Najveći problemi sa kojima se suočava Crna Gora su vještački kreirane političke tenzije, koje usporavaju razvoj zemlje i, u kombinaciji sa slabom finansijskom situacijom, nedovoljno razvijenim obrazovnim i zdravstvenim sistemom, te ograničenim pristupom tržištu rada, utiču da mladi napuste svoju domovinu, smatra naša sagovornica u serijalu „Najbolje iz Crne Gore“- Anđela Mićanović iz Podgorice.

Mićanović je sticala znanje od Evrope do Amerike, bila učesnica brojnih naučnih konferencija, takmičenja, nizala desetke u indeksu i stigla do doktroskih studija u Luksemburgu.

"Jasno je da u doglednom periodu nećemo dostići standard koji nalazimo na Zapadu, ali barem možemo očekivati da marljiv i predan rad i fakultetske diplome budu prepoznati, da nas kao pojedince koji uspjehe ostvaruju u zemlji i širom svijeta prepoznaju i pozovu da doprinesemo prije nego one koji svojom nestručnošću ugrožavaju ionako nestabilan sistem“.

Oni najbolji su, uglavnom, poželjni širom svijeta, a često „neprilagođeni“ u Crnoj Gori, mišljenja je Mićanović.

„Kad promijenimo način razmišljanja, kad mapiramo mlade profesionalce i budemo znali gdje su nam stručnjaci i za šta su kvalifikovani, kad ih pozovemo i angažujemo, tada ni rezultat ni rast neće izostati.

Da krenemo od jednostavnijih stvari koje se već sjutra mogu promijeniti – naš državni aparat je trom, ne nagrađuju se najbolji i ne kažnjavaju oni koji svoje radno mjesto i benefite zloupotrebljavaju.

Kao pojedinci ćutanjem štitimo one koji neodgovorno obavljaju svoje radne zadatke, a ni sistem ne podstiče drugačije razmišljanje. Koji je problem da se to promijeni i da pojačamo produktivnost“, pita naša sagovornica.

Anđela Mićanović; Foto: Privatna arhiva

A mladi ljudi sa biografijom kakva je sagovornice portala Dnevno.me jesu i moraju biti pokretač promjena na bolje u svakom društvu, pa i crnogorskom. 

Opet, Crna Gora to nije znala da prepozna. Kako kaže Mićanović da nije bilo stipendija stranih vlada, pitanje je da li bi uspjela da se školuje na prestižnim univerzitetima i da uči od najboljih.

„U osnovnu školu “Savo Pejanovic”  upisala sam se prije dvadeset godina i kao i Gimnaziju “Slobodan Skerovic” je završila kao Đak generacije. Nakon toga sam se upisala na Fakultet političkih nauka u Podgorici, ali sam se već na drugoj godini studija odselila u SAD i provela dva semestra na američkom univerzitetu u Vašington DC-ju, kao stipendistkinja Stejt dipartmenta. Osnovne studije završila sam kao najbolji student društvenih nauka na Univerzitetu Crne Gore i dobitnica sam nagrade Glavnog grada Podgorica “19. decembar”. 

U međuvremenu sam kao uspješna studentkinja podržavana i od strane Vlade Crne Gore i njemačke fondacije Konrad Adenauer, što mi je omogućilo da imam dovoljan studentski džeparac, a da paralelno stažiram i volontiram, stičući radno iskustvo već tokom studentskih dana. Magistarske studije sam nastavila na jednom od najboljih njemačkih i svjetskih univerziteta – na Univerzitetu u Hajdelbergu, a potom se upisala na doktorske studije na Univerzitetu u Luksemburgu, kao stipendistkinja Nacionalnog istraživačkog fonda Luksemburga“, priča nam Mićanović. 

Trenutno je na doktorskim studijama u Luksemburgu, gdje izučava geopolitička dešavanja u srcu Evrope.

„Centralno pitanje projekta je: Kako i zašto je EU (ne)namjerno doprinijela krahu evropeizacije i nazadovanju demokratije u Jugoistočnoj Evropi? Tužni i razorni događaji u Istočnoj Evropi u proteklih pet mjeseci potvrdili su moju odluku da se bavim istraživanjem u srcu Evrope i ispitam političke, institucionalne i geopolitičke faktore i aktere koji su uticali na proces donošenja odluka i strategija EU za naš region koje su (in)direktno doprinijele demokratskom nazadovanju i porastu desničarskog populizma. Potvrdili su je podsjetivši nas još jednom koliko je mir potcijenjen i kako jedna varnica može da zapali  vatru. Nije drugačije ni u našem regionu.

Zato je namjera da kroz istraživanje objasnim proces kreiranja politika i vođenja političkih pregovora unutar Evropske unije i između EU i zemalja regiona i prepoznam prostor za unaprjeđenje, kako bih uspjela dati preporuke za dalji proces evaluacije i kreiranja politike proširenja EU, te time doprinijela ubrzavanju evropskih integracija zemalja regiona". 

Foto: Dadarin

Govoreći o trenutnom zaposlenju, kaže da je angažovana kao istraživač na univerzitetu u Luksemburgu.

Poredeći radno iskustvo sa onim iz Crne Gore, ističe da je razlika mnogo:

„Nabrojaću vam tri koje bismo mogli da integrišemo u naš sistem rada. Prva je ta što Univerzitet u Luksemburgu i Nacionalni istraživački fond konstantno ulažu u moj razvoj.

Svi treninzi i usavršavanja, studijske posjete i ljetnje škole predviđeni su budžetom koji mi je stavljen na raspolaganje, a moj rad se evaluira na svakih godinu dana, kad dobijam i preporuke za dalje unapređenje rezultata.

Drugo, profesori i studenti međusobno dijele informacije o profesionalnim prilikama, o konferencijama i uopšte o mogućnostima za napredovanje, na taj način podstičući jedni druge i uživajući u zdravoj konkurenciji. Svima nam je u interesu da napredujemo, jer time utičemo i na unaprjeđenje reputacije naše obrazovne institucije i na sopstvenu vrijednost na tržištu rada.

Treće, profesori su dostupni studentima i razgovaraju sa nama kao sa kolegama.Nije strano da odemo na ručak zajedno ili da porazgovaramo o životnim temama. Nemaju problem da pohvale uspjeh, a kritike su konstruktivne i dobronamjerne. Od mene se, zauzvrat, očekuju timski rad i rezultati", priča nam Mićanović. 

Na pitanje koje piznanja bi izdvojilla da je u profesionalnom smislu bilo najdragocjenije, odgovara nam uz osmijeh: 

„Ono naredno“.

U razgovoru za portal Dnevno navodi i šta je bio najveći izazov tokom procesa obrazovanja, te koliko je bilo teško prokrčiti put iz male države kakva je Crna Gora: 

„Najveći izazov je donijeti odluku da odeš – izvagati šta ostavljaš, a šta dobijaš i procijeniti je li vrijedno napora. Nije lako napustiti toplinu doma, početi da gradiš život negdje daleko, gdje nemaš ama baš nikakvu sigurnost, a pritom razmišljajući o tome da život kod kuće i dalje teče. Propuštaš rođendane i slavlja, tužne trenutke i važne momente – to je vjerovatno najteže.

Onda kad odlučiš da odeš, u novoj zemlji nastojš da se prilagodiš na novi način rada, na drugačiji sistem i mentalitet ljudi, na strani jezik, pa čak i humor, ali što duže si u inostranstvu, sve je lakše.

Kad dolaziš iz male države, mnogo brže se svidi energija u većem gradu, aktivnosti koje su na raspolaganju, šanse, pa i konkurencija. Tada je najveći izazov što krećeš ispočetka, na tržištu rada na kom nemaš ni dana staža, a kamoli poznanstva, pa se dokazuješ u konkurentnijoj i većoj sredini“, kaže Mićanović. 

Anđela Mićanović; Foto: Privatna arhiva

Ponosna je i što je zahvaljujući volontiranju, posao dobila samo dva dana nakon što je poslala magistarski rad. Mladima poručuje i da volontiranje ne znači nužno nepoštovanje vremena ili njegovo traćenje. Naprotiv.

No, koliko su mladi u Crnoj Gori svjesni toga, i koliko se na volontiranje, zaista, gleda kao na šansu?

„Mogu da vam ispričam svoju priču. Kad sam završila magistarske studije, zahvaljujući volontiranju već sam imala dvije godine radnog iskustva. Kroz neplaćeni rad sam imala priliku da naučeno na fakultetu paralelno primjenjujem u praksi, da putujem i razvijam nove vještine, a upoznala sam i mnoge ljude u struci koji su mi kasnije svojim preporukama pomogli da dobijem stipendije i da pronađem zaposlenje.

Benefiti koje sam kasnije osjetila su se pokazali vrijednijim od novca. Ono najvažnije – nisam morala da čekam na posao nakon završenog fakulteta, jer nemam potrebno iskustvo“.

Anđela Mićanović; Foto: Privatna arhiva

Anđela Mićanović nikada neuspjehe nije doživljavala kao poraze- koliko god da je bilo teško, kaže, išla je dalje znajući da će biti bolje i da će naći način da dobije ono što želi.

„Jednom mi je poznanik rekao da će moj najveći problem nastati kad u životu dozivim neuspjeh - valjda aludirajući na to da poznajem samo uspjehe. Začudio me je i htjela sam da mu kažem da sam ih imala, ali ne treba ljudima objašnjavati koje bitke bijete. Važno je motivisati sebe da uspijete na putu koji ste odabrali, znajući da do cilja ne postoji jedan put, ima ih još nekoliko ako prvi ne uspije“, sigurna je Mićanović. 

Otkriva nam i da je morala da napravi nimalo lak izbor – umjetnost ili nauka. Izbor je pao na drugo, i tu odluku ne preispituje, jer kako kaže - kad napravite izbor, ne gledate unazad.

„Razmišljala sam o upisivanju Fakulteta dramskih umjetnosti, ponešena iskustvom rada sa ekipom filma 'Dječaci iz Ulice Marksa i Engelsa', koje je na mene ostavilo snažan utisak, uz pozitivne i ohrabrujuće komentare onih koji su u projektu učestvovali, ali je odluka ipak pala na nauku. Ne znam da li sam napravila grešku kad sam odlučila da napustim umjetnost i okrenem se političkim naukama, ali o tome više i ne razmišljam. A, ko zna, možda joj se vratim jednog dana“. 

No, umjetnička duša, uprkos svim obavezama, i izborima u životu, se ne uspavljuje tako lako:

„Budim se sa pjesmom – to se nije promijenilo! Već sam dijelom zaboravila kako da sviram violinu – zbog toga mi je žao, ali pomalo učim da sviram gitaru i ne biste vjerovali šta se sve može sa samo tri akorda! Tokom pandemije, kad ste mogli da poručite samo hranu i blok V, shvatila sam da mogu ponešto i da naslikam. Imam nekolliko radova koje su roditelji u znak podrške stavili na police u dnevnoj sobi, vjerovatno da ne bih pomislila da vrijedi da ih poklanjam dalje.

Šalu na stranu, tada sam razmišljala o tome da svi imamo neke talente, samo je pitanje da li ćemo ih otkriti i koliko ćemo ih razvijati – e, tu je važna podrška porodice i škole, ali i vrijeme koje provodimo sami sa sobom preispitujući se“, kaže Mićanović.

Anđela Mićanović; Foto: Privatna arhiva

Naša sagovornica planira da završi doktorat i tako doprinese postojećem znanju i praksi u toj oblasti, u želji da naučene lekcije i date preporuke posluže EU u procesu razumijevanja regionalnih prilika i buduće evaluacije i izrade evropske politike susjedstva i proširenja. 

U međuvremenu, kaže, raširenih ruku čeka sve nove prilike.

"Uspjeh je kad postigneš balans u životu. Posvećena sam poslu, ali i porodici. Imam vremena da upoznajem svijet i da putujem, da treniram, da se radujem sa najbližima i stvaram nove uspomene, imam vremena za Pivu i bake, za ljubav i prijateljstva. Nemam toliko vremena za san, ali i to nadoknadim s vremena na vrijeme.“

Foto: Privatna arhiva

Na pitanje da li, dugoročno gledano, vidi svoj život u Crnoj Gori, odgovara samouvjereno:

„Vidim, a ako vidim naći ću i način! Naravno, mnogo bi više pomoglo kad bi mi se ukazale poslovne prilike o kojima sam govorila, a koje bi me brže vratile u domovinu“. 

U Crnoj Gori, vjeruje, ipak Mićanović, moguće je stvoriti sve ono na čemu možemo pozavidjeti kada smo vani. Teško je, ali ne i nemoguće, poručuje sagovornica portala Dnevno.me. 

„Mogu da zamislim Crnu Goru u kojoj živimo bolje. Ovo je mala država, puna prirodnih bogatstava i inteligentnih ljudi. Moguće je mijenjati stvari na bolje, ako shvatimo i prihvatimo da se pojedinačnim rezultatima na mikro nivou doprinosi uspjehu tima; ako podržimo najbolje u koje vjerujemo, a ne one koji nam donose kratkoročne benefite.“ 

Stoga i poruka mladim ljudima od Anđele Mićanović da ne idu utabanim stazama misleći da je taj put lakši i prohodniji. 

„Onda kad odbacimo loše navike i glasno kaznimo sve male i velike propuste i nepravde, tada ćemo ići naprijed. Odgovornost je na svima nama i tiče nas se.

Birajte svoje bitke pametno - nije svaka vrijedna truda - i kad je najteže sjetite se da su granice često samo iluzija“, zaključuje sagovornica serijala "Najbolje iz Crne Gore".

Anđela Mićanović; Foto: Danilo Novović