U Crnoj Gori uspostavljen je sistem da funkcioniše kao „domaćinstvo“, ali na način da  možete samo preživjeti u njemu, smatra Ana Spahić, magistrand na Univerzitetu Metropolitan u Češkoj, sagovornica u serijalu „Najbolje iz Crne Gore“.

„Kuća je mjesto gdje spavate, jedete, opuštate se, obavljate kućne poslove. Vaša kuća nije radno mjesto, ne proizvodite ništa značajnije u svojoj kući, ne inovirate, ne očekujete da ćete napraviti veliki posao. Naravno, neki oblik poslovne aktivnosti možete obavljati i iz kuće, ali to će uvijek biti mnogo manjeg individualnog obima. Nećete moći da zaposlite stotine ili hiljade ljudi, nećete moći da stvorite sljedeću veliku aplikaciju ili remek-djelo i nećete moći da se takmičite na svjetskom tržištu.

Možda želite, možda ćete i pokušati, ali nećete imati sredstva, infrastrukturu, ljude, veze. Dakle – šta ljudi rade kada mali i skučeni prostor kuće postane previše skučen ljudima i ne može ih sve održavati? Napuštaju kuću u potrazi za prilikama. Neki traže zaposlenje, neki traže profesionalno usavršavanje, a neki samo prostor za disanje“, kaže Spahić.

A na pitanje zašto ne ostati i ne boriti kako bi popravili stvari u crnogorskom društvu, odgovara nam:

„Za pokretanje posla potrebno vam je tržište. Da biste ga podigli na noge, potrebno vam je znanje. A da biste uspješno održavali svoje poslovanje, potrebni su vam partneri. Ova analogija se odnosi i na većinu drugih oblasti života“.

Zapravo, šta god radili, uvijek, napominje, moraju postojati te tri komponente, u suprotnom rezultat će izostati:

„Za sticanje tržišta, znanja i partnera potrebno je vrijeme, a u slučaju nacija i država taj proces može potrajati stotinu godina. Ako svu svoju energiju trošite na preživljavanje, neće biti mnogo prostora za društveni i ekonomski razvoj.

Dakle, da bi te zemlje-domaćinstva pretvorila u ekonomske moćnike, njihova društva će morati steći znanje, partnere i biti prihvaćena na otvorenim tržištima“, poruka je naše sagovornice.

Foto: Privatna arhiva

Ana Spahić završila je Gimnaziju „Slobodan Škerović“, nakon toga upisala je Fakulet za političke nauke u Podgorici - smjer Međunarodni odnosi.

Već u prvom mjesecu brucoške godine biva nagrađena od Ujedinjenih Nacija i Ministarstva vanjskih poslova za najbolji akademski rad povodom 70-og rođendana Ujedinjenih nacija.

„Na osnovu tog rezultata, pozvana sam na prijem kod tadašnjeg predsjednika Crne Gore, kao i zvaničnu proslavu rođendana UN-a u Vladinom domu na Cetinju, gdje mi je uručena nagrada. Tog dana upoznala sam ambasadore/ke svih zemalja koji/e dužnost vrše u Crnoj Gori, najviše funkcionere/ke u državi, eksperte Ujedinjenih Nacija iz raznih oblasti, brojne profesore/ice Univerziteta Crne Gore i potvrdila da je to definitivno nešto čime želim da se bavim“, priča nam Spahić.

Kaže i da je kao srednjoškolka išla u posjetu bratu, koji je kao student na razmjeni boravio u Sloveniji, kada je i shvatila da želi da proba taj način studentskog života, da upozna ljude iz svih krajeva svijeta, da se osamostali.

„Nakon što sam započela studije, trebalo mi je mnogo vremena da zapravo skupim hrabrosti za to i da prvi put izađem iz zone komfora. U to vrijeme, mali broj studenata prijavljivao se za programe razmjena i stipendije, jer nije bilo dovoljno informacija o tome. Odlučila sam da se prijavim i kao stipendista CEEPUS programa prvi semestar treće godine studija provela sam u Krakovu“.

Foto: Privatna arhiva

Kaže i da je prvi veliki izlazak iz zone komfora bio ujedno i najbolja životna odluka.

„Prva sedmica je bila najteža, naišla sam na mnogo logističkih problema zbog kojih sam razmišljala da se vratim kući, ali uz podršku roditelja i brata odlučujem da ostanem i izborim se.“

Nakon toga, kaže, kreće najljepši period života, osamostaljivanje, edukacija na nepoznatom nivou, putovanja kroz čitavu Evropu, upoznavanje raznih kultura, ljudi iz svih djelova svijeta koji za cilj imaju isto – da uče i uživaju .

„Najveći šok, paniku i izazov doživljavam na prvim predavanjima  kada saznajem da za spremanje ispita ne postoji literatura – ne uči se iz knjiga, profesori ne drže predavanja tako što čitaju teze sa prezentacija, već se uči u amfiteatru kroz razgovor sa profesorima, što je suprotno od 90% profesora sa kojima sam se susrela na FPN-u u Podgorici.

Pristup profesora je opušten, svakog studenta posmatraju kao kolegu, a predavanja i ispitivanja se svode na razgovor, participaciju, interakciju i razvijanje kritičkog razmišljanja, a ne na uspostavljanje hijerarhije i autoriteta“.

Foto: Privatna arhiva

Boravak na razmjeni studenata završava sa najboljim ocjenama i nakon šest mjeseci vraća se u Crnu Goru kao, kako kaže, potpuno nova osoba.

„U toku specijalističkih studija započinjem stažiranje preko vladinog programa u NVO Evropski pokret u Crnoj Gori. Zbog svog zalaganja u toku stažiranja, dobijam ponudu za posao i ostajem u organizaciji još jednu godinu. Započinjanje karijere u nevladinom sektoru u Crnoj Gori je veoma izazovno, iziskuje dosta napora, učenja, snalaženja, ali je i sjajna odskočna daska. Za taj period vezujem i svoje najveće uspjehe u profesionalnom smislu do sada – kao govornik na velikoj regionalnoj konferenciji „Times of Challenge: Cohesion of Berlin Process and EU Integration of the Western Balkans“ našla sam se rame uz rame sa najvećim ekspertima i funkcionerima iz naše države i regiona. Nakon nekog vremena, postala sam vidljiva i prepoznatljiva u nevladinom sektoru, pa sam tako bila panelista na više događaja“.

Foto: Privatna arhiva

A, to su, kaže, prepoznale i neke organizacije iz Evropske Unije – Democracy International NGO i European Public Sphere iz Njemačke – i pozvale je da na njihovom događaju govori o glavnim problemima sa kojima se EU susreće u procesu integracija, ali i da izloži svoje ideje i pristupe kao moguće rješenje.

"Sve prikupljene ideje poslate su Evropskoj komisiji kako bi se glas mladih Evropljana zapravo čuo. U toku angažmana u Evropskom pokretu u Crnoj Gori objavljene su i dvije publikacije na kojima sam bila ko-autor. Najdragocjenije priznanje za mene je to – kada vidim svoje ime na kvalitetnom projektu na kojem se mukotrpno radilo, i kada ljudi to prepoznaju“.

Spahić se trenutno nalazi u Češkoj, gdje pohađa drugu godinu master studija Univerziteta Metropolitan u Pragu, smjer Međunarodni odnosi i evropske studije.

„Za razliku od Crne Gore, Češka veoma dobro brine o mladima, pa je tako stopa nezaposlenosti mladih do 30 godina starosti svega sedam odsto  nakon Njemačke (pet odsto), Republika Češka ima najnižu stopu nezaposlenosti mladih u zemljama EU“, ističe sagovornica portala Dnevno.me.

Foto: Privatna arhiva

Jedan od razloga za  odlazak iz Crne Gore, bila je želja, budući da se bavi međunarodnim odnosima, da  uči o diplomatiji u zemlji članici Evropske unije.

„Toliko nesklada između Evropske unije i Crne Gore utiče na naš svakodnevni život u posljednjih nekoliko godina. Nadam se da će mi znanje koje steknem od stručnjaka diplomatije EU pomoći da još bolje shvatim s čim se moja zemlja bori, a možda i da pomognem svojoj zemlji u toj ključnoj tranziciji. Svakako, to bih voljela da radim iz inostranstva. Volim Crnu Goru, ali me ambicije ne vežu za nju“.

Smatra i da su mogućnosti za mlade ljude u Crnoj Gori, koji tek počinju profesionalni razvoj  veoma limitirane, a ako postoje, informacije o njima nijesu dovoljno vidljive.

„Trenutno ne planiram da se vratim u Crnu Goru. Ono što primjećujem je da je moj lični razvoj u inostranstvu potpuno drugačiji od svih vrijednosti koje se smatraju poželjnim u Crnoj Gori.

Kao takav pojedinac, sa dobrim rezultatima i idejama, ipak, ne bih bila dovoljno cijenjena. Ali, ne zaboravimo činjenicu da bi doprinos poboljšavanju naše zemlje mogao biti mnogo veći ako ste u inostranstvu. Rumunija, Irska, Indija, Novi Zeland – sjajni su primjeri doprinosa dijaspore dobrobiti zemalja. Uspješna i obrazovana osoba sa vezama visokog profila definitivno bi i iz inostranstva mogla doprinijeti više od minimalne plate radnika koji je odlučio da ostane i bori se – i to je ono što zapravo predstavlja veliki i donekle prihvatljiv „izgovor za nedostatak odgovornosti i hrabrosti“, smatra Spahić.

Suludo je, kaže, raditi u Crnoj Gori za 300 eura mjesečno kada možete biti otpušteni u bilo kojem momentu zato što niste politički podobni.

"Životni standard u Crnoj Gori je jadan i ljudi se bore da zadovolje svoje osnovne potrebe. Birokratija je takva da kada vam zatreba bilo kakav dokument – bolje je da odmah napustite svaku nadu da ćete na vrijeme dobiti ono što vam treba.... Ili ako kada imate tu nesreću da morate posjetiti zdravstvenu ustanovu, vaš skener ili operacija će biti zakazana otprilike dva  do 10 mjeseci u budućnosti“.

Foto: Privatna arhiva

Zato, svakoj mladoj osobi preporučuje da proširi svoju zonu komfora, vidike, da proba da razumije, prihvati i ne osuđuje drugačije od sebe, da čita, putuje, vjeruje u sebe i da ozbiljno shvati (ne)formalno obrazovanje kao dobru pripremu za sve život nosi.

„Lično smatram da sam dosad ostvarila tek 1% onoga što imam u planu, pa se nadam da ću mjeru pravog uspjeha znati kroz koju deceniju“, zaključuje Spahić.