Umjetnost i sport (litografija i fudbal) - iako bi za mnoge bili nespojivi “tereni” za Alisu Rujović, doktoranda na Nacionalnom univerzitetu lijepih umjetnosti u Bukureštu i trenera u ženskom fudbalskom klubu u Rumuniji, pak nijesu. Naprotiv. Fudbal, umjetnost i odlasci - pokreću i tjeraju sagovornicu u serijalu “Najbolje iz Crne Gore” da, kako nam kaže, da najbolje od sebe.

“Disciplina stečena u fudbalu naučila me je kako istrajati u umjetnosti, kako doći do rezultata, dok sa druge strane imam umjetnost zbog koje sam već nekoliko puta promijenila sredinu u kojoj živim i stvaram, a da mi ona pritom nije 'uskratila' bavljenje fudbalom.

Čak, dovela me je do nekih novih iskušenja, prepreka i iskustava u fudbalu koje sam 'morala' prevazići, a opet je to rezultiralo i nekim dobrim stvarima i na polju umjetnosti, jer teren i sve što se dešava na njemu se nalazi i na crtežima. Usko su povezani.

Od porodice do lopte, ono najbitnije zapravo. Prenosim sve to na papir, koji nakon iscrtavanja prestaje da bude jedno obično parče prerađenog pamuka i predstavlja dio mene, moje emocije i svega onoga što nekad nemam snage sa izgovorim. A on? On ima i govoriće o tome dugo i glasno”, kaže sagovornica portala Dnevno.me.

 

Rujović je na osnovnim studijama na Nacionalnoj akademiji “Bells Artes u” Lisabonu bila  dobitnik Erasmus+ stipendije, nakon toga uslijedila je i od Ministarstva vanjskih poslova Rumunije za master studije na Nacionalnom univerzitetu lijepih umjetnosti u Bukureštu. 

Nakon završenih master studija, probudila se, priča nam želja da i dalje istražuje, pa je odlučila da ostane u Rumuniji i upiše na istom fakultetu doktorske studije u oblasti grafike (litografija). 

“Od dosadašnih priznaja izdvajam dva, koja ne mogu razdvojiti. Prvo sam dobila samim učestvovanjem na bijenalu grafike na Tajvanu 2018, gdje se i dalje nalazi moj rad, a na kojem sam radila puna tri mjeseca, i koji je zahtijevao rad na 66 cinkanih ploča. 

Zatim, 2021. dobila sam nagradu za najbolju litografiju na bijenalu litografije u Trgovištu (Rumunija), pa se tako moj rad po imenu “Madre” nalazi u stalnoj postavci Muzeja umjetnosti u Trgovištu. Oba rada i priznanja bude posebne emocije, tako da ih je teško odvojiti”, iskreno će Rujović.

Pronalazak pravog puta jeste, kaže, težak za svakog pojedinca, jer to je proces koji je pun nepoznatih “puteljaka” koje moramo preći, nekada sa više, nekada sa manje izazova. 

“Činjenica da dolazim iz male zemlje, prema mom mišljenu i iskustvu, i nije bila neka prepreka za ostavarivanje ciljeva, čak mogu reći da je to bio jedan dodatni podstrek da budem što istrajnija, upornija".

Najveći izazov u dosadašnjem procesu obrazovanja bio je, kaže, odlazak u Rumuniju.

Iako je taj odlazak uslijedio nakon, za Alisu Rujović nestvarnog perioda u Lisabonu, ipak je bio drugačiji i mnogo teži. 

“Znala sam da ću narednih nekoliko godina provesti u zemlji o kojoj, iskrena da budem, osim toga da i dalje gaji litografiju, nijesam znala baš ništa.

Odlazak u nepoznato susjedstvo, tako bih mogla nazvati taj period. Sad kada zbrojim to su četiri i po koje su bile pune novih izazova i planova”.

No, priča o Alisi Rajković "samo" kao grafičkom dizajneru ne bi bila potpuna. 

“Svoje prve fudbalske korake napravila sam u FK Petnjica, u muškom timu. Nakon toga nastupala sam za Sport Uno iz Bijelog Polja, Breznicu iz Pljevalja, Cvetex iz Berana, Lovćen sa Cetinja, Mladost iz Podgorice, a po dolasku u Bukurešt, nastupam za prvoligaški tim Fair Play”.

Kaže i da su uslovi u Rumuniji za one koje požele da se bave fudbalom u rangu sa standardima muških prvoligaških klubova. Priznaje da je bila začuđena takvim odnosom. 

"Mnogo se ulaže u ženski fudbal u Rumuniji. Iz dana u dan sve je više djevojčica koje prave svoje prve fudbalske korake. 

Kada se sjetim perioda u kom sam igrala u Crnoj Gori, mogu reći da uslovi za bavljenje ženskim fudbalom skoro i da nijesu postojali. Obično smo 'trčkarale' da nađemo slobodan teren za trening. Bilo je nekoliko klubova, kao što je i sad situacija! Mada, primijetila sam jednu pozitivnu stvar, a to je da se uključio i Fudbalski savez CG u razvoj ženskog fudbala, što me posebno raduje.

Ako pogledamo listu igračica iz Crne Gore koje igraju u inostranstvu i mogu reći 'haraju' evropskim timovima, daje nam do znanja da i djevojke mogu da igraju fudbal i da su itekako talentovane”, smatra naša sagovornica. 

A o kojem timu sanja Alisa Rujović, i čije kopačke, da može, rado bi obula, makar na dan?  

“Nekad sam sanjala da zaigram za Barselonu, mada otkako sam zaplovila trenerskim vodama, san da obučem crveno-plavi dres pretvorio se u san da budem vođa crveno-plavog tima. 

Mada i dalje bih da samo na jedan dan obujem kopačke Dani Alvesa. Iako mi doktori iz Kine nijesu davali previše šansi za povratak nakon druge operacije prednjih ukrštenih ligamenta, meniskusa i hrskavice, ne planiram još da završim igračku karijeru”.

A i jednom i drugom "terenu", iako za mnoge nespojive: likovna umjetnost i fudbal, Rujović kaže da u potpunosti pripada:

“Ako se zapitate odakle spoj nespojivog (fudbal-umjetnost) konkretan odgovor vam ne mogu dati. Iz razloga, jer su za mene to, na prvi pogled, dvije različite i posebne vrste umjetnosti. Vežu ih najbitnije stvari! Ako u ovom trenutku mislite na talenat, razočaraću vas i reći da on i ne igra glavnu ulogu, iako je bitan. Istrajnost, mukotrpni rad, želja, volja i zaljubljenost neke su od brojnih osobina koje ih povezuju,u mom slučaju. Ako bih morala nekad u životu da izaberem jednu od te dvije stvari mislim da ne bih mogla”, kaže Rujović.

Ne krije i da su "perspektiva" i neposvećenost mladima bili glavni razlozi zašto je odlučila da ode iz Crne Gore: 

“Generalno gledano, politička nestabilnost i sve što se dešava utiču na mlade koji, na kraju, rješenje pronalaze u odlasku. Bar je to ono što je bio povod mog odlaska, iako sam bila ona koja je željela promjene, ona koja se borila za pravdu, počevši od samog fakulteta i njegovog funkcionisanja, ali, vremenom sam shvatila da se moj glas ne čuje dovoljno glasno i da mi nedostaje podrška.

Kada sam i dobila  podršku u određenim situacijama ona bi vrlo brzo nestala, jer teško je izaći iz zone komfora i boriti se, to je, zapravo i najteže. Teško je boriti se protiv mase, mada i dalje mislim da nije nemoguće ”. 

Ako nije nemoguće, šta bi bilo rješenje? 

“Iskreno, nekad sjedim i razmišljam upravo na tu temu, šta bi bilo rješenje, i dalje nijesam našla pravi odgovor. 

Možda posvetiti se mnogo više mladima, ulagati u njh, jer oni su budućnost, a to se često zaboravlja. Govori se o tome, a ne radi skoro, pa ništa po tom pitanju. Često mi se čini da je sve to jedan začarani krug u koji su uključeni i mladi i iz kojeg ćemo teško izaći u Cnoj Gori, ipak, ne mogu reći da je nemoguće.” 

Rujović ne voli da pravi velike planove, jer je bolje, kako kaže, da bude iznenađena nego razočarana. Ipak, ni u skorijoj, a ni daljoj budućnost svoj život ne vidi u Crnoj Gori. 

“Željela bih da poručim mladima da se bore za svoja prava. Stanite na put svim strahovima koji vas sputavaju! Ne dozvolite drugima da vam kroje budućnost, čak iako je rješenje odlazak”, kaže naša sagovornica koja "hita" jednom cilju: da rad ne bude rad i napor, već čisto uživanje: 

“Mjera uspjeha - trenutak u kom 'prestaješ da radiš' (Let’s think About it), to je smisao”!