"Crna Gora pružila mi je ono što neke zemlja Zapada nikada ne bi, a to je upoznavanje pravog sistema vrijednosti. Odrasla sam u idili, pored mora u kući punoj ljubavi. Mogla sam da imam 10 hobija i da sve postignem. Život na Zapadu to ne pruža, mnogo se više radi, mnogo se brže živi, a samim tim i djeca pate", ocjena je Petre Radulović, soliste u Državnoj operi u Hanoveru.

„Ko bi u Bostonu ili Beču mogao da stigne da vozi dijete svaki dan na neki sport, u muzičku školu ili na časove glume kada iz kuće izlazi u 6:30h, a vraća se u 19h. Crna Gora, konkretno moj Kotor, ima mnogo široku i kvalitetnu ponudu kada je u pitanju obrazovanje djece. Nakon naše muzičke škole bila sam spremnija i obrazovanija od 90% studenata na univerzitetu“, kaže naša sagovornica u serijalu „Najbolje iz Crne Gore“.

Muzičko obrazovanje Petre Radulović počinje paralelno sa početkom osnovne škole - sa pet godina krenula je u pripremni razred Škole za muzičko obrazovanje ''Vida Matjan'' u Kotoru, nakon toga svirala je klavir šest godina i završila nižu muzičku školu.

„Paralelno sam išla u školu glume Petra Pejakovića, te gimnaziju Kotor i Srednju muzičku školu 'Vida Matjan'. Sa 16 godina odlazim za SAD gdje nastavljam školovanje na Bostonskoj umjetničkoj akademiji. Odatle se selim za Minesotu, gdje se prvi put susrećem sa muzičkim teatrom i nakon tog iskustva opredjeljujem se za spoj svoje dvije najveće ljubavi: muzika i gluma i operu. Potom se vraćam za Evropu i u Beogradu učim njemački jezik i intezivno se pripremam za prijemni ispit, te nakon sedam mjeseci upisujem Univerzitet za muziku i scenske umjetnosti u Beču“.

U tom trenutku taj studijski program u Beču važio je, kaže nam Radulović, za najbolji univerzitet za muziku na svijetu.

„U septembru sam diplomirala na Univerzitetu za muziku i scenske umjetnosti u Beču, a u međuvremenu sam već 2021. dobila posao, otpočela svoju karijeru. Od avgusta 2021.  radno sam angažovana kao solista u Državnoj Operi u Hannoveru (Staatsoper Hannover). Član sam njihovog operskog studija i tokom prošle sezone sam odigrala deset uloga i imala čak 61 igranje. Ove sezone me ne očekuje ništa manje uloga, a mene raduje svako novo iskustvo na sceni“. 

Što se tiče neostvarenih želja u Crnoj Gori, to je, kaže, nastup sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom.

„Što se Crne Gore tiče moja baza je festival KotorArt, oduvijek sarađujem sa njima. Oni su zaslužni što sam se sa umjetnošću povezala na razne načine.

Radila sam mnogo godina i u organizaciji, ali i kao umjetnica. Kroz KotorArt sam spoznala sve strane ove profesije i on je dio mog obrazovanja i uvijek se mnogo radujem ponovnoj saradnji“.

A, kada imate 16 godina nije nimalo lako otići od kuće, ali Radulović priznaje - nije bilo straha, "samo" je imala  velike snove i još veće ambicije.

„Crna Gora i moja porodica bile su mi dobra baza i čvrst korjen, tako da sam iz tog jakog temelja mogla mirno da gradim. Da ste me pitali ovo pitanje prije sedam godina kada sam tek otišla, vrlo je vjerovatno da bi odgovor bio drugačiji. Sada sve gledam kroz svoj unutrašnji rast i to kako je taj rani odlazak od kuće pozitivno uticao na razvoj moje ličnosti i razvoj umjetnosti u meni.

Najveći izazov jeste bila usamljenost i susret sa činjenicom da je čovjek na svom putu sa radostima i tugama najčešće sam, pogotovo kada je daleko od kuće i kada ne može opisati svoju svakodnevicu. Trenutak kada čovjek oko sebe ne poznaje nikog... je vrijeme upoznavanja sebe“, kaže Radulović. 

Smatra i da klasična muzika ima itekako potencijala da (za)živi u Crnoj Gori.

„Moramo poraditi na obrazovanju djece i ljudi koji ne dolaze iz svijeta muzike. Moramo edukovati publiku kako bi imali kritičnu masu i konzumente, te uslovno koristili kvalitete i ogromne talente koje ova mala, ali snažna zemlja ima. Mnogi nisu ni svjesni koliko velikih umjetnika potiče iz Crne Gore. Ne postoji pregled mladih ljudi koji su prve note i odlično znanje i temelj stekli, svirali i pjevali baš u našim muzičkim školama, a zatim otišli u inostranstvo. Sigurna sam da bi svako od nas želio češće nastupiti u svojoj zemlji i doprinijeti razvoju naše kulture“.

Imamo ljude, imamo kvalitet, treba sve to iskoristiti, ali i nešto raditi ne samo očekivati da kultura sama od sebe dođe na naš prag, poručuje Radulović.

„Jedan od razloga zašto naš kadar napušta Crnu Goru je zato što nema posla i nema dovljno podrške umjetnicima. Npr. Odsjek za solo pjevanje ne postoji na Akademiji na Cetinju, tako da za solo pjevače koji si ne mogu omogućiti studiranje izvan zemlje ne postoji opcija da se obrazuju u Crnoj Gori. To je tužno, ali i razumljivo, s obzirom da u Crnoj Gori ne postoji opera, te ti mladi ljudi ne bi ni imali priliku da rade u svojoj struci. Mi smo rijetka država bez opere, a koja je puna talentovanih operskih pjevača“.

Priznaje i da bi najviše na svijetu voljela kada bi mogla da se bavi onim što voli u domovini. Smatra da Crnoj Gori nedostaju kvalitetni obrazovani saradnici koji nijesu umjetnici, ali posjeduju znanje, ljudi sa sluhom ne samo za muziku, već za kvalitet i razvoj kulture.

„Što se tiče mojih planova, teško je u ovom pozivu planirati. Ja sam svoja umjetnost, ja sam svoj instrument. Ovo u stvari nije poziv već način života, tačnije život. Mi smo kao profesionalni sportisti, a mjerilo uspjeha je imati balans“, zaključuje Radulović.