U svijetu gdje su pretencioznost i spoljnja percepcija sve dominatniji faktori u ponašanju, iskrenost postaje sve dragocjenija, i upravo ta podcijenjena osobina dovela me je do zacrtanih ciljeva, ali ne u Crnoj Gori, kaže Jovana Milošević, sagovornica u našem serijalu “Najbolje iz Crne Gore”. Milošević je završila srednju školu na Oksfordu, gdje je i primila nagradu za vanserijski akademski performans.

Nakon toga njen izbor je bio univerzitet u Bristolu, na kojem je nagrađena specijalizacijom na prestižnom SciencesPo u Parizu,  a onda su uslijedile master studije na Univerzitetu za ekonomiju i političke nauke-  LSE u Londonu, koji je prepoznat kao svjedski lider u oblasti biznisa, ekonomije i politike.

“Svakako da bih mogla potrošiti mnogo riječi govoreći o disciplini, radu, upornosti, ali  ipak, smatram da ljudima u životu pomažu upravo ljudi. Iskrenost prema sebi pomogla mi je da objektivno sagledam sebe kao osobu, moje vrline, mane, potencijal i budem realna prema sebi. To mi je dalo podlogu da napravim put do cilja koji je ostvariv, jer sam se uvijek trudila da budem svjesna na čemu treba da radim kao osoba i kao profesionalac, a šta su mi prirodno jake strane .

Iskrenost prema drugima mi je pomogla da stvorim značajne odnose sa ljudima koji su mi mnogo pomogli u životu. Od profesora u školi, do roditelja, pa sve do klijenata sa kojima danas radim".

Iskrenost i direktnost stvaraju povjerenje i kredibilitet, nešto što je istinsko, i što je jako važno- osoba zna na čemu je, kaže Milošević.

"Mislim da je to preduslov za ostvarenje bilo kog cilja, jer svakome treba pomoć i podrška na neki način. Tako da mi je iskrenost prema sebi i drugima u životu omogućila da sebe okružim ljudima koji su se pronašli sa mojim karakterom i načinom razmišljanja, i to mi je znatno pomoglo da dođem do svojih ciljeva”.

A želju za (naj)većim izazovima, koju je u korak pratila spremnost da testira mogućnosti i granice imala je već sa 15 godina.

“Moje obrazovanje počelo je u Podgorici, u OŠ 'Branko Božović', koju sam 2013. završila sa diplomom Luča. Ljeto pred početak posljednjeg razreda osnovne škole i tokom te godine aktivno sam istraživala različite sisteme obrazovanja  i pripremala aplikacije za srednju školu”.

Odlučila se, kaže za Britaniju zbog svjetske prepoznatljivosti tog sistema obrazovanja kao jako zahtjevnog, kvalitetnog i cijenjenog: 

“Nakon upisu u školu na Oksfordu, počela sam dvogodišnji GCSE program, koji sam uspjela da zavrišm sa finalnim nacionalnim ispitima za samo jednu godinu kroz ubrzani program na koji sam prebačena. Potom je uslijedio A-levels, koji je ekvivalentan trećem i četvrtom razredu srednje škole”.

Na maturskoj ceremoniji u poznatom Sheldonian teatru na Oksfordu, primila je nagradu za vanserijski akademski performans:

“Kao meni posebno dragu nagradu od profesora i učenika za doprinos umjetnosti i kvalitetu života na A-level koledžu na kojem sam učila”, kaže Milošević.

Nakon toga, uslijedile su tri godine osnovnih studija na smjeru: Politika i međunarodni odnosi na univerzitetu u Bristolu. Po završetku prve godine univerziteta, stažirala je u okviru razvojnog programa Ujedinjenih nacija u Indiji.

“Gdje sam radila na ciljevima održivog razvoja i gdje sam imala nezaboravnu priliku da vidim kako izgleda rad na socio-ekonomskom razvoju jedne zemlje u praksi”.

Na univerzitetu u Bristolu, takođe, akademski performans Jovane Milošević bio je nagrađen stipendijom i odlaskom na prestižni univerzitet SciencesPo u Parizu, gdje je specijalizirala na smjeru: Evropske studije i politička ekonomija.

“Tako da sam imala priliku da učim od profesora koji su i sami radili u evropskim institucijama, čak sam imala i nevjerovatnu čast da prisustvujem pregovorima za trzišnu politiku Evropske unije u Briselu sa jednim od mojih tadašnjih profesora kao jedna od najuspješnijih studenata”.

Tu se, kaže, produbio interes za vezu između politike i ekonomije, pa je po povratku u Bristol i završetku druge godine osnovnih studija radila za konsulting grupu u Meksiku i Guadalahari.

“Na trećoj, i finalnoj godini studija, shvatila sam da sam i dalje imala želju za obrazovanjem i usavršavanjem i tako sam aplicirala za kompetativni dvogodišnji master za globalni menadžment na univerzitetu LSE u Londonu.

Dvogodišnji master uspješno sam završila sa najvećom ocjenom u 2019. Tokom studija na LSE-ju specijalizovala sam se za Međunarodni biznis i strategiju, i imala sam priliku da radim na više konsultantskih projekata međunarodnih firmi iz različitih industija – od kozmetičke i modne industrije, pa sve do strategije međunarodnog lanca nabavke u automotivnoj i prehrambenoj industriji”, kaže sagovornica portala Dnevno.me.

Milošević nije dobitnik više stipendija jer ih, kako nam objašnjava, sponzori u Britaniji namjenjuju za druge regione gdje ipak, nije bilo od pomoći to što dolazi sa Balkana.

Priznaje i da je na početku školovanja u inostranstvu bilo trenutaka kada je sumnjala u sebe, pa je tako često postavljala pitanja: “Da li sam se, možda, precijenila ?”, “Da li ja to mogu?

Znala je sebe da priupita i sljedeće: "Bila sam odličan učenik kod kuće, ali da li ja imam ono što se traži da uspijem ovdje, među djecom svjetski uspješnih ljudi koji se generacijama školuju u najboljim i najpoznatijim institucijama i već poznaju svijet i krug ljudi koji tek sada upoznajem?”.

Izazova, kaže nije falilo: 

"Ali, izazov je ono što sam željela, a kada nešto stvarno želite, onda je sve manje teško, jer motivacija daje vjetar u leđa. Najteže mi je palo odvajanje od porodice i svega poznatog i komfornog. Od banalnih logističkih stvari kao otkazanih letova na međunarodnim aerodromima, pa sve do snalaženja u drugom obrazovnom sistemu i na stranom jeziku.

Definitivno mogu reći, iz sadašnje perspektive, da sam po dolasku u Englesku sa 15 godina imala takozvani 'sindrom impostera', jer sam se našla u okruženju gdje su moji vršnjaci već imali ozbiljne međunarodne škole iza sebe, kao i fluentnost u engleskom jeziku, dok je moje obrazovanje i sveukupno iskustvo u Crnoj Gori bilo dosta drugačije.

Bila je to, kaže, svakodnevna borba sa sobom, između objektivne sumnje u sebe, gdje bi, ipak, preovladao unutrašnji žar i podsjetnik zašto je došla, šta želi, i najvažnije da uspjeh duguje sebi i najbližima:

“Zato bi se sve moje sumnje na kraju završile sa 'možeš i hoćeš Jovana'. Tako da su moja istrajnost, ponekad čak i inat preovladali, ali daleko od toga da je početak bio glatak”.

Najveći izazov, ali i motivacija bili su, kaže, steći osjećaj pripadnosti i kvaliteta u okruženju u kojem se našla sa svega 15 godina, kako u akademskom, tako i u društvenom i kulturološkom smislu.

“Prva godina protekla je u napornim i dugim satima učenja, kako na časovima iz knjiga, tako i učenju od ljudi iz svih krajeva svijeta, koji su bili oko mene i polako postali moji novi prijatelji”.

Teško je, kaže, izdvojiti neko od priznanja, jer je svaka faza u njenom životu i obrazovanju bilo krucijalno poglavlje u tom trenutku i karta za ono što je uslijedilo.

“Svoj put gradila sam stepenik po stepenik. U profesionalnom smislu, master sa prvom klasom na LSE-u u Londonu je definitivno značio mnogo, i on je nekako kruna mog dugogodišnjeg obrazovanja koja je stavilo moj CV pred ozbiljne svjetske firme.

Ipak, u smislu razvoja moje ličnosti, karaktera i vrijednosti, izdvojila bih priznanja iz srednje škole na Oksfordu i moj rad na održivom razvoju u Indiju. Kada se osvrnem iza sebe, to su nekako dva iskustva koja su mi otvorila oči i učinila da vidim svijet iz novog ugla, i samim time bili su to ključne prekretnice za moj dalji razvoj koji je uslijedio”.

Milošević je već godinu i po angažovana kao strateški biznis konsultant u Londonu.

“Ovog ljeta dobila sam  prvo unapređenje u rekordnom roku, na šta sam jako ponosna. Kako je konsulting često stran termin kod nas, možda, vrijedi da ga približim vašim čitaocima. Rečeno na jednostavan način, strateški sam savjetnik biznis klijentima moje firme, koji dolaze iz svih sektora. Od projekta do projekta radim na rješavanju potpuno drugačijih biznis problema za klijente koji su često i međunarodne firme, tako da su putovanja, rad sa novim ljudima i konstantan intelektualni izazov neki od najdražih aspekata mog trenutnog posla”, kaže Milošević.

Smatra da je mnogo, kompleksnih razloga zašto mladi odlaze iz Crne Gore, među kojima je ključni, način na koji se pristupa obrazovanju u Crnoj Gori.

“Takozvani 'odliv mozgova' je definitivno problem u Crnoj Gori i drago mi je što se u posljednje vrijeme o toj temi više priča. Primjećujem da se na tome radi i napredak se polako vidi kroz aktivaciju mladih ljudi i njihovo uključivanje u građanska pitanja i politiku”.

Ipak, na sistemskom nivou kao država, možemo i moramo mnogo bolje, smatra naša sagovornica. Milošević ocjenjuje da usljed manjka adekvatnih resursa, obrazovni sistem u Crnoj Gori forsira studente da primjenjuju način učenja koji je previše baziran na pamćenju činjenica, a nedovoljno posvećen razvoju individualnosti, kritičkog mišljenja i analizi.

“Takav način studiranja često dovodi do manjka motivacije, prezasićenosti i gubitka šire perspektive, jer na određenom nivou školovanja, ako osoba ne vidi direktnu vezu između onoga što uči i budućnosti koja ih očekuje poslije studija, proces i trud postaju trivijalni.

Mislim da se ta vrsta neadekvatnosti našeg obrazovnog sistema vidi po tome što mnogo mladih ljudi sa fakultetom ima problem da nađe posao u Crnoj Gori, jer naš sistem forsira teorijski dio, umjesto sticanja praktičnog znanja i vještina koje se kasnije mogu primijeniti u više profesija i industrija.  

Prema mom mišljenju i iskustvu, poenta obrazovanja, a pogotovo onog visokog stepena nije u učenju činjenica i teorije, već u razvoju razmišljanja, perspektive i širine čovjeka. Smatram da su reforme u pristupu učenju i načinu ocjenjivanja ključne za rješavanje tog problema, kao i više investicija u obrazovne institucije, kulturu i sport, jer trenutni sistem ne pruža učenicima i studentima resurse, laboratorije i tehnologiju, koji su neophodni da bi se išlo u korak sa vremenom”, kaže Milošević.

Sve to stvara želju za odlaskom, jer strane škole i fakulteti nude ono što nedostaje mladima u Crnoj Gori, kao i konkretne prilike za zapošljavanje, mišljenja je naša sagovornica.

“No, uprkos neadekvatnosti našeg obrazovnog sistema koja sam pomenula, ne bih podcijenila kapacitet ljudi sa naših prostora i određenih predavača koji uspijevaju da ostanu u korak sa vremenom, uprkos navedenim izazovima. Vjerujem, ipak, da ko hoće - nađe način, te da ambiciozne individue koje se maksimalno posvete obrazovanju nađu način da iz njega izvuku maksimum.

Ipak, to nažalost često ne riješi problem, jer mladi i ambiciozni ljudi ne vide način ili nemaju prostora da prosperiraju u Crnoj Gori, dok su mogućnosti u svijetu mnogo veće, i obrazovanje, rad i znanje se adekvatno plaćaju. Smatram da je dio rješenja rad na ekonomskom razvoju, ali drugi dio rješenja je opet u prilagođavanju obrazovanja potrebama tržišta rada”.

Stoga, kaže, treba jasno definisati koji su deficitarni kadrovi, zatim aktivno podstaći mlade  da biraju studije koje će im pružiti priliku za posao vrijedan obrazovanog čovjeka i na kraju pružiti više prostora za specijalizaciju i usavršavanje tokom studija.

“Na primjer, tokom mojih studija, oko 60% predmeta bili su moj izbor, tako da sam najviše vremena provela učeći najsavremenija akademska saznanja i dostignuća iz oblasti koje su me interesovale.

Tako sam po završetku studija bila direktno relevantan i jedinstven kadar za konkretne poslove na tržištu. Svakako da se osnove moraju preći da bi se dobila diploma, ali smatram da nema smisla školovati generacije sa identičnim predmetima, znanjem, iskustvom i vještinama, jer samim time svi oni, na jednom malom tržištu kao sto je Crna Gora, imaju stručnu spremu za identične profile poslova, a nemaju užu specijalizaciju za različite oblasti u okviru jedne discipline ili profesije”.

To je, ističe, i razlog zbog kojeg Crna Gora ima previše identičnih mladih kadrova, a nedovoljno diverzifikacije pa to, između ostalog, kako smatra dovodi do toga, da rijetko uspijevamo zaposliti domaće kadrove na brojnim projektima stranih investitora koji bi, u suprotnom, mogli biti sjajna prilika za rad i razvoj mladih intelektualaca u našoj zemlji.

Konkretno Jovana Milošević nakon osnovne škole napustila je Crnu Gori  zbog želje za specijalizacijom - a sve kako bi, kako kaže, učila i radila pametno, a ne samo naporno.

“Čitajući moju biografiju, većina ljudi će me pohvaliti i reći da sam vjerovatno vanserijski ambiciozna, motivisana i slično. To je samo dio istine”.

Vjeruje i da bi svaka individua imala motivaciju i želju za uspjehom, ako bi imala priliku da radi nešto u čemu zaista uživa i što je interesuje.

“U mom konkretnom primjeru, interesovale su me društvene nauke i matematika.U osnovnoj školi učila sam sve predmete do jednakog nivoa i imala iste ocjene, ali neke sam, ipak, učila sa znatiželjom i motivacijom, a neke sam tjerala sebe da naučim zato što treba biti široko obrazovan, iako me nijesu baš toliko interesovali.

Saglasna sam i danas sa tim da treba biti široko obrazovan, do nekog nivoa, ali lično nijesam željela ni vidjela poentu u tome da učim veliki broj predmeta do srednjeg nivoa dubioze, od kojih me stvarno interesuje, možda, pola njih”.

Umjesto toga, željela je, kaže, da posveti više vremena manjem broju predmeta koji su je stvarno interesovali, da tako u određenim oblastima postane nadprosječna, da nauči najkompleksnija istraživanja i najsavremenije debate u toj oblasti, ulazeći u suštinu problematike, shvatajući trenutne izazove u nauci, uz praktičnu primjenu onoga što uči.

“Naš sistem obrazovanja mi nije pružao tu fleksibilnost nakon osnovne škole, dok sistem u Britaniji jeste. Smatram da, upravo, tome dugujem veliki dio svog razvoja, motivacije i želje da istrajem, jer sam radila i učila ono što sam voljela i u čemu sam uživala”.

A imati mogućnost da se u profesionalnom smislu usavršite u onome što volite  neprocjenjivo je iskustvo, poručuje Milošević.

“Trenutno stičem životno i praktično iskustvo kroz rad sa klijentima širom svijeta i to mi svakodnevno daje nove perspektive, iskustva i znanja u praksi. Za mene su ekonomija, biznis i politika oblasti koje su međusobno zavisne i koje oblikuju jedna drugu. Za postizanje bilo kojeg društvenog cilja, neophodna je sinergija izmeđju njih”.

Stoga je, kaže, trenutno fokusirana na sticanje praktičnog iskustva u sferi biznisa i ekonomije, uz nadu da će jednog dana moći to znanje da poveže sa politikom i  doprinese pozitivnim promjenama.

Pitali smo Jovanu Milošević i da li, dugoročno gledano, vidi svoj život u Crnoj Gori:.

“Iz moje trenutne perspektive, odnosno kao osoba sa 24 godine koja radi u Londonu i stiče radno iskustvo relevantno mom obrazovanju, ne mogu dati definitivan odgovor. Mogu reći da bih voljela da se vratim kada sebe obezbijedim finansijski, steknem dovoljno iskustva i vještina u najrazvijenijim državama i postanem ekspert sa međunarodnim kredibilitetom.

Kada to ostvarim, bila bi mi čast da se vratim u Crnu Goru, kako bih znanjem i iskustvom mogla da doprinesem razvoju svoje zemlje na bilo koji način, ma koliko mali ili veliki moj doprinos kao individue bio. Život je nepredvidljiv, tako da se trudim da ostanem otvorena za sve opcije, ali dosta toga zavisi i od budućih iskustava i prilika, koje će biti definisane kroz dalje građenje karijere i života”.

Mladima poručuju da nikad ne dozvole bilo kome da definiše njiihov identitet, kapacitet i budućnost.

“To je samo vaše, niko nema pravo na to. Provedite svoje mlade godine u upoznavanju sebe, šta volite, šta vas ispunjava, šta vam daje motivaciju i smisao. Često morate probati različite stvari da bi pronašli sebe i odgovore na ta pitanja, i ti odgovori će se mijenjati u različitim fazama, to je normalno.

Ipak, jednom kada nađete ono što trenutno volite i što vas istinski ispunjava, idite za tim i nikad ne odustajte. To je ključ zdravog sazrijevanja i tihog samopouzdanja koje ispunjava osobu iznutra, bez potrebe da se takmičite za potvrdu svojih vrijednosti kod drugih".

Realnost je da u životu nemamo uvijek kontrolu nad svim što će se desiti, ali možemo imamo kontrolu kako misliti i reagovati:

“E, baš tu leži moć koja definiše kakav život i budućnost imamo. Jednostavno je: ko hoće nađe način, ko neće nađe izgovor. Za osobu koja želi da radi na sebi i svom razvoju, svako iskustvo je dragocjeno i može nečemu da vas nauči. I, ne zaboravite, svaka osoba koju sretnete zna nešto što vi, možda, ne znate, zato ostanite radoznali i održite dijete u vama”, poručuje Milošević.

Priznaje i da dalje uči kako se nositi sa neuspjehom, i kako možda ponajviše, naučiti baš iz onog što nije uspjeh:

“A mjera uspjeha za mene je, u trenutnom kontekstu, kad uspijem da ostvarim cilj koji mi se na početku čini van mog domašaja i način na koji se nosim sa neuspjehom i učim iz njega.

Porazi mi i dalje teško padaju.

U širem kontekstu, na životnom planu, mjera uspjeha će mi biti razlika koju uspijem da napravim u životu ljudi. I, ne mislim pod tim na mijenjanje svijeta, ne mora to, uopšte da bude nešto toliko grandiozno.

Ako se desi da bude, naravno da bi mi bilo zadovoljstvo, ali prvenstveno želim da u radnoj karijeri uspijem da iskoristim svoj rad, trud i obrazovanje za nešto dobro, i da ljudima, barem oko sebe, učinim život barem malo ljepšim i boljim. Smatram da je to i smisao života”, zaključuje sagovornica portala Dnevno.me.