„Veliki je izazov danas 'sačuvati zdravlje i pamet', jer onaj ko u Crnoj Gori isključivo svojim radom želi da dođe do određenog postignuća, nerijetko mora raditi mnogo više nego što je nekada i zdravo i pametno", ocjena je Ivana Radevića, našeg sagovornika u serijalu „Najbolje iz Crne Gore“.

Mladom čovjeku u Crnoj Gori je, kako smatra, duž karijernog puta (i gdje treba i gdje ne treba) uglavnom „puna linija“, i ako pokuša preticanje, jasno je – prekršaj. Samim tim, kaže, dolazak do cilja zna biti sporiji i traži strpljenje. No, uprkos svemu, Radević je odlučio da ostane u Crnoj Gori:

„U Crnoj Gori sam, jer smatram da imam što da joj pružim. Gdje ću drugo? Kojoj? Koja je ljepša? Gdje ste srećniji nego na svome i sa svojima? Ne čini mi se ni da vani „cvjetaju ruže“. Samo se nama usljed manjka informacija predstavlja drugačije. Ali, i u Crnoj Gori se može. Nije lako, ali može do uspjeha. Gdje je to lako uspjeti", pita Radević kojem su prečice do uspjeha nepoznanica. 

A sada je na nama pravi izazov predstaviti sve ono što jeste, može i želi Ivan Radević. 

Samo dio iz njegove biografije: Prije dvije godine doktorirao je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, sa temom „Menadžment znanja i organizacioni dizajn kao faktori kvaliteta usluga zdravstvenih organizacija“, a nedavno je i objavio knjigu koja je zasnovana na doktorskoj disertaciji, ali i postdoktorskim istraživanjima, a koju je objavila ugledna izdavačka kuća iz Amerike.

Od 2015. zaposlen je na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, gdje je angažovan na predmetima iz oblasti menadžmenta i organizacije. Od 2019. predavač je i na Elektrotehničkom fakultetu. Osim toga, angažovan je kao predavač u Školi retorike u Podgorici, kao i u Upravi za ljudske resurse. Godinama je i dio porodičnog biznisa u čijem je vlasništvu štamparija.  

Jedan je od osnivača Sportsko-rekreativnog društva studenata ekonomije i menadžmenta „Ekomen“. Osim toga licencirani je državni ispitivač za oblast informatike i ovlašćeni ECDL predavač. Član je i globalnog profesionalnog udruženja naučnika iz oblasti menadžmenta i organizacije „Academy of Management” (od 2017.) i Mense Crne Gore (od 2011. ). Radević je uključen u više naučnih i stručnih projekata.

No, svi uspjesi za koje bi trebalo mnogo više prostora da budu predstavljani, „padaju“ u drugi plan, nakon razgovora sa našim sagovornikom iz serijala " Najbolje iz Crne Gore". Ako bi se vodili onim da nas ljudi pamte po onom što probudimo u njima, onda Ivan Radević ne mora da brine - jer, jednostavno, "zrači” skromnošću, odmjerenošću, iskrenošću.

Dnevno.me: Nakon što smo, u najkraćem, sumirali Vaš dosadašnji proces obrazovanja i rada, šta izdvajate da je bio (možda i ostao) najveći izazov na tom putu?

Radević: Izazova je mnogo i svakodnevni su. Možda je najveći izazov, pronaći mjeru – balans između posla i privatnog života. A uvažavajući ambijentalne determinante crnogorskog društva u novije vrijeme, rekao bih i da je veliki izazov „sačuvati zdravlje i pamet“. Onaj ko u Crnoj Gori isključivo svojim radom želi da dođe do određenog postignuća, nerijetko mora raditi mnogo više nego što je nekada i zdravo i pametno.

Dnevno.me: Da se osvrnemo na najaktuelnije- na Ekonomskom fakultetu u novembru predstavljena je knjiga, čiji ste autor „Menadžment znanja i organizacija: kvalitet zdravstvene zaštite u Crnoj Gori“), a koju je objavila američka izdavačka kuća Rowman & Littlefield. Riječ je o knjizi koja je zasnovana na Vašoj doktorskoj disertaciji, ali i postdoktorskim istraživanjima?

Radević: Tako je. Knjiga pruža uvid u brojne mogućnosti unapređenja sistema zdravstvene zaštite u Crnoj Gori, zasnovane na modelu menadžmenta znanja i multikontigentnom pristupu organizacionom dizajnu. Ujedno, ukazuje i na brojne slabosti sistema.

Posebna vrijednost knjige ogleda se u obilju raznovrsnih pristupa kvalitetu zdravstvenih usluga, koji je analiziran kako sa stanovišta pružalaca tako i sa aspekta korisnika usluga. Analiza je obuhvatila 45 zdravstvenih ustanova, od čega 32 javne i 13 privatnih. Osim toga, analizom su obuhvaćeni i članovi Sindikata doktora medicine. U konačnom, istraživanje je realizovano i među građanima/kama kao korisnicima zdravstvenih usluga.

Dnevno.me: Do kojih ste glavnih zaključaka došli?

Radević: Vrlo teško da mogu navesti sve, ali samo neki od njih su: crnogorski zdravstveni sistem nije u odgovarajućoj mjeri informatički umrežen, na način da institucije mogu efikasno komunicirati i razmjenjivati podatke, porediti rezultati.

Osim toga, crnogorski zdravstveni sistem je iz organizaciono-pravne perspektive centralizovan, što otežava primjenu koncepta menadžmenta znanja.

Poražavajuća je činjenica da čak 52.0% građana Crne Gore nije saglasno sa tezom da je u Crnoj Gori znanje ključni uslov za individualni napredak u karijeri. Čak 46.7% građana Crne Gore smatra da crnogorski zdravstveni sistem nije autonoman u odnosu na političke uticaje, dok 63% ispitanika smatra da je korupcija u zdravstvenom sistemu Crne Gore u manjoj ili većoj mjeri prisutna, dok samo pet odsto građana smatra da uopšte nema korupcije.

Jedan od zaključaka je i da je unutar zdravstvenog sistema prisutna organizaciona bifurkacija- podjele, nepovjerenje, nerijetko i medijske prozivke. Ljekari žrtvuju svoj kredibilitet i struku za račun političkih ciljeva, krše mjere koje sami propisuju, gube povjerenje. Sa druge strane, veliki broj ljekara daje maksimum da obezbijedi funkcionisanje sistema i u kriznoj situaciji izazvanoj pandemijom. Nažalost, bez odgovarajuće valorizacije, vođeni isključivo entuzijazmom i ljubavlju prema profesiji.

U kontekstu pandemije, detaljno je izložen način reakcije države Crne Gore na opasnosti uzrokovane pandemijom Covid -19. Dok je u prvom talasu pandemije sistem funkcionisao u određenoj mjeri, drugi talas pandemije, u susret izborima 2020. pokazao je na djelu da je politički uticaj u Crnoj Gori važniji, ne samo od znanja i struke, nego i od zdravlja stanovništva. A, to su potvrdili i članovi pozicije i opozicije, zaboravljajući na liderstvo primjerom, kredibilitet, integritet...

Napominjem i da je značaj organizacije koja podrazumijeva transparentnost procesa, oslanjanje na znanje i nauku, rad, red i disciplinu (primjena zakona), adekvatno vrednovanje rezultata i zasluga, nemjerljiv je. Treba li reći da u Crnoj Gori nemamo takvu situaciju?

Dnevno.me: Kako je reagovala naučna zajednica, te da li postoji spremnost da zaključci i preporuke do kojih ste došli budu i primijenjeni u praksi?

Radević: Reakcija naučne zajednice bila je pozitivna. Posebno me raduju pozitivni komentari dobijeni od velikih, globalno priznatih, autoriteta u oblasti menadžmenta i organizacionog dizajna poput profesora: Charles Snow (The Pennsylvania State University USA), Børge Obel (Aarhus University, Denmark)  i Ichak Adizes (The Adizes Institute, Santa Barbara, USA).

Naravno, i od velikog broja kolega iz Crne Gore i pogotovo iz regiona dobio sam iskrene čestitke uz želju da u budućnosti sarađujemo u tom domenu, a naravno, bilo je i onih drugih (neiskrenih čestitki).

Dnevno.me: A, da li  je bilo interesovanja od predstavnika crnogorskog zdravstvenog sistema?

Radević: Izuzev rijetkih molbi da im učinim dostupnim manji segment empirijskog dijela za potrebe određenih analiza u domenu praćenja percepcije korupcije, nije bilo značajnijeg (iskazanog) interesovanja. Ipak, desile su se i određene promjene koje se tiču finansijske motivacije ljekara – što je pozitivno.

Dnevno.me: Vaš magistarski rad bio je na temu „Retorika u funkciji liderstva“ (a godinama ste i predavač u Školi retorike), pa možeti li nam iz ugla profesora, najprije odgovoriti: kakva stasava mladost u Crnoj Gori - pasivna ili borbena?

Radević: Nijesam zagovornik davanja odgovora na „ili ili“pitanja. Jer, suprotno od pasivnog je aktivno, a aktivno ne mora podrazumijevati i borbeno. Niti je jedno ili drugo, u osnovi dobro ili loše. I jedno i drugo ima dobrih i loših strana. Objektivno imamo i pasivnih i borbenih... kojih je više, teško mi je da se odredim... Najmanje je onih koji znaju mjeru.

Stava sam da mi imamo mnogo talentovanih učenika i studenata. Nažalost, čini mi se da im se ne pruža dovoljno pažnje i vremena, nekima ni u okviru porodice, ali ni kroz sistem obrazovanja, koji je po mom sudu zreo za ozbiljne reforme. Na pitanje kakva omladina stasava u Crnoj Gori, odgovorio bih: „Odlična, kakvi su im uslovi u kojima odrastaju“.

Ipak, osjeća se iz godine u godinu, sve veća pasivnost studenata. A čini mi se i manjak povjerenja u obrazovni sistem. Sve je manje onih koji žele da iskušavaju svoje granice, da se bore za što više znanja, da uvijek od sebe i drugih traže više. Sa druge strane, raste broj onih koji žele „samo da prođu sa šesticom“ ili prosto slijede „liniju manjeg otpora“, i koji prosto „ne vjeruju da će im više znanja stvarno i donijeti više mogućnosti i ljepši život“. Nažalost, svakodnevna praksa nudi brojne slučajeve u kojima znanje nije ključni faktor uspjeha.

Jedan primjer: u razvijenim zemljama, testove učenicima profesori pregledaju uz korišćenje zelene hemijske olovke, i to na način da zelenom bojom označe djelove odgovora učenika koji su tačni a preskoče oni koji nijesu (bez označavanja). Kod nas još imamo situaciju da je crvena hemijska obavezna, i da je praksa da se crvenom dijagonalno „prekriži  ono što je netačno, da se greška duboko ureže u sjećanje, da se ne bi više griješilo. Često mladim ljudima stvaramo sistem u kojem ne smiju da pogriješe što nije dobro.

Dnevno.me: Šta još vidite kao problematično kod generacija koje stasavaju?

Radević: Prisutan je i manjak samopouzdanja kod mladih ljudi. Poznato je da je Crna Gora u vrhu zemalja gdje, iz ekonomskih razloga, ali i tradicije radi, mladi ljudi žive sa roditeljima i nakon navršene 30-te godine. Roditelji su nerijetko zainteresovani da na svakom koraku „pomognu“ svojoj djeci, ne sluteći da im više odmažu nego što pomažu.

U razvijenim zemljama, ako nakon 20-te godine ostanete da živite sa roditeljima smataju da nešto nije u redu sa vama, i da ste nesposobni za život.U Crnoj Gori nerijetko, ako pođete od kuće sa 20 godina, smatraju da sa vama nešto nije u redu, ili da ste možda u svađi sa roditeljima. Zato, naši mladi ljudi po pravilu kada pođu u inostranstvo postižu vanserijske rezultate, jer tek tada svjesni da mogu da se oslone samo na sebe, ulažu trud i napor, koji u svojoj zemlji često nijesu spremni. A, trud i rad se uvijek, prije ili kasnije, ipak, isplate.

Uslovi u kojima rade naši profesori, pogotovo u osnovnim i srednjim školama, ali i na fakultetima, nikako nijesu dobri. Kako finansijski tako i infrastrukturni. Dok je u Luksemburgu, u osnovnim školama, standard da jedno odjeljenje ima tri profesora na 12 učenika, gdje djeca tri dana sedmično idu na plivanje (što je sa stanovišta fizičke aktivnosti, ali i socijalizacije veoma korisno), jedan dan u sedmici posvećen je kulinarstvu (i kroz ono što unose u sebe razvijaju ljubav prema sebi i zdravlju), a jedan dan uče da vole prirodu (i okolinu).

Sa druge strane, u Crnoj Gori su, čak i u osnovnoj školi važnije teme da li je autor nekog književnog djela Crnogorac ili Srbin, uz obavezno usmjeravanje na istorijske teme i vraćanje unazad. A tek koliko u Crnoj Gori „volimo i čuvamo“ prirodu...

Konačno, kada je crnogorska omladina u pitanju, kvalitet ne vidim kao upitan. Pitanje je kako koristimo kvalitet naših mladih ljudi. Sa druge strane, kvantitet je upitan, djece je sve manje, a i mladih koji ostaju u Crnoj Gori.

Dnevno.me: Koliko smo danas dobri retoričari, i šta izdavajate, od ključnih faktora da bi neko bio dobar u tome?

Radević: Dobar retoričar treba da bude sposoban „da govori pred svima i o svemu“ i da „gomilu ljudi lakše i bolje ubijedi nego bilo ko drugi“. Uz to, mora umjeti da svoje riječi lijepo izrazi, ali i da ne zaboravi, da on govori i time kako se ponaša, načinom na koji stoji ili se kreće, a ponekad čak i ćutanjem. Takođe, kvalitet govora zavisi i od govornikovog znanja i intelekta, moralnog prestiža, društvenog ugleda, odnosno, cjelokupnog njegovog bića i umijeća. Naučno je potvrđeno da se određene osobine govornika (npr. mirnoća, staloženost i prirodnost) preciznije i bolje ocjenjuju na osnovu izraza lica i pokreta tijela, nego na osnovu govora.

Sa druge strane, osobine kao što su iskrenost, poštenje i postojanost, mogu da se ocijene samo na osnovu izraza lica. Dobar govornik je onaj koji je u stanju da zaokupi pažnju, usmjeri interesovanje, stvori želju i motiviše na akciju one kojima se obraća. On će svoj govor okrenuti i racionalnom i emocionalnom, uz obavezu da postigne sklad forme i sadržine, smisla i značenja. Njegov govor mora imati odgovarajuću strukturu, koju osim predmeta i cilja, čine filozofija govora, definicija pojmova, argumentacija i zaključak. No, vrijedi istaći i da savršen govornik ne postoji. Stoga nije dobra ni praksa pokušaja oponašanja lidera od njihovih sljedbenika. Svaki čovjek bi trebalo da razvija sopstvenu govorničku ličnost. U protivnom, može biti jedino „dobra kopija“.

Dnevno.me: Koliko ulažemo u „moć govora“?

Radević: Stava sam – nedovoljno. Retorika je bila jedan od tri obavezna predmeta u najvišim školama grčke i rimske antike. Ne bih rekao da joj je u današnje vrijeme značaj manji, naprotiv. Konkretno. Uvjeren sam da bi bilo dobro da se predmet „Retorika“ izučava na Pravnom fakultetu (što trenutno nije slučaj), ali i da, makar kao izborni predmet, bude zastupljen na ostalim fakultetima, pogotovo u vrijeme kad se većina ispita na svim jedinicama univerziteta polaže pismeno.

Dalje, u srednjim školama, negdje i postoji predmet Pravna retorika, kao i izborni predmet Debata. Kroz rad sa više od 10 generacija maturanata podgoričkih srednjih škola, u okviru Škole retorike, primijetio sam da je debatovanje srednjoškolcima veoma zanimljivo. Ipak, uprkos svim pozitivnim stranama debate (kritičko razmišljanje, sagledavanje problema iz više uglova, razmatranje argumenata za i protiv, kreativno istraživanje teme, učenje argumentativnih tehnika, aktivnog slušanja, strukturiranja misli itd.), volio bih da se usmjeravaju i malo šire od toga. Jer, debata je intelektualna igra u kojoj je cilj jedne strane da pobijedi drugu.

Nama u Crnoj Gori treba više kulture govora, pregovora i saradnje. I to saradnje iz koje će i jedna i druga strana da ostvare pobjedu. Kreativnost, obostrana spremnost i volja za saradnju, praćene kulturom dijaloga i poštovanjem strana koje komuniciraju, uvijek mogu dati pozitivan rezultat. Moramo stvarati okruženje gdje ćemo se radovati uspjehu drugog. Nažalost, u praksi imamo situaciju da se u Crnoj Gori pobjednik raduje, ne zato što je pobijedio, nego zato što je protivnik izgubio. Čini se da još nedostaje dovoljno kulture u komunikaciji, praćene moralnom i etičkom dimenzijom govornika.

Dnevno.me: Škola retorike postoji od 2009. i bili ste polaznik prve generacije, zatim saradnik profesora Radovana Radonjića. Od devete generacije dobili ste priliku i podršku profesora da samostalno organizujete program. Prošle sedmice, diplomirala je 25. generacija polaznika. Šta na Vas ostavlja najsnažniji utisak?

Radević: Srećan sam što Škola retorike već ima svoju tradiciju, i što se polako približavamo brojci od 1,000 polaznika. Mnogo je pozitivnih primjera i lijepih utisaka, no o tome treba pitati same polaznike, a ne predavača. Najsnažniji utisak... možda, činjenica da smo u dosadašnjem radu imali polaznike koji su putovali iz Rožaja, Berana, Ulcinja, Bara, Herceg Novog, Nikšića. Putovati zimi tri sata iz Rožaja do Podgorice, biti tri sata na sesiji, i onda tri sata putovati nazad. Takav vid istrajnosti i posvećenosti je iz mog ugla za posebno poštovanje.

Dnevno.me: Dobri retoričari ili dobri(najbolji) demagozi - šta bolje opisuje lidere, u prvom redu političare u Crnoj Gori?

Radević: Kada govorimo o političarima u Crnoj Gori, bez dileme bih rekao da su većinski bliži demagozima nego dobrim retoričarima. Oni se obraćaju masi, slijedeći Le Bonova istraživanja koja ukazuju na to da se masi treba „obratiti emocijama kojima se ona “oduševljava“ i pretjerivati bez potrebe da se nešto predoči umnim razlaganjem.

U tom kontekstu, govornik govori ono što masa želi da čuje, vođen time da „cilj opravdava sredstvo“. Ipak, kroz prizmu moralne i etičke dimenzije govornikove ličnosti, to nije preporučljivo, pogotovo u društvima naviknutim na kritičko razmišljanje. Društvo koje kritički promišlja neće prihvatiti manipulativni karakter govora.

Ali, čini mi se da građani Crne Gore većinski još nijesu na tom nivou, i nažalost, u velikom obimu prihvataju manipulativni režim komunikacije političara. Stoga bi mogli reći da Šopenhauerova teza važi i danas: „Samo mali broj ljudi umije da misli, ali svako želi da ima mišljenje“.

Dnevno.me: Kako biste definisali riječ lider, u bilo kojoj branši?

Radević: Lider je onaj koji članove svog tima čini boljim. Osoba koja sopstvenim primjerom motiviše druge. Koja djelima može stati iza svojih riječi. Možda je najbolji opis lidera u poznatom citatu „Nikad vojsci ‘naprijed’ ne reče; nego ‘za mnom’, pa koji preteče“. Dakle, lider je onaj koji preuzima rizik i odgovornost kada je najteže, a ne zasluge.

Njegova obaveza je da sinergijom mudrosti, vrline i odvažnosti služi drugima za primjer. Istakao bih i riječi profesora Adižesa „Ono što vas čini dobrim liderom nije ono što znate već ko ste. Ono što znate vremenom zastarijeva. Ono što jeste ostaje zauvijek“.

Dnevno.me: Kada već govorimo o liderima, kakav je Vaš utisak, na kom nivou je u Crnoj Gori spremnost za preuzimanje odgovornosti, koja često znači i izlazak iz" zone komfora"?

Radević: Na veoma niskom. Lideri i nosioci odgovornih funkcija u Crnoj Gori, mahom razmišljaju na kratak rok. Tačnije, misle samo na mandatni period i kako što bolje „iskoristiti period vladavine“ (vođeni izrekom „Ko nije za sebe, nije ni za drugog“). Uživaju u prebacivanju odgovornosti, a i „status quo” u mnogim institucijama im često odgovara, jer ih abolira odgovornosti. Izgovor za postojanje problema i krivca im je mnogo lakše naći nego rješenje.

Nosioci odgovornih funkcija pokušavaju da izgrade „državu u državi“. Transparentnost rada je niska na svim nivoima i u svim sektorima. Elektronska uprava još nije zaživjela na način kako može i treba, upravo zato što mnogima i ne odgovara da svoje podatke učine dostupnim i da se sistem učini efikasnijim itd.

Dnevno.me: Pronašla sam kao dio posvete Vaših studenata: „Ako tvoja djela inspirišu druge da sanjaju više, da uče više, da rade više, i postanu bolju – ti si lider“, a Ivan Radević to radi za čistu 10, mnogi bi dodali. Šta je, prema Vašem mišljenju, zapravo, ključno u procesu motivacije, inspiracije?

Radević: Imam sreću da radim posao koji volim. A rad sa studentima za mene je najzanimljiviji dio mog posla. Konkretno, iskrenost, jednostavnost u komunikaciji i posvećenost, smatram veoma važnim u procesu motivacije i inspiracije mladih ljudi. Prvo, smatram da je iskrenost danas rijetka vrlina, samim tim se i veoma cijeni. Drugo, stava sam da su najveći ljudi najjednostavniji u komunikaciji i da treba tome težiti (za razliku od onih koji vole da „glume“ nedostupnost i „veličinu“).

Treće, posvećenost poslu, i liderstvo primjerom. Treba biti svjestan da savršeno ne postoji i da „uvijek može bolje“, i tome težiti, iz dana u dan. Razlikovati termine „uraditi“ i „odraditi“. Ne volim da odrađujem stvari (preko volje), već po modelu „ili ću ga uraditi kako valja, ili ga neću ni raditi“. Valja pomjerati granice, kako lične, tako i tima čiji smo dio. Najbitnije od svega je da se ne stoji u mjestu, da se ne stagnira, te da se nauči radovati se malim stvarima. A koliko god sitni pomaci bili, ako su svakodnevni (i ako su nabolje), rezultat koji će uslijediti će sigurno biti veliki. Lično nastojim da na kraju svakog dana mogu sebi reći „dobro je, nešto se desilo, napreduje“, rezultat će stići.

Dnevno.me: Sasvim očekivano i logično je da iskusniji prenose, “doniraju” znanje mlađim generacijama. No, da li je to baš tako u Crnoj Gori, ili možda ”štedimo” znanje?

Radević: Ima pozitivnih primjera, ali i u tom segmentu većinski nemamo kvalitetan transfer znanja od starijih ka mlađim. Nijesmo navikli da razmišljamo na dugi rok (ni stariji ni mlađi), zato i zaboravljamo na značaj tog pitanja. Razmišlja se samo kratkoročno.

U prirodi čovjeka je da želi da bude uvažen, bitan, da može da stvari drži pod kontrolom, da od njega zavisi. Stoga se kod starije populacije dolaskom mlađih javlja otpor. Osjećaju da gube nešto njihovim dolaskom. A sistemski, jedni bez drugih ne mogu.

Dnevno.me: Da li stariji kadar uvažamo na pravi način?

Radević: Niti se o mladima na pravi način vodi računa prilikom razvoja njihove karijere i usmjeravanja, niti se stariji kadar na adekvatan način uvažava. Pogotovo nakon odlaska u penziju, penzioneri najčešće bivaju zaboravljeni. A bez obzira na godine, svaki čovjek je važan resurs u Crnoj Gori. Nema nas mnogo. I ne smijemo se odricati ni mlađih ni starijih. Samo je prirodno da se uloge mijenjaju. No, umjesto da se djeluje proaktivno, o problemima se razmišlja tek nakon što se dese. Ili ni tad.

Na primjer: na Univerzitetu, predmetni saradnik nakon doktorata, da bi bio biran u prvo profesorsko zvanje docenta, nerijetko mora sačekati odlazak u penziju svog profesora (ako ima takvih). Stvara se sistem, gdje „dok jednom ne mrkne, drugom ne svane“. Mladi treba da čekaju i da se raduju „odlasku profesora“. U svijetu, nije sramota (naprotiv) ako postoje dva profesora na istom predmetu, jedan stariji i jedan mlađi. Kod nas je drugačije. Mladom čovjeku u Crnoj Gori je, kako smatra, duž karijernog puta (i gdje treba i gdje ne treba) uglavnom „puna linija“, i ako pokuša preticanje, jasno je – prekršaj. Samim tim dolazak do cilja zna biti sporiji i traži strpljenje.

Dnevno.me: Od svih priznanja, koje biste izdvojili da je u profesionalnom smislu bilo najdragocjenije, da Vas je ponajviše oblikovalo u profesionalnom smislu?

Radević: Ne bi bilo dobro ako bismo dozvolili da nas priznanja oblikuju. Čovjeka više od priznanja oblikuju ljudi sa kojima provodi vrijeme, u skladu sa čuvenim citatom „Reci mi s kim se družiš, pa ću ti reći ko si“. Imam sreću da moje okruženje čini mnogo ljudi koji po različitim osnovama mogu biti i jesu izvor motivacije, na čemu sam im veoma zahvalan.

Najprije, članovi moje porodice. Zatim, kolege iz generacije (osnovna škola, srednja škola, fakultet). Prijatelji iz Alumni kluba Škole retorike i Sportsko-rekreativnog društva studenata ekonomije i menadžmenta „Ekomen“. Profesori i studenti Univerziteta Crne Gore i Fakulteta za državne i evropske studije.Tri priznanja koja mi mnogo znače su: Možda i najveće priznanje koje sam dobio, i najviše obavezujuće, bilo je od kolega iz generacije, da budem njihov predstavnik. Trudio sam se da budem dobar primjer. Srećan sam što moje društvo iz osnovne i srednje škole, kao i sa fakulteta, čuva kontakte, i što smo uvijek tu da pomognemo jedni drugima.

Brojna pozitivna iznenađenja od studenata, nešto su što se u ovoj rubrici sigurno ne smije preskočiti. Pozitivne ocjene mog rada od strane globalnih autoriteta iz oblasti menadžmenta i organizacije (profesori Adizes, Snow, Obel, Dimovski) i njeno objavljivanje u USA, nešto je što u izvjesnom smislu potvrđuje da je uloženi trud imao smisla.

Konačno, prilika da na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, radim posao koji volim, priznanje je samo po sebi.

Dnevno.me: Najbolji kadar koji imamo, a dosta je takvih primjera, napušta Crnu Goru. Vaša odluka je, pak, drugačija. Šta je bio glavni motiv za takvu odluku?

Radević: U Crnoj Gori sam, jer smatram da imam što da joj pružim. Gdje ću drugo? Kojoj? Koja je ljepša? Gdje ste srećniji nego na svome i sa svojima? Ne čini mi se ni da vani „cvjetaju ruže“. Samo se nama usljed manjka informacija predstavlja drugačije. Ali, i u Crnoj Gori se može. Nije lako, ali može do uspjeha. Gdje je to lako uspjeti? Mnogi sanjaju da žive ovdje gdje mi živimo. A mi treba da razmišljamo o odlasku?

Ako mene pitate, Crna Gora je najljepša zemlja na svijetu. Niko ne napušta Crnu Goru, zbog Crne Gore. Napušta je zbog sistema koji nije podsticajan i prilično toksičnog društveno-političkog, ekonomskog i pravnog okruženja. A taj sistem čine ljudi. Apsolutno vidim sebe u Crnoj Gori, istina, malo drugačije uređenoj od one kakva je danas. I želim da vjerujem da će doći i to vrijeme, ali i da tome doprinesem kroz sopstveni primjer u svom poslu.

Dnevno.me: Sa druge strane, šta vidite kao glavni razlog zbog kojeg nam mladi odlaze, i ne razmišljaju uglavnom o povratku u Crnu Goru?

Radević: Siguran sam da je prvi i osnovni razlog politička situacija, koja je tužna. Činjenica da je nerijetko za napredak bitnija pripadnost određenoj političkoj partiji nego znanje. Da se oni koji imaju svoj stav smatraju neprijateljima države ili institucije čiji su dio. Mladi ljudi žele da se iskažu, a ovdje baš i nije pogodno okruženje za tako nešto.

Podijeljenost društva. Toliko mala zemlja, a toliko podijeljena. Naravno da mladi ne žele takvu budućnost. Nije tajna da političarima podijeljenost društva odgovara, koliko god se (neiskreno) zalagali za društvo bez podjela. Riječi i djela im nijesu u saglasnosti.Konstantno nametanje tema iz prošlosti (uplitanje crkve). Prirodno je da mladi žele budućnost.

Dnevno.me. Koja osobina Vas je dominatno vodila (dovela) do ciljeva?

Radević: Nijesam siguran koja je dominantno. Vjerujem da bi trebalo birati između posvećenosti (u smislu temeljitosti, sistematičnosti i discipline) i kreativnosti.

Dnevno.me: Šta je od napornog rada i obaveza Vaš „izduvni ventil“?

Radević: Definitivno sport. Oduvijek sam volio sport, a trenirao sam fudbal i košarku. Otuda je i prirodna moja veza sa Sportsko-rekreativnim društvom „Ekomen“, čiji sam dio. Volim gotovo sve sportsko-rekreativne aktivnosti, a najčešće praktikujem fudbal, trčanje, plivanje, karting i stoni tenis.

Dnevno: Kako biste definisali riječ uspjeh, šta je mjera, prava za Ivana Radevića?

Radević: To sam se i zapitao nakon što sam dobio Vaš poziv. Uspjeh je relativna kategorija. Čine ga svi oni momenti koji čovjeku obezbjeđuju da bude srećan i zadovoljan. Mogao bih razdvojiti poslovni i privatni uspjeh (cilj je ostvariti se na oba polja). Kao indikatore poslovnog uspjeha mogao bih izdvojiti sljedeće:

Prvo, raditi ono što voliš i u kontinuitetu ostvarivati sitne pozitivne pomake koji vode ka velikom cilju (podrazumijeva se da treba imati veliki cilj), uz paralelno radovanje sitnim postignućima i vođenje računa o zdravlju. Drugo, ostati svoj (nesavršen, ali autentičan) i ne dozvoliti da te uspjeh i slava (ma koliki bili) promijene. Sačuvati jednostavnost i prirodnost, i stare prijatelje.

Treće, imati okruženje koje se raduje tvom uspjehu, ali i ti njihovom (možda treba dodati: čak i kada u političkom ili drugom smislu razmišljaju drugačije od tebe). Biti spreman da podijeliš sa drugima to što imaš ili to što znaš. Četvrto, govoriti više djelima, nego riječima.

Na privatnom planu, definicija uspjeha je jednostavnija: zdrava i srećna porodica. Na oba polja, čovjek kroz odnose sa ljudima treba da bude spreman da pruži makar 1% više od onog što dobije. Uostalom, veća je sreća kada možeš mnogo da daš, nego kada možeš mnogo da uzmeš.