosti i vrijednosti arhitekture i urbanizma u Nikšiću“, kaže Bojković.

Govoreći o prostornom razvoju Nikšića, kao i tome šta je u pogledu arhitekture i urbanizma najproblematičnije za grad pod Trebjesom, Bojković izdvaja neuvažavanje zatečenog konteksta. 

„Prostorno - planska dokumentacija kroz različite segmente se ne vrednuje, čak ignoriše, kontekst lokacija na kojima se predviđa određna vrsta gradnje“, ocjenjuje Bojković.

Problem je i gubitak vrijedne poslijeratne arhitekture, koja je još nedovoljno istražena i valorizovana, upozorava naš sagovornik. 

„Tek nekoliko kolega u Crnoj Gori se bavi izučavanjem ovog fonda i to mahom na bazi čistog entuzijazma. Na kraju, nedovoljno odgovoran odnos svih nas prema prostoru vidi se gotovo na svakom koraku.

Veliki broj arhitekata i urbanista i ne baš dobri rezultati u prostoru danas u odnosu na mali broj arhitekti i urbanista i vrlo dobre rezultate nekada,“ zaključuje Bojković za Dnevno.me.